Evropska unija

Član
Učlanjen(a)
12.01.2010
Poruka
472
Evropska unija - OPEN YOUR MIND

Tajni svet ILUMINATA
37200953519PMscary-optical-illusions-eyes.jpg

Šta se to događa u najboljem od svih svetova u koji i naša zvanična demokratska Srbija žuri, a još važnije - zašto?
Poslednjih nekoliko nedelja sve je očiglednije nezadovoljstvo stanovnika utopije zvane Evropska Unija. Zašto?
Da li utopija nije po volji naroda koji žive u njoj, jer je čitav koncept nastao daleko od demokratskih institucija, želja i potreba tih Evropskih naroda?
O tome se ne govori u najuticajnijim medijima, a to ne može biti u interesu svih onih stotina miliona ljudi čijih se života taj plan najneposrednije tiče.
Ko su, dakle, stvarne arhitekte evropskog jedinstva i ima li to preduzeće neki krajnji cilj?
Istorijat (samo podsećanja radi)
Evropske Unije, nastaje 9. maja 1950. godine, donošenjem Šumanove deklaracije, Schuman Declaration - Wikipedia, the free encyclopedia, po njenom inicijatoru francuskom političaru Roberu Šumanu? Znak pitanja jer nisam siguran da je ideja EU otpočela sa tim datumom, ali o tome ću uskoro...
Po njoj, Francuska i Nemačka obznanjuju svoju nameru da ujedine industrije uglja i čelika, izražavajući dobrodošlicu svima koji bi želeli da im se pridruže. Već naredne godine stvara se Evropska zajednica za ugalj i čelik, koju sačinjavaju industrije Italije, Holandije, Belgije i Luksemburga, uz pomenute Francusku i Nemačku. Stvara se i nadnacionalno telo Visoka kancelarija koje će kontrolisati industrije šest nacija. Od tada se sve odvija kao na pokretnoj traci: Sporazum o zajedničkom odbrambenom sistemu (1952.), Rimski sporazum o Evropskoj ekonomskoj zajednici (1957.) kojim se osniva zajedničko tržište, 1958. nastaje Evropski parlament čiji je prvi predsednik Rober šuman. Početkom šezdesetih formira se zajednička poljoprivredna politika, a tokom šezdesetih i zajednička politika u drugim oblastima koja se objedinjuje u Evropsku komisiju sa Savetom ministara. 1973. dolazi do prvog proširenja kada Zajednici pristupaju Velika Britanija, Irska i Danska, 1979. održavaju se prvi neposredni izbori za Evropski parlament. Do krajnjih granica evropske saradnje započete Šumanovom deklaracijom dolazi 1986., donošenjem Jedinstvenog evropskog akta, kojim se predviđa i sloboda kretanja ljudi i novca.
Međutim, ta je granica pređena 1992. u Mastrihtu, stvaranjem Evropske Unije, gde se sa terena ekonomije i trgovine prešlo na politički teren stvaranja jedinstvene evropske države.
I sada da se opet vratimo pitanju, da li je sve počelo baš te 1950., i dali je Evropska unija najveći mirovni projekt u istoriji, kako nam se to milozvučno servira? Sasvim je sigurno da nije.
Koreni ideje o evropskom jedinstvu sežu mnogo dublje u prošlost i služe sasvim drugoj svrsi.
Idemo u malu prošlost, da dođemo do tih malih ljudi iz hladovine
Red Alfa Galate (Ordre Alpha Galates Alpha Galates and Pierre Plantard De St. Clair osnovan u Francuskoj po nekim tvrdnjama 1937. ili 1934. od nejasnih osnivača. Prvi broj donosi ilustraciju viteza na konju koji samouvereno jezdi u pravcu nečega što je nazvano Sjedinjene države zapada (Etats-Unis d'Occident) i suncu koje se rađa i okružuje astrološki znak vodolije kao naznaku novog razdoblja (New age), dok će simbol na zastavi koju konjanik drži kasnije postati zvaničan znak Sionskog priorata, inače paravan organizacijom i nebulozom koju je servirao Dan Brown, naravno moje mišljenje. Na početku puta stoji Bretanja i godina 1937. (godina osnivanja Alfa Galate); na kraju Bavarska i godina 1946. Dakle, osovinu projektovanog ujedinjenja činile bi Francuska i Nemačka, kao i u Šumanovoj deklaraciji. Kao vođa Alfa Galate, se predstavlja Pjera Plantara/Pierre Plantard.Naravno ipak najveći majstor priorata, je čuveni pisac Viktor Igo.
Projekt evropskog ujedinjenja ima svoje davne, čak drevne korene, a njegovi stvarni istorijski inspiratori i neimari predstavljaju sile koje baš zbog toga ne žele da budu otkrivene. U imenu Evropa vidi se sav paganizam i neznaboštvo onih koji su ovaj deo sveta tako nazvali, a ne zaboravimo na izreku da je u imenu značenje.
Priča o Evropi - Mit - Evropa je kći Feničanskog (!), kralja Agenora, koju je Zevs, pretvorivši se u Bika oteo i na svojim leđima odneo na Krit, gde mu je postala žena i rodila tri sina - Minosa, Sarpedona i Radamantisa.
Pa po kakvim zaslugama, i kako je uopšte moguće da se sve zapadno od Rusije i severno od Afrike nazove Evropa? Bilo bi neozbiljno i smešno da nije preozbiljno.
Da, pitanje ponovo, od davnina vođen projekt, dokaz je i izgled zgrade Evropskog parlamenta u Strazburu, koja je izgrađena da podseća na nedovršenu Vavilonsku kulu, stilski nedovršenu sa imitacijom građevinskih skela oko nje.
Poruka ovog simbolizma je jasna: Nastavljamo tamo gde su Nimrod i Semiramida u drevnom Vavilonu stali prkoseći Bogu! Moraju znati da će jednako, ako ne i gore proći! Tu je, bez slučajnosti, i ime novog evropskog gasovoda Navuhodonosor (Nabucco), itd, itd.
Cilj je jedinstvena svetska država, tehnološki gulag.
Koraci na tom putu su stvaranje nadnacionalnih super-država u svim delovima sveta, pa su uz našu jedinu bezalternativnu evropsku, predviđene još i američka, afrička, azijska, pacifička, itd. unija. Tzv. Evropska unija nije stvorena da vozači kamiona više ne bi morali dugo da čekaju na granici, nego da se u budućnosti, kada narodi i njihove države kao omađijani predaju svoju slobodu i nezavisnost briselskoj administraciji, naređuje iz jednog centra svima. Da što manji broj upravlja sa što većim brojem ljudi. Potom bi se one sile koje i stvaraju te nadnacionalne svetske super-države dogovorile da se one ujedine u jednu jedinu. Koraci na tom putu su čipovanje ljudi, bolesti koje treba drastično da smanje (po našem pobiju) broj ljudi na planeti, genetski izmenjena hrana, eugenika, zaglupljivanje, zabava (farma, veliki brat)...
Kako sav svetki narod , a pogotovo naš Aleksej da proguta?
Imam opet samo osećaj, da je pripremljen scenario po kojem se najkrupnije odluke donose posle nekog iznenadnog i traumatičnog događaja - prirodne katastrofe, terorističkog akta, ekonomskog sloma ili pandemije neke neobične bolesti. Ako je američkom narodu, na primer, namenjena nova valuta u liku nekog Amera, da bi je oni prihvatili najpre mora da propadne dolar! Tako će, možda, svetska ekonomska kriza biti okidač za novu etapu u izgradnji globalne države.
Kao kod Dostojevskog: Bićemo ti robovi, samo nas nahrani!

OPEN YOUR MIND
 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
07.01.2010
Poruka
417
EU i Srbija

Ovaj gore napisani tekst govori o istoriji nastanka i filozofiji postojanja Evropske Unije.Ja zivim u EU i meni je dobro,dobio sam toliko mogucnosti i povoljnosti boljeg standrarda zivota sto u Srbiji nikada nebih.Zasto Srbija nije u Eu svi dobro znamo.Mogu slobodno da kazem da su Srbi u Evropi dobro prihvacen i postovan narod za razliku od ostalih.Medjutim neki ljudi iz Srbije stalno nekim losim postupcima kvare tu sliku koju smo mi godinama stvarali.Zalosno je to sto je Srbija zaboravila na svoju dijasporu i godinama gubila svoje ljude koji su masovno uzimali strana drzavljanstva.Hiljade mladih ljudi se za trajno ispisalo iz Srbije zbog vojne obaveze da bi se vojska nedavno ukinula a sada je kasno ti mladi ljudi su vec uzeli strana drzavljanstva.Srbija je samo ove zadnje godine od dijaspore izgubila oko 3 milijarde € samo zbog pogresne politike koju je vodila.Morace jos mnogo vremena da prodje da nasi ljudi u Srbiji shvate neke stvari i mnogo toga da se promeni da bi postali clanica EU.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
12.01.2010
Poruka
472
Zalostan je zaista prijatelju surogatski odnos matice prema svojoj deci, deci koju je uvek uvek gledala sa podozrenjem i nepostovanjem, a zajedno smo mnogo jaci, i nema potrebe puniti glavu sa nemogucim misijama EU nema alternativu, stvorimo prvo kod nas takav ambijent, koju ce buducim pokolenjima pomoci, a EU i standard EU neka malo saceka, na obostrano zadovoljstvo. Uzimanja drzavljanstva druge zemlje, mozda uz uslov odricanja srpskog i nije toliko strasno, strasno je nedopustiti tim mladim ljudima koji si iz svojih znanih razloga napustili nasu zemlju, da dobiju sansu u istoj, bar kao i strani investitori, i to na pravim projektima koji obezbedjuju neku produktivnost kroz proizvodnju i service business, a ne izvlaciti iz njih zadnju paru, podrzavajuci ih da ulazu u nekretnine u kojima danas nema zive duse, jer bi upumpavanje sveze i zdrave krvi samo ojacalo organizam, a koji se danas odrzava u zivotu pomocu vestackih aparata. Srbija je vecna dok su joj deca verna, ali i deca su verna dok je Srbija brizna majka.
Puno pozdrava Blokus.
horror_face_illusions.jpg
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
O EU bih za sada mogao reći sledeće: EU je istorijska pojava. Po definiciji, sve istorijske pojave imaju ograničeni karakter trajanja - neke veći neke manji, ali su sve konačne. Po meni, nije veliki problem kod ovakvih projekata objediniti zajedničke napore u cilju postizanja boljih materijalnih efekata, ali je problem objediniti mentalitete, odnosno, poništiti duhovne vertikale pojedinih naroda koje se protežu duboko u iskon.
 
Član
Učlanjen(a)
12.01.2010
Poruka
472
Bankarstvo po Opus Dei
04 novembar 2010

Koraci, usmereni u pravcu zbližavanja Rusije sa NATO i promene lika tog vojnog bloka u očima ruske javnosti, čine se paralelno sa pokušajima da se Rusija udene u duhovni prostor zapadne civilizacije. To se na najvidljiviji način ispoljava na primeru razvoja odnosa sa Vatikanom. Katoličku crkvu mnogi pokušavaju da predstave kao „duhovnu sestru“ pravoslavlja, koja je pozvana da pomogne Rusima u borbi protiv ateizma i bezduhovnosti. Indikativan je u tom pogledu susret generalnog starešine Jezuitskog reda Adolfa Nikolasa krajem leta sa predstavnicima Odelenja za spoljne crkvene veze Moskovske patrijaršije, u toku koga je u svojstvu eventualne oblasti saradnje označena sfera religioznog obrazovanja, gde jezuiti imaju bogato iskustvo. Posebna pažnja bila je poklonjena razmatranju pitanja o tome, kako prevazići istorijski nastale predstave o jezuitima među pravoslavnim vernicima.

Podsetimo šta je to Jezuitski red. To je organizacija, stvorena u jeku Reformacije za spas papske vlasti, koja od svojih članova zahteva bespogovornu poslušnost papi. Red se uvek odlikovao žestokom disciplinom, uređenim sistemom uprave i apsolutnom podčinjavanju rukovodstvu. Sve je to lepo opisao osnivač reda Ignatij Lojola u knjizi „Duhovne vežbe“.

U naše vreme, kada se stvara globalni sistem totalne kontrole nad ličnošću, pouke Lojole naročito su aktuelne: jezuit „treba da gleda na starijeg kao na samog Hrista, on se mora povinovati starijem kao trup, koji se može prevrtati na sve strane, kao palica, koja se povinuje svakom zamahu, kao voštana loptica, koja može promeniti izgled i rastezati u svim pravcima“. Ta iskustva dosledno su primenjivali nacisti, od kojih su mnogi, pored ostalih Gebels i Šelenberg (šef službe bezbednosti SS), stekli jezuitsko obrazovanje. Šelenberg je i otvoreno na Nirnberškom procesu, već kao osuđeni na smrt, izjavio: „Organizaciju SS stvorio je Himler u skladu sa principima Jezitskog reda. Pravila i duhovne vežbe, koje propisuje Ignatij Lojola, bili su onaj model, koji je Himler pokušavao da reprodukuje u originalu“.

Druga odlika reda jeste njegov čuveni jezuitski moral, koji omogućava prilagođavanje pogledima i moralu ljudi svakog vremena i mesta življenja, i da se opravdava bilo koji nemoralni postupak, ako takav vodi cilju koji je odredio red („cilj opravdava sredstva“). Upravo u sistemu „moralne teologije“ jezuita, koji su vaspitali čitave generacije predstavnika evropske elite, leže izvori onog „dvostrukog morala“, koji je postao jedan od ključnih principa zapadne diplomatije i pogodno oružje za odbranu interesa Zapada u svetskoj politici. I danas oni isto tako aktivno postavljaju svoje ljude na ključne položaje u državnim strukturama ne samo u Evropi, nego i u SAD. Dovoljno je setiti se da su jezuitske privatne visokoškolske ustanove završili bivši rukovodioci CIA V. Kejsi (Fordhemski univerzitet), D. Tenet (Džordžtaunski univerzitet), Robert Gejts (Džordžtaunski univerzitet) i današnji šef L. E. Paneta (Univerzitet Sv. Klare).

Taj „prilagođavajući moral“ uvek je omogućavao Vatikanu da se bavi obaveštajnim operacijama, političkim i diplomatskim intrigama, manipulisanjem državnih i društvenih rukovodilaca i, najzad, bankarskim operacijama. Danas katolička crkva sve dublje tone u sferu finansijskih mahinacija, što se ponajbolje ispoljilo u priči koja je u vezi sa Institutom za pitanja religije (IPR) (Instituto per le Opere di Religione, skraćeno IOR – prim. P.A.), zvanim Vatikanska banka.

Krajem septembra 2009. godine novi šef IPR postao je šef italijanskog odelenja Santander banke, Goti Tedeski, koji je u tesnoj vezi sa „Opus Dei“ i poznat kao veliki stručnjak za finansijsku etiku. Njegovo naimenovanje na tu funkciuju umnogome je bilo skopčano sa težnjom Vatikana da maksimalno podigne reputaciju banke, koja je snažno poljuljana zbog pređašnjih skandala, a naročito posle nedavnog objavljivanja knjige u Italiji „Vatikan d.o.o.“, u kojoj je na osnovu 4 hiljade tajnih dokumenata IPR opisano, kako je ta banka 90-ih godina stvarala složeni sistem tajnih računa za pranje novca. Tadašnji rukovodilac banke Kaloja je zbog toga skinut sa funkcije pre vremena, jer nije opravdao poverenje, a Goti Tedeski, koji je došao na njegovo mesto, počeo je raditi na stvaranju novog imidža IPR, koji bi odgovarao predstavama o „etičkoj globalizaciji“ – toj osnovnoj brizi pape Benedikta XVI, kako se to vidi iz njegove enciklike 2009. godine Caritasin Veritate, objavljene uoči susreta G-8 u Akvili.


tedeschi.jpg



Etore Goti Tedeski



Međutim, tek što je stručnjak za „finansijsku etiku“ pristupio „pranju“ imidža IPR, već u decembru 2009. godine tužilaštvo Italije pozabavilo se istraživanjem sheme pranja novca Vatikanske banke preko računa banke Uni Credit, a u septembru 2010. godine protiv šefa te banke Gotija Tadeskog pokrenut je krivični postupak, pa se on tako zajedno sa generalnim direktorom IPR Paolom Čiprijanijem našao pod istragom. Banka se sumnjiči za kršenje zakona o transparentnosti, pošto je nameravala da doznači 23 miliona evra sa svog računa u italijanskoj banci Credito Artigianato, nemačkoj filijali banke J. P. Morgan i 3 miliona evra – Banca del Fucino na račune nepoznatih lica. Smatrajući da se operacija može kvalifikovati kao pranje novca, pravosudni organi su stavili zabranu na ta sredstva i faktički po prvi put primenili tako strogu meru prema aktivama Vatikanske banke.


gotti_tedeschi.jpg



Institut za pitanja religije poznatiji kao Vatikanska banka, Goti Tedeski drugi s leva



Začudo, upravo tada, kada se „bedem“ katoličkih finansija ponovo našao u centru skandala, u Moskvi je održan rusko-italijanski simpozijum uz učešće bankara Vatikana na temu „Etički aspekti bankarske delatnosti i socijalna uloga banaka: iskustva Rusije i Italije“. Simpozijum je održan 11-12. oktobra 2010. godine na inicijativu Fonda kardinala Pola Pupara (bivšeg predsednika Papskog saveta za kulturu). Kako je naglašeno u na simpozijumu pročitanoj poruci papskog nuncija u Rusiji, arhiepiskopa Antonija Meninija, tema susreta je „neobična“, ali „interesantna“.

Zbilja, za pravoslavca je ta tema krajnje neobična, pošto je u njegovoj svesti delatnost savremene banke, kao institucije, koja postoji na račun ubiranja procenata, od iskona osuđivanog od strane Crkve, najblaže rečeno, nespojivo sa hrišćanskom etikom. Međutim, sekularizovani katolicizam, namećući tu temu, uporno pokušava „prilagoditi“ pravoslavce u Rusiji „naprednom“ pogledu na svet, slobodnom od temeljnih vrednosti hrišćanskih pogleda na svet. Na simpozijumu je postavljeno pitanje o mogućnosti stvaranja „hrišćanskog bankinga“ (?), korišćeni su takvi pojmovi kao što su „hrišćanski finansijski instrumenti“ (?), „hrišćanski sistem mikrokreditiranja“ (?) i drugi. Još u septembru, u toku priprema za simpozijum u Moskvi je održan okrugli sto „Perspektive pravoslavnog bankinga u Rusiji“ uz učešće predstavnika različitih biznis-struktura, na kome su razmatrani „pravoslavni banking kao instrument povećanja uzajamnog poverenja“, „mehanizmi pravoslavnog bankinga“, „zakonodavna podrška u sferi razvoja pravoslavnog bankinga“ i drugo.

Nametanje od strane Vatikana „finansijsko-etičke“ tematike „pravoslavno-katoličkog dijaloga“ predstavlja kao takvo najnoviji pokušaj da se Pravoslavna crkva uvuče u opasnu diskusiju (a na prošlom simpozijumu predloženo je da se one učine redovnim), iza koje će neminovno uslediti praktični koraci u pravcu stvaranja jedinstvenog „hrišćanskog“ bankarskog prostora. I pri širenju „pravoslavno-katoličkog dijaloga“ saradnja u sferi finansija za Vatikan može postati i ključni pravac.

Od posebnog interesovanja ovde je delatnost u određenim ruskim krugovima popularne Santander banke, čiju je italijansku filijalu vodio upravo Goti Tedeski. Santander banka, koja je glavna finansijska grupa Španije, prva banka u evrozoni i deveta u svetu po tržišnoj kapitalizaciji, zaista zaslužuje pažnju. Kao prvo, zbog njene bliskosti redu „Opus Dei“: sa njom je povezan i Goti Tedeski, i sadašnji predsednik banke, milijarder Emilio Botin, čija je supruga Paloma O’Šea supernumerarij reda (upravo je Botin uveo Gotija Tedeskua u najbliže okruženje Benedikta XVI). Drugo, Santander banka ulazi u najznačajniju rotšildovsku strukturu – Inter-Alfa grupa, stvorenu 1971. godine, kada je Ričard Nikson ukinuo zlatnu podlogu dolara, označivši početak demontaže Breton-Vudskog sistema. Inter-Alfa grupa je kao takva bankarski konzorcijum, koji vodi Kraljevska banka Škotske (RBS) i koja objedinjuje jedanaest vodećih evropskih banaka koje kontrolišu Rotšildovi, među kojima su holandska ING Banka, francuski Société Générale, irska AIB Group, italijanska Intesa Sanpaolo, portugalski Banko Espírito Santo, Nacionalna banka Grčke i druge. Kraljevska banka Škotske, koja servisira kraljevsku porodicu Velike Britanije, takođe ulazi u Evropski okrugli sto po pitanjima finansijskih usluga (EOSFU), koji u svojim izveštajima tokom poslednjih godina aktivno brani koncepciju stvaranja jedinstvenog nadzornog i kontrolnog organa («the lead supervisor concept») kao najproduktivnijeg sredstva za integrisanje evropskih finansijskih tržišta. Ovaj organ treba da postane „megaregulator“ delatnosti svih transgraničnih finansijskih organizacija.



Santander_big1.jpg


Centrala Santander banke u istoimenom gradu u Španiji



Od trenutka svog osnivanja 1857. godine finansijska struktura Santander banke nalazi se u sferi uticaja Rotšild-grupe, sa kojom su povezani predstavnici porodice Botin, koji su u početku bili na čelu ove banke. Zahvaljujući tim vezama banka je uspela da ostvari širenje svoje mreže najpre po čitavoj Španiji, a zatim da finansijsku ekspanziju prenese u Latinsku Ameriku (Argentinu, Meksiko, Brazil, Čile i druge zemlje), gde Santander banci pripada 10 procenata svih bankarskih aktiva i, najzad, da učvrsti svoje prisustvo u Evropi, zaključivši strateški savez sa Kraljevskom bankom Škotske, pod čijom se upravom faktički nalazi i danas. Imajući u vidu da sa britanskim bankarskim kućama i sa Rotšildima ima snažne istorijske veze, i drugom velikom bankom Španije – Bilbao Vizkaja Arhentarija (BBVA), i da zajedno sa Santander bankom ona kontroliše 56 procenata španskog bankarskog kapitala, može se smatrati da je bankarski sistem Španije, u suštini, filijala Londona. Nije slučajno što je , kada je u uslovima finansijske krize Evropska komisija zatražila od škotske banke da u zamenu za finansijsku pomoć stavi na prodaju 700 njenih filijala, upravo Santander banka ponudila da kupi 318 njih, iako ona već poseduje 1,3 hiljade različitih odelenja PBS.

U svojim izveštajima Santander banka predstavlja se kao prosperitetna banka, koja po godišnjim profitima u poslednje tri godine pretiče Bank of America, J. P. Morgan, Union Bank of Switzerland i tu istu RBS. Međutim, celokupna imperija Santander banke kao takva, kako se izrazio islednik D. Smol, nije ništa drugo do lutka velikih dimenzija, bez ozbiljnih aktiva. Glavni svoj profit banka stiče na račun naduvavanja ogromnog spekulativnog balona u Brazilu, Velikoj Britaniji i Španiji. U Brazilu – zahvaljujući operacijama sa brazilskim državnim obavezama, koje su kao takve grandiozna finansijska piramida, a u drugim zemljama – operacijama sa nekretninama, zahvaljujući kojima je Santander banka akumulirala ogromne „toksične“ aktive, koje su dovele do drastičnog porasta nevraćenih dugova u španskom bankarskom sistemu. Ime predsednika banke u više se navrata dovodilo u vezu sa trgovinom narkoticima. Na primer, u spetembru 2004. godine stalni podkomitet senata SAD za istrage uputio je „strogo upozorenje“ Santander banci i HSBC zbog slabe kontrole poštovanja mera za sprečavanje pranja novca i dobijanje sumnjivih doznaka u visini od 35 miliona dolara od lica, koje se sumnjiči za narko trgovinu iz Ekvatorijalne Gvineje.

Međutim, Emilio Botin ne vidi ovde nikakvih problema. On teži da svoju banku pretvori u prvu po veličini banku Engleske po obimima tržišta, profitu i rentabilitetu. Kako piše D. Smol, „takvim će se trofejem Botin i njegovi engleski pokrovitelji dičiti, čak ako i celokupni svetski sistem istovremeno propadne. Sindrom Santandera - to je smrtonosni lopovluk, od koga se patriote Rusije, Kine i Indije trebaju držati podalje“.

D. Smol navodi one zemlje, za koje je Santander banka naročito zainteresovana. Ta se zainteresovanost izražava u razradi Fonda M. Botinas (lični fond porodice Botin) sopstvenog projekta BRIK, u skladu sa kojim su od 2006. do 2009. godine u štabu fonda u Madridu održavani godišnji susreti sa predstavnicima političkih krugova Kine, Indije, Rusije i Brazila radi privatnog razmatranja pitanja o tome, kakva treba da bude orijentacija ove ili one zemlje. Političke, ekonomske i strateške korekcije kursa, koje treba da izvrši Rusija, razmatrane su na odgovarajućem seminaru 2009. godine.

Tokom poslednjih godina Santander banka u Rusiji razvija neobičnu aktivnost, delujući preko svog odelenja „Santander Konsjumer Finans, S.A“. Iako je njegova specijalizacija – automobilsko kreditiranje klijenata, glavni pravac njegove delatnosti sasvim je drugi. Može se smatrati, da je danas Santander u Rusiji sasvim zamenio Sorosov fond, koncentrisavši se na naučno-obrazovne projekte.

Santander je, po svoj prilici, jedina banka u okviru koje postoji posebno globalno odelenje, pod nazivom „Univerzitet Santander“, koje odgovara za realizaciju programa saradnje sa akademskim zajednicama u različitim zemljama sveta (uglavnom u Latinskoj Americi). Ovo odelenje pruža podršku univerzitetima, sa kojima banka ima sporazum o saradnji, pružajući im različite vrsta stimulansa – stipendije za školovanje, organizovanje projekata za predavače i istraživače, podsticanje unapređivanja odnosa između univerziteta i biznis-zajednica. U periodu od 1996. do 2008. godine u te je svrhe usmereno oko 590 miliona evra. Danas su sporazumi potpisani sa preko 700 univerziteta, a još širi projekat „Univerzija“ obuhvata 1169 obrazovnih ustanova u 23 zemlje, u kojima se školuje i radi 13,5 miliona studenata i predavača.

U Rusiji su partneri Santander banke već 8 vodećih visokoškolskih ustanova zemlje, među kojima i Visoka ekonomska škola – VEŠ).

Delatnost Santander grupe predstavlja unikalni primer inovativnog globalno-mrežnog projekta, kada privatna banka, okupljajući oko sebe vodeće univerzitete sveta, formira sopstveni transnacionalni sistem („Santander-mreža“). Pokušavajući da ponudi sintezu zelenaško-spekulativnih i „visokoidejnih“ principa, Santander banka postala je model unije biznisa sa katolicizmom opus-deističkog tumačenja. Imajući u vidu da je aktuelni šef Vatikanske banke akumulirao bogato iskustvo, radeći u Santander banci, možemo zamisliti u šta će se preokrenuti po Rusiju iskustvo pozajmljivanja „bankarske etike“ i stvaranja kobnog „pravoslavnog bankinga“.



‘’Finansijsko naličje duhovne ekspanzije Zapada u Rusiji: tehnologije Vatikana’’

Olga Četverikova

Fond strateške kulture
 
Član
Učlanjen(a)
12.01.2010
Poruka
472
Kapitalistička alternativa

250px-Anti-capitalism_color.jpg


Ima jedna čuvena izreka, koja je već stekla univerzalnu primenu a pripisuje se Deng Sjaopingu, patronu kineskih ekonomskih reformi, docnije prozvanih privrednim čudom. Ta izreka glasi: “Nije važno koje je boje mačka, važno je da lovi miševe.“

Ostavićemo po strani to da je svojevremeno pomenuti Deng Sjaoping biran od globalnog magazina Time za ličnost godine (mislim više nego jednog puta) valjda kao prvi iz komunističkog dela sveta, i pre znamenitog Mihaila Gorbačova, potonjeg poznatog promotera zapadno-evropskih firmi u TV reklamama; zainteresujmo se za smisao i suštinu gore citirane izreke.

Ona, naime, pretpostavlja jedne vrednosti drugima, učinkovitost načinu na koji je do učinkovitosti došlo. Sredstvo podređuje cilju.

Šta je onda tu toliko epohalno važno, zapitaće (se) neko?

Tek činjenica da je Kina ovim načinom razmišljanja usvojila kapitalizam.

Hajde da napravimo korak dalje, pa da pokušamo ući u osnov, podlogu kapitalizma samog. Ako ćemo konsultovati kineske izvore kojima kako vidimo čitav svet odaje priznanje, onda je dobra polazna tačka za razmišljanje upravo – efikasnost. To je, naime, bila navodna boljka svih socijalističkih planskih sistema.
Dakle, imati ispred sebe cilj, i nemati nikakvih ideoloških ili drugih predrasuda o boji mačke (čitaj načinu da se cilj ostvari) zadužene za lov. Da li se čovek ili privredni subjekt, svejedno, može i u kojoj meri (ako može) odreći normi koje je zatekao po rođenju a koje određuju i njegovu vlastitu egzistenciju? Ako bismo bili konsekventni a vrednosno to jest ideološki neutralni i neopterećeni kako uči novokineska mudrost, može i mora, i to svih koje bi ga omele da do postavljenog cilja dođe.

Jedna od mogućih bolećivosti bila bi možda privrženost nekoj od mačaka (nije važno koje boje) koja se nije istakla ni proslavila po pitanju broja ulovljenih miševa. Možda je već ostarela, slabije vidi i čuje, a ni pokreti joj nisu kao nekoć. Drugim rečima rečeno, postala je neproduktivna jedinka a stara slava, kao što je poznato, ne vodi u svetlu budućnost. Ovde zapažamo drugu odliku kapitalističkog modela – kompetitivnost. Ili jesi – ili nisi. Teško tebi ako nisi, čak i ne vlastitom krivnjom, jer objašnjenja su nepotrebna a izgovor je suvišan. Ti si, brajko, žrtva tranzicije makar se ona zvala globalizacija. Ono što se broji je rezultat, gol ili koš, komadi, tone ili procenti. Egzaktnom svetu egzaktni pokazatelji. Kompetitivniji će potisnuti one manje sposobne, po formuli o većoj i manjoj ribi, te će one veće (ribe) postajati još veće da im se kraj ne vidi, a one manje i malene premda ih je more, nestajaće kroz čeljusti velikih te tako iščezavati za neke više ciljeve istorije.

Kapitalistički žrvanj je jednom davno krenuo sa mikro plana, od dva pojedinca, Avelja i Kaina, i želje ovog drugog da bude superioran nad rođenim bratom u stvari čiji su proizvodi lepši i vredniji, konkurentniji – danas bi rekli. Ne mogavši da podnese da je drugi, Kain ubija rođenog brata Avelja i na sebe navlači teško prokletstvo, kazuje biblijski izveštaj.

Kako god to surovo zvučalo, kapitalizam i sa njim povezani način mišljenja, do danas nije izumeo bolje “rešenje“ od Kainovog.

Sa sukoba jednog pastira i jednog ratara, rođene braće, taj duh-crv istorijskog razvitka mnoga je ljudska pregnuća i preduzeća ostavio na smetlištu istih, dok je druga podigao otuda, sve dok nije (po Hegelu) postao svestan sebe i poželeo da se trijumfalno nametne celom svetu. Ne, nije to bilo one noći kad su bageri i brojni klinovi rušili veliki zid što je razdvajao uverenja. Sve je počelo Kainovom nesrećom i prokletstvom izazvanim željom da je prvi između dvojice.

Za njega je tada, isto kao i za nas danas, istorija bila završena jer se ostvarila.

Kapitalizam više nema spoljnog neprijatelja kome je potajno zavideo poput bolesnika od najteže bolesti, i sada se nemirni duh-crv okrenuo protiv domaćina u kojem prebiva otkrivajući svoju pravu, uništiteljsku prirodu. To je zato jer nema ALTERNATIVU svojoj propasti, kako je to uobičajeno da se kaže ovih dana i ovde.

Uistinu, što je manje kapitalističko-kainovsko-kompetitivnog duha u čoveku, u njemu ima više ljudskosti. Najlepše stvari su besplatne a čovek je najveći kada se svede na svoju pravu meru. Pravi čovek je biće kooperacije a ne kompeticije.

I kao što parazit umire smrću domaćina, tako je i ovaj duh-crv osuđen na propast u trenutku kad je nastao. U tu istinu nas mogu uputiti reči koje nose značenje. U korenu socijalizma jeste socies, latinska reč za društvo, čitavo bez izuzetka, a u pojmu kapitalizam samo – kapital. Kapital naravno nije bestelesan entitet, on ima svoje nosioce. To su kapitalisti, posednici istog. Tako bi, u idealnom slučaju na svetu posle kraja istorije preostao poslednji humanoid, najveći kapitalista, okružen ekološkom pustinjom i besmislom. Zaista, zaista, koji je duh podredio živote čitavih naroda malobrojnim pojedincima?

Jednom kada to budemo razumeli bićemo mudri, ali će već biti isuviše kasno.

To je valjalo znati pre prvih slobodnih izbora koji su nas odveli u ropstvo.

EU nema alternativu.
 
Učlanjen(a)
16.12.2009
Poruka
879
НЕЋЕМО МИ СКОРО У ЕВРОПУ, А И АКО НАС ПРИМЕ ? БИЋЕМО РОБОВИ 100%. http://serbianforum.org/drustvo/49312-lekarska-sujeta-19.html


osebi.jpg
У Србији је најравномерније распоређена памет. Сви знају све и онда нам се свашта дешава. Владавина послушника и медиокритета. Мind control
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
12.01.2010
Poruka
472
Šta se dešava sa našom Srbijom?

Da bismo razumeli šta se i zašto događa danas, potrebno je da se osvrnemo u prošlost, najbolje je do samog izvora stvari.
Kakve veze imaju ovi po malo dosadni blokovi koje ubacujem s vrmena na vreme i šta želim da kažem?
Treći rajh je, zapravo, bio jedan od poslednjih pokušaja ovladavanja svetom koristeći tvrdu silu spolja, dakle samo vojnu moć. Novi svetski poredak danas, koga uporno izbacujem nasumice i prikazujem njegovo sveprisusvo, a i koga mnogi nazivaju i Četvrtim rajhom, za isti naum služi se kombinacijom tvrde i mekih oblika moći koji deluju iznutra, sa perspektivom sve veće upotrebe ovih drugih. To je, naprosto, mnogo jeftinije i isto toliko efikasnije. Kupiti je mnogo isplativije nego ratovati, i to najpre širu bazu - profesore univerziteta, ugledne intelektualce, medije, odabrane partijske vođe... a potom finansirati dolazak svojih partija na vlast uz medijsku podršku svojih medija i nezavisnih intelektualaca. A kada do ''demokratskih'' promena dođe, tada ''demokratori'' postaju dvostruko odgovorni. I svojim mentorima odnosno prijateljima iz zemlje ili inostranstva, ali i narodu od koga su biološki potekli, koji im, po pravilu, upućuje otrovne strele svoga gneva radi neispunjenih obećanja i izneverenih nada. To je, zapravo, ''demokratorska'' namena, da oni, a ne njihovi nalogodavci budu ti na kojima će se ''slomiti kola'' kada do loma dođe. Njih, kao istrošene menadžere, koji po načelu benefit-cost donose manje koristi nego što koštaju, tada zamenjuju novi, često nova lica koja obećavaju novu politiku, na novim principima, sa, za tu priliku stvorenim novim strankama. Tako se narod zamajava sa svakim novim izbornim ciklusom, posle kog je u sve većoj apatiji i malodušnosti, što ilustruje sve slabiji odziv na birališta i sve manji ugled koji nosioci funkcija pa i institucije države uživaju u društvu. Ne videći bolju budućnost u svojoj državi, mladi potpuno racionalno i bez emocija upisuju one fakultete koji im mogu omogućiti karijeru u nekoj prosperitetnijoj zemlji, dok stariji, skrhani što im deca odlaze da se najčešće više ne vrate ili što su pored njih ali bez posla, umiru pre vremena, ne dočekavši starost njihovih roditelja. Političke rasprave o tome ko je, umesto šta je krivac, idu u krug, obogaćene aferama koje se neprekidno stvaraju da bi se zaboravile one pre njih. Politika u bukvalnom smislu postaje estrada, pa se tako jednoga dana, često na istoj televiziji, odvijaju žestoke svađe stranačkih rivala na položaj, dok sutradan u veseloj atmosferi pevaju ''uživo'' i plešu u nekom zabavnom programu. Ima li tu sistema i neke logike, jer logike i u nelogičnom mora biti?
U protekloj, tužnoj deceniji, u Srbiju je prema procenama ekonomista, na ovaj ili onaj način ušlo desetine milijardi dolara, teško da ćemo zaista doći do neke priblizne cifre, a isto to se odnosi i na zemlje bivše juge, a neki tvrde da je i i čitavih sedamdeset milijardi ušlo, koliko je izašlo ili oprano?niko nema odgovor. Možemo biti pristalica bilo koje političke stranke ili koncepta u Srbiji, ali se moramo složiti da su tri ključna pokazatelja u kakvom je stanju njen nominalni vlasnik, dakle narod, krajnje zabrinjavajuća. Ti pokatelji nisu privredni rast, bogatstvo, kulturni ili kakvi drugi dometi koji su takođe poražavajući, već egzaktna nauka koja se zove demografija, nauka o stanovništvu, koja postoji kao i sve drugo, radi stanovništva. U Srbiji se, naime, mnogo više umire nego rađa, trend unutrašnje migracije i emigracije je katastrofalan, a dovoljno je u prolazu pogledati istaknute umrlice da bi se videlo u kojoj životnoj dobi ljudi umiru. Ovde prestaje svaka politika i svako strančarenje. U društvu, kao i u prirodi, važi pravilo da kada postoje povoljni uslovi, život, biljni i životinjski, buja, u supotnom odumire. Kako to da je stanovništvo Srbije u odumiranju i pored bogomdanih geografskih, pa kao što vidimo i finansijskih preduslova? Da li je problem u ljudima koji je vode ili u tome što ona nije na dobrom putu, ma ko da je vodi? Ima li narodni dušmanin prvoga reda, svoje ime? Ima, naravno. Njegovo ime je kapital, skoncentrisan u privatnim rukama, bilo da je domaći ili strani.
 
Član
Učlanjen(a)
23.03.2010
Poruka
160
EU je stvorena radi stvaranja jedinstvenog trzista,jednostavnije receno da bi se bogati jos vise i lakse obogatili i tu nema niceg misticnog.Da li je EU dobra ili losa zamisao jos je rano za ocenjivanje,istorija ce pokazati.
 
Natrag
Top