EM tehnologija

Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
Em-tehnologija- jedna od najperspektivnijih pravaca razvoja proizvodnje u agraru XXl veka, je primena Efektivnih Mikroorganizama. Osnivač, EM-tehnologije je japanski profesor, mikrobiolog Teruo Higa. Taj naučnik je, 1988, godine, uspeo da stvori super složen kompleks korisnih bakterija, kojeg je nazvao Efektivni Mikroorganizmi (EM); odatle i potiče naziv- EM-tehnologija. Potekla u Japanu, EM-tehnologija je danas priznata i, mnogim državama sveta ona predstavlja deo nacionalne politike. Broj takvih država postojano raste.
1998 g. ruski naučnik, doktor medicinskih nauka, Pjotr Ajuševič Šabljin je na osnovu anabiotskih mikroorganizama bajkalskog ekosistema stvorio ruski EM-preparat- " Bajkal EM-1"koji je, po nekim pokazateljima čak i prevazišao japanski analog.
EM-preparat je koncentrat u tečnom stanju, u kojem je uzgajano više od 80 sojeva glavnih anabiotskih (korisnih) mikroorganizama, koji se u prirodi nalaze u zemljištu. Preparat ne sadrži genski izmenjene mikroorganizme. karaktereristično za EM-preparat to, što on predstavlja čvrstu zajednicu aerobnih i anaerobnih mikroorganizama. I jedni i drugi, bez obzira na različite oblike života, obitavaju u jednoj sredini u režimu aktivne razmene izvora hrane, i to tako da produkti metabolizma jedne grupe predstavljaju hranu onoj drugoj grupi, pri čemu dolazi do akomulacije pozitivnih osobina ujedinjenih mikroorganizama.




[h=2]
icon1.png
Zar to nije čudo!? ( EM-tehnologija šta je to?)[/h] A zar to nije čudo:
- kada se zemljište bašte nikada ne prekopava niti ore;
- kada se sirovi i teški stajnjak nikada ne razbacuje po bašti;
- kada se mineralna đubriva ne dodaju zemlji ni u jesen, ni u proleće (nikada);
- kada korova u lejama nema i nije potrebno trošiti vreme i snagu u borbi protiv njih;
- kada se plodnost zemlje iz godine u godinu povećava;
- kada prinosi malo zavise od vremenskih uslova i klime, a prema rodu 3-5 puta premašuju prinose zemljoradnika zaraženih „generičkim ludilom“, kako se izrazio Gercen, obrađujući svoje bašte, poput svih, primenjujući tradicionalne metode zemljoradnje.
Baš takvu baštu imam ja već više od 12 godina, u središnjoj Rusiji, u Udmurtiji, u čisto kontinentalnoj klimi, u „zoni rizične poljoprivrede“. Pri tom je interesantno da je termin „zona rizične zemljoradnje“ izmislio neko u našoj bivšoj socijalističkoj državi, sa ciljem da opravda neznanje vlasti iz oblasti zemljoradnje i nigde se drugde u svetu ne upotrebljava.
Iz gore rečenog, čitaoc je već, verovatno, shvatio, da ja ne trošim pare na nabavku stajnjaka i mineralnih đubriva, ne opterećujem se fizičkim poslovima oko prekopavanja zemljišta bašte, u vreme kada mnogi baštovani to rade, i u proleće, i u jesen, a prilikom prekopavanja svakog ara prevrnu oko 70 tona tereta; ne gubim vreme i fizičku snagu na plevljenje korova iz leja, jer njega tamo ni nema. Moja deca i unuci često i sa zadovoljstvom posećuju našu baštu i nas starce, znajući da ih ovde ne čeka težak rad, već čisti vazduh, ekološki čiste jagode, voće i povrće i druženje sa prirodom.


B.S. Annenkov

 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
[h=2]
icon1.png
Re: Zar to nije čudo!? ( EM-tehnologija šta je to?)[/h]
Mogu li biljke živeti i donositi plodove van zemljišta? Da, mogu. To je
dokazao nemački hemičar Justus Libih pre više od 150 godina, hraneći biljke
rastvorima mineralnih đubriva. Može li se govoriti o plodnosti njiva i bašti na
kojima se godinama primenjuju mineralna đubriva? Naravno, ne. Jer su rastvori
mineralnih đubriva uništili u površinskom delu zemlje i u organskom delu floru i
faunu. Prinosi na takvim njivama i baštama se dobijaju ne od plodnog zemljišta
(koje je uništeno hemijom), već od rastvora mineralnih đubriva, t.j., praktično, na
hidroponi način. U gruntu, (ne u zemljištu, koje nije plodno), na taj način se
stvaraju mineralni rastvori, kojima se hrane biljke. Biljke, gajene „hemijom“,
dobijaju samo kompleks nekih hemijskih elemenata, a ne sve sastojke prirodnih
organskih jedinjenja. Takve biljke nemaju prirodan ukus, miris i vitaminski sastav,
loše su za skladištenje i mogu biti opasne za čovekovo zdravlje.
