Kriza evrozone, uzroci i pouke

Član
Učlanjen(a)
12.01.2010
Poruka
472
09 decembar 2010

Evrozona je u teškoj finansijskoj krizi koja može ugroziti budućnost Evropske unije (EU). Unija prolazi upravo kroz one probleme od kojih se strepelo tokom devedesetih godina, kada je rasprava o uvođenju jedinstvene valute bila u punom jeku. Stručna debata iz tog perioda pedantno je identifikovala sve potencijalne probleme i rizike koje evro sobom nosi. Danas ih, evo, testira uživo.

nebojsa-katic.jpg

Nebojša Katić



Geneza krize

U evrozonu su ušle države nejednake ekonomske snage i privredne strukture, i svaka u svojoj fazi konjukturnog ciklusa. Bez obzira na ove razlike, jedinstvena monetarna politika nametnuta je kao Prokrustova postelja. Irska je najbolja ilustracija tog fenomena budući da je u evrozonu ušla u periodu pregrejane ekonomije, i za hlađenje su joj bile potrebne visoke kamate. Umesto toga, Irska je dobila niske kamatne stope koje su dodatno podsticale tražnju i na kraju dovele do finansijskog kolapsa. Dodatna i možda najvažnija razlika među državama članicama evrozone, vezana je za njihov odnos prema javnoj potrošnji i budžetskoj disciplini.

Oprezniji deo stručnog javnog mnjenja je bio skloniji etapnom uvođenju evra. Predlog je bio da evrozonu u prvoj fazi čine Nemačka, Francuska, i zemlje Beneluksa, da bi u kasnijim fazama pristupali i ostali, kada budu spremni i ako to budu želeli. Koncept „postepenosti“ nije prošao jer je prevladao strah da bi se razbilo političko jedinstvo EU i države implicitno podelile na one prvog i drugog reda.

Središte današnje evro krize je odnos monetarne i fiskalne politike unutar zone. Konstrukcionom greškom ili političkim kompromisom, svejedno, došlo je do nelogičnog i veštačkog razdvajanja monetarne i fiskalne politike. Prelazak na evro je značio uvođenje jedinstvene monetarne politike i stvaranje jedinstvene centralne banke, ali je fiskalna politika (porezi i budžet) ostala pod suverenom ingerencijom nacionalnih država. Postojala je nada da bi se budžetska disciplina mogla uvesti normativno, kroz sporazum iz Mastrihta, te da bi vremenom moglo doći i do konvergencije fiskalnih politika.

Do uvođenja evra, svaka evropske država je snosila sopstveni finansijski rizik i svaku od njih su finansijska tržišta drugačije tretirala. Različiti stepeni rizika su se ogledali u različitim kamatnim stopama koje su države morale da plaćaju na obveznice emitovane za pokriće budžetskih deficita. Ove stope su istovremeno određivale i nivo unutrašnjih kamatnih stopa.

Kada zaduženost zemlje raste rizik kreditora postaje veći, kamatne stope više, a zaduživanje sve skuplje. Ovo je bio automatski mehanizam koji je stimulisao države da vode računa o visini spoljnog i unutrašnjeg duga, pa su finansijska tržišta nametala budžetsku disciplinu i mimo volje država.

Uvođenje evra je dovelo do nivelacije kamatnih stopa kroz evrozonu i do značajnog pojeftinjenja kredita za rizičnije članice zone. Razlike u kamatnim stopama su se značajno smanjile i slabije države su mogle pozajmljivati sredstva po stopama veoma bliskim onima koje je plaćala najstabilnija i najmoćnija evropska ekonomija – Nemačka.

Preovladao je moralni hazard i novac se slivao u periferne zemlje evrozone koje su gutale novac nehajući za rizik. Finansijski hazarderi su dobro procenili da će u slučaju nevolja EU morati da interveniše i pomogne države pred bankrotom i da je efektivni finansijski rizik niži no što izgleda – za hazardere, razume se.



Pouke evro krize

Nacionalne finansijske krize od Grčke i Irske, do (najavljenih) Portugala i Španije, nastale su usled prekomernog trošenja oslonjenog na inozaduživanje. Sve države u krizi imaju višegodišnji deficit tekućeg bilansa, i to je najjasniji pokazatelj prekomerne ukupne potrošnje. Deficit tekućeg bilansa je i mera zavisnosti domaće ekonomije od inostranog finansiranja. Još se nije dogodilo da država uđe u duboku finansijsku krizu a da pri tome ima višegodišnji suficit tekućeg bilansa. Finansijsku stabilnost više ugrožava deficit tekućeg bilansa nego budžetski deficit.

