Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Gitara

Diskusija u 'Muzički instrumenti' započeta od crvendac_011, 10.01.2011.

  1. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Akustična gitara

    delovi gitare.jpg

    Akustična gitara je muzički žičani instrument. Pravi se od drveta i ima 6 ili, ređe, 12 žica. Zvuk nastaje tako što se žice trzaju prstima ili posebnom trzalicom.

    Žice su, redom: E, H, G, D, A, E, dok je kod modela sa 12 žica svaka od šest žica dupla. Sastavljen je od tijela odnosno rezonantne kutije, koje je šuplje i repa, na kojem se zatežu žice, zatim postoji kobilica, konjić i pragovi. Kobilica je onaj deo koji se nalazi na rezonatorskoj kutiji preko kog se razvlače žice i bliži je donjem delu gitare gde se kače žice. Konjić je isti takav samo manji deo koji se nalazi blizu čivija. Rezonatorska kutija deo koji proizvodi zvuk. Najbolje drvo za pravljenje gitara je jasenovo drvo koje se sušilo 7 godina. Akustična gitara za razliku od električne gitare svira bez pojačala i zvučnika.


    Izvor: Vikipedija



     
    Poslednja izmena: 10.01.2011
  2. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Povijest gitare

    Povijest gitare

    classicalGuitar.jpg

    U mnogim cijenjenim povijesnim knjigama, možemo pročitati kako je gitara zapravo izmišljena u antičkoj Grčkoj. Kao „dokaz“ za takvu tvrdnju uzima se postojanje starovjekovnog instrumenta poznatog pod nazivom kitara. Pošto je u pitanju žičani instrument i samo ime je vrlo blisko izgovorenoj riječi ,gitara', mnogi povjesničari su uzeli da je u pitanju gitarina pra-majka, no to je zapravo pogrešno. Istina je u dokazu da je kitara vrsta harfe ili lire, samo sa dodatkom rezonatora od kornjačinog oklopa, ni blizu izgledu ili zvuku gitare. Recimo, vrat sa „štimaljkama“ na kraju preko koga su razapete žice ne postoji.

    A i na mnogim reprodukcijama sačuvanih staro-egipatskih fresaka i crteža mogu se zapaziti muzički instrumenti koji neodoljivo podsjećaju na gitaru i lako mogu zbuniti čak i ljude koji se godinama svakodnevno druže sa tim instrumentom. Skoro je ironična činjenica kako su vrlo često na tim slikama spomenuti „instrumenti“ zapravo bogoslužne relikvije na kojima uopće nije predviđeno da se svira! Dakle, možemo sa sigurnošću da zaključimo kako gitara NIJE antički muzički instrument, pa makar nekome slova „K“ i „G“ zvučala slično.

    Što smo bliže suvremenom dobu, težimo da lutnju smatramo kao gitarinu prethodnicu što zapravo i nije bez osnova! Doduše, ovaj omiljeni instrument trubadura iz doba srednjevjekovnog mraka i nešto kasnije humanizma i renesanse ima više sličnosti sa bas-gitarom nego sa onom „klasičnom“, ponajviše zbog (uglavnom) četiri žice koje su se okidale trzanjem, ali ne i prebiranjem. Lutnjino tijelo je bilo ovalnog, „kruškastog“ oblika dok je „leđni“ dio bio zaobljen kao kod mandoline. Zbog toga lutnja nije bila glasan instrument, dakle nije se mogla svirati u sastavu nekog orkestra, niti su mogli da se izvedu akordi - samo melodija. Da bismo od lutnje stigli do gitare, falilo nam je nekoliko elemenata, među kojima je najveći nedostatak tanjih žica; zatim tijelo što teži obliku „osmice“;i kao ono najvažnije - ravan zadnji dio rezonantnog tijela.

    Potom je stigla vilhuella, gitarina „majka“. Kako već samo ime sugerira, instrument je nastao u Španjolskoj, i to u petnaestom stoljeću. Vilhuella je imala pravilnije tijelo (u odnosu na lutnju) i tanje žice u parovima po kojima se moglo prebirati. Otprilike stoljeće kasnije nekom anonimnom geniju je palo na pamet da „spoji“dva instrumenta - zadržavši oblik vilhuelle, a približivši se dimenzijama lutnji. Vrat je ostao vjeran obliku onog na vilhuelli, a kao najvažnija inovacija uvedene su debele i tanke žice (bas i sopran) zajedno na jednom instrumentu. Prototip ovog instrumenta je isprva bio vrlo nezgrapan. Neke lijepe primjerke je izgradio legendarni graditelj violina Antonius Stradivarius, no i pored toga novi instrument je još uvijek bio daleko od kompleksnosti koja krasi njegovog modernog rođaka koji nam je u rukama.

    Tek krajem osamnaestog vijeka možemo sa sigurnošću govoriti o postojanju moderne gitare. Bilo je to u vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države birale svog prvog predsjednika, Velika Britanija je bila u porođajnim mukama prve industrijske revolucije a Napoleon Bonaparte je došao na vlast u Francuskoj.

    Tada nastaju prve „prave“ gitare, slične današnjima. Nije jasno da li je njena pojava vezana za Italiju ili Francusku - za Španjolsku sigurno nije, nasuprot popularnom i rasprostranjenom (pogrešnom) mišljenju kako je gitara španjolski „nacionalni instrument“ - no u svakom slučaju novi instrument je imao šest žica i oblik najpribližniji onom koji nam je poznat.

    Baš u tom periodu je i izmišljen „mašinski“ sistem štimalica, nasuprot onom staromodnom i nepouzdanom, zasnovanom na drvenim klinovima oko kojih su se namotavale žice, nemoćne da ostanu u permanentnom stanju zategnutosti. Nekako u to vrijeme graditelji su počeli da interveniraju sa štimalicama na vratovima gitara, praveći duborezne ukrase i proreze karakteristične za klasične gitare. Današnji dizajn ne predviđa te proreze na glavama ni akustičnih niti električnih gitara, no graditelji ipak ukrašavaju glave instrumenta dajući im specifičan i karakterističan oblik za pojedine marke, što je posljedica stare tradicije ali i inspiracije nečim viđenim na drugim stranama. Recimo, svi „Fenderovi“ instrumenti imaju oblik glave sa štimalicama karakterističnima za naše tambure!

    U kasnom osamnaestom vijeku, Josef Benedid i Jose Pages su počeli da ugrađuju lepezasto oblikovanu armaturu unutar gitarinog tijela rezonatora zbog pojačanja zvuka. Za ovu metodu su ubrzo saznali i drugi graditelji instrumenata, poput Francois Lacotea iz Pariza i smjesta ga počeli primjenjivati sa velikim uspjehom. Istovremeno, u sam način sviranja uveden je pristup tzv. „lebdeće ruke“; prethodno se šaka koja okida žice ili prebire po njima oslanjala dijelom dlana ili malim prstom na ploču prednje strane tijela gitare, što je bila tehnika naslijeđena od svirača lutnje.

    Finalne dorade po pitanju glasnoće i jačine te kvaliteta tona, instrumentu je dao Antonio de Torres Jurado. Povećao je dimenzije tijela/rezonatora, kao i razdaljinu između mosta (gornje kobilice) i kobilice (donje), te je usavršio lepezasti oblik unutrašnje armature. Kao rezultat se došlo do spoznaje da gitara napokon može svirati ravnopravno sa ostalim instrumentima u orkestru. No, i pored svega ovoga, ona nije postala popularan instrument u tzv. „ozbiljnim muzičkim krugovima“, usprkos ogromnoj popularnosti u narodnim masama.

    Još tokom 1950-tih godina, jednom od najvećih imena u domenu klasične gitarske umjetnosti, Julianu Breamu, priječeno je izbacivanjem sa muzičkog fakulteta zbog sviranja gitare unutar prostorija istog!

    Prvi tečaj sviranja gitare u Velikoj Britaniji na nivou visoke škole držao je čuveni kompozitor John Williams, ali ne slavni holivudski majstor koji je obogatio na stotine filmova svojom muzičkom imaginacijom (Star Wars, Indiana Jones) već njegov engleski imenjak. Williamsov tečaj za klasičnu gitaru po prvi put je zaživio daleke 1965. godine.
    Ako ni po čemu drugom, Williams će ostati zapamćen po nježnoj, elegičnoj i emocijama nabijenoj pjesmi „Cavatina“, instrumentalnoj gitarskoj kompoziciji koje se sjećamo kao glavne teme iz jednog od filmova za sva vremena, "Lovca na jelene".

    Dakle, s obzirom da je bilo vrlo lako naučiti sviranje na njoj, gitara je postala veoma popularna u narodu, pogotovo u Latinskoj Americi gdje je smjesta bila obožavana preko svake mjere (sjetimo se samo Meksika, bez zalaženja u druge primjere). Na žalost, u Europi i u Sjevernoj Americi, odnos prema ovom instrumentu je bivao snobovski. Taj prezir je očigledan čak i danas, pošto ne postoji veliki broj djela napisanih specijalno za gitaru (ne računajući prerade i aranžmane).

    Jedna od čudnijih gitara ikada napravljenih izrađena je 1930-tih godina pod imenom Dobro. Izgledala je kao akustična gitara, s tom razlikom što joj je rezonatorsko tijelo bilo napravljeno od sjajnog aluminija! Što je bilo najljepše, Dobro se nije moralo uključiti u pojačalo da bi zvučalo glasno! Aluminijski rezonator je proizvodio specifičan glasan zvuk, dajući jak ton. Od tada se pokušalo sa mnogim eksperimentima: zbog sve veće krize i nestašice kvalitetnih vrsta drveta koje su postajale sve skuplje, pribjegavalo se korištenjima raznih materijala u izradi gitara. Gitare sa plastičnim dodacima mogu izgledati fantastično i posjeduju čudesan sustain (produženo trajanje tona na osnovu akustičnih svojstava materijala korištenog u izradi).

    Kratki povjesni tjek razvoja gitare:

    1265. Juan Gil iz Zamore spominje ranu gitaru u svojem dijelu „Ars Musica“

    1283.-1350. Guitarra Latina i Guitar Moresca se nekoliko puta spominju u svećeničkim pjesmama

    1306. "Gitarer" je svirana na turniru u Westminsteru, Engleska

    1404. "Der mynnen regein" od Eberhard Von Cersne spominje "quinterne."

    1487. Johannes Tinctoris piše da je guitarra izmišljena od strane Katalonaca. To je gitara sa četiri parova žica (ukupno osam).

    1546. "Tres Libros de Musica en Cifras para Vihuela" od Alonso Mudarre je prva pjesmarica koja je uključivala skladbe za gitaru.

    1551.-1555. Devet knjiga tablatura (notnog zapisa za gitaru) je objavio Adrian Le Roy. To su skladbe za gitaru sa pet parova žica, te se smatra da je za to odgovoran Vicente Espinel.

    1600.-1650. Popularnost gitare prerasta popularnost lutnje.

    1674. Objavljivanje "Guitarre Royal" F. Corbetta pojačava popularnost gitare. Publikacija je posvećena kralju Louis XIV.

    1770.-1800. Na gitaru je dodana šesta žica i uklonjeni su parovi.

    1800.-1850. Gitara uživa popularnost kako u izvođenju skladbi tako i u pisanju. Fernando Sor, Mauro Guiliani, Matteo Carcassi and Dioniso Aguado pišu skladbe za gitaru.

    1850.-1892. Izrađivač gitare Antonio de Torres razvija veći i glasniji instrument kakvog danas svi poznajemo.

    1916 Segovia svira u Ateneu, najvažnijoj koncertnoj dvorani u Madridu. Do tada se mislilo da gitaru nije moguće svirati u tako velikoj lokaciji.

    1946 Žice se više ne izrađuju od mačjih crijeva nego od najlona.

    RENESANSNA I BAROKNA GITARA

    Ovo su dva pretka moderne klasične gitare. Oblikom su puno manje i nježnije od klasične akustične gitare te proizvode mnogo tiši zvuk.
    Žice ova dva tipa gitare su podijeljene u parove, slično kao i kod 12 žičane gitare, ali samo u 4 ili 5 parova, a ne u 6 kao u današnje vrijeme. Zbog svojih karakteristika su se pretežno koristile kao ritmički a gotovo nikad kao solistički instrumenti.
    Najpoznatija zbirka pjesama za gitaru iz tog vremena je Gaspar Sanzova „Instruccion de Musica sobre Guitarra Espanola“.
    Stoljećima su se za izradu žica koristila crijeva mački te se tek početkom dvadesetog stoljeća takve žice u potpunosti prestale koristiti.
    Izgled renesansne gitare i barokne je vrlo različit; dok je renesansna vrlo jednostavno građena, barokna je puna detalja i ukrasa te nerijetko i sama postaje umjetničko djelo koje se i danas drži u muzejima po svijetu.

    Izvor: Gitare.info




     
    Poslednja izmena: 10.01.2011
  3. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Časovi gitare za početnike





     
    Poslednja izmena od urednika: 05.12.2013
  4. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
  5. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Električna gitara

    Električna gitara

    gitare.jpg


    Električna gitara
    je žičani muzički instrumenti, vrsta gitare koja radi na struju. Zvuk se dobija trzanjem čelične žice koja se nalazi u elektromagnetskom polju i potom se vibracije pretvaraju u promenu električnog napona pomoću konvertora. Električna gitara se često koristi u džez, rok i hevi metal muzici. Prva električna gitara je nastala 1935. godine.
    Kod električne gitare jedan ili više elektromagnetskih konvertora (snimača zvuka ili engl. 'pickup'-ova) pretvaraju vibracije čeličnih žica u električne signale, koje je moguće pojačati i procesovati.
    Najpoznatije i najbrojnije električne gitare su Fender stratokaster (Fender Stratocaster, 1954) firme Fender i Gibson Les Pol (Gibson Les Paul, 1952) firme Gibson. Slede Fender telekaster (Fender Telecaster, 1950) i Gibson SG (Gibson SG, 1961). Ove gitare se proizvode i danas.
    Fender stratokaster ima dva reza (engl. 'cutaway', na srpski pogrešno prevedeno kao rogovi) odnosno, dva ulegnuća na vratu koja omogućavaju dobijanje visokih tonova. Gitara ima i tri snimača zvuka. Gibson Les Pol ima jedan rez i dva snimača zvuka. Pored snimača zvuka, na razlikovanje modela po zvuku utiču i konstrukcije gitare te materijal od kojeg je gitara izrađena (vrsta drveta itd.). Gibson Les Pol ima „topliji“ zvuk, dok je zvuk stratokastera malo oštriji.
    Postoje i druge vrste električnih gitara, a izrađuje se i gitare za pojedine vrste muzike (npr. Gibson flajing V, (leteća v), te eksplorer (takođe Gibsonov), zatim modeli firmi Džekson i B. S. Rič). Modeli stratokaster i Les Pol su ipak najpopularniji.

    Istorija


    Ideja električne gitare nastala je oko 1920. godine, kad su se tražile mogućnosti da gitara bude glasnija i ostvarljivija. Ondašnji komercijalni i džez orkestri kao i studije za snimanje pozivali su proizvođače muzičkih instrumenata da naprave glasnije i jače gitare. Oko 1930. godine uvidelo se da se ovo može postići jedino uz električno pojačanje. Nova metoda naravno imala je i protivnika koji su smatrali da bi muzika time propadala. Prve električne gitare svirale su se u kantri, džez i bluz muzici.

    Oko 1923. godine je Lojd Loar (Lloyd Loar) eksperimentisao sa elektromagnetnim konvertorima. Napravio je senzor koji je primao vibracije tela gitare i pretvarao u električne signale. Pošto su senzori bili prilično nepraktični, taj sistem nije imao veliki komercijalni uspeh.
    Džordž Bjučemp (George Beauchamp) je zajedno sa Adolfom Rikenbejker (Adolph Rickenbacker) 1931. godine napravio zvukosnimatelj koji je primao vibracije direktno sa žica gitare. Zvukosnimatelj je stavio na jednu tzv. lapsteel ili havajsku gitaru. Nastao je osnovni princip današnjih električnih i time prva električna gitara. Patent za gitaru koja je nazvana frying pan(na srpskom: tiganj za pečenje), poslat je 1932 u Vašington na overu. U Vašingtonu imali su skeptiku prema novoj gitari, i kad je 1937 stigla overa, drugi proizvođači već su imali svoje modele električnih gitara, tako da patentiranje najzad nije ništa pomoglo.
    Prva regularna serijska električna gitara bila je ES-150 (ES-150) iz 1936. godine od firme Gibson. ES-150 bila je namenjena kao džez-gitara. ES je stajalo electric spanish, manje zbog klasične „španske“ gitare nego zbog načina rukohvata nasuprot havajskim gitarama kao što je bila gitara od Bjučempa i Rikenbejkera. 150 je stajalo za ondašnju zvaničnu prodajnu cenu od 150 američkih dolara.
    Sledeći korak bio je the Log (na srpskom: panj) iz 1941. godine od Les Pola. Les Pol je uzeo akustičnu gitaru, isekao je u sredini i tu ubacio elektromagnetni konvertor. Time su znatno redukovane reakcije vibracija električnih gitara. Ovim se stvorio pravac tzv. solidbody-gitarama, tj. gitare sa jednim telom.
    Prvu električnu gitaru sa jednim ili masivnim telom (solidbody) napravili su 1948. godine Pol Bigsbi (Paul Bigsby) i kantri muzičar Merl Trejvis (Merle Travis). Ova gitara u raznim varijantama prodavala se do ranih 1960-ih.
    Na osnovi gitare od Bigsbija i Trejvisa je Leo Fender 1950. godine napravio svoju esquire-gitaru, koju će nešto kasnije da preimenuje u telekaster. Telekasterka je prva električna gitara koja je ušla u masovnu proizvodnju. Telekasterku slede Les Pol od Gibsona iz 1952. godine i stratokasterka iz 1954. godine, sa kojima konačno počinje era električnih gitara.

    [​IMG]


    Fender telekaster


    [​IMG]


    Fender stratokaster


    [​IMG]


    Gibson les paul


    [​IMG]


    Gibson sg

    Izvor: Vikipedija



     
  6. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Poznati gitaristi - "akustičari"






     
    Poslednja izmena od urednika: 05.12.2013
  7. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Poznati gitaristi - "električari" ;)













     
    Poslednja izmena od urednika: 05.12.2013
  8. djondi

    djondi Član

    Postova:
    6
    Zahvala:
    0
    Lokacija:
    u pojacalu
    Lepo je napisati i par svojih reci o ovom instrumentu. :)
    Kao sto sam video klipove iznad sve su u stilu emotivne gitare, mozda neko zeli malo naprednije sviranje, tehnika i nista vise :p
    Poznati gitaristi (kako kome) : TEHNICARI :
    Recimo Jason Becker sa svojom Serranom :)
    Tosin Abasi, za ovog gitaristu sam citao negde da je proglasen za najboljeg metal tehnicara danasnjice (mada u danasnje vreme tesko moze da se izdvoji pojedinac):
    Jeff Loomis (Nightmare). Predobar gitarista. Gitarista za koga moze da se kaze da zna sve skale, tehnike bla bla bla:

    :)
     
    Poslednja izmena od urednika: 05.12.2013
  9. djapex

    djapex Član

    Postova:
    3
    Zahvala:
    0
    Strava si ovo napravio! Mislim da si mogao i joe satriania da ubacis u celu ovu ekipu :yea:
     
  10. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.358
    Zahvala:
    722
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Počinje letnja škola gitare

    Počinje letnja škola gitare

    Nacionalni Građanski 13.08.2011 09:19

    211257.jpg

    Ovogodišnja letnja škola klasične gitare u Novom Sadu biće održana od 12. do 19. avgusta, najavljeno je iz Asocijacije gitarista Vojvodine.

    Najuspešniji mladi gitaristi iz Vojvodine imaće priliku da pohađaju predavanja i majstorske kurseve istaknutih pedagoga, a zatim će nastupiti i u Kikindi, Vršcu i Somboru. Program letnje škole počinje danas, koncertom Zorana Krajišnika, koji će nastupiti u vrtu Srednjoškolskog doma od 21 sat.
    Druženje i učenje
    Program četvrte po redu letnje škole klasične gitare obuhvata i nastupe mladih izvođača, kao i okupljanje Vojvođanskog orkestra gitara, koji će pod rukovodstvom dirigentkinje Sandre Spasojević pripremti novi program i predstaviti ga slušaocima u Novom Sadu i u drugim gradovima Vojvodine.
    Prema rečima organizatora, letnja škola ima za cilj da pruži priliku učenicima da i preko letnjeg raspusta stiču nova znanja.
    – Pored odlične pripreme za početak redovne nastave u muzičkim školama, ova škola predstavlja i sjajnu priliku za druženje i razmenu iskustava kako između učenika, tako i između njihovih profesora, muzičkih pedagoga – kažu organizatori.
    Po završetku škole, polaznici koji su uključeni u rad Vojvođanskog orkestra gitara, predstaviće se novosadskoj publici u utorak, 16. avgusta u Kulturnom centru Novog Sada. Nakon tog nastupa, orkestar odlazi na mini turneju po Vojvodini u okviru koje će 17. avgusta nastupiti u Kikindi, dan kasnije u Vršcu, a 19. avgusta u Somboru.
    Nastup Zorana Krajišnika
    Eminentni gitarista i profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu Zoran Krajišnik će na solističkom resitalu večeras izvesti program sačinjen od kompozicija renesansnih majstora Džona Daulenda i Luisa De Narvaeza. Takođe, sviraće i dela savremenih autora Antonija Hozea, Šćepana Raka i Karla Domenikonija.
    P. R.

    Veliko interesovanje uprkos ograničenom broju polaznika

    U odnosu na protekle tri godine, ovogodišnji koncept letnje škole klasične gitare je promenjen zbog finansijskih razloga.

    – Svake godine za školu se prijavi veliki broj polaznika. Prve dve godine u radu je učestvovalo oko 100 mladih gitarista. Prošle godine, kao i ove godine, imali smo opet veliki broj prijava, ali smo zbog finansijskih sredstava broj polaznika morali da ograničimo na svega dvadeset – kaže Raško Radović iz Asocijacije gitarista Vojvodine, dodajući da je šteta što neće svi mladi i talentovani muzičari imati priliku da pohađaju kurseve i nastupaju u gradovima Vojovodine.
    – Žao nam je što smo morali da odbijemo određen broj zainteresovane dece i mladih. Nadamo se da će sledeće godine uslovi biti bolji i da će svi dobiti šansu da se usavršavaju i nastupaju – zaključuje Radović.

     

Preporučite stranicu