Hemijska mineralna đubriva dovode do mineralizacije organskog dela zemljinog
pokrivača, čine površinski sloj sitnodisperzivnim, tvrdim, slabo propusnim za vlagu
i vazduh, hladnim, teškim za obradu. U zasićenim rastvorima soli mineralnih
đubriva, koja se, po pravilu, unose jednom i odjednom, ubija se živa površinska
sredina. Površinski sloj prestaje biti plodno tle, pretvara se, jednostavno, u mineralizovano zemljište. Za dobijanje kakvih takvih prinosa takvo zemljište iz
godine u godinu zahteva sve veću količinu mineralnih đubriva i sve više napora kod
oranja ili kopanja sa prevrtanjem površinskog sloja. Biljke na takvim zemljištima
zahtevaju česta zalivanja, slabo rastu i podložne su bolestima i štetočinama, njihov
prinos mnogo zavisi od vremenskih uslova.
[h=2]Re: Zar to nije čudo!? ( EM-tehnologija šta je to?)[/h]
U prirodi, parcele, na kojima čovek nije izvršio agresiju hemijskim
đubrivima i mašinama za duboku obradu površinskog sloja, ustvari, predstavljaju
živi sloj, dobro struktuiran, pun humusa, pun živih organizama. Struktura takvog tla
je slična sunđeru, puno je raznoraznih kanala, koje je ostavilo korenje biljaka, čiji su
organski deo pojeli zemljišni organizmi, i kanala koje su ostavili živi organizmi. Tim
kanalima zemljište lako dobija vazduh i vlagu, tim istim kanalima zemljište se lako
oslobađa ugljendioksida, koji nastaje od prerade organskih ostataka i od disanja tih
istih mikroorganizama. Tim istim kanalima lako prodire u zemlju korenje novih
biljaka. Uz postojanje u zemljištu vazduha i vlage, i uz prisustvo organike i žive
zemljišne sredine, u njemu se stalno vrši proces stvaranja humusa – baze
plodnosti. Na taj način u zemljištu se stalno događaju procesi obnavljanja
plodnosti, posle življenja na njemu bilo kog pokoljenja biljaka. V. V. Dokučajev je
govorio da svaka biljčica više ostavi tlu nego što iz njega uzme. Iz ovoga se može
izvesti zaključak, da ako čovek nauči da omogući na svojim njivama i u svojim
baštama prirodne uslove, onda zemljištu, njivi ili bašti neće nedostajati ni
mineralnog, niti stajskog đubriva, neće biti potrebno niti oranje, ni prekopavanje,
ni prevrtanje zemlje
Glavni smisao primene agrotehnike prirodne zemljoradnje su za mene tri osnovna pozitivna momenta, koji i čine čudo-baštu:
-rad u bašti iziskuje minimum fizičkih napora;
-rad u bašti iziskuje minimum novčanih sredstava;
-rezultat rada su visoki i stabilni, ekološki čisti prinosi, koji malo zavise od vremenskih uslova.
Prilikom oranja ili prekopavanja zemljišta uništava se prirodna struktura tla – uništavaju se kanali istrulelog korenja, putevi mikroorganizama, prekidaju se kanali snabdevanja tla vazduhom i svim ostalim komponentama; sprečava se oslobađanje ugljendioksida; uništava se osnovna masa živih organizama, proizvođača hrane za biljke; organika (humus) se u takvom zemljištu brzo mineralizuje, čime njeni elementi postaju nedostupni za korenje biljaka; samo zemljište se stvrdne, postaje nepropustljivo (kriva šargarepa), teško je za obradu, hladno i, što je najvažnije, vrlo slabo plodno ili sasvim neplodno. Prinos na takvim njivama ne isplati ni sredstva ni trud, koji smo uložili na njegovoj obradi. Proizvodnja biljaka na takvim površinama iziskuje velika sredstva i nerentabilna je. Količina prinosa ne pokriva uloženo, već često donosi samo gubitke
ŠTA JE TO HUMUS I ZBOG ČEGA JE BAŠ ON GARANT
PLODNOSTI ZEMLJIŠTA
Vrlo veliki broj poljoprivrednika misli da je humus, kompost ili trulež. Znajući, pritom, da je humus garant plodnosti zemlje, zemljoradnici nastoje da unesu u zemljište što je moguće više komposta ili stajnjaka, a mnogi uz to dodaju još i mineralno „gnojivo“ (navodnici su upotrebljeni zato što je mineralna hemija otrov za zemlju i uništitelj humusa). Ni kompost ni stajnjak nisu humus. U njima se sadrži humus u relativno malim količinama. A uz primenu mineralnih „đubriva“, i ta neznatna količina humusa u kompostu ili stajnjaku se neutrališe. Na taj način količina humusa u zemljištu, uz istovremenu primenu komposta, stajnjaka i mineralnih „đubriva“ praktično se ne povećava.
Međutim, baš humus je garancija plodnosti zemlje. Prema tome taj brižni zemljoradnik mora da zna šta je to humus i kako se povećava njegov procenat u zemlji.
„Pedologija“ (nauka o zemljištu) objašnjava da se humusom nazivaju - nerastvorljivi ostaci biljaka i živih organizama. Analogne ovome su, naprimer, iskopine kostiju dinosaurusa ili praistorijskog čoveka. Ovi ostaci nemaju nikakve hranljive sastojke za biljke, već su granulisana masa raznih po veličini čestica, čiji sastav je oko 50% praznina. Pa, zapitaćete se, kako humus može biti garancija plodnosti zemlje, ako je totalno neutralan, a uz to je 50% praznina? Stvar je u tome što čestice humusa imaju po površini električni naboj, koji ima privlačnu snagu ka subjektu, jer ima suprotan naboj. Ti subjekti u zemlji su vodeni rastvori zemljišnih minerala i produkti razlaganja komposta (organike). Ti rastvori se vežu za površinu humusne granule i obrazuju oko nje tananu opnu. Ukoliko su humusne čestice vrlo sitne, a njihov broj dovoljno velik, onda je i njihova ukupna površina dovoljno velika i na njoj se sakupi mnogo vodenih mineralnih rastvora u opni. Nauka je
dokazala da humus skuplja na površini svojih čestica vlage koja 6-7 puta premašuje njegovu težinu. Rastvor, skupljen na površini čestica humusa, koji veže koheziona sila električnog naboja, ne odlazi pod dejstvom zemljine teže u niže slojeve zemljišta, već ostaje u zoni korenja biljaka. Pod dejstvom sile teže ti rastvori ne odlaze zemljišnim kapilarima ni na površinu, gde bi vlaga isparila u atmosferu, a mineralne soli stvorile čvrst sloj na površini zemljišta. Na taj način, humus je skupljač i čuvar rastvora zemljišnih hemijskih elemenata, koji su hrana za biljke. Baš ove karakteristike humus i čine garantom plodnosti zemljišta. Čestice mineralnog grunta nemaju električno svojstvo na svojoj površini da zadrže na sebi zemljišne vodene rastvore. Na podlogama koje nemaju humusa ili ga imaju sasvim malo,
vodeni mineralni rastvori slobodno odlaze iz sloja korenja u podzemne vode ili kapilarima zemljišta slobodno odlaze na površinu, uskrativši ih korenju biljaka. Plodnost takvih zemljišta je veoma mala, prinos na njima je veoma nizak



 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
KAKO BAŠTU UČINITI PLODNOM
Ruski naučnik Dokučajev je tvrdio: „Nema loše zemlje, ima samo loših
gazda“. To znači da plodnost bilo kog zemljišta zavisi od toga kako ovaj ili onaj gazda
obrađuje svoju zemlju.
Svima je poznato da biljke dobijaju hranu – razne rastvore hemiskih
elemenata, iz zemljišnih minerala. I bilo koje zemljište, peskovito, glinasto,
suglinasto, tresetno i drugo, to je, ustvari, konglomerat minerala. A ti minerali su
složena jedinjenja najrazličitijih hemijskih elemenata, predstavljeni celom tablicom
Mendeljejeva, sa različitim količinskim odnosom. A to pa znači da svako zemljište
sadrži minerale, odnosno jedinjenja hemijskih elemenata, neophodna za rast
biljaka.
Zbog čega biljke nejednako rastu i donose nejednake prinose?
Stvar je u tome što se zemljišni minerali praktično ne rastvaraju u običnoj
vodi, snežnici, kišnici, ili polivnoj. Zato hemijski elementi, odnosno minerali, ne
dolaze u površinske vodene rastvore i ne postaju biljna hrana. Minerali se
rastvaraju samo putem organskih kiselina, a te kiseline proizvode živi organizmi –
mikrobi, bakterije, gljivice, plesan, mikroalge, razni crvi, gliste, stonoge i ostali
stanovnici tla. Ta živa zemljišna sredina se hrani organikom (kompostom) i udiše
atmosferski vazduh koji sadrži kiseonik, azot, ugljendioksid, vodu i mnoge
elemente sa Mendeljejeve tablice. U procesu prerade organike (komposta),
zemljišni organizmi razlažu u zemljištu složene organske kiseline koje rastvaraju
zemljišne minerale, transformišući ih u vodene zemljišne rastvore. Osim toga,
zemljišni mikroorganizmi procesom življenja vezuju svojim izlučevinama, znači sa
zemljišnim rastvorima, elemente vazdušne atmosfere, koju udišu (pre svega azot,
kojeg u vazduhu ima oko 78%).
Različita zemljišta (peskovita, supeskovita, glinasta, suglinasta, tresetna i
ostala) u različitom stepenu su pogodna za život ovih ili onih zemljišnih
organizama. Populacija ovih organizama u raznim zemljištima je različita i po
sastavu i po količini. Zato se u tim zemljištima formiraju strukturalno različiti
mineralni rastvori. Upravo zbog toga na različitim parcelama biljke različito rastu i
razvijaju se i donose različite prinose.
Pedologija smatra da je plodno zemljište ono koje:
o ima najmanje 7% humusa,
o ima u svom sastavu dovoljan broj aerobnih (kojima je za život
potreban kiseonik) i anaerobnih (kojima nije za život potreban
kiseonik) živih organizama i druge živadi;
o je rastresito, sposobno da propušta atmosferski vazduh i vodu
od padavina;
koje je sposobno da zadrži vlagu u sloju korenja, ne dozvoljavajući
vlagi da propada u niže slojeve i da odlazi sa zemljišnim vodama na površinu, na
površinu leje, i da ispari u atmosferu;
o ne „pliva“ posle zalivanja i atmosferskih padavina;
o koje uvek ima hrane za zemljišne mikroorganizme.
Bilo koje zemljište može takvim stvoriti dobar gazda bez naročitih fizičkih
naprezanja i trošenja novčanih sredstava, ako živi u slozi sa prirodom i ako bude
primenjivao na svojoj zemlji agrotehniku prirodne zemljoradnje.
 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
2. Aerobni i anaerobni zemljišni mikroorganizmi stvaraju u zemljištu
humus i što ih više ima u zemljištu, oni sve više razlažu u njemu organskih kiselina,
samim tim je u zemlji sve više razloženih minerala i hrane za biljke, zemlja je
plodorodnija, samim tim su i veći očekivani prinosi kultura. Dobar domaćin mora
brinuti o tome, da omogući u zemljištu život što veće populacije živih zemljišnih
organizama u proleće, leto i u jesen; u proleće – što ranije, u jesen – što kasnije.
Obrada zemljišta sa prevrtanjem busena ašovom ili plugom dovodi do uništenja
aerobnih i anaerobnih stanovnika tla; do toga dovodi i primena „na dušak“
(odjednom) mineralnih đubriva. Za očuvanje u zemljištu živih organizama dobar
domaćin ne treba da obrađuje zemlju prevrtanjem busena, ne treba da primenjuje
nikakva hemijska đubriva i sredstva za zaštitu od štetočina i bolesti. On mora da
shvati da ne treba da hrani biljke, već žive organizme u zemlji. Hranjenje tih
organizama na malim površinama, baštama, ne sme se vršiti sirovim stajnjakom,
ne sme se zakopavati u zemlju previše sirovih siderata (zeleno đubrivo), (u
njihovom okruženju uništva se previše aerobne populacije živih organizama), već
organskim kompostom, pripremljenim od organskih otpadaka iz bašte, kuhinje, od
domaćih životinja. Stajnjak i siderati mogu biti primenjeni, ako se pri njihovom
unošenju u zemljište deo bašte, na koju se unosi, ostavi godinu dana da se
„odmara“.
3. Mikroorganizmi, koji žive u zemljištu, za prolećno-letnji-jesenji period
jedu korenje biljaka, izraslih na lejama u svim slojevima. Namesto korenja u zemlji
nastaju tunelčići preko kojih u tlo dolazi vazduh i vlaga. Od razloženog korenja na
raznim nivoima zemljišta nastaje humus, i zemljište postaje rastresito do dubine
prostiranja korenja uginulih biljaka. Ova dubina je mnogo bolja nego što bi bilo
6
urađeno ašovom ili plugom. Iz godine u godinu, ako domaćin ne ometa prirodu
ašovima i plugovima, tih „tunela-prolaza“ i humusa u zemljištu biće sve više, zemlja
će bivati sve rastresitija i plodnija.
4. Kako je već ranije rečeno, humus ima vrlo korisno svojstvo plodnosti:
njegove čestice, granule, imaju u omotu električni naboj. Takvo svojstvo nemaju
obične mineralne čestice iz zemljišta. Pod dejstvom eletroteže na površinu čestica
humusa se lepe i pričvršćuju, stvarajući opnu, zemljišni mineralni rastvori. Ova teža
ne dozvoljava da mineralni rastvori cure u niže slojeve zemljišta i odu iz leja u
podzemne vode, a takođe im ne dozvoljava da se penju kapilarima grunta na
površinu leja i odatle da ispare u atmosferu, ostavljajući na površini mineralne soli,
koje obrazuju čvrstu koru, koja ne propušta ni vazduh ni vlagu. Humusne čestice
zadržavaju na svojoj površini zemljišnih rastvora sedam puta više, nego što je
njihova masa (težina). Što je više humusa u zemlji, to se više mineralnih rastvora
zadržava u korenastom sloju leja, samim tim, bolje se i potpunije hrane kulture.
U atmosferskom vazduhu uvek ima vlage, koja zajedno sa njim prodire u
zemljište, ako je rastresito. Ova vlaga se stalno kondezuje na česticama grunta, koje
su hladnije od atmosfere. Ova vlaga pospešuje razlaganje zemljišnih minerala, koji
se talože na površinama humusnih čestica i stalno nadoknađuje onaj deo
supstanci, koji je potrošilo korenje biljaka. Ustvari, tako se u prirodi vrši takozvano
„suvo“ zalivanje. A to, opet, znači, što je više u zemljištu humusa, to manje
biljkama treba zalivanja ili atmosferskih padavina. Šta više, što je toplije, to se više
taloži u zemljištu vlage metodom „suvog“ zalivanja. Ukoliko je u zemljištu više
humusa, vlaga i rastvori se ne penju na površinu leje, na njoj se ne formira kora od
mineralnih soli koja zatvara propuste za vazduh i vlagu. Time se bašta oslobađa
kopanja i oranja posle svake kiše ili zalivanja.
Znači, baštovan, koji nema mogućnosti da drži deo bašte neobrađen, mora
primeniti mere popune i uvećanja humusa u svojoj bašti unošenjem i u proleće, i u
jesen, organskog komposta, a ne sirovog stajnjaka i mineralnih đubriva.
 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
SUŠTINA AGROTEHNIKE PRIRODNE ZEMLJORADNJE
Trudeći se da izvuče maksimum koristi primenom agrotehnike prirodne
zemljoradnje, sa minimumom uloženog fizičkog rada i novčanih sredstava, uz
mogućnost održanja stalnog kontinuiteta i povećanja plodnosti zemlje i prinosa
kultura, baštovan mora:
1. da prizna (oslanjajući se na radove Ovsinskog) da bilo koje zemljište
sadrži u sebi kalijum, fosfor, kalcijum, magnezijum, sumpor - u velikim količinama,
većim od potreba biljaka. To znači da tretiranje zemljišta mineralnim đubrivima
nije neophodno, već je, čak i štetno, jer rastvori njihovih soli uništavaju glavnu
komponentu plodnosti zemlje – humus;
2. da prizna da se zemljišni minerali ne mogu rastvarati vodom od zalivanja
ili atmosferskih padavina i da se time ne transformišu zemljišni vodeni rastvori od
kojih biljke svojim korenjem dobijaju hranu. Zemljišne minerale razlažu isključivo
organske kiseline koje proizvode živi zemljišni mikroorganizmi. To praktično znači
da baštovan mora da hrani ne biljke, već zemljišne mikroorganizme i da se brine o
tome da ovih mikroorganizama stalno i u dovoljnom broju živi u zemljištu njegove
bašte;
3. da prihvati tvrdnju Dokučajeva, da sve biljke unose u zemljište na kome
rastu, više organskih elemenata nego što uzimaju u toku svoje vegetacije. A to
znači, da zemljištu ne trebaju druge organske materije, osim onih koje su izrasle tu,
na površini bašte. Treba takođe shvatiti da su te organske materije hrana živih
zemljišnih organizama, a ne biljaka. Hrana biljaka postaju tek posle fermentacije,
koju vrše živi zemljišni organizmi;
4. da shvati, da je živim mikroorganizmima u zemlji potrebna hrana
(kompost) da bi ih bilo dovoljno i, takođe, potrebna je i rastresita zemlja, koja
propušta vazduh i vlagu (humus). Samo u takvim uslovima zemljišni
mikroorganizmi mogu da vezuju atmosferski azot sa zemljišnim vodenim
rastvorima, praveći ga dostupnim i u dovoljnoj količini za rast biljaka;
5. da shvati da čovekovo intervenisanje oruđima obrade zemljišta, na
dubinama većim od 5-7 sm narušava strukturu zemljišta i uništava „komfor“
zemljišnih mikroorganizama, uzrokujući njihovo uginuće, uništava prirodnu
rastresitost zemljišnih slojeva, što ih čini tvrđim, teško propustljivim za vazduh i
vlagu, bez čega ne mogu normalno živeti zemljišni mikroorganizmi, samim tim, ne
može se ni razvijati korenje biljaka;
6. da shvati da u zemljištu baštenske leje, ako deo nje ne ostaje
neobrađen, treba unositi za hranjenje zemljišnih mikroorganizama samo delimično
fermentisanu organiku, odnosno kompost. Sirova, nefermentisana organika dovodi
do uništenja dela mikroorganizama zbog razlaganja slobodnog azota i amonijaka i
do stvaranja u zemljištu trule patogene sredine, koja ugrožava truležom korenje
biljaka. Osim toga, sirova organika privlači zemljišne vodene rastvore, koji pritom
ne dolaze do korenja biljaka. Iz tog razloga, uz prisustvo u zemlji sirovog humusa
(organike), biljke su prinuđene da gladuju i neće doneti očekivani prinos;
7. da shvati da mineralna đubriva, kojima se tretira zemljište, po pravilu,
„nadušak“ (odjednom), stvaraju u zemljištu zasićene vodene rastvore soli, od kojih
strada živa zemljišna sredina, ti isti rastvori uništavaju zemljišni humus – garant
prirodne plodnosti. Zemljište, posle tretmana mineralnim đubrivima, postaje
niskodisperzivno, tvrdo, teško za obradu, loše propusno za atmosferski vazduh i
vlagu. Prilikom isparenja vodenih rastvora, na površini se stvara tvrda kora,
sastavljena od mineralnih soli, zemljište „pliva“ posle kiše ili zalivanja, potrebno mu
je kopanje. Biljke, odgajene na bazi mineralnih đubriva, nemaju prirodan ukus,
miris, vitaminsku vrednost i mogu biti opasne za čovekovo zdravlje;
8. da shvati da glavnu hranu biljke dobijaju, ne iz zemljišta i zemljišnih
rastvora, već iz atmosfere. Dobijanje hrane iz vazduha biljke ostvaruju
fotosintezom, koja može biti optimalna samo uz maksimum svetla u toku svakog
organske kiseline koje proizvode živi zemljišni mikroorganizmi. To praktično znači
da baštovan mora da hrani ne biljke, već zemljišne mikroorganizme i da se brine o
tome da ovih mikroorganizama stalno i u dovoljnom broju živi u zemljištu njegove
bašte;
3. da prihvati tvrdnju Dokučajeva, da sve biljke unose u zemljište na kome
rastu, više organskih elemenata nego što uzimaju u toku svoje vegetacije. A to
znači, da zemljištu ne trebaju druge organske materije, osim onih koje su izrasle tu,
na površini bašte. Treba takođe shvatiti da su te organske materije hrana živih
zemljišnih organizama, a ne biljaka. Hrana biljaka postaju tek posle fermentacije,
koju vrše živi zemljišni organizmi;
4. da shvati, da je živim mikroorganizmima u zemlji potrebna hrana
(kompost) da bi ih bilo dovoljno i, takođe, potrebna je i rastresita zemlja, koja
propušta vazduh i vlagu (humus). Samo u takvim uslovima zemljišni
mikroorganizmi mogu da vezuju atmosferski azot sa zemljišnim vodenim
rastvorima, praveći ga dostupnim i u dovoljnoj količini za rast biljaka;
5. da shvati da čovekovo intervenisanje oruđima obrade zemljišta, na
dubinama većim od 5-7 sm narušava strukturu zemljišta i uništava „komfor“
zemljišnih mikroorganizama, uzrokujući njihovo uginuće, uništava prirodnu
rastresitost zemljišnih slojeva, što ih čini tvrđim, teško propustljivim za vazduh i
vlagu, bez čega ne mogu normalno živeti zemljišni mikroorganizmi, samim tim, ne
može se ni razvijati korenje biljaka;
6. da shvati da u zemljištu baštenske leje, ako deo nje ne ostaje
neobrađen, treba unositi za hranjenje zemljišnih mikroorganizama samo delimično
fermentisanu organiku, odnosno kompost. Sirova, nefermentisana organika dovodi
do uništenja dela mikroorganizama zbog razlaganja slobodnog azota i amonijaka i
do stvaranja u zemljištu trule patogene sredine, koja ugrožava truležom korenje
biljaka. Osim toga, sirova organika privlači zemljišne vodene rastvore, koji pritom
ne dolaze do korenja biljaka. Iz tog razloga, uz prisustvo u zemlji sirovog humusa
(organike), biljke su prinuđene da gladuju i neće doneti očekivani prinos;
7. da shvati da mineralna đubriva, kojima se tretira zemljište, po pravilu,
„nadušak“ (odjednom), stvaraju u zemljištu zasićene vodene rastvore soli, od kojih
strada živa zemljišna sredina, ti isti rastvori uništavaju zemljišni humus – garant
prirodne plodnosti. Zemljište, posle tretmana mineralnim đubrivima, postaje
niskodisperzivno, tvrdo, teško za obradu, loše propusno za atmosferski vazduh i
vlagu. Prilikom isparenja vodenih rastvora, na površini se stvara tvrda kora,
sastavljena od mineralnih soli, zemljište „pliva“ posle kiše ili zalivanja, potrebno mu
je kopanje. Biljke, odgajene na bazi mineralnih đubriva, nemaju prirodan ukus,
miris, vitaminsku vrednost i mogu biti opasne za čovekovo zdravlje;
8. da shvati da glavnu hranu biljke dobijaju, ne iz zemljišta i zemljišnih
rastvora, već iz atmosfere. Dobijanje hrane iz vazduha biljke ostvaruju
fotosintezom, koja može biti optimalna samo uz maksimum svetla u toku svakog
 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158
K O M P O S T N A G O M I L A - K R A L J I C A B A Š T I
Baš kompostna gomila je garant plodnosti zemljišta vaše bašte i garant
visokih, stabilnih, ekološki čistih prinosa. Baš ona određuje kakva će vam biti bašta.
Baš ona omogućava ili ne omogućava da štedite fizičku snagu i novčana sredstva
prilikom obrade bašte. Ona diktira uslove pod kojima je biti ili ne biti prinosima
vaše bašte u ozloglašenoj „zoni rizične zemljoradnje“. Zbog toga i jeste Kraljica.
Baš zbog toga se treba i odnositi prema njoj sa dužnom pažnjom i više od
toga jer je živa. A sve što je živo zahteva posebno razumevanje, pažljiv pristup i
brigu.
Pre svega treba reći da se jednom u jesen i u proleće kompost nanosi na
zemljište leja, zbog toga treba imati dve kompostne gomile (plasta, skladišta, hrpe).
Jednu će te formirati u rano proleće, kada počnete da dovodite u red svoju
parcelu, skupivši sav organski otpad sa vaše parcele. Formiranje ove gomile treba
da završite do sredine jula. Kompost iz ove gomile će vam trebati da unesete u
zemlju već te jeseni, pa je potrebno da do tog vremena sazri. Drugu gomilu
počinjete da formirate od sredine jula, a završavate do pojave snega. Od jula pa sve
do kasne jeseni na parceli ima tako mnogo organike, koju, takođe grabuljte i
skupljate, da bi doveli u red parcelu. Kompast iz ove gomile će vam zatrebati za
prolećno unošenje u leje, 1,5 – 2 nedelje pre setve kultura. Dogodi se da poželite
da imate još jednu gomilu. O njoj nešto kasnije, pošto je ona namenjena voćnjaku,
a ne bašti. Naterajte sebe da vam to bude zakon – ništa organsko od otpadaka se
ne spaljuje i ne odnosi na smetlišta. To je sirovina za vaše Kraljice, to je njihova
svojina. A ako slučajno nešto ipak morate da spalite, onda se postarajte da bar taj
pepeo sakupite i odnesete na kompostnu gomilu.
Lokaciju za svoje gomile najbolje je da nađete daleko od vaše kuće, ali gde
je zavetrina od glavnih i najčešćih vetrova vašeg područja. Ne treba pripremati
kompost u nekakvim jamama ili bazenima, najbolje je praviti ih upravo na
zemljištu, koje ste prethodno rastresli vilama. Iz bazenčića i jama je teško vaditi
kompost, a uslovi za proces razlaganja organike u njima nisu baš optimalni za
dobijanje komposta velikog kvaliteta. Na odabranom prostoru, slojevito, po 10 – 15
sm, treba odlagati sve organske otpatke vašeg domaćinstva. Poželjno je da ih
prethodno isitnite i promešate, ako su različitog porekla. Materijal za kompostnu
gomilu je sagorela od mraza trava skupljena sa leja, opalo lišće voćki i jagodičastog
žbunja, lišće svih, bez izuzetaka, baštenskih kultura i jednogodišnjeg i višegodišnjeg
cveća, oplevljeni i pokošen sa leja i prolaza korov, otpad sa kuhinjskog stola
(uključujući kosti i iznutrice riba, ljuske od jaja, mrve, upotrebljen čaj, ljuske povrća
i voća), izmet domaćih životinja i ptica, pepeo iz domaće peći kuće ili banje,
ugljena prašina ili isitnjen ugalj, piljevina, papir. Vrlo je korisno da se u svaki sloj
unese i nešto, makar malo, aromatičnih i lekovitih trava (maslačak, metvica (nana),
kopriva, hajdučka trava, lovaga, mirođija, peršun, lekovita kamilica i dr.). Paziti da u
plast ne upadne tehnička mast, boje, plastika, hemijska sredstva za pranje, staklo,
rastvarači svake vrste, metalni predmeti. Svaki sloj unešene u plast organike treba
posuti baštenskom zemljom (još bolje starim kompostom) u sloju debljine 1,5 – 2
sm i politi rastvorom preparata „Tamir“ ili „Bajkal EM-1“. Pri tom se jedna supena
kašika preparata „Bajkal EM-1“ sipa u 10 litara vode, tom rastvoru se doda jedna
supena kašika starog džema, ili prokislog meda, ili sirupa (melase), ili šećera. 5
litara takvog rastvora se sipa na jedan metar površine organike, zatim se složi
sledeći sloj skupljenog otpada, i tako se gomila puni – prolećna do sredine jula,
jesenja do prvih znakova zime. Slojeve organike i gomile ne treba nabijati i
učvršćavati. Vrlo je važno da se svaki put kada se završi slaganje jednog sloja
organike, gomila prekrije polietilenskim pokrivačem tako da ga ne bi sa bokova
probijao vetar i da ne dolazi u doidr sa atmosferskim padavinama. Gomili nije
potrebno prevrtanje i preturanje, kompost u njoj sazri za 1,5 – 2 meseca. Ukoliko je
gomila na zemljištu, u njega će vrlo brzo navaliti ogroman broj kišnih glisti (između
ostalog i sa parcele vašeg komšije. Ne govorite mu o tome, da ne bi tražio deo
komposta!). Kišne gliste će napuniti kompost svojim kaprolitima i vi ćete dobiti ne
prosti kompost, već superkompost najvećeg kvaliteta. Jesenju gomilu treba ujesen
pažljivo i dobro ukriti sa nekoliko slojeva najlona i opteretiti je odozgo nekim
teretom, da je ne bi oduvali jaki vetrovi.
Ako organika u gomili nije usitnjena, onda se u kompostu mogu naći
krupni, ne potpuno razloženi, komadi. Njih ne smemo nanositi u zemljište leja, jer
će, nastavljajući da se razlažu u leji, privlačiti na sebe važne elemente ishrane
biljaka, pre svega azot i biljke će, pored takvih komada nepregorele organike,
gladovati ili se zaraziti patogenima truleži. Zato kompost od neusitnjene organike,
pre nego što će biti unet u zemljište, treba prosejati kroz sito sa okcima veličine
2x2 ili 3x3 mm. Krupni ostaci se mogu iskoristiti umesto baštenske zemlje pri
posipanju slojeva kompostne gomile.
U kompostnu gomilu se može trpati, kako je gore rečeno, sav lišćar, bez
izuzetaka, baštenskih kultura. To je i lišće krompira, ako ga nije napala filosfera.
Zaraženi lišćar krompira možemo složiti u posebnu gomilu, treću, u iste takve
slojeve sa dodatkom aromatičnih i lekovitih trava, pepela, ugljene prašine i drugih
komponenata. A kompost iz ove gomile se može koristiti za voćke i jagodičasto
žbunje. Rok za nanošenje u proleće – pre pupoljanja, u jesen – odmah posle
skidanja plodova; norme i raspored operacija su isti kao za nanošenje komposta u
proleće i u jesen. Pri tom je važno znati da korenje mnogih voćnih i jagodičastih
kultura raste baš u jesen i početkom zime, zato je jesenje unošenje komposta za
njih veoma bitno.
Pošto je kompost pripremljen od raznovrsne organike, između ostalog i od
aromatičnog i lekovitog bilja, i uz učešće kišnih glisti, on sadrži u svom sastavu vrlo
raznovrsan spektar hemijskih elemenata i njihovih jedinjenja, uključujući i
stimulatore rasta, antibiotike, vitamine, razne fermente. Pri primeni takvog
komposta na lejama bašte, plodored kultura nije neophodan, što ima naročiti
značaj kod malih parcela.
Možete li verovati da je sav otpad i smeće sa vaše bašte sasvim dovoljan
da se svake godine potpuno obnovi i poveća plodnost leja vaše bašte bez upotrebe
stajnjaka i mineralnih đubriva.
 
Član
Učlanjen(a)
24.03.2012
Poruka
158

Fotografije iz moje bašte; fotografisana je zemlja.
Na prvoj fotografiji je zemlja koja nije tretirana EM-1 rastvorom, na drugoj fotografiji je zamlja tretirana EM-1 rastvorom.
Razlika je očigldna.
Napominjem da bašta nije ni orana ni pekopavana, (riljana).
 
Natrag
Top