Ova kriza iznova pokazuje da javni sektor nema monopol na finansijsku neodgovornost. Finansijske nevolje mogu doći i iz bankarskog sektora, iz sektora privrede ili stanovništva. Grčka jeste ušla u krizu pre svega zbog nekontrolisanog trošenja države, ali je Irska dopala muka zbog prevelike potrošnje privatnog sektora i zbog neodgovornosti banaka. Javne finansije Irske su sve do 2008. godine pucale od zdravlja, a kriza je Irsku zatekla na izuzetno niskom nivou javnog duga.

Kolaps Irske ili Islanda na primer, pokazuje da ekonomiju do ivice ponora može dovesti i predimenzioniran bankarski sektor sa apetitima koji ne odgovaraju ukupnoj ekonomskoj snazi države. Kada dolazi do krize, država pokriva gubitke bankarskog sektora na teret budžeta i tako socijalizuje gubitke. U tom procesu bankarska kriza se transformiše u budžetsku i ne može se razrešiti bez velike inostrane pomoći.

Uz to, u trenucima krize, male države postaju izuzetno ranjive na špekulativne napade, bez obzira na svoju relativnu ekonomsku snagu. Iako su makroekonomske performanse Irske verovatno bolje od italijanskih, Irska je potonula ranije. U trenucima krize apsolutni brojevi odnose prevagu. Finansijska tržišta i špekulanti mogu potopiti male države koristeći relativno male količine špekulativnog kapitala, ali su velike države krupan zalogaj na kome se mogu slomiti zubi. U ekonomskim krizama, veličina (ekonomije) je važna.

Konačno, pored svih nespornih prednosti jedinstvene valute, evro kriza demonstrira i njenu fundamentalnu slabost. Kada kriza izbije u jednom delu EU, depresiranje valute, taj moćni sigurnosti ventil koji nacionalne ekonomije imaju, ne funkcioniše u valutnim zonama. Zajednička valuta ne može depresirati do nivoa koji je potreban ugroženim državama. Umesto postupnog depresiranja valute kojom bi se popravila konkurentnost privrede, oborila unutrašnja tražnja i automatski i meko smanjila potrošnja, države moraju radikalno i grubo zavoditi bolne mere štednje gurajući društvo na ivicu socijalnog haosa.

Kada do krize dođe, nije lako sinhronizovati ekonomske politike, pomiriti različite interese i obezbediti jedinstven ekonomski i politički odgovor. Ovu lekciju EU upravo uči – u lošem trenutku i na najteži način.



Da li je Nemačka poslednja šansa Evrope?

Ako želi da iz krize izađe, da opstane i ne bude marginalizovana, Evropska unija (EU) mora priznati primat Nemačke, mora prihvatiti njeno vođstvo i mora je slediti. Ovako radikalna teza će neminovno izazvati ljutnju čitalaca koji Nemcima ne mogu da oproste ceo dvadeseti vek, pogotovo ne brutalan odnos prema Srbiji. Ipak, bilo bi od koristi da se makar na trenutak strašna istorija ostavi po strani, kao i da se zaboravi nedostatak takta i arogancija nemačkih javnih delatnika u komunikaciji sa ostatkom Evrope.

Nemačko razumevanje sveta i procesa koji su u toku dublje je i artikulisanije od svega drugog što Evropa nudi. To se pre svega odnosi na ekonomiju, ali i na raznolike socijalne fenomene poput multikulturalnosti, na primer.

Ekonomska snaga Nemačke bazira na moćnoj industrijskoj tradiciji, na štedljivosti njenih građana, a velikim delom i na averziji prema svakom obliku špekulativnog zarađivanja. Nemci nisu ljubitelji berzanskih igara ili života na dug. Nije slučajno da je Nemačka jedna od retkih država u kojoj nije došlo do eksplozivnog rasta cena nekretnina poslednjih decenija. Stanovi u Nemačkoj služe da se u njima živi, a ne da se njihovom cenom špekuliše, da se stvaraju fiktivne vrednosti i mehurovi od sapunice.

Naravno, ništa nije idealno, pa je i nemački bankarski sektor imao svoja posrnuća u pokušajima da liči na nametnute anglosaksonske uzore. Svejedno, bazna struktura nemačkog društva je ostala nepromenjena, vrednosti na kojima počiva, takođe. I kritika preovlađujućeg kazino kapitalizma, kritika koja se računa, dolazila je pre svega iz nemačkih političkih krugova. [1]

Nemačka je prva shvatila da je rast moćnih azijskih zemalja tektonski poremećaj, da se Evropa mora pripremiti za taj izazov, i da više ništa neće biti isto. Prilagođavanje svetskim ekonomskim procesima otpočelo je još 2003. godine (program Hartz I-IV) za vreme vlade kancelara Šredera, dakle znatno ranije nego što je globalna ekonomska kriza počela da se pomalja. Ovaj kontroverzni program je izvršio reformu tržišta rada i smanjio zaštitu koju su do tada uživali nezaposleni. Uprkos razumljivom nezadovoljstvu i masovnim protestima, socijalni konsenzus je na kraju postignut, a sa njim je prihvaćen i neugodan pad životnog standarda, ili bar veliko usporavanje njegovog rasta.

Nasuprot tome, veliki deo Evrope, pogotovo onaj na periferiji, odbija i danas da se suoči sa hodom istorije i promenom ekonomskih snaga. Gledano iz njihovog ugla, idealan ekonomski model funkcioniše po lagodnoj formuli – mi trošimo, zadužujemo se i veštački podižemo standard, ali ćemo Nemcima svakako dopustiti da nas spašavaju kada stvari krenu po nevolji. Da bi Nemci svoju spasilačku funkciju mogli ostvarivati na efikasan način, oni moraju raditi, štedeti i obarati svoj životni standard, kako je to i red. Bez obzira na ironičnu intonaciju, događanja poslednjih godina slede upravo ovu logiku.

Čini se da Nemačka više nema volje da se u ovakvu matricu uklapa i to izaziva konflikte na evropskoj političkoj sceni. Kritika nemačkog ponašanja u krizi je sve glasnija, ali je pristrasna, emotivna i lišena logičkog uporišta. U čemu je suština ovog sukoba Nemačke sa većim delom EU i oko čega se lome koplja?

Veći deo Evrope bi problem želeo da reši kroz veliki intervencioni fond koji bi omogućio državama u krizi povlačenje sredstava dovoljnih za sanaciju budžeta i bankarskog sistema i omogućio im nesmetano izvršavanje dospelih obaveza. Ovo je koncept u kome nema otpisa dugova niti njihovog iznuđenog reprogramiranja. Krize se tretiraju pre svega kao krize likvidnosti, dakle kao privremene i prolazne. Evropa još uvek ima dovoljno finansijske snage za ovakav fond i on je upravo formiran u visini od 440 milijardi evra. Procene su da se fond mora povećati, budući da su mogući novi udari na evrozonu.

Nemci krizu (implicitno) doživljavaju ozbiljnije – ne samo kao krizu likvidnosti, već i kao krizu solventnosti. Oni ne žele da se fond povećava, strahujući da bi veliki fond dodatno stimulisao neodgovornost, moralni hazard i nastavljanje dosadašnje politike. Nemci traže od ostalih država da prihvate odgovornost za svoje greške i da menjaju navike. Gubici se ne mogu beskrajno socijalizovati kroz sistem EU i žrtve se moraju podneti. Tada i samo tada, Nemačka je spremna da pomogne.

Zahtevi idu i dalje. Nemačka traži da i kreditori, ne samo dužnici i poreski obveznici, preuzmu odgovornost i podnesu gubitke proistekle iz pogrešnih odluka. Nemačka ne vidi ništa dramatično ili katastrofično u reprogramu i delimičnom otpisu dugova posrnulih država, ali zahteva da u tom slučaju i banke otpisuju deo svojih potraživanja. Ovo je rezultiralo ljutom (iako prikrivenom) zavadom sa moćnim anacionalnim finansijskim sektorom. Teška artiljerija koja po Nemačkoj dnevno ispaljuje salve ponajviše dolazi sa te strane, ili je bar inspirisana odatle.

U evro krizi koja postaje sve teža, samo nemački pristup nudi dugoročni izlaz – sve drugo je samo guranje pravih problema pod tepih, do nove i gore prilike. Ta medicina je gorka, ali Nemačka ne traži ništa više od onoga što sama već nije primenila.

Istovremeno i možda važnije, nemačka verzija kapitalizma donosi otklon od preovlađujućih ekonomskih dogmi, i pokušava da spasi, koliko je to danas moguće, evropsku države blagostanja. Ona neće biti ni nalik onoj iz prošlog veka, ali će biti bolja od onoga što će uslediti ako Nemci bitku izgube.

Nebojša Katić

Nebojša Katić – Iz drugog ugla
 
Natrag
Top