Ivo Andrić

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Trojni pakt u potaji

Trojni pakt u potaji

Novosti


Nemci držali u strogoj tajnosti pripreme za parafiranje pakta. Vest o paktu na Radio Beogradu uz posmrtni marš


Dvorac Belvedere u Beču

VANREDNO izdanje „Politike“ za 25. mart 1941. donelo je na naslovnoj strani udarnu političku vest o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu i u naslovu saopštilo suštinu specifičnog jugoslovenskog statusa u okviru Pakta, u želji da se negativno dejstvo vesti ublaži: „Jugoslavija je pristupila paktu triju sila pod uslovom da za sve vreme trajanja rata Nemačka i Italija ne traže prelaz niti prevoz svojih trupa preko jugoslovenske teritorije.“

U istom umirujućem tonu bio je i naslov u „Vremenu“ od 25. marta 1941, „Uloga Jugoslavije je u znaku pune nezavisnosti jugoslovenskog naroda i njegove teritorije“. Objavljeno je da su u Beč otputovali Cvetković i Cincar-Marković, a Miroslav Spalajković je na sugestiju kneza Pavla u uvodniku“ Politike“ uzalud obrazlagao da je „održanje mira jedina težnja Jugoslavije“ i da je pristup Paktu politička neminovnost. Efekat je bio upravo suprotan. Članak je izazvao „buru negodovanja u beogradskoj intelektualnoj javnosti“, a negativnom raspoloženju doprinosio je i Radio Beograd, koji je, „sabotirajući Vladu, tekst Pakta objavio uz sviranje posmrtnog marša“.

Često se jugoslovenskoj vladi prebacuje da nije ništa uradila da pripremi javno mnjenje na potpisivanje pristupa Paktu. Gubi se pri tome iz vida da je nemačka strana bila izričito protiv toga da se bilo šta objavljuje pre čina pristupanja. Štaviše, tražila je da se u javnost vest iznese tek u podne 25. marta, dakle, na dan potpisivanja.

Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu u dvorcu Belvedere, u Beču, koji je, kao mesto potpisivanja, odabrao Hitler, jer je vekovima carska prestonica bila politički i kulturni centar jugoistočne Evrope, ali i iz bezbednosnih razloga. Beč je, za razliku od Berlina, još bio van dometa britanskih bombardera, mada je oko dvorca Belvedere bilo postavljeno „nekoliko protivavionskih topova radi svake sigurnosti“, zabeležio je „Politikin“ izveštač.

Belvedere je kao letnju rezidenciju podigao princ Evgenije Savojski, koji se u istorijskom pamćenju kod Austrijanaca i Nemaca zadržao kao oslobodilac Beograda od Turaka 1717. Dvorac je potom bio i rezidencija prestolonaslednika Franje Ferdinanda, odakle je krenuo na put u Bosnu 1914. I zbog jednog i zbog drugog, barokni dvorac usred Beča imao je tako simboličku vrednost za jugoslovensku delegaciju, a posebno za Andrića.

Jugoslavija se pristupanjem Trojnom paktu našla u taboru sa zemljama jugoistočne Evrope koje su mu već pristupile: Mađarskom (20. novembra 1940), Rumunijom (23. novembra 1940), Slovačkom (24. novembra 1940) i Bugarskom (1. marta 1941), koja je to takođe učinila u Belvedereu. Već pominjani Domarus je taj dan nazvao „još jednom pozorišnom predstavom u dvorcu Belvedere“.

Toga 25. marta, prema pisanju „Vremena“, po dolasku Čana iz Rima i italijanskog poslanika iz Berlina na Zapadnu železničku stanicu, „doputovao je vozom u Beč jugoslovenski poslanik u Berlinu g. dr. Ivo Andrić, koga je dočekao naš bečki generalni konzul g. Životić“, da bi nešto posle 10 časova stigli na istu stanicu Cvetković i Cincar-Marković, koje su dočekali Ribentrop, namesnik Rajha Fon Širah i, između ostalih, general vazduhoplovstva Aleksander Ler. On će samo nekoliko dana kasnije komandovati operacijom bombardovanja Beograda.

CVETKOVIĆ I CINCAR


-Marković su se u pratnji Ribentropa i ostalih odvezli do hotela „Bristol“, gde su bili apartmani za jugoslovenske predstavnike. Od predstavnika jugoslovenskih novinskih kuća, prisutni su bili šef Centralnog presbiroa predsedništva vlade Predrag Milojević, direktor „Vremena“ Danilo Gregorić i direktor „Politike“ Jovan Tanović. Tek kada su svi akteri pristigli u Beč, čime je svaka neizvesnost bila otklonjena, stigao je i Hitler, u 11.15.

Kada je neposredno pred potpisivanje predsednik Vlade Dragiša Cvetković upitao Andrića šta misli o tekstu Pakta, Andrić je rekao da „sve ne može biti bolje“. Cvetković, koji je kasnije zabeležio Andrićeve reči kao znak priznanja, nije shvatio njihov cinizam kao odgovor na omalovažavanja koja je doživeo kao poslanik uvođenjem specijalnog emisara i izopštavanjem. Navodno je Andrić tada izjavio da je pristupanje Jugoslavije Paktu „produžena ruka neutralnosti“.

Nemačka novinska agencija dala je na značaju nemačkom ministru inostranih poslova, te je izvestila da je, dok su svi strani učesnici bili uveliko okupljeni u Belvedereu, nemačka delegacija, predvođena Ribentropom, došla tek u 14 časova. Prema pisanju „Felkišer Beobahtera“, oko 14 časova je Ribentrop, kao domaćin, ispred dvorca Belvedere dočekao sve strane zvanice. Tačno je i jedno i drugo. Naime, svi strani predstavnici su bili prisutni kada je došao Ribentrop, ali su tek posle njega došli najviši predstavnici Jugoslavije. Potom su se svi uputili u Žutu dvoranu.

Prema Miti Dimitrijeviću, kašnjenje čitavog cermonijala imalo je drugačiji razlog: Cvetkovića i Cincar

-Markovića sačekao je u Beču Ribentrop, čime je Hitler hteo da pokaže nezadovoljstvo što Jugoslavija nije odmah pristupila Paktu, te je iz istog razloga jugoslovenska delegacija morala da čeka na Hitlera od 10 do 14 časova, a onda je u poslednji čas Ribentrop zatražio da se prestilizuju dve rečenice Cvetkovićevog govora.

OPUŠTENI ČINOVNIK
ANDRIĆ AndriĆ je i inače imao indiferentan odnos prema poslu. Tako je Crnjanski, na poslednjoj konferenciji Male Antante na Bledu, avgusta 1938, zatekao Andrića, tada pomoćnika ministra inostranih poslova, kako posle potpisivanja završnih dokumenata pije kafu na terasi hotela „Toplice“. Na pitanje zašto nije učestvovao u tom činu, Andrić je odgovorio da je njegov činovnički deo posla obavljen, pa sada neka pozvaniji rade ono što je njihova dužnost.

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Nemačka nudi Solun!

Nemačka nudi Solun!

Novosti


Jugoslavija dobila povlašćeni status članice Pakta. Šta su srpski novinari prećutali u izveštajima


Potpisi Cvetkovića i Cincar Markovića u Beču

DOPISNIK "Vremena" je pisao da se "ni do poslednjeg trenutka" nije znalo pod kojim uslovima će Jugoslavija prići Paktu. Jugoslovenski novinari su jedino mogli da kažu svojim stranim kolegama da će to biti pod uslovima sadržanim u garancijama. "Najzad, posle dugog čekanja" u Žutu salu dvorca "Belvedere" ušli su potpisnici Pakta. Na devet baroknih stolica za dugačkim stolom seli su Cvetković i Ribentrop, Cincar Marković i Čano, i poslanici Japana, Slovačke, Rumunije, Mađarske i Bugarske. Posle čitanja Protokola, potpisan je Pakt i uručene garantije. Cvetković je svoj govor čitao na srpskohrvatskom, potom je pročitan na nemačkom, a onda je Ribentrop održao govor.

Prvo je potpisan Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu između vlada Italije, Japana i Nemačke, s jedne, i vlade Jugoslavije, sa druge strane, čime je Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, osnovanom 27. septembra 1940. u Berlinu, i to "u Beču, 25. marta 1941. godine, u IX godini fašističke ere i datuma koji odgovara 25. danu trećeg meseca XVI ere Šove".

Protokol od tri člana koji su usvojile vlade triju osnivača Trojnog pakta i Jugoslavija sadrži konstataciju da Jugoslavija pristupa Paktu (član 1), da Jugoslavija učestvuje u radu tehničkih odbora Pakta ukoliko pitanje koje se raspravlja dodiruje interese Jugoslavije (član 2) i da je Protokolu priložen tekst Pakta (član 3).

Zatim je potpisan Trojni pakt, koji predstavlja nacrt "novog poretka" prema zamisli njegova tri osnivača, i prema kome "rešenje trajnog mira jeste u tome da svaka nacija na svetu dobije prostor na koji ima pravo". Italiji i Nemačkoj pripada vođstvo u stvaranju novog poretka u Evropi, a Japanu u Aziji. Uloga ostalih članica Pakta svedena je na učešće u radu "zajedničkih stručnih odbora". Paktom je zagarantovana samostalnost u ugovornim i političkim pojedinačnim odnosima između članica i Sovjetske Rusije. Pakt je imao važnost od deset godina, sa mogućnošću produženja.

U posebnoj pismenoj noti predsedniku jugoslovenske vlade Ribentrop je u ime nemačke vlade i u saglasnosti s vladama sila Osovine izjavio da vlade sila Osovine neće tokom rata "uputiti zahtev da se odobri prolaz i prevoz transporta trupa preko jugoslovenske teritorije", a u drugoj noti, samo u ime nemačke vlade, potvrdio da će "u svako doba respektovati suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije". Cvetković je takođe u pisanom obliku uručio Ribentropu izjavu da osim garancija o suverenitetu i teritorijalnom integritetu, kao i o zabrani prolaza i transporta trupa, druge garancije neće objavljivati bez prethodne saglasnosti vlada Osovine.

Potom su razmenjene posebne nemačke i italijanske note, a kao odgovor na njih jugoslovenske potvrdne note kojima je Jugoslaviji potvrđen poseban status unutar Pakta. On se sastojao od: nemačkog i italijanskog priznavanja "suvereniteta i teritorijalnog integriteta Jugoslavije", odricanja Italije i Nemačke od jugoslovenske vojne pomoći, osim ako jugoslovenska vlada ne odluči da "je u njenom interesu da uzme učešća u vojnim operacijama sila Osovine", i izjave da vlade članice Pakta neće od Jugoslavije zahtevati "da dozvoli prolaz ili prevoz trupa preko jugoslovenske državne teritorije". Uz to prilikom novog određivanja granica na Balkanu "vodiće se računa o interesu Jugoslavije za teritorijalnu vezu sa Jegejskim morem, proširivanjem njenog suvereniteta na grad i luku Solun".

Što se slova na papiru tiče, Jugoslavija je mogla da bude zadovoljna. Dobila je povlašćeni status članice Pakta.

Čitalac "Vremena" je bio detaljno informisan. Osim ugovornih obaveza Pakta, objavljeni su u celosti govori Cvetkovića, koji je rekao da je Jugoslavija pristupila Paktu "u nadi da obezbedi svoj mir i budućnost" i Ribentropa, u kome je napomenuo da Nemačka na Balkanu "nema ni teritorijalnih, ni političkih interesa".

Za razliku od nemačkih, srpski izveštači su izostavili da je Ribentrop na početku ceremonije rekao da je Jugoslavija izrazila želju da pristupi Trojnom paktu, a da su sile članice Trojnog pakta i njima priključene države udovoljile toj želji.

U srpskim izveštajima izostale su Ribentropove optužbe na račun Engleske. Ribentrop je pozdravio Jugoslaviju kao novu članicu Pakta i istakao bezuspešan trud Jugoslavije da se ostvari prijateljski sporazum između Nemačke i Engleske, te više puta optužio Englesku za rat.

"Felkišer beobahter" doneo je 26. marta opširan izveštaj o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu u severnonemačkom i u bečkom izdanju, u kojima se u uvodniku Izjašnjenje za novi poredak Teodora Betigera, stručnjaka za englesku politiku u nacističkoj štampi, ironično prikazuje neuspeh engleske politike prema Jugoslaviji, zbog čega odluku jugoslovenske vlade i namesnika Pavla treba "utoliko više ceniti".

Posle potpisivanja Pakta, Hitler se rukovao sa svakim članom jugoslovenske delegacije. Poslanik Paul Karl Šmit predstavio je Hitleru Danila Gregorića rečima da je on "pobornik za ovo što je danas ovde svršeno". A Paulu Otu Šmitu, glavnom prevodiocu, pošlo je za rukom da popije sa Cvetkovićem čašicu šljivovice, u šta su se njih dvojica svojevremeno kladila ako dođe do jugoslovenskog pristupa Paktu.

KAO NA POGREBU

U Mermernoj dvorani dvorca "Belvedere" Hitler je pozdravio okupljene, a zatim je u čast jugoslovenskih državnika priredio ručak, kojem je prisustvovao i "kraljevsko-jugoslovenski poslanik u Nemačkoj g. dr Ivo Andrić". Ručak je protekao u "tmurnoj atmosferi", čemu je doprinelo to što su do Hitlera sedeli Čano i Ošima, koji osim maternjeg nisu govorili drugi jezik, a Hitler nije znao njihov, te je ručak nalikovao "obedu posle sahrane", na kome su Jugosloveni odavali "sažaljiv utisak". I Hitleru se atmosfera tokom jugoslovenskog pristupanja Paktu učinila "kao pogreb".

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Cirkus po protokolu

Cirkus po protokolu

Novosti



Opstanak Jugoslavije za Hitlera interes Rajha. Stajali smo u prikrajku dvorca, kao prisutni građani


Parafi predstavnika Japana, Italije i Nemačke

NAPUŠTAJUĆI Belvedere, na putu ka hotelu "Imperijal", u kome je uvek odsedao u Beču, Hitler se obratio novinarima: "Opstanak i napredak Jugoslavije važan je interes velikog nemačkog Rajha." Potom je Hitler u hotelu "Imperijal" primio Cvetkovića i Cincar Markovića, a posle njih Čana.

Cvetković i Cincar-Marković su mogli sa Hitlerom i Ribentropom da rezimiraju učinak toga dana. Hitler je izneo da ima razumevanja za emocije i otpore koji su kao prepreka stajali na putu jugoslovenskoj odluci o pristupu, te da ni on sam nije lišen takvih osećanja, ali da na kraju mora da pobedi državni interes i da je "čvrsto kao stena" ubeđen da će kontinentalna Evropa odneti pobedu nad protivnicima, i da oni koji su na vreme pristupili novom poretku imaju veća prava na ostvarenje svojih želja.

Hitler je rekao da je srećan zbog pristupanja Jugoslavije, da je "uvek bio iskreni i pošteni prijatelj Jugoslavije". Označio je pristup Egejskom moru kao najuspešniji čin jugoslovenske diplomatije i ponovio da "Nemačka nema nikakvih teritorijalnih ni političkih interesa na Balkanu".

Cvetković je zahvalio na tim Hitlerovim rečima i izneo uverenje u spremnost Jugoslavije da učestvuje u izgradnji nove Evrope i prijateljskih odnosa prema Nemačkoj, koja nikada nije vodila revizionističku politiku prema Jugoslaviji. Govorio je još o teškoćama koje je trebalo prebroditi u zemlji pre pristupa Paktu, ali da su te teškoće sada uklonjene. Na kraju je Hitler zamolio Cvetkovića da prenese njegove lične pozdrave knezu Pavlu i da ga uveri da on razume njegova lična osećanja. Razgovorima je prisustvovao i general-feldmaršal Kajtel. Odmah posle toga su jugoslovenski gosti napustili Beč.

U izdanjima "Felkišer Beobahtera" naveden je "kraljevsko jugoslovenski poslanik Andrić" - jednom u nabrajanju prisutnih prilikom potpisivanja, i drugi put u vesti o prijemu koji je Hitler priredio u Belvedereu. Nemačka novinska agencija se izvinila što je na početku izveštaja o pristupanju Jugoslavije Paktu, u kome su nabrojani prisutni poslanici, izostavljeno ime jugoslovenskog ambasadora Andrića, koje je trebalo da stoji između imena italijanskog ambasadora Alfijerija i mađarskog Stojaja.

Tokom potpisivanja, pred oko 150 nemačkih i stranih novinara, "protivno protokolu, jugoslovenski poslanik u Berlinu, Ivo Andrić, i načelnik Ministarstva spoljnih poslova, dr Slavko Stojković, koji je bio u jugoslovenskoj delegaciji, nisu stajali iza Cvetkovića i Cincar-Markovića, već negde u uglu dvorane sa još nekoliko jugoslovenskih predstavnika", zapisao je Danilo Gregorić.

"Novinari koji su Andrića poznavali, prilazili su da čuju od njega neku reč. Ustručljiv kakav je bio, on se izvinjavao i upućivao ih na mene", piše Predrag Milojević, koji je kao šef Centralnog presbiroa prisustvovao potpisivanju. Poput Andrića, i on je izrazom lica izražavao odbojan stav prema tom činu, što je primetio i Paul Šmit, šef Odeljenja za štampu nemačkog Ministarstva inostranih poslova.

Na jednoj poratnoj izložbi u Beogradu o pristupanju Paktu bila je izložena i fotografija na kojoj se video Milojević kako se smeje i Andrić s leđa, okrenut Milojeviću. Slika je na Andrićevo insistiranje uklonjena. Andrić se plašio da bi neko mogao da protumači kako se njih dvojica raduju pristupanju Paktu. Da bi objasnio da mu je tada najmanje bilo do smeha, Andrić se poslužio citatom Kročea, gde ovaj na jednom mestu kaže da su i stari narodi znali za "smeh kojim srce plače, i plač kojim se srce smeje".

Evo kako je Andrić opisao ceremoniju pristupanja Paktu:

"Predrag Milojević i ja smo se bili izdvojili, ili bolje reći, drugi su nas izdvojili, sasvim u jedan ćošak, i ako se na našim licima moglo nešto videti što bi ličilo na smeh, to će pre biti 'podsmeh'. I zaista, među sobom, više grimasama, mi smo se celo vreme podsmevali celoj toj cirkusijadi. Iako smo po svojim titulama bili dužni da se krećemo tamo, među onim najvišima, stajali smo u prikrajku kao neki prisutni građani... I, bili smo srećni, obojica, što nam je dodeljena takva uloga. Predrag je to, sećam se dobro, i došapnuo meni... I onaj smeh koji je uhvaćen na toj slici na njegovom licu, biće pre da je na moj račun, jer je video kako malo-malo pa promenim 'pozu', samo da me ne bi uhvatili s lica u objektiv... On je opet u nekoliko mahova bežao u pozadinu, uveren da ga tako neće niko 'poznati', no, eto, na jednom snimku ipak se vidi dobro, čak i kako se smeje!"

Milojević se seća da Andrić "nije bio nimalo oduševljen Trojnim paktom". Okolnost da je Andrić kao diplomata dominantnog držanja tražio mesto u sali najudaljenije od središta događanja i skriveno od foto-reportera, psihološki dovoljno govori o njegovom odbojnom stavu prema činu potpisivanja. Andriću je postalo jasno da je on bivši čovek jugoslovenske diplomatije, a sa proterivanjem Stojadinovića, da je vreme bivšeg predsednika Vlade zauvek prošlo. Andrića je Berlin uvažavao kao poslanika, dok ga je Beograd omalovažavao na toj funkciji. Stoga je Andrićev podsmeh u Belvedereu bio upućen u prvom redu Cvetkoviću, koji je dobrim delom zaslužan za Stojadinovićevu zlu sudbinu i koji je nipodaštavao Andrića na mestu poslanika.

BRAĆA U NESREĆI
PRI izlasku iz sale, Bosi je koračao pored Andrića i "svome bratu u nesreći pokušavao da digne moral", tešeći ga da je Jugoslavija bolje prošla od Rumunije, čiju su teritoriju rasparčali. Andrić mu je na to odgovorio: "Oh, znate, da li vam iščaše ili vam slome zglob, rezultat je isti."
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Zatureno pismo knezu

Zatureno pismo knezu

Novosti


U obraćanju knezu Pavlu uzdao se u njegovu naklonost Englezima. Da li je Andrić na prevaru doveden u "Belvedere"


Hitler i knez Pavle

U SEĆANjIMA slikarke Leposave Pavlović, sestričine Slobodana Jovanovića, navedeni su neobični podaci o Andriću iz vremena pristupanja Paktu. Naime, pored dva pisma Cincar Markoviću, Andrić je napisao i jedno pismo knezu Pavlu, kako bi ga obavestio o "pravom stanju stvari", koje je poslao preko kurira Ministarstva spoljnih poslova. Andrić je u obraćanju knezu računao na "Pavlovo anglofilstvo" i "neobično snažan patriotizam".

Pošto je veoma neobično što su baš Andrićeva pisma Cincar Markoviću u kojima traži da bude povučen iz Berlina ostala sačuvana, sledi sećanje Leposave Pavlović:

“Sa zaprepašćenjem je Andrić docnije saznao da to pismo Knezu nikada nije ni predato. Po svom povratku u zemlju, Andrić mi je doneo kopije sva tri navedena pisma sa molbom da ih sklonim negde na sigurno mesto. Prva dva, kazao mi je, ostavio je i kod Vere Stojić, vernog i požrtvovanog prijatelja, a treće, eto, biće kod njega samog i kod mene. ’U ovom ratnom haosu, pod okupacijom, mogu kod nekog od nas i da nestanu, pa bolje je’, mislio je, ’da ih tako rasporedim na tri razna mesta. Ne zna se zašto ona jednoga dana mogu biti potrebna’.

Po Andrićevom odlasku, zajedno sa svojim ocem zabila sam ih nekako između greda i crepova na tavanu. Kod nas je u kući Gestapo već nekoliko puta vršio premetačinu, pa nam je tu, iznad tavanice, mesto izgledalo najskrovitije. Pred kraj rata, međutim, savezničko bombardovanje razrušilo je i naš krov. U sloju ruševina, među isitnjenim crepovima i zažarenim gredama probijene tavanice, ugledala sam paketić zavijen u nepromočiv materijal. Drugog omota, sa kopijom trećeg pisma upućenog knezu, nigde nije bilo. Plamen ga je verovatno već bio uništio.”

Pisma je Andrić predao Leposavi Pavlović po povratku u Beograd, najranije 1. juna 1941. Pavlovićevu je odabrao za čuvara pisama knezu Pavlu i Cincar Markoviću jer je u nju imao poverenja i zato što je bila poznata u beogradskim uticajnim krugovima, te je mogla da upotrebi pisma u datom trenutku u korist Andrićevu. Bila je sestričina Slobodana Jovanovića, portretisala prestolonaslednika Petra, kneza Pavla i Aleksandra Belića, i inače u svojoj kući okupljala ljude od imena.

Ostaje otvoreno od koga je Andrić mogao da sazna da njegovo pismo knezu Pavlu nikada nije uručeno. Pismo knezu Pavlu je moglo posle rata da ga kompromituje svojim sadržajem, pa ga je, najverovatnije, Andrić sam uništio, dok su druga dva odlično poslužila kao dokaz da se nije slagao sa pristupom Jugoslavije Paktu.

Prema kazivanju Leposave Pavlović, Andrić je posle zahteva da bude smenjen sa položaja poslanika, "tražio odmah zatim od nemačkih vlasti da mu u njegov diplomatski pasoš unesu potrebne vize za povratak u Beograd". A onda se stvari dešavaju, po ovom kazivanju, još čudnovatnije. Andrić putuje vozom do Beča, gde mu kažu da će do sutra morati da sačeka voz za nastavak puta za Beograd.

Odvezli su ga u "Belvedere" gde su mu, kažu, pripremili sobu, i uveli ga u jednu veliku salu da pričeka dok mu gore odnesu i smeste stvari. Zaprepašćen, Andrić ugleda dvoranu prepunu ljudi zbijenih jedni uz druge. Bacio je unezveren pogled oko sebe, i odjednom, prepoznavši izvesne ličnosti, shvatio da se očekuje dolazak glavnih potpisnika pakta. Vladala je u prostoriji smrtna tišina, prekidana povremeno škljocanjem fotografskih aparata.

Ispada, prema ovom kazivanju, da je Andrić na prevaru doveden u Beč.

Ali kod Leposave Pavlović ima još jedno nesvakidašnje tvrđenje:

“Andrić je stvarno 25. marta bio u Beču u bivšem dvorcu, tada hotelu ’Belvedere’, ali nije prisustvovao potpisivanju Pakta. Tačno je da je general Simović telegramom bio pozvao Andrića na konsultovanje, ali njega taj telegram nije zatekao u Berlinu, pošto se on, tada već u ostavci, nalazio ispred Beograda.”

Andrić se, kazuje Leposava Pavlović, iz sale gde je potpisivan pristup "izvukao" i otišao u svoju sobu, gde mu se ubrzo pridružio njegov mlađi kolega Aleksandar Saša Zvekić, šef kabineta Cincar Markovića.

Leposava Pavlović naglašava da su taj događaj odvojeno i istovetno njoj i njenima opisali Andrić i Zvekić. Čudnovata je okolnost da se Andrić iz Beča u Beograd nije uputio vozom kojim su se u Beograd vraćali jugoslovenski premijer i ministar inostranih poslova, već je iz Beča krenuo tek sutradan. Bio je pred Beogradom izjutra 27. marta, kada je vojska već uzela vlast, te je tako i zaustavila voz, ali "Andrić se oficiru predstavio i peške zaputio u Beograd".

Ribentropova obaveštajna služba tada je dobila zadatak da hvali svoga šefa, koji je postigao sjajnu diplomatsku pobedu.

Poverljiv izveštaj Ribentropove uprave:

"Mada momenat iznenađenja pri pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu nije potekao od Berlina, činjenica je da je ovaj spoljnopolitički postupak ostavio dubok utisak na strance prisutne ovom državnom činu. Događaj su jednoglasno ocenili kao najveći diplomatski događaj i kao najveći diplomatski uspeh Rajha od postojanja sistema Pakta. Još tokom zajedničke vožnje ka Beču taj stav izneli su u međusobnim razgovorima strani predstavnici štampe.

Diplomatskom geniju ministra inostranih poslova Rajha pošlo je za rukom da ostvari zaključenje Pakta sa Jugoslavijom uprkos svim otporima i unutrašnjopolitičkim krizama. Ribentrop je umeo da uvuče Jugoslaviju u nemačku interesnu sferu i da joj učini stranim zapadno demokratsko mišljenje. Ministar inostranih poslova Rajha je takoreći bez jednog zrna baruta osvojio za sada mogući jugoistočni evropski prostor".

KORIGOVAO BIZMARKA
JEDAN Šveđanin je rekao da je Ribentrop korigovao Bizmarka. Ako je Bizmark govorio da mu Balkan nije vredan kostiju ni jednog jedinog pomeranskog grenadira, onda je Ribentrop priključenjem Jugoslavije politici Osovine ipak osvojio Balkan, i to bez ijedne žrtve u krvi.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Omaž Ivi Andriću

Omaž Ivi Andriću

U Srpskoj književnoj zadruzi priređen omaž Nobelovcu, povodom 120 godina od njegovog rođenja

kul-ivo-andric_620x0.jpg

U prozi Ive Andrića naizgled je sve jasno i jednostavno, na prvi pogled razumljivo i u jezičkom i u stilskom pogledu normirano. Njegovo prozno delo, međutim, posmatrano kao celina ili predstavljeno samo pojedinačnim ostvarenjima, suštinski je jedno od najsloženijih i najslojevitijih književnih dela koje ima srpska književnost 20. veka.
Ovo je u četvrtak rekao Marko Nedić u Srpskoj književnoj zadruzi, gde je u okviru redovnog druženja sa novinarima priređen omaž Ivi Andriću, povodom 120 godina od njegovog rođenja.

- Smisao života u Andrićevoj prozi, odnosno smisao života njegovih književnih likova sažet je u zajedničkom iskustvu istorije koja se vekovima ponavlja u različitim oblicima i sa istim negativnim i tragičnim posledicama - nastavio je Nedić.

- Odbranu od takvog iskustva njegovi književni likovi vrlo često vide u prilagođavanju, u mirenju sa postojećim stanjem, a povremeno i u otporu. Oni koji menjaju ili mimikrijski brane svoj moralni profil, opstaju u svetu, kao mnogi likovi u „Prokletoj avliji“ i pripovetkama.
Srba Ignjatović komentarisao je i ideju da je Andrić bio oportunista, dok je Milica Jeftimijević Lilić govorila o odnosu između Andrića - čoveka i Andrića - pisca.
- Andrić je potreban svetu koji pripada Zapadnom orijentu, levantu, mediteranskoj pojmovnosti. Potreban je kao Grinič koji se više nego precizno odredio između Herceg Novog i Dubrovnika, brionskih snoviđenja i zloviđenja, prošlog, sadašnjeg, budućeg, verujući da je prošlost stanje koje ne prolazi - smatra Svetislav Božić. - Svi okamenjeni tragovi u kojima su ga skrivali, okivali, opisivali njegovi arheolozi, pa čak ni ćuprija na Drini nisu stecišta njegovog boravka. On je na osami tih i sveprisutan na svom vencu koji nadgleda mile vode i ćudi ljudi oko njih.

SAVREMENO I MODERNO

NEDIĆ je pokušao da odgovori na pitanje šta je u Andrićevom doživljaju književnosti savremeno: - Savremen je način na koji, posle opšteg i neposrednog iskustva iz druge decenije 20. veka, doživljava i transponuje tako izabranu prošlost. Izuzetno je savremeno i moderno njegovo egzistencijalno osećanje čovekove ličnosti u posleratnom vremenu.

Izvor: Večernje novosti




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ИВО АНДРИЋ У БЕРЛИНУ

ИВО АНДРИЋ У БЕРЛИНУ

ТИХИ ЧОВЕК У
1.jpg

2.jpg

„Јер шта су друго данашње победе него сутрашњи порази?... Све је то само кратак ружан сан тај говор о победама. Нема пораза ни победа него увек и свуда, код поражених једнако као и код победника напаћен и понижен човек.”
(Иво Андрић, у „Немирима”)

Mрак је већ постајао густ те вечери 1. јуна 1941. године у тренутку када су зашкрипале кочнице специјалног воза који је ушао у Београдску железничку станицу. Наоколо су се назирали обриси рушевина преосталих од априлског бомбардовања. Кроз пару коју је испуштала још задихана локомотива промаљале су се тамне прилике путника с пуним рукама кофера, породице с децом, носачи са завежљајима. Вагоне који су довезли депортоване југословенске дипломате одмах су окружили војници са знаком свастике. Припадници Гестапоа већ на перону раздвајали су и одводили неке путнике.

Андрић, вођа групе интернираних југословенских дипломата, донедавно посланик у Берлину, дипломата земље које више није било, и даље није могао да се помери из купеа. Са спуштањем мрака као да му је терет на грудима и на души постајао толико тежак да је једва дисао.
„У најгорим својим часовима налазио сам необичну и неочекивану утеху у томе што сам замишљао један други живот, исти као мој... али прав, светао, чист... живот који почиње са благословом и губи се у висинама и гаси у светлости...”
За тренутак му би лакше. Руке му се померише и ноге почеше да следе његове наредбе. Бивши посланик Андрић сиђе из воза. Распитивао се о колегама које је одвео Гестапо. Неке од њих више никада неће видети.


Отмен и честит


„Немци и Немачка! То је највећа мука мога живота, слом који може значити у човековој судбини или прекретницу или смрт... што сам ја лично пропатио од Немаца и због Немаца!”, написаће једном, много година касније Андрић сећајући се дана који су били истовремено врхунац, најдраматичније раздобље и крај његове дипломатске каријере.
Од фебруара 1921. године, када је упућен у Рим, у посланство Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца у Ватикану, па до априла 1941. године, скоро тачно две деценије трајаће Андрићева дипломатска каријера, од положаја до положаја, у скоро сталном напредовању. Био је вицеконзул у Риму, Букурешту (1921), Трсту (1922), Грацу (1923), Марсеју (1924), Паризу (1928), затим секретар посланства у Мадриду (1928), Бриселу (1929), Женеви (1930). На сваком месту шефови су га похваљивали и препоручивали.

3.jpg
Иво Андрић након предаје акредитива Адолфу Хитлеру, 19. априла 1939. године

„Марљив у служби, примеран... ретка интелигенција, отмено васпитање, честит карактер... племенит и осетљив човек... самодисциплинован, уздржљив, дистанциран... затворен у себе, суздржаних реакција...”, само су неке од особина које су шефови и колеге давали том младом дипломати чији је стил писања освајао а проницљивост пред људима и догађајима пленила.
У марту 1933. године Андрић је из Женеве премештен у Министарство иностраних послова где је добио звање саветника. Две године касније постављен је на један од најважнијих положаја у министарству – за начелника Политичког одељења. Била је то одлука председника Владе и министра иностраних послова Милана Стојадиновића који је одиграо одлучујућу улогу у Андрићевом напредовању. Новембра 1937. године, на предлог Стојадиновића, Андрић је постављен за његовог заменика, то јест помоћника министра иностраних послова. У мемоарима „Ни рат ни пакт” Стојадиновић је записао: „Андрића сам веома ценио и полагао на његово мишљење у свим важнијим питањима. Он је био Србин католичке вере из Босне, књижевник, паметан и одмерен у мишљењу. Дипломатске ноте које би он по мојим упутствима обликовао, било је право задовољство читати.”

Течан немачки

Средином тридесетих година 20. века, након доласка Хитлера на власт, нагло се мењала европска политичка сцена. Југославија је под управом кнеза Павла Карађорђевића настојала да се прилагоди новим условима прокламујући неутралност. „Немачка аждаја се устремила на нас”, рекао је једном приликом Стојадиновић своме помоћнику, „морамо настојати да је отклонимо од наше земље. Нека иде на другу страну... Немци су тешки као пријатељи а опасни као противници...”

4.jpg

Андрић је био дискретни и делотворни извршилац замисли југословенског намесника кнеза Павла и његовог министра иностраних послова. Један бивши колега записао је да се Андрић као други човек министарства показао као „тихи, меки, прилагодљив чиновник” обузет белетристиком и коме је „најважније било да се не замери колегама”.

Како је једном Андрић записао у својим размишљањима, „у дипломатској служби прилике присиле већину људи да морају пре или после да иступе самостално и да покажу какви су и шта умеју”. Он је као помоћник министра играо значајну улогу у закључењу „уговора о вечном пријатељству” са Бугарском (јануар 1937) и у преговорима са Мусолинијевом Италијом који су довели до закључења Београдског уговора о пријатељству (март 1937) којим је за одређено време отклоњена опасност од напада Италије. Андрићева улога „сиве еминенције” Министарства иностраних послова завршила се онда када је пала Стојадиновићева влада (фебруар 1939) и када је на место министра био постављен дотадашњи посланик у Берлину – Александар Цинцар-Марковић.
Да би донекле ублажила неповољан утисак на Немачку због смене пронемачког премијера, нова влада је његовог сарадника Андрића поставила за „опуномоћеног министра и изванредног посланика” у Берлину. У својој препоруци да се одобри дипломатски агреман за југословенског посланика, Фон Херен, немачки посланик у Београду написао је:

„Говори течно немачки... увек је сматран једним од политички најспособнијих руководилаца у дипломатској служби Југославије. За време свог дугог деловања у министарству Андрић је... у свим преговорима показивао темељно разумевање... немачке политике...”

Мир у промилима

Нови посланик ступио је на дужност у Берлину 10. априла 1939. године. Посланство је била једна од највећих југословенских мисија. Бројало је 15 службеника. Већ након неколико дана нови посланик нашао се пред фирером. Тешко је замислити два различитија карактера него што су били немачки вођа и београдски посланик и писац.

5.jpg
На паради у Берлину, Андрић иза Хитлера и принца Павла, у јуну 1939. године

„Још од раног јутра припремао сам се за овај изузетан доживљај. Остани присебан, покушавао сам сам себе да смирим, али када сам се у пратњи шефа протокола нашао пред Хитлером, почео сам да губим присебност и готово панично зажелео да се овај строго протоколарни чин што пре заврши. Запазио сам да је Хитлер био можда нешто нижи од мене... Да сте ме тада запитали какве има очи, не бих могао са сигурношћу да вам кажем: откривао сам у њима неку хладну радозналост, хладан сјај човека који више верује у своје идеје и предрасуде него у самог себе.”

Током првих месеци свог мандата, приређује низ важних посета Берлину током којих су југословенски државници покушавали да нађу модус вивенди са Хитлером али да истовремено остану изван великог сукоба, односно да одрже неутралност земље. Министар Цинцар-Марковић је априла 1939. године посетио Берлин. Нешто касније са Хитлером је разговарао и кнез Павле (јуна 1939. године). У тим разговорима у предвечерје Другог светског рата, Немци су настојали без већег успеха да Југословене наведу на неки поступак којим би потврдили приближавање Силама осовине, попут изласка Југославије из Друштва народа или напуштања Балканског пакта. Хитлер је био разочаран, па и бесан након тадашњег разговора са кнезом Павлом од кога је могао да извуче тек неодређена обећања.

Судари помућених светова

Развојем ратних дејстава у Европи након септембра 1939. године маневарски простор југословенске дипломатије бивао је све ужи. Европа је горела. Немачка је брзо разорила Пољску. Наредне године (априла 1940) заузела је Данску и Норвешку. Јуна 1940. године у блицкригу победила је и покорила Француску. Италија је са своје стране октобра 1939. године напала Грчку која јој је пружила јак отпор. Немци су почели дуготрајно бомбардовање Британије којој је претио општи напад. Земље југоисточне Европе, једна по једна, сврставале су се уз силе које су у том тренутку изгледале непобедиве.
У извештајима Андрић је дао тачну оцену стања у Немачкој: „Већина Немаца спремна је да прими највеће жртве и да постане добровољни саучесник у најстрашнијим насиљима и најрискантнијим међународним авантурама... Немачке масе су и овога пута савршено и послушно оруђе у рукама вођства и цео немачки заиста огромни напор оставља утисак елементарне силе која... настоји да помери све остале народе са места које они заузимају.” Југословенски посланик налазио се у тешким приликама покушавајући да остане неутралан између на смрт зараћених непријатеља. Тихи, умерени дипломата нашао се у оку олује. Сваки његов корак и реч пратили су немачки шпијуни. Сваки његов извештај Београду британски доушници су достављали Лондону.

„То су били дани колективног људског лудила”, записао је Андрић, „када су се у свести сваког човека сударали помућени светови. Зло је ишло у ширину и даљ, тако да је претило да затрпа сваку светлост и утеху.”

У Тројни пакт којим се стварао нови нацистички поредак у Европи и свету и који су потписале Силе осовине (Немачка, Италија и Јапан) укључиле су се, новембра 1940, Мађарска, Румунија и Словачка, а 1. марта 1941. године и Бугарска. У новим условима положај Југославије и њене спољне политике морао је да се мења: од политике „неутралности”, Југославија је прогласила „благонаклону неутралност” према Немачкој. Југословенски државници покушавају да увере Немце да ће се супротставити могућем енглеском присуству на Балкану, нуде и нове уговоре о ненападању с Немачком и Италијом, али и даље настоје да избегну потпуно сврставање уз нацистичку силу...
Међутим, сваким новим догађајем и новим ратним успехом Хитлер је повећавао преговарачки улог и притисак на Југославију. Комбиновањем обећања и скривених претњи хтео је да земљу Јужних Словена у потпуности уклопи у свој „нови поредак” како би се обезбедио од могућих изненађења уочи рата на истоку. Јуна 1940. године Југославија је обновила дипломатске односе са Совјетским Савезом надајући се да ће тиме ојачати међународни положај. Али у новембру 1940. године фирер је поручио Београду: „Ваша проста неутралност више није довољна гаранција.” Југославија се нашла у ситуацији „човека који је упао у кавез са тигром и нада се најбољем, иако се време вечере приближава”, како је то сликовито описао један тадашњи британски посматрач.

Тајни разговори

У једној Андрићевој песми из тог доба песник је записао: „Окужан ваздух груди стеже, Одмора нема будно око, Спутан живим и тешко дишем, Све ме је мање, све сам ниже, Све је мрачније и све је теже...” Везе између владе у Београду и Немачке током 1940. године и почетком 1941. године биле су појачане. Међутим, за југословенског посланика у Берлину већина најважнијих сусрета и разговора била је обавијена тајновитошћу.

69308998.jpg

Зграда нашег посланства у Берлину

Андрић је био врло мало обавештаван о дешавањима. Нашао се у неугодном положају од кога стрепи сваки званични дипломатски представник: важне поруке размењивале су се путем неформалних веза, сусрети на високом нивоу договарали су се заобилажењем службених канала, врло важни преговори дешавали су се без укључивања званичног посланика... Југословенски премијер Драгиша Цветковић крајем 1940. године и почетком 1941. године слао је поруке користећи приватну особу која је уживала немачко поверење. Био је то уредник листа „Време” и профашистички настројени новинар (једно време и члан Љотићевог покрета „Збор”) Данило Грегорић. Он је новембра 1940. године лично пренео поруке Цветковића немачком министру Фон Рибентропу у којима су изнесени услови под којим би Југославија пришла Силама осовине. Грегорић је у фебруару 1941. године уговорио тајни састанак Цветковића и Цинцар-Марковића са Хитлером и Фон Рибентропом. Посланик у Берлину је овакво деловање своје владе тешко примио:

„У последњих неколико месеци”, писао је министру, „десило се у два маха да приватне личности из Београда долазе у Берлин и воде разговоре са министром иностраних послова Рајха... Овакав начин разговора са овдашњом владом отежава односно онемогућује положај овдашњег краљевског посланика...”

Последњи посланички дани

У исто то време Андрић доживљава још јаче ударце на свој углед. Новембра 1940. југословенски министар спољних послова Цинцар-Марковић тајно посећује Хитлера и Фон Рибентропа у Баварској (Берхтесгаден). О овом важном сусрету на коме Хитлер износи своје услове будућих односа Андрић сазнаје тек накнадно и то од немачке стране. И док се немачки притисак на Југославију стално појачавао, Андрић је заобиђен и приликом одржавања наредних сусрета на највишем нивоу.
Фебруара 1941. године у Салцбург на ноге Хитлеру долазе Цветковић и Цинцар-Марковић. Фирерове поруке и претње су све конкретније: „Југославија од сада мора заузети јасан став према новом поретку.” У свом извештају влади, Цветковић закључује: „Нама су мисли и непосредне намере Хитлера непознате... али једна ствар је ван сумње: силазак Немаца на југ преко Бугарске значи за нас смртну опасност.”

30274952.jpg

Андрић са Цинцар-Марковићем после пријема код Хитлера, у априлу 1939. године

Уласком немачких трупа у Бугарску почетком марта 1941. године Југославија је практично била опкољена. Кнез Павле је после дугог оклевања решио да прихвати Хитлеров позив да га посети. И овај кључни тајни сусрет у Хитлеровој планинској резиденцији Бергхоф одржан 4. и 5. марта 1941. године протекао је без присуства и учешћа југословенског посланика. Павлов тешки разговор са Хитлером трајао је пет сати. Хитлер је указивао да жели да има јасну ситуацију на Балкану и наваљивао да се Југославија коначно прикључи Тројном пакту. Истицао је да Немачка нема територијалних жеља на Балкану, да не тражи да Југославија преузме војне обавезе нити да немачке трупе прелазе преко југословенске земље.

Кнез Павле је, ипак, избегао коначан одговор. Рекао је да мора претходно да се консултује се осталим југословенским политичарима и вратио се неодлучан у Београд. Добио је извештај југословенског Генералштаба о томе да би војска могла да пружа отпор вероватно само неколико недеља у случају немачког напада.

И док су се смењивале седнице Крунског савета на којима се доносила коначна одлука и немачки ултиматуми Београду, југословенски посланик у Берлину, пун незадовољства и горчине, слао је писма у којима је нудио оставку. У писму од 26. фебруара 1941 он пише: „...Не желим да заузимам један положај под условима који су у противности како са мојим погледима на службу тако и са мојим схватањем личног достојанства.” У новој понуди оставке од 20. марта 1941. године Андрић истиче: „...Данас ми у првом реду службени а затим и лични многобројни и императивни разлози налажу да замолим да будем ове дужности ослобођен и што пре повучем са садашњег положаја...”


Као на спроводу

72991791.jpg


Тако је највиши успон у дипломатској каријери Иве Андрића био на неки начин и његов највећи лични неуспех. Али, показаће се брзо да ће игром судбине и великих историјских збивања овај лични „пораз” ретроспективно на неки начин постати срећна околност по нашег великог писца. Наиме, у каснијим временима након државног удара и рата нико неће моћи да му пребаци да је пружио допринос или имао неку личну улогу у одлуци о приступању Југославије нацистичкој коалицији. Историчар Андреј Митровић Андрићеву мисију у Берлину тумачи на следећи начин: он био тамо не да би преговарао, већ да би „замајавао обавештајне службе”, док се права спољна политика водила у Београду преко министра Цинцар-Марковића. Андрићево заступање интереса земље сводило се на „фингирање противника”.

Андрић је ипак био позван у Беч да у службеном својству присуствује историјском чину потписивања уговора о приступању Југославије Тројном пакту. Тог 25. марта 1941. године атмосфера у југословенској седмочланој делегацији била је „као на спроводу”, навео је немачки министар Рибентроп. „Андрић је изгледао врло нерасположен у Бечу”, записао је један савременик. „Главни, готово једини циљ спољне политике Југославије био је и остаје да се југословенском народу обезбеди мир...”, изјавио је у свом говору председник владе Драгиша Цветковић приликом потписивања Пакта.

Када се вратио у Београд, Цветковић је рекао: „Сада је све у реду.” Али ништа више неће бити у реду – и то веома дуго. Неомиљена и слаба Цветковићева влада оборена је већ следећег дана.
Шта је сам Андрић о целом том драматичном раздобљу за Југославију и за њене народе, располућене између пакта, пуча и рата размишљао? Можда је најбољи одговор дат у овој његовој мисли:
„Потпуно је погрешно схватање које нам је остало као рђаво наслеђе прошлости да између силе и покоравања сили нема средњег пута и да у односу са иностранством ваља изабрати једно од то двоје. У односу са иностранством извесно је да ни једно ни друго не ваља и да између силе и покорности воде многи путеви, и управо то су путеви достојанства и успеха.”

Зло у ширину и удаљ


Након војног удара од 27. марта у Београду наступили су драматични дани. Андрић је 2. априла отпутовао у Београд да би добио упутства од новопостављеног министра иностраних послова, искусног Момчила Нинчића. Вратио се одмах у Берлин с нотом којом би обавестио немачко руководство да је нова Влада „спремна да понуди било какав уступак који се не коси с националном чашћу”. Али више ни Фон Рибентроп ни његов заменик нису хтели да га приме. Разбеснели Хитлер донео је неопозиву одлуку: Југославију треба уништити и раскомадати.

95376728.jpg


Андрићев сарадник, војни аташе у Берлину Владимир Ваухник већ 28. марта добио је обавештење да је одлука донета. Дан касније сазнао је и тачан датум напада. Југословенски генералштаб, међутим, сумњао је у поузданост ових података. Андрић је 4. априла 1941. године послао последњу депешу за Београд у којој је најављивао драматичне догађаје:
„У овдашњем дипломатском кору чује се мишљење да Немци... убрзано спремају повод за евентуални напад против Југославије...” Следећег дана позван је у протокол како би му био враћен дипломатски пасош. Његова мисија била је завршена.

После напада 6. априла 1941. Андрић је са двеста и једним чланом југословенских дипломатских мисија и њихових породица из Немачке, Француске, Холандије и Белгије депортован у Констанц, а онда у Бед Шахен, на немачко-швајцарској граници, уз најаву да ће бити пребачени у Швајцарску. Међутим, дипломате никада нису стигле на неутралну територију. Немци су, кршећи међународне уговоре и упркос Андрићевим протестима, целу групу вратиле у окупирани Београд.
Једино је самом посланику било понуђено да пређе у Швајцарску, али он је то одбио изјављујући да ће поделити судбину својих колега. Након доласка у Београд, Гестапо је ухапсио једанаест дипломата из ове групе од којих је шест послато у концентрационе логоре из којих се неки неће вратити. Андрић се пензионисао одмах након повратка у Београд.

Током рата живео је повучено. Није одобравао објављивање својих дела. Више никада неће писати дипломатске депеше. Уместо тога, писаће романе.

Аутор: Душко Лопандић
Извор: Политикин забавник




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
„Angažovani Andrić”: Društvena uloga velikog pisca

„Angažovani Andrić”: Društvena uloga velikog pisca

U knjizi “Angažovani Andrić 1944 – 1954”, Pekovića i Kljajića, predstavljeni malo ili potpuno nepoznati tekstovi koji bi trebalo da osvetle deo života našeg nobelovca

KULT-Ivo-Andric_620x0.jpg

BIOGRAFI i kritičari Ive Andrića do sada su posvećivali malo pažnje temi društvenog angažmana velikog pisca, ili su je sasvim zaobilazili. Knjiga Ratka Pekovića i Slobodana Kljakića "Angažovani Andrić, 1944-1954", u izdanju "Službenog glasnika" trebalo bi da osvetli život i delo srpskog nobelovca i iz tog ugla.
U vremenu omeđenom godinama 1944. i 1954, Andrić je ulagao veliku energiju i savesno ispunjavao dužnosti člana uprave Udruženja književnika Srbije, predsednika Saveza književnika Jugoslavije, narodnog poslanika, potpredsednika Društva za kulturnu saradnju Jugoslavija - SSSR, člana upravnog odbora Društva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska, Savezne komisije za upis narodnog zajma, Komiteta intelektualaca za odbranu mira, Odbora za inostrane poslove, Umetničkog saveta za kinematografiju, Nacionalne komisije FNRJ za UNESKO...

Posebnu dragocenost ovog istraživanja predstavlja i otkriće brojnih Andrićevih tekstova do sada nepoznatih javnosti - beležaka, skica, zapisa, govora, referata, predavanja, diskusija...
Sami naslovi početnih poglavlja ove istraživačke knjige dočaravaju koliko je tema zanimljiva: "Mason i saradnik filozofskog društva", "Pod okupacijom", "Nedoumice oko ravnogorstva", "Antinedićevac od prvog dana", "Privrženost ideji jugoslovenstva", "Od čega je nastala Na Drini ćuprija"...

U poglavlju "Nedoumice oko ravnogorstva", autori navode tekst o Andriću iz pera Koste St. Pavlovića, poznatog pripadnika poratne jugoslovenske političke emigracije iz Londona, koji je objavio 1977. godine:
"Njegova je povučenost bila, po pričanju nekih zajedničkih prijatelja, samo prividna, jer se bio prilično upleo u pokret otpora, i to na strani generala Dragoljuba Mihailovića, kao što, uostalom, i priliči nekadašnjem istaknutom učesniku u radu revolucionarne narodne omladine. Iako ovo tvrđenje ne mogu da potkrepim nikakvim dokazima, moram da verujem prijateljima koji su to tvrdili."
Zatim u poglavlju "Antinedićevac od prvog dana" čitamo:

- Zasada, naizgled pomalo paradoksalno takav dokument o Andrićevim izvesnim doticajima sa ravnogorstvom nalazimo u njegovom partijskom dosijeu iz Kartoteke CK SKJ, što znači da to nije bila nepoznanica za neke ugledne i uticajne predstavnike nove vlasti posle 1944. godine, a verovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni.


Reč je o nekoj vrsti karakteristike, koju su tri meseca pošto je Andrić primljen u redove Saveza komunista Jugoslavije 13. decembra 1954. godine, potpisali njegovi prijatelji, književnici Marko Ristić i Aleksandar Vučo. U tom do sada javnosti malo poznatom dokumentu, ova dvojica pisaca navode sledeće:

"Antinedićevac od prvog dana, Andrić je s odobravanjem i divljenjem primio prve vesti o ustanku u Srbiji, i pobijao je tvrđenje nedićevaca, kapitulanata, i kukavica, da je taj ustanak 'preuranjen'. Iskren rodoljub, čovek koji je u toku Prvog svetskog rata ležao tri godine u austriskim zatvorima, Andrić je verovao da su tzv. nacionalističke snage one koje se nalaze na čelu oružanog ustanka, ali ne ostajući slep pred činjenicama, on postepeno uviđa da su te snage, sa Dražom Mihailovićem, izdajničke, i pošteno revidira izvesne svoje zablude i iluzije. Posle jedne iskrene moralno-političke krize, Andrić se u trenutku oslobođenja našao spreman da obnovi i napretku svoje domovine lojalno pomogne...

DIPLOMATSKA VEŠTINA

ANDRIĆEV angažman autori su sagledali iz šireg političkog, ideološkog, kulturnog i sociološkog ugla, kroz prizmu burnih zbivanja na jugoslovenskom književnom i kulturnom poprištu tokom prve poratne decenije. Kao jedan od retkih takozvanih građanskih pisaca voljno integrisanih u izgradnju novog poretka, za sobom je ostavio duboke, veoma osobene tragove društvenog angažmana, u kojima se prepoznaju i niti vrhunski odnegovane diplomatske veštine.

VELIKA DELA

AUTORI su se bavili jednim od najplodnijih perioda Andrićevog literarnog stvaralaštva. U toj deceniji objavio je dela napisana tokom Drugog svetskog rata, između 1941. i 1945. godine, uključujući i ona najznamenitija, "Travničku hroniku" i "Na Drini ćupriju", novelu "Zeko" i "Prokletu avliju", za koju je ispise i verzije počeo da beleži i pre 1941. godine.

Izvor: Večernje novosti




 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ivo Andrić: 120 godina od rođenja

Ivo Andrić: 120 godina od rođenja

IZVOR: TANJUG


Ivo Andrić, jedini Nobelovac za književnost sa prostora nekadašnje Jugoslavije, rođen je pre tačno 120 godina, 9. oktobra 1892. u Travniku, BiH.



7717842985073e3e3a946a828744621_orig.jpg




[TABLE="class: antrfile right, width: 200, align: right"]
[TR]
[TD][TABLE="width: 200"]
[TR]
[TD][TABLE="width: 200"]
[TR]
[TD="class: textvesti"]Google je danas promenio svoj doodle na naslovnoj strani i u čast 120. rođendana našeg književnika i nobelovca Ive Andrića postavio sliku mosta na Drini.[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]

Rođen u Docu kod Travnika, po nekim hroničarima 9. a po drugima 10. oktobra, od oca Antuna, školskog poslužitelja i majke Katarine, iako kršten po rimokatoličkom obredu, najveći deo svog života izjašnjavao se kao Srbin.

Detinjstvo je proveo u Višegradu, gde je završio osnovnu školu, a u Sarajevu Veliku gimnaziju. Studirao je književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu i doktorirao istoriju u Gracu, 1924. godine, temom "O razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine". Dve godine kasnije postao je vanredni član Srpske kraljevske akademije u Beogradu, a njen redovni član bio je od 1939.

Prvi književni rad, pesmu "U sumrak" objavio je 1911. u "Bosanskoj vili", srpskom listu za književnost, koji je izlazio u Sarajevu. Odrastanje u sredini u kojoj su pečat utisnula dva carstva ostavilo je snažan uticaj na Andrića i njegovo delo. Istorijski je promišljao i literarno oblikovao taj svet, a istorija je i njega stavljala na iskušenja. Kao gimnazijalac bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik pokreta "Mlada Bosna" i borac za oslobodjenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.

Početak Prvog svetskog rata zatekao ga je u Krakovu, tada Austrija, danas Poljska. Austrijska policija uhapsila ga je kada je rat počinjao u Splitu i odvela najpre u zatvor u Šibeniku a potom u Maribor, Ovčarevo i Zenicu, da bi pred kraj rata bio smešten u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu.

[TABLE="class: antrfile right, width: 250, align: right"]
[TR]
[TD][TABLE="width: 250"]
[TR]
[TD][TABLE="width: 250"]
[TR]
[TD="class: textvesti"]- Priča o Andrićevim pričama
- Andrićevi znakovi pored (beogradskog) puta
- Soba gde je nastala "Ćuprija"
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]

Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku s robije, ondašnje vlasti odredjuju mu kućni pritvor u Ovčarevu, u kojem ostaje sve do leta 1917. godine.

Posle Prvog svetskog rata Andrić se zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu. Službovao je u ranoj fazi pri našim poslanstvima u Vatikanu, Trstu, Bukureštu, Gracu. U izvesnoj meri delovao je u grupi umetnika koji su se okupljali u beogradskom hotelu "Moskva", tada znamenitom stecištu literata.

Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevine Jugoslavije, i u Rimu, Marselju, Parizu, Briselu, Ženevi, Madridu i Berlinu.To je period plodnog literarnog stvaralaštva i tada objavljuje zbirku pesama u prozi "Nemiri" i pripovetke "Chorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Jelena, žena koje nema"...

Uoči Drugog svetskog rata - 1939. godine, zbog neslaganja sa politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju.

Tokom Drugog svetskog rata, koji je dočekao kao poslanik odnosno ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, penzionisan je, što je on navodno odbio i povukao se iz javnog života. Živeći na političkoj i kulturnoj margini napisao je, upravo u ratnim godinama, tri velika romana "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica".

Kritičari će reći da u krugu njegovih dela leži ceo naš svet, sve što je svesno i podsvesno doživeo čovek Bosne i Balkana i da se svi putevi tih sudbina sreću, u "Eks Pontu", "Putu Alije Djerzeleza", "Na Drini ćupriji", "Travničkoj hronici", "Prokletoj avliji", "Znakovima pored puta"...

Birajući izmedju njegovih dela i dela engleskih pisaca Lorensa Darela i Greema Grina, Italijana Alberta Moravije i Amerikanca Džona Štajnbeka, 26. oktobra 1961. godine Komitet za Nobelovu nagradu je odlučio da to veliko priznanje pripadne Andriću za delo "Na Drini ćuprija".

Na diplomi Nobelove nagrade za književnost uručene Andriću 10. decembra 1961, zabeleženo je da se ona dodeljuje za "epsku snagu kojom je oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje".

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije i te godine štampao roman "Prokleta avlija".

Andrić je umro na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, 13. marta 1975, a sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.
O sopstvenom životu je zapisao: "Čini mi se da kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale".
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Dan sa Andrićem

Dan sa Andrićem

Konceptualna umetnica Snežana Golubović, izvela je danas performans "Dragi Ivo", povodom 120 godina od rođenja nobelovca Ive Andrića. Podstaknuta citatom odlučila je da napiše pismo Ivi Andriću, ali i da na ovaj način pozove sve Beograđane da mu i sami pišu.

1.jpg

- Ideja da napravim performans prema nekom njegovom delu uvek je postojala, ali nikada nije bilo prilike da se ovakva zamisao i realizuje. Dugo godina sam imala na umu da je potrebno da takav performans u sebi sadrži nešto veoma jednostavno, kao što je pisanje pisma. Ovaj lajt motiv prisutan je i u nekim od mojih ranijih radova, tačnije od 2005. kada sam u Van Gogovom muzeju u Amsterdamu, pisala pismo Egonu Šileu - kaže za "Blic" Snežana Golubović.

Na preko dvadeset ispisanih strana posetioci su svoja pisma najčešće započinjali sa "dragi Ivo", a završavali sa "hvala ti".

- Pismo koje sam danas napisala je vrsta rada, koji planiram da dalje sa svim fotografijama koje sam napravila u Andrićevoj kući, prikupim i pretvorim u video instalaciju ili knjigu. Ono što se u današnjem konceptu performansa promenilo u odnosu na druge, jeste to što ja obično ne razgovaram sa posetiocima, planirala sam jedan ćutljivi performans, međutim, zahvaljujući ljudima on je postao "dan sa Andrićem" - dodaje Snežana Golubović.

Izvor: Blic



 
Član
Učlanjen(a)
26.10.2012
Poruka
71
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]
Lirika.gif
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]


Andrić je u književnost ušao pesmama u prozi „U sumrak“ i „Blaga i dobra mesečina“ objavljenim u Bosanskoj vili 1911. godine. Pred prvi svetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika koji je izdalo Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu, objavljeno je šest Andrićevih pesama u prozi („Lanjska pjesma“, „Strofe u noći“, „Tama“, „Potonulo“, „Jadni nemir“ i „Noć crvenih zvijezda“). Prvu knjigu stihova u prozi - Ex Ponto- Andrić je objavio 1918. godine u Zagrebu, a zbirku Nemirištampao je u Beogradu 1920. godine. Njegove lirske pesme koje za života nisu sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.Stvarajući početkom veka, Andrić se svojom poezijom približava nekolikim pesničkim školama, ali će najuočljiviji i najjasniji biti uticaji ekspresionističke poetike, pre svega na izražajnom planu: razara se pravilna struktura vezanog stiha i strofe. Andrić, međutim, ne razbija sasvim logičku strukturu jezika, već od pesme traži da progovori smislom. Slobodan stih bez rime, odbacivanje stroge arhitektonike sonetske forme, pokazali su se kao najpogodniji za spontano i intuitivno pulsiranje misli. U poeziju se unose jasna i neposredna značenja, a pesma se ne piše dazbunjuje, već da kazuje, da slika.Karakterističan mladalački nemir sa tragovima melanholične jadikovke svojstven je Andrićevim ranim stihovima. Kontemplativna raspoloženja, gorčina i sumorni tonovi biće jedna od konstanti Andrićeve lirike. Pesnik je sam, nejak i zbunjen nepredvidivim i teškim životom, razneženo nadnesen nad sobom. U Andrićevoj poeziji pisanoj pre prvog svetskog rata, kao ni u poeziji većine pripadnika njegove generacije, nema nagoveštaja istorijske bure koja će izmeniti lice sveta. Mladobosanski pobunjenik, borac za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, u svojoj poeziji samo je tragična jedinka bačena da trpi „besmisleni teror prilika i stvari“.U Ex Pontu, ranom Andrićevom delu (1918), nazvanom „razgovorom s dušom“ (Niko Bartulović), stilizovano je lično iskustvo u nastojanju da mu se, u lirskoj sentenci, pridoda značenje filozofsko-poetske istine, a da pri tom, zadrži fabulativno-narativnu osnovu, na osnovu koje bi se mogla rekonstruisati stanja jednog zatočenika. Ova knjiga pesama u prozi razvrstana je u tri ciklusa: prvi ima 26, drugi 25, a treći 88 tekstova, uz završni „Epilog“. U strasnom lirskom monologu, pesnik se obračunava sa sobom, pokušava da u tamničkim bdenjima razreši unutrašnju dramu i oslobodi se traume izazvane utamničenjem. Nepravedan pad iza rešetaka u drugi, surov i mučan svet, gde je žrtva „na suhom ukletom sprudu“, dovodi pesnika u stanje da postavlja važna egzistencijlna pitanja i grozničavo razmišlja o svetu i mestu pojedinca u njegovim tragičnim okvirima.I knjiga Nemiri (1920) nastaje delom u zatvoru i internaciji. Kao i Ex Ponto, i ova knjiga je ispovednog karaktera, s tim što su autobiografski elementi zamaskirani ili poetski tranformisani. Tri ciklusa koja čine ovu knjigu - „Nemir od vijeka“, „Nemir dana“ i „Bregovi“ - predstavljaju tri bitna odnosa subjekta prema fundamentalnim ljudskim mogućnostima, nalažunju mesta za čoveka. U ovome delu javlja se i reska socijalna nota. Pesnik setnih i melanholičnih raspoloženja, koji svojim dotadašnjim stihovima postavlja pitanja suštine i smisla prolaznoga života, budi se najednom kao borac za socijalnu pravdu. Pored mračnog, introvertovanog, samozagledanog Andrića, ovde se pojavljuje jedan borbeni, aktivistički Andrić, okrenut svetu.





Izvor: ivoandric.org.rs
 
Natrag
Top