Ekonomske analize vezane za Srbiju

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Nebojša katić: Paradoks jakog dinara ili poslednja runda pred dramu

PARADOKS JAKOG DINARA ILI POSLEDNJA RUNDA PRED DRAMU





Autor: NEBOJŠA KATIĆ
sreda, 11 maj 2011 15:57

katic11051article.jpg


Kriza koja sledi biće dramatičnija od ove kroz koju domaća ekonomija trenutno prolazi



Srbija obitava u paralelnoj ekonomskoj stvarnosti, u kojoj ekonomski zakoni prestaju da važe. Zaposlenost neprekidno opada, inflacija luduje i obara evropske rekorde, deficit trgovinskog i tekućeg bilansa je permanentno u velikom minusu, zaduženost raste - a dinar ponovo jača.

Ovo jačanje zajednički je poduhvat vlade Srbije, Narodne banke Srbije (NBS) i inostranih kreditora. Motivi svake od strana u ovom udruženju su drugačiji, ali će efekti poduhvata završiti loše po Srbiju. Kriza koja sledi biće dramatičnija od ove kroz koju domaća ekonomija trenutno prolazi.

Država se neprekidno zadužuje i taj priliv kredita povećava ponudu deviza, dovodeći do slabljenja evra i jačanja dinara. Devizno tržište ne pravi razliku između deviza koje su došle putem kredita, ili onih koje potiču od investicija ili izvoza. Što je deviza više, to im je vrednost iskazana u dinarima manja - pod uslovom da NBS ne interveniše na deviznom tržištu.

Situacija umnogome podseća na godine koje su prethodile ekonomskom sunovratu započetom s jeseni 2008. godine, uz jednu bitnu razliku. Do 2008. realno jačanje dinara je bilo posledica prekomernog i neproduktivnog zaduživanja privatnog sektora, a sada se zadužuje država - takođe prekomerno i najčešće neproduktivno.

Da li se država zadužuje direktno uzimanjem deviznih kredita ili dinarski - emitovanjem dinarskih hartija od vrednost, gotovo je svejedno. Kako je domaća neto-štednja negativna, kako Srbija kao celina troši mnogo više nego što zarađuje, nedostajući novac može doći samo iz inostranstva - bilo direktno od inostranih kreditora ili indirektno, kroz domaći bankarski sektor.

ČEKAJUĆI IZBORE Motiv države u ovom procesu je jasan - do izbora treba sprečiti finansijski kolaps i sačuvati socijalni mir po svaku cenu. Da bi se to ostvarilo, budžetski deficit treba pokriti, a dinar ojačati kako bi indeksirani krediti privredi i građanima bili snošljiviji. Na sceni je skriveno, ali aktivno prelivnje novca sa države na dužnike i banke, ne samo kroz direktno subvencionisanje kamata, već mnogo više, kroz jačanje dinara. Građani će moći više da troše i da kupe više uvozne robe ili će lakše otići na letovanje u inostranstvo. Sve to možda može pomoći da na izbore izađu osveženi i manje nezadovoljni.

Tako se stiglo u situaciju gde ukupan spoljni dug menja strukturu - povećava se učešće države, a smanjuje učešće privatnog sektora. Kako se krediti države moraju vratiti, ceh će platiti poreski obveznici i buduća budžetska potrošnja. [1]

Istovremeno, država šalje i ohrabrujuću poruku svojim kreditorima - jeste da kredite neprestano uzimamo, tačno je da grcamo u dugovima, ali ćemo sutra prodati svu preostalu državnu imovinu da bi ih vratili. Računajte na nas.

Kreditori, na drugoj strani, imaju samo jedan motiv - kamate koje se u Srbiji mogu naplatiti su astronomske i u proseku najveće u Evropi. Kreditori mogu birati da li će novac sa ogromnom zaradom ulagati u vrednosne papire NBS ili obveznice Ministarstva finansija ili će kreditima satirati građane i privredu.

Ključna spona koja harmonizuje interese inokreditora, domaćih dužnika i države je NBS sa svojom monetarnom politikom. NBS voli kada je dinar jak, bez obzira na strašne posledice koje to ima po ekonomski sistem Srbije.

VRHUNAC KRIZE Jak dinar privremeno deluje anti-inflatorno. NBS zato nastavlja da radi ono što već godinama radi, a to je da jakim dinarom skriva inflaciju i gura je pod tepih. Održavanjem jakog dinara (politika tzv. monetarnog sidra) veštački se snižavaju uvozne cene a time i inflacija. Pomaže i kada državni monopoli svoje cene ne podižu (na čemu NBS uvek uporno insistira), pa to ostavlja prostor da privatni monopoli i karteli podižu svoje cene.

Politikom jačanja dinara, nezavisna NBS pomaže i predizborne napore vlade Srbije odlažući finansijski kolaps. Mehanizam je do sada funkcionisao sjajno, uz aplauze i MMF i domaće stručne javnosti, pa nema razloga da se tako i ne nastavi.

NBS svojom monetarnom politikom pomaže i inokreditore. Da bi se priliv kredita nastavio, kamatne stope moraju ostati na visokom nivou, a NBS to obezbeđuje. To međutim nije dovoljno. Stranci se moraju osloboditi i straha od pada dinara i gubitaka koje to može proizvesti.

NBS zato šalje jasnu poruku - pad dinara ćemo uvek sprečavati ogromnim intervencijama na deviznom tržištu, pozajmljenim novcem dakako, ali jačanje dinara nećemo sprečavati, jer nećemo intervenisati. Sluđenoj i obnevideloj javnosti će se objasniti da su sve to tržišni fenomeni, a sa tržištem i njegovim zakonima se ne polemiše. Bar ne u Srbiji.

Jačanjem dinara će se neminovno prekinuti dosadašnji trend blagog popravljanja trgovinskog i tekućeg bilansa, a dugovi prezadužene Srbije će nastaviti da rastu još neko vreme. Visoke kamate neće suzbiti inflaciju, ali će onemogućiti oporavak privrede.

Pre ili kasnije, doći će trenutak kada ni visoke domaće kamate, ni precenjeni kurs, ni obećanje prodaje državne imovine neće biti dovoljni da stranci nastave kreditiranje Srbije. Priliv kredita će biti zaustavljen, a Srbija će strmoglavo uleteti u valutnu, dužničku i bankarsku krizu - istovremeno. Ovaj scenario je za dlaku izbegnut krajem 2008. godine intervencijom MMF i bečkim dogovorom banaka da novac iz Srbije ne povlače.

___________________________________________________________________________________

1. Kažnjavanje*zdravog*razuma – objavljeno u dnevniku „Politika“ | Nebojša Katić – Iz drugog ugla
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
NEBOJŠA KATIĆ: VLADA I NBS ZATAŠKAVAJU „STATISTIČKU AFERU"






Izvor: nkatic.wordpress.com, 18 maj 2011 20:57


katic18051article.jpg


Uporno negiranje ili minimiziranje „statističke afere" i njenih posledica suprotno je onome što je Srbiji potrebno, a to je istina o ekonomskom stanju


Narodna banka Srbije (NBS) i Vlada Srbije saglasne su da se podacima Republičkog zavoda za statistiku (RZS) nema šta zameriti, da je pad bruto domaćeg proizvoda u 2009. godini samo 3,5 odsto, kako je to statistika objavila, a ne 6,2 odsto, kako su neki ekonomisti tvrdili. Ukratko, sa domaćom statistikom je sve da ne može biti bolje i javnost se nepotrebno uznemirila.

Statistička i ne samo statistička stvarnost je drugačija od one koju sugerišu zvanične institucije Srbije, a tabela koja sledi to jasno ilustruje.

clip_image002.gif


Svako ko je do aprila 2011. godine želeo da se informiše o stopama rasta srpske ekonomije za period 2001-2009. godine pronašao bi na internet stranicama RZS podatke koje sam u tabeli nazvao „Stari zvanični podaci". Reč je o zvaničnim podacima koji su prethodnih godina korišćeni u makroekonomskim analizama i na osnovu kojih su izvođeni zaključci o stanju domaće ekonomije. Upravo ovi podaci se još uvek nalaze na internet stranama MMF, na primer. Zbog važnosti podataka i preciznosti, MMF ih čak iskazuje na trećoj decimali.

JOŠ ZVANIČNIJE Samo koji dan kasnije, podaci su potpuno promenjeni i pojavili su se novi, sveži, dakako još zvaničniji (kolona „Novi zvanični podaci"). Podaci su toliko novi i sveži da ih MMF još nije preuzeo.

Statistika povremeno može korigovati stare podatke, ali te promene su po pravilu tako male da je njihov kumulativni efekat neutralan i ne menja ukupnu sliku stanja ekonomije. Promene o kojima je u Srbiji reč teško se mogu podvesti pod standardne, još manje pod uobičajene statističke korekcije. Radi se o ozbiljnom problemu i nedopustivo je da se ovako velike korekcije obave tihom zamenom podataka, bez objašnjenja.

Kada se stari i novi zvanični podaci uporede, nijedna stopa rasta nije ostala ista. Posebno je važan period od 2006. do 2008. godine, u kome je došlo do sistematskog i vrlo visokog precenjivanja rasta BDP. I bez kontroverzi vezanih za tačnost podataka za 2009. godinu, odstupanja u godinama koje joj prethode alarmantno su visoka. Vlada i NBS kao da ova odstupanja nisu ni uočile, pa nemaju potrebu ni da ih objasne.

DVE IZGUBLJENE GODINE Kumulativni efekat ovih „korekcija" je veoma neugodan. Prosečna stopa rasta za celu proteklu deceniju je snižena. Po nivou realnog BDP, Srbija će tek na kraju 2011. godine biti tamo gde je mislila da se nalazi 2009. godine. To je konsekvenca preko koje se ne može olako preći. Iz ugla BDP i statistike, radi se o dve izgubljene godine. A gde je Srbija stvarno, građani osećaju na svojoj koži i bez statističke ekvilibristike.

Ceterum censeo - RZS mora izaći u javnost i objasniti šta se dogodilo. Moraju se objasniti sve okolnosti koje su dovele do ovih krupnih grešaka, mora se objasniti kako su greške otkrivene i javnost se mora uveriti da se to neće ponavljati. U protivnom, nema ni jednog razloga da analitičari uzimaju srpske podatke za ozbiljno. Bolje je sačekati godinu, dve ili možda pet, a sve u očekivanju najzvaničnijih podataka.

Valjanost statističkih podatak nije privatna stvar državnih institucija i problem ne nestaje samo zato što su državne institucije zadovoljne statistikom. Uporno negiranje ili minimiziranje „statističke afere" i njenih posledica od strane „ujedinjenih" državnih institucija, suprotno je onome što je Srbiji potrebno, a to je istina o ekonomskom stanju.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
ŠTA JE POZADINA NAJVEĆEG SRPSKOG ZADUŽIVANJA U JEDNOM DANU





Miloš OBRADOVIĆ
Izvor: Balkanmagazin, 20 maj 2011 21:54

dug20051article.jpg


Vlada, s jedne strane, pomaže izvoz kreditima a s druge, obveznicama apresira dinar i destimuliše izvoz, tvrdi Mlađen Kovačević


Pre nekoliko dana Vlada Srbije ostvarila je još jednu pobedu u borbi protiv svetske, a i domaće krize. Potpredsednik Vlade Božidar Đelić vratio se iz Luksemburga sa „najvećom do sada finansijskom injekcijom izvoznom sektoru Srbije", a u stvari kreditom Evropske investicione banke. EIB će dati zajam od 750 miliona evra od čega je 500 miliona namenjeno za "Fiat automobili Srbija" a 250 miliona će se, preko komercijalnih banaka, plasirati najvećim izvoznim firmama sa kamatom od četiri-pet odsto. Posebno je zanimljiva, imajući u vidu da je ovo predizborna godina, izjava Đelića da će od toga 30 miliona evra otići na podršku medijima.

MANJINSKI VLASNIK ULAŽE VIŠE? Od onih 500 miliona za "FAS", srpski budžet garantuje za 200 miliona, dok će italijanski "Fiat" garantovati za 100 miliona, a italijanske državne agencije za 200 miliona evra.

Kada ste investitor od strateškog značaja i za zemlju iz koje dolazite i za zemlju u koju ulažete, možete sa jednom petinom ulaganja (100 miliona evra) biti dvotrećinski vlasnik kompanije ("FAS"). Osim toga, do sada je "Fiat" kao većinski vlasnik uložio u "Zastavu" oko 99,5 miliona evra, dok je Republika Srbija kao manjinski vlasnik uložila 231,5 miliona evra i još 49 miliona u nekretninama i opremi.

UBRZANO ZADUŽIVANJE KAO USPEH? Posle najvećeg zaduživanja u jednom danu, koje je predstavljeno kao najveći poslovni uspeh, Srbija je nastavila da se zadužuje velikom brzinom a sa približavanjem izbora, sva je prilika, da će se zaduživanje još i ubrzati.

Prema najavama Branislava Tončića, direktora Uprave za javni dug, Srbija će do kraja godine emitovati evroobveznice na međunarodnom finansijskom tržištu u vrednosti od jedne milijarde dolara. Takođe, za desetak dana zadužiće se za još 100 miliona evra kroz trogodišnje obveznice, i to u evrima.

Prema podacima Narodne banke, spoljni dug Srbije na kraju marta iznosio je 22,7 milijardi evra, od čega je 13,8 milijardi privatni dug, a 8,86 milijardi evra dug javnog sektora.

RAST DUGA VEĆI OD RASTA PROIZVODNJE Najveći poverilac trenutno je Međunarodni monetarni fond kome dugujemo 1,475 milijardi evra. Sledi Svetska banka sa 1,35 milijardi evra, a zatim vlade zemalja koje čine Pariski klub sa 1,55 milijardi evra.

Evropskoj investicionoj banci koja je odobrila 750 miliona evra kredita, država već duguje 888 miliona evra, lokalne samouprave 131,7 miliona, a banke i preduzeća 173 miliona evra.

Ekonomista Mlađen Kovačević ističe da je u prethodne dve godine otplata spoljnog duga dostigla 11 odsto BDP, dok je BDP ostvario rast od svega 1,8 odsto, koji se takođe nalazi pod upitnikom nakon korekcije BDP-a za 2009. godinu od strane Zavoda za statistiku.

„Postoji univerzalno pravilo da, ako je masa otplata glavnice i kamata u jednoj godini veća od prirasta BDP, ta zemlja je veoma zadužena. Takođe, od silnih zaduživanja i prodaje preduzeća jako malo sredstava je otišlo u energetiku i infrastrukturu dok je sve ostalo otišlo na tekuću potrošnju kroz budžet. Kada preduzeća uzimaju kredit u stranoj valuti, ona gledaju da te pare ulože u posao koji će im doneti veću stopu profita nego što su troškovi kamata. Država se zaduživala kod međunarodnih finansijskih institucija i vlada drugih zemalja po četiri, pet odsto ali nije ulagala ni u šta. Kredit koji je uzet od MMF služio je za jačanje deviznih rezervi. Međutim, od oktobra 2008. do kraja 2010. godine NBS je na deviznom tržištu potrošila oko 3,5 milijarde evra. Te devize su otišle u džepove špekulanata i uvoznika", napominje Kovačević.

Prema njegovim rečima, malo drugačija je situacija sa kreditima Svetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj jer se namenjuju konkretnim projektima. Ipak, možda je baš ta oštra kontrola razlog za česte žalbe iz Svetske banke da sredstva čekaju spremna ali da državne institucije kasne ili nemaju nikakve projekte kojima bi konkurisali za te pare.

IZVOZ ĆE STATI Kovačević ističe da je malim izvoznim preduzećima često potrebna kreditna podrška dok sačekaju da im se plati izvozni posao i da zato većina zemalja koja se fokusira na izvoz, ima i državne, takozvane eksport import banke.

„Kod nas se država s jedne strane trudi da pomogne izvoz a s druge strane, prodajom obveznica privlači devize kod sebe, jača dinar i tako destimuliše izvoz. To što izvoz još raste posledica je toga što se izvozni poslovi ugovaraju na nekoliko meseci ili godinu dana i izvoznici imaju obaveze koje moraju da ispune. Ako se jačanje dinara nastavi i u drugoj polovini godine, izvoz će stati, a sa njim i industrijska proizvodnja", upozorava Kovačević.

Na kraju, ni u jednoj računici spoljnog ili javnog duga država ne uzima u obzir troškove denacionalizacije. Veliki broj naslednika imovine je u inostranstvu i njima trebaju devize a ne dinari. I ako im država bude isplatila dug u dinarima, oni će ih odmah promeniti za evre ili dolare i napraviće lom na deviznom tržištu. Državni organi ne spominju i još jedan dug, a to je garancija za svaki depozit u bankama do 50.000 evra. Ukoliko jedna ili više banaka dođe u probleme, njihovu štednju moraće da vraća država a ukupna devizna štednja trenutno je preko sedam milijardi evra.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Iako jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope, Srbija je nametnula svojim građanima najviši porez na imovinu u Evropi.


Najviši porez na imovinu u Evropi






Branka Trivić, RFE
Izvor: Srpska politika

Prošli su praznici Uskrs i Prvi maj i sada će građanima Srbije početi da stižu nova rešenja sa drakonski uvećanim porezom na imovinu. Porezi će biti viši za 60 odsto u odnosu na prošlogodišnje, ali već od 2012. godine plaćaće se po progresivnoj stopi od 0,4 do čak 2 odsto od tržišne vrednosti nekretnine.

030-1.jpg


Poslednjeg dana prošle godine, usred populističke priče vrha vlasti da tajkuni treba da vrate društvu ono što su devedesetih od njega uzeli, tadašnja ministarka finansija Diana Dragutinović spremno je zajahala taj talas i hitno je predložila izmene zakona o porezu na imovinu, sa jedinstvenom stopom od 0,4 odsto tržišne vrednosti nekretnine. Demokratska stranka je zatim u parlamentu amandmanima u zakon ugurala progresivnu poresku stopu koja ide do neverovatna 2 odsto od tržišne vrednosti imovine. To bi moglo dovesti do toga da država za samo 50 godina čoveku ekspropriše čitavu tržišnu vrednost nekretnine na koju se primenjuje ta poreska stopa.

Poreski stručnjaci kažu da se ovim nije postigao željeni efekat oporezivanja najbogatijih, jer je pravnim licima ostavljena poreska stopa od 0,4 procenta. "U praksi to znači da će svi biznismeni sa Dedinja kuće prevesti na firme, ako to već nisu učinili. Tako će, umesto da plate dva odsto poreza za višemilionski vredne vile na ime ove dažbine platiti istu stopu (0,4 odsto) kao vlasnici stanova vrednih do 100.000 evra. Ali će i bolje proći, jer im neće biti obračunavana tržišna, već knjigovodstvena vrednost nekretnine", izjavio je lokalnim medijima stručnjak za poreze koji je hteo da ostane anoniman. Dakle, oni najbogatiji, zbog kojih je navodno i uveden, neće ni osetiti ovaj porez i moći će po niskim cenama da se domognu nekretnina koje će mnogi biti prinuđeni da prodaju.

Građani su ogorčeni, u nekim beogradskim opštinama počeli su da potpisuju i peticiju protiv ovog drakonskog poreza. Mnogi od njih, pogrešno misle da je tako i u Evropi, pošto im vlast često spinuje da sve što radi, radi po evropskom modelu.

Ne samo u regionu, nego ni u bogatoj Evropskoj uniji, međutim, ovakav srpski harač na imovinu ne postoji. U Holandiji taj porez iznosi 0,08 odsto od procenjene vrednosti kuće ili stana. U Nemačkoj, najbogatijoj zemlji Evrope, poreska stopa je 0,25 odsto. U Luksemburgu čovek za kuću vrednu pola miliona evra plaća 51 evro poreza na imovinu, u Češkoj, i to u najskupljem Pragu, za stan od 110 kvadratnih metara u centru godišnji porez na imovinu iznosi 600 kruna ili 2400 dinara. U Italiji je porez od 0,4 do 0, 7 odsto procenjene vrednosti nekretnine. U Sloveniji je taj porez minimalan i kreće se od 50 do 200 evra godišnje. A u nekim evropskim državama – kao što su, recimo, Irska, Grčka, Mađarska ili Hrvatska - porez na nekretninu u kojoj se živi uopšte se i ne plaća.

030-2.jpg

Pitali smo građane

O novom porezu na imovinu i kako će ga plaćati pitali smo i građane Beograda: "Dok je god ove vlasti, otimaće od naroda iz usta." "Dobro je što vlast "razume" narod i zna da narod ima para." "Narod nema šta da jede, a ne da im plaća 4-5.000 evra godišnje." "Pa, nećemo plaćati."

"Otimaće iz usta"

Politički analitičar iz Zagreba Davor Đenero podseća na okolnosti koje su dovele do toga da se građanima Hrvatske ne naplaćuje porez na stanove i kuće u kojima žive nego samo skromni porez na vikendice. "U Hrvatskoj je bila velika rasprava o pitanju poreza na imovinu i već je puka najava Socijal-demokratske partije da bi u slučaju dolaska na vlast uvela porez na imovinu bio jedan od ozbiljnijih razloga zašto su izgubili parlamentarne izbore 2007. godine. Nakon toga u Hrvatskoj nije više bilo ozbiljnih razgovora o porezu na imovinu, a kamoli o izrazito visokim progresivnim stopama skladno vrijednosti imovine. U Hrvatskoj se oporezuju samo vikendice, što je dovelo do situacije da se građani masovno prijavljuju sa stalnom adresom u tim vikendicama na moru kako bi izbjegli plaćanje toga poreza, iako taj porez nema progresivnu stopu niti je izrazito visok", kaže Đenero.

Ekonomski komentator "Blica" Mijat Lakićević ocenjuje za Radio Slobodna Evropa da je jedino što je dobro u zakonu to što predviđa da maksimalnu stopu od 0,4 odsto gradovi i opštine mogu da smanje. Ono protiv čega, međutim, Lakićević apsolutno jeste "to je progresivna stopa, dakle, to je ovo povećanje poreza na 1 i 2 odsto. Mislim da je to potpuno nepotrebno i pogrešno i da bi to trebalo što je pre moguće ukinuti".

Ono što je još veoma sporno, kaže Lakićević, jeste diskriminacija građana koju je ovaj zakon uveo u odnosu na preduzeća. "Dakle, preduzeća sad porez na imovinu plaćaju, ali po knjigovodstvenoj vrednosti imovine, što bitno umanjuje njenu vrednost, pa prema tome i porez. Bez obzira što se velika buka digla oko toga da se to radi radi tajkuna, ja mislim da je to urađeno radi državnih i društvenih preduzeća koja još postoje, koja još nisu otišla u stečaj, pogotovo ova druga, a koja imaju ogromnu imovinu - po pravilu u centru grada. Dakle, kada bi ta imovina bila procenjivana po tržišnoj vrednosti, ta preduzeća bi morala da plaćaju ogromne poreze, a pošto nemaju para ni za opstanak, ona bi automatski otišla u stečaj. Dakle, to je mera koja je uvedena da bi se zaštitila, odnosno, privilegovala, državna i društvena preduzeća. Sad što će to iskoristiti i privatnici – to je drugo pitanje, ali oni su iz ovoga izvukli samo kolateralnu korist", kaže Lakićević.

Milan Kovačević, konsultant za strana ulaganja, i u drugim aspektima ovog zakona vidi anti-ustavnu diskriminaciju građana u odnosu na pravna lica. "Veliki problem je razlika koju je zakon uveo u priznavanju amortizacije preduzećima i građanima. Pravnim licima su ovim zakonom date vrlo visoke stope amortizacije, tako da im se ionako umanjena poreska osnovica koja se obračunava na knjigovodstvenu, a ne tržišnu vrednost nekretnine, dodatno drastično umanjuje, čime se umanjuje i porez. Na drugoj strani, predviđena je nelogično mala stopa amortizacije na nekretnine u vlasništvu građana, tako da stan jednog građanina treba da se koristi više od 100 godina da bi dobio veću amortizaciju, što je naprosto nerealno. Prosto, nije bilo nikakvog sluha vlasti. Ali, ne samo sluha. Mislim da je to i kršenje Ustava, da vi kategoriji građana i kategoriji pravnih lica priznajete drukčije aršine za vrednost imovine", upozorava Kovačević.

 
Član
Učlanjen(a)
18.02.2010
Poruka
32
Srbija i ekonomija nažalost skoro nikad se nisu držali pod ruku.Kad je nama bilo dobro?Možda za vreme Ante Markovića po sistemu da bog da imali pa nemali i kad pre toga i posle toga?Pa skoro nikad .Tražio sam odgovore zašto kako kad će biti bolje i dok mi nije pala pod ruku knjiga Praktikum za vladu koja želi dobro svom narodu odgovore nisam našao a kad sam pročitao knjigu svatio sam da nam nikad neće biti dobro i berićetno bar iz jednog razloga
prvi je nema političke volje i slobode da se primeni program iz te knjige
knjiga je šokantna i donosi pregršt rešenja postavlja pitanja i daje odgovore
pitanja tipa
Novčana masa u Srbiji je manja 3 do 4 puta od potrebnog nivoa?
Srpski izvoz nije loš?
Zašto nije dobro slušati MMF?
Srbija nema veliku javnu potrošnju?
Sanacija fonda PIO može se rešiti za 5 god?
Bolji je fiksni kurs nego plivajući?

ko ima malo vremena neka pročita knjigu neće se pokajati iako znam da se program nažalos neće primeniti.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Банке и банкарски систем гробари српске економије



Izvor: Srpska Informativna Platforma 16 јул 2011.
Aутор текста Јово Р. Дробњак


bankarski_sistem.jpg


Привреда и грађани су доживели крах због политике власти која је омогућила страним банкама да опљачкају нашу економију и грађане
"Крвоток нашег развоја и живота", односно банкарски сектор, налази се у рукама страног капитала. Од 34 банке у Србији, 28 је у рукама страних банака. Са малом сумом капитала, стране банке су наметнуле нашој економији неоколонијални однос. Политиком високих каматних стопа и разних додатних трошкова, експлоатишу радну снагу у реалном сектору из кога се континуално прелива капитал у банке. Нјихова експлоататотска стратегија - заснована на високој банкрској добити - задала је смртни ударац српској економији.

Утакмица за високу банкарску добит - која је многоструко већа од индустријског и трговачког профита - спречава ревитализацију привреде и нова инвестициона улагања. Уз то, не треба забораваити ни шпекулативне радње страних банака са којима, пре сачињавања биланса, извозе скривену добит својим матицама. Народна банка Србије нема адекватну политику са којом би успоставила законитост пословања у финансијском и банкарском сектору и са којом би успоставила економску стабилност у земљи. Нјени "лековити" инструменти - референтна каматна стопа, обавезне резерве, емитовање вредносних папира, вештачка апресијација и депресијација националне валуте и сл., гурају у све дубљу провалију грађане и целокупну српску економију. Све наведено је последица недостатка државне стратегије па самим тим и недостатака адекватне макроекономске политике, односно последица политике глобализације чији су протагонисти вазални државни менаджмент и "нововерци" економске науке.

Банке врше једну од најзначајних друштвених функција преко којих се остварује кружно кретање зајмовног капитала, као релативно осамостаљеног производног капитала. Поред те важне друштвене функције, банке обављају и важне послове без којих би био незамислив процес друштвене репродукције. Углавном, све те послове можемо сврстати у неколико група и то - пасивне, активне, неутралне и сопствене послове. Под пасивним пословима се подразумева прикупљање слободних новчаних средстава и претварање истих у зајмовни (каматоносни) капитал. Познато је да је сопствени капитал банака веома мали у односу на сакупљени капитал од правних и физичких лица по основу депозита, штедње и средстава по виђењу која се воде на њиховим рачунима код банака. Ипак, у маси прикупљених средстава, константни удео чине средства по виђењу правних и физичких лица. На прикупљена средства, банке плаћају одређену камату која се зове - пасивна камата. Активним банкарским пословима се сматрају они послови у којима се банке јављају као повериоци давајући капитал на зајам. За изнајмљивање капитала, банке наплаћују цену која се у банкарству зове - активна камата. Логично, активна камата је увек већа од пасивне. Неутрални банкарски послови су они послови у којима се банке појављују као комисионари, односно обављају послове у своје име, а за рачун својих клијената. То су послови платног промета у земљи и са иносранством, наплата вредносних папира, извршење берзанских налога и других комисионих послова. За обављање ових послова банке наплаћују цену свога рада у виду провизија. У сопствене банкарске послове спадају разне берзанске шпекулације и трансакције у међународној трговини, затим куповина профитоносних акција и других вредносних папира... Обављањем разних профитоносних послова, затим великом концентрацијом капитала - путем депозита, штедње и средстава по виђењу - и његовим пласманом, банке увећавају сопствени капитал и тако настаје финансијски капитал као квалитативно нови облик капитала. У правно уређеним системима овакав капитал је у функцији развоја привреде и друштва, док у недовољно уређеним економијама исти постаје отуђена друштвена моћ чији је основни циљ прогресивно увећање које се остварује појачаном експлоатацијом привреде и друштва у целини.

ЕКОНОМСКО РОПСТВО
Ово је наведано само да би појаснили улогу и значај банака у друштвеној репродуцији, које могу бити најважнији чинилац друштвеног развоја и обратно, највећи експлоататори. Код нас су банке у овој другој улози. Банкарски и финансијски сектор, за кога се фигуративно каже да је "крвоток развоја и живота", налази се у рукама страног капитала. Од 34 банке у Србији, 28 је у рукама страног капитала . Ако је већ познато да развијене земље не дозвољавају више од 20 одсто учешћа страног капитала у националном банкарству, питамо се зашто је дозвољено да се нашој земљи и њеним грађанима уведе оваква врста неоколонијализма, односно право "економско ропство"? Стране банке су са релативно малим сумама капитала загосподариле нашом економијом и наметнуле политику сурове експлоатације. Концентрисале су капитал од правних и физичких лица и тај исти капитал дају им у виду зајмова по цени од 15 до 35 одсто, разлажући ту цену на камате и разне додатне трошкове. У суштини, наши правни и физички субјекти не користе туђи, већ сопствени капитал (прикупљен од депозита, штедње и средстава по виђењу која се налазе на њиховим рачунима код банака) за чије коришћење плаћају велику цену. У принципу, улога банака и јесте да у циљу бољег коришћења, концентришу капитал и да га претварају у зајмовни ради убрзања репродукције, затим ради улагања у нове привредне активности које покрећу развој друштва, али никако не може им бити улога да пљачкају и још више осиромашују српску економију. Засада, овдашње банке то веома успешно раде. Нјихов је основни циљ остварење високе банкарске добити и стварање трајне зависности српске економије од наметнуте неоколонијалне стратегије. Нажалост, у немогућности да на другачији начин обезбеде капиатал за редовно пословање, правни и физички субјекти су приморани да и под зеленашким условима узимају кредите од ових банака. Међутим, и до оваквих кредита веома тешко долазе. Банке су наметнуле тешке критеријуме које може испунити само мали број тражилаца кредита. То су разне врсте уцена - полагање депозита (онај ко може положити депозит, не терба му кредит), давање гаранција и супер гаранција и сл. Сталне клијенте, којима одобре кредите, условљавају да потпишу уговоре са девизним клаузулама и клаузулама о ревалоризацији дуга, затим са клаузулама о праву повећања каматне стопе, о праву измене уговора о отплати кредита итд., док почетници - за започињање неке привредне активности - не могу добити било какву врсту кредита. То значи, да банке на нашем тржишту нису у функцији ни репродукције, а камоли у функцији развоја.


Банке су, под геслом "несигурности и високог ризика" за улагање капитала у нашу економију, наметнуле високе каматне стопе. Замислите, каква је то демагогија. Ако би условно и прихватили овакво објашњење, намеће се логично питање - зашто су сви навалили да дођу на "несигурно" тржиште? Похрлили су као "орлови на циљани плен". Дошли су само зато што у оваквим земљама, које имају нестручан и вазални државни менаджмент, могу проводити неоколонијалну политику и остваривати екстра банкарску добит. Конкретно у нашем случају, путем високих каматних стопа и разних додатних трошкова, континуално се прелијева капитал из реалног сектора у банке. Тако реални сектор остаје, не само без обртних средстава, већ се знатно нагриза и супстанца његових основних средстава. И радници постају све сиромашнији. По истом принципу, банке присвајају и њихов вишак вредности који остварују у производњи. Нажалост, исказана банкарста добит не може послужити као права и једина мера степена експлоатације српске економије, јер две трећине остварене добити чини "скривена добит" коју банке извозе својим матицама пре сачињавања биланса. Овакве шпекулативне радње "покривају" са уговорима о разним гаранцијама, уговорима о коришћењу кредита, уговорима о коресподентским пословима, уговорима о ризику за пласман средстава на српско тржиште, уговорима о есконту и реесконту вредносних папира и .... Такође, део вишка вредности из реалног сектора одлијева се и за покриће великих трошкова банкарског апарата и за високи стандард банкарских и финансјсих олигаархија. У маси таквих трошкова садржан је и скривени део вишка вредности радника који остварују у производњи. Логично, све се то одвија кроз пословање пре формирања банкарске добити. Из наведеног је видљиво, да овдашње банке нису само "харачлије", већ су истовремено и трансмисиони механизами преко којих се извози опљачкани капитал у туђе економије.

БАНКЕ ЗДРАВЕ, ПРИВРЕДА БОЛЕСНА?
Према изјави Ружице Стаменковић, регистраторке регистра за финансијске извештаје Агенције за привредне регистре Србије банке у Србији су у 2010. години оствариле 22,6 милијарди добити, а осигуравајућа друштва (која су такође највећим делом у рукама страног капитала) остварила су 1,9 милијарди динара добити. На истом порталу наводе се и укупни губитци наших предузећа који износе 90 милијарди динара. Међутим, дневни лист Пресс пише да банке у 2010. години нису оствариле 22,6 већ 25,4 милијарде добити. Различите цифре подсећају на оне владине "договорне" статистичке податке.


Треба споменути и изјаву Верољуба Дугалића, генералног секретара Удружења банака, који каже да је банкарски сектор Србије - сигуран, поуздан и стабилан, а да сви проблеми долазе из привреде. Заиста, ово је врхунац ироније, а истовремено и врхунац цинизма. Да ли у нормалном друштву економија може бити "болесна", а банке "здраве"? Због чега је привреда осиромашила и доживела крах? Зашто је стандард грађана доведен испод нивоа људског достојанства? Одговор је јасан. Може се само констатовати, овакво стање је резултат деструктивне политике коју води неодговорна и нестручна власт која је, поред осталог, омогућила страним банкама да опљачкају нашу економију и грађане.

У уређеним економијама, стопа банкарске добити је приближно једнака стопи индустријског и трговачког профита, док је у нашој економији стопа банкарске добити - чак и према оној добити која је исказана - вишеструко већа. Када би се исказала и скривена добит, стопа банкарске добити била би три пута већа. У таквој економској неравнотежи и владавини туђег финансијског монопола, привреда одумире и постаје све зависнија од својих експлоататора. Банке јачају свој утицај и остварују екстра добит, која није ништа друго до део вишка вредности остварен експлоатацијом радне снаге у процесу производње. Као што је и речено, то присвајање вишка вредности, банке остварују путем високих каматних стопа. Што је већа маса позитивних камата, односно што је већа пљачка привреде и грађана, већа је стопа банкарске добити. На нашу несрећу, чак ни најмањи део и исказане банкарске добити се не реинвестира у српску привреду, већ се одлива у развој туђих економија. Богати постају још богатији, а сиромашни још сиромашнији, што и јесте циљ глобализације као новог облика експлоатације недовољно јаких земаља. Ето, зашто су банке и банкарски систем гробари српске економије.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
KAKO MMF UČESTVUJE U IZBORNOJ KAMPANJI U SRBIJI



Piše: Ivan Ninić
Izvor: Fond strateške kulture Moskva 07 septembar 2011.


ninic07091a.jpg


Očigledno je da ekspirimentisanju MMF u Srbiji nema kraja i da novi eksperimenti i ultimatumi predstoje u periodu 2012-2016. godine


Sredinom avgusta, odnosno sedam dana pred početak pregovora između Vlade Srbije i Misije međunarodnog monetarnog fonda (MMF), nadležni u Ministarstvu finansija obelodanili su podatke o izvršenju budžeta države u prvih sedam meseci 2011. godine. Podaci nisu bili ni malo optimistični obzirom da su u navedenom periodu rashodi budžeta (474,8 milijardi), nadmašili budžetske prihode (386,9 milijardi), i to za 87,8 milijadi dinara. Takvom dinamikom izvršenja budžeta moglo se pretpostaviti da će „budžetski jaz" na kraju 2011. godine premašiti 120,5 milijardi dinara, koliko je zakonom prvobitno bilo predviđeno.

I šta je onda preostalo režimu? Ništa drugo osim da „budžetski jaz" zvanično produbi, te da se pregovori i sporazum sa misijom MMF predstave kao „veliki uspeh", koji Srbiji donosi vešestruku „korist". U tom kontekstu, već 22. avgusta tekuće godine Vlada Srbije i MMF otpočeli su pregovore o novom kreditnom aranžmanu, koji je promovisan kao „aranžman iz predostrožnosti".

Premijer Mirko Cvetković u javnosti je širio optimistične poruke, od toga da Srbija neće povlačiti odobrena sredstva MMF do toga da aranžman predstavlja jasan signal da Vlada vodi kredibilnu ekonomsku politiku. Teza Cvetkovića, njegovih najbližih saradnika i režimskih analitičara je da se od MMF očekuje „nadzorna i kontrolna" uloga, kao i da saradnja sa tom institucijom šalje nekakav „pozitivan signal" stranim poveriocima i investitorima da su njihova ulaganja u Srbiji sigurna. Najbliži saradnik premijera i državni sekretar u Ministarstvu finansija Dušan Nikezić, izjavio je na početku pregovora sa MMF da je budžetska politika usklađena sa fiskalnim pravilima i da država ima plan da deficit zadrži u propisanim okvirima. Međutim, pošto su pregovori okončani ispostavilo se da će deficit ipak iskočiti iz prvobitno propisanih okvira i da suštinski plan države znači veća „rupa" u budžetu za čak 30 milijardi dinara u 2011. godini.

LAŽ O UŠTEDI

Pregovori Vlade Srbije i MMF rezultirali su time da će Srbija u narednih 18 meseci imati na raspolaganju milijardu evra, koje neće povlačiti, osim ukoliko ne dođe do potresa na finansijskom tržištu. „Svetski finansijski policajac" odlučio je da umanji preambiciozno projektovanu stopu rasta BDP sa tri na dva odsto u 2011. godini, i sa 4,5 na tri odsto u 2012. godini. Najznačajniji dogovor jeste svakako to da se deficit budžeta u 2011. godini sa 4,1 poveća na 4,5 procenata BDP, što u prevodu znači povećanje sa 120 na 150 milijardi dinara. Isto tako redefinisana je projekcija deficita u 2012. godini, pa je on sa planiranih povećan sa 3,5 na četiri procenta BDP, odnosno na nivou projekcije, „produbljen" je za dodatnih 90 milijardi dinara. Dakle, teško je rezumeti i objasniti šta je u svemu ovome toliko optimistično i zašto se tutorstvo MMF prokazuje kao uspeh. Realne projekcije rasta BDP mogao je da predvidi i režim u Srbiji da u proteklom periodu loša fiskalna politika nije frizirana iluzijama o boljim danima koji nikako da dođu.

Suština problema državne kase u 2011. godini na prvi pogled izgleda vrlo jednostavno i radi se o tome da će prihodi države biti manji za 22 milijarde dinara i da će izdaci za penzije biti uvećani za 13,4 milijarde, a izdaci za socijalna davanja za 3,8 milijardi dinