Gaudijeve kuće iz bajke

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Gaudijeve kuće iz bajke

Untitled-34-584x292.jpg
Untitled-16-584x292.jpg


Krajem XIX i početkom XX veka, širom Evrope razvio se umetnički pravac koji je u svim umetničkim oblastima, a najviše u arhitekturi, ostavio snažan pečat. To podrazumeva novu arhitekturu punu iznenađenja gde se arhitekte ne zalažu za bilo koji oblik funkcionalnosti. Preovlađuju biomorfne forme inspirisane biljnim i životinjskim oblicima.

Untitled-28-584x292.jpg


Ovaj pravac poznat je pod imenom Art Nouveau (čita se Art Nuvo) ili Nova Umetnost. U vrlo specifičnom obliku pojavio se u Barseloni. Opisaćemo Vam dve najpoznatije stambene zgrade iz tog doba: Casa Battlo i Casa Mila- La Pedrera, koje su delo najčuvenijeg arhitekte tog vremena Antoni Gaudija.


Untitled-92-584x292.jpg


Casa Battlo
, nazvana još i Casa del Ossos (Kuća kostiju), rađena je po porudžbini gospođe Battlo, ali po završetku, sama gospođa je bila vrlo razočarana, da bi odbila da se useli i dala joj tako pogrdan naziv. Sto godina kasnije, UNESCO je Kuću Battlovih uvrstio u svetsku kulturnu baštinu.

casa_batllo.jpg


Kuća je uzana i ima pet spratova, a na prvi pogled izgleda kao da je sagrađena od kostiju, raznih boja, od toplih zemljanih do hladnih plavičasto zelenkastih. Na prvom spratu se jasno vide forme biljnih oblika, a unutar kuće je nameštaj koji je sačuvan u originalu. Mogu se videti kupatilo, kuhinja, dečije stvari i igračke s početka prošloga veka.


Untitled-121-584x292.jpg


Casa Mila-
Sa suprotne strane ulice u blizini Casa Battlo, nalazi se još jedna porodična kuća nastala par godina kasnije, a takođe deo UNESCO- ove svetske kulturne baštine.

Untitled-61-584x292.jpg
Untitled-71-584x292.jpg


Ovo je kuća bračnog para Mila, jednostavnije spoljašnjosti, ali vrlo zanimljivog enterijera. Na poslednjem spratu nalazi se očuvan stan porodice Mila, s početka XX veka, sa kompletnim nameštajem i pokućstvom, kao i dekoracijom koju je osmislio Gaudi (tavanice, parket, mozaici, lukovi, vrata, čiviluci, kvake, itd). U većem delu zgrade su kancelarije Katalonske banke. Ono po čemu je ova građevina poznata je i sam vrh, tj. krov zgrade gde se mogu videti prelepi dimnjaci, kao skulpture u obliku okamenjenih vitezova. Sve je povezano interesantnim stepeništem i podestima, terasama, sa kojih se pruža predivan pogled na grad. Pored raznih znamenitosti Barselone, Casa Mila je još jedno mesto koje ako dođete u Barselonu, ne smete propustiti da obiđete.

Untitled-10-584x292.jpg
Untitled-8-584x292.jpg


Izvor: Enterijer.rs



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Odatle je kazandžijin sin pošao u svet

BELEŠKE S PUTA: REUS

Odatle je kazandžijin sin pošao u svet

Poznati arhitekta Antonio Gaudi, rođen u ovom mestu, iako nikada ništa nije tu sagradio, dobio je svoj muzej i bronzanu figuru u centru

1.jpg
(Foto Milan Janković)

Kada bi se Antonio Gaudi odnekud pojavio u Reusu, pomislio bi da je vreme stalo. On, kao dečak u svojoj tipičnoj pozi sedi na klupi i nešto „mozga”. Tu figuru u bronzi uradili su njemu u čast žitelji ovog španskog mesta u pokrajini Taragona, u blizini istoimenog grada, ponosni na njegov lik i delo.

Gaudijevi savremenici nisu bili tog uverenja. Jedinstven stil i izuzetno maštovit dizajn po kojem je ovaj katalonski arhitekta nadaleko postao čuven, u rodnom gradu nije bio prihvaćen. Smatrali su da je isuviše avangardan.

Gaudi se rodio i kao dete živeo u Reusu, ali u tom gradu nije ništa konstruisao. Projektovao je Luis Dominik i Montaner, koji je u doba Gaudija takođe važio za jednog od najboljih arhitekti te epohe. Bolnica „Sveti Pavle” i Palata dela muzika u Barseloni biseri su katalonskog modernizma čiji je on autor.

Pre te psihijatrijske bolnice u Barseloni, konstruisao je bolnicu u Reusu, koja je sagrađena između 1900. i 1911. godine i to je početak i kraj modernističkog pokreta u Reusu. Kasnije je dobila drugu namenu, tako da je danas u njoj smešten opštinski institut kulture. Pored bolnice izgrađena je još jedna zgrada po nacrtu Dominik i Montanera, ali već na prvi pogled može da se zapazi razlika. Prva je vrlo moderna, a druga klasična. Ranije je služila kao skladište proizvođačima maslinovog ulja, a posle toga je ostala prazna, međutim, fasada je u punom sjaju. U modernizmu je bilo vrlo važno da se vidi ko je vlasnik, a ovde je to izraženo inicijalima. Vidi se i grb sa njegovim karakteristikama. Pošto je bio notar, u sredini je pero, što pokazuje zanat kojim se bavio.

2.jpg
figura u centru grada

Dominik i Montaner je projektovao i kuću pod nazivom „Kaza navas” za jedan bračni par, koji su bili najbogatiji trgovci u Reusu. U prizemlju se nalazila prodavnica, a na spratu stambeni deo, najmoderniji u gradu. Posle je prešla u druge ruke, a potom je konzervisanai sada služi kao lep primer gradnje. Mada se neprekidno na njoj nešto renovira, nema turiste koji ne zastane da se iskreno divi toj izvanrednoj arhitekturi.

Iako je modernizam kratko trajao, mnoge druge arhitekte za sobom su ostavile upečatljiv trag, a mogu se sresti arhitektonska dela i iz ostalih istorijskih epoha, pogotovo su vredni pažnje elementi gotike. To je stil koji koren traži u najvažnijem periodu Katalonije, a to je srednji vek. Pozorište „Fortuni” (koje je ime dobilo po slikaru čiji je sin konstruisao jedan dvorac u Veneciji) karakteristično je po lepim detaljima iz tih prošlih vremena na koje su meštani Reusa takođe ponosni.

Pošto su Gaudijevog konkurenta plaćali plemići koji nisu toliko bili vizionari, Gaudi je otišao u Barselonu i tamo počeo da gradi karijeru, uz pomoć jednog finansijera koji je podržavao njegov rad. Posle toliko vremena, meštani Reusa su ispravili nepravdu koju su mu naneli tako što su izgradili muzej u centru grada i posvetili ga njegovom izuzetnom stvaralaštvu. U tom prostoru (na površini od 1.200 kvadratnih metara), zahvaljujući modernoj audiovizuelnoj tehnologiji, na virtuelan način dočarali su sve što je njegova bezgranična mašta pretočila u jedinstvena i prekrasna umetnička dela. Na prvom mestu njegovo remek delo, katedralu „Sagrada familija”, delove iz Parka Guelj, kuće koje su građene po njegovim idejama i projektima, komadi nameštaja nesvakidašnjeg izgleda, interesantni ukrasi od stakla, drveta, mozaika, kamini, stepeništa, vrata neobičnog oblika... Improvizovana je i njegova radna soba, skice još iz osnovne škole i mnogo drugih detalja koji opisuju njegov temperamentan karakter, koji je u kombinaciji sa inteligencijom i praktičnim duhom, vodio kreativnu energiju kroz dug i plodan život.

Ispred ulaza u muzej, koji je posvećen čuvenom arhitekti, ponekad (kao što se desilo u vreme naše posete Reusu prilikom obilaska predivne španske obale u oblasti Taragona), može vas sačekati jedno iznenađenje koje sa Gaudijem nema nikakve veze. Na tom malom trgu grupa mladića i devojaka protestanata, zovu ih „indignatosi”, povremeno, kada im se prohte, otvore svoje šatore i „kampuju” mesec, dva, čak i tri. Prvenstveno budu u Madridu i Barseloni, ali povremeno se pojave i u manjim gradovima. Oni ne prave izgrede, samo, kako su nam objasnili, u određeno doba dana sazivaju zbor i bune se, izražavajući svoje neslaganje sa aktuelnom politikom.

3.jpg

Nedaleko od muzeja, praktično na dvesta metara iza njegovih leđa, čuva se i Gaudijeva rodna kuća koja po arhitekturi uopšte ne liči na njega. Potpuno je obična i neupadljiva, okrečena u belo. Nekad je u njoj porodica Gaudi živela i radila. Gaudijev otac je imao zanatsku radnju za izradu kotlića i kazana. I jedan, i drugi Gaudijev deda takođe su bili kazandžije.

Posmatrajući kako rade, još kao mali, bio je oduševljen time da se od jedne ravne površine dobije određeni oblik i to mu je raspaljivalo maštu koja je usmerila njegov talenat, kako to vodiči objašnjavaju turistima „u pravcu direktne realizacije forme u prostoru bez pravljenja prethodnih nacrta i planova”. Na žalost, sada u toj kući nikoga više nema, niti postoji bilo šta od pokućstva, ali lokalna domaćica Dominik Ruiz, svaku turističku grupu koja poseti Reus, dovede bar do ulaznih vrata.

Budući da ovaj moderan grad, sa stotinak hiljada stanovnika i bogatom istorijom i kulturom, predstavlja i najvažniji trgovački centar u severnoj Kataloniji, kad posete sve te znamenitosti gosti konačno pođu i u šoping. Izlozi šljašte na sve strane i mame unutra, gde čekaju ljubazni prodavci. U buticima je izložena roba vrhunskog kvaliteta prestižnih modnih firmi, po veoma popularnim i prihvatljivim cenama. U vreme sniženja tokom jula i avgusta, kao i od januara do februara, cene su niže i za šezdeset odsto. Sve radnje, kao i restorani smešteni su u centralnom delu grada, među starim građevinama iz doba modernizma.

Centar Reusa dobio je ime po generalu Huanu Primu, koji zauzima važno mesto u (burnoj) istoriji Španije. To je jedini Katalonac koji je u jednom momentu (1900. godine) uspeo da postane predsednik Vlade Španije. Njemu u čast, podignut je veličanstven spomenik i na tom trgu održavaju se i sve velike svečanosti, festivali, karnevali, izložbe...

-------------------------------------

Tramvaji proterani iz grada

Antonio Gaudi je najpoznatiji katalonski arhitekta. Rođen je 25. juna 1852. godine u Reusu. Studirao je na Višoj tehničkoj školi arhitekture u Barseloni, a zbog nedostatka novca, uporedo sa studijama, radio je kao tehnički crtač, a ponekad i kao dizajner nameštaja i dekorater enterijera.Jedna vitrina koju je dizajnirao za poznato obdanište (Kasa Kornelja) u Barseloni, bila je izabrana za Univerzalnu izložbu u Parizu. To je bio sudbinski preokret u životu i radu mladog Gaudija. Eusebi Guelj, uvaženi poslodavac tekstilne industrije u Kataloniji, koji je bio impresioniran elegancijom i stilom te vitrine, postao je Gaudijev glavni klijent i mecena. Po njemu je Park Guelj i dobio ime. U kasnijim godinama ovaj arhitekta posvetio se isključivo izgradnji katedrale „Sagrada familija” (Sveta porodica), koja je postala simbol Barselone. Crkva se gradi bezmalo sto trideset godina, a pouzdano se zna da će svečano otvaranje biti 2026. godine, kada se navršava sto godina od smrti Antonija Gaudija.

Sedmog juna 1926. godine Gaudi je stradao pod točkovima tramvaja. Zbog zapuštenog izgleda i praznih džepova taksisti su odbili da ga voze u bolnicu. Niko nije prepoznao poznatog španskog arhitektu. Prijatelji su ga pronašli sledećeg dana u bolnici za siromašne. Umro je tri dana kasnije, 10. juna, ožaljen od cele Barselone, a iz tog razloga tramvaji su povučeni sa ulica grada. Uz dozvolu pape i državnih vlasti, sahranjen je u porti crkve „Sagrada familija”, kojoj je posvetio četrdeset tri godine života.

Dana Stanković
Objavljeno: 22.08.2011.
Izvor: Politika magazin


 
Natrag
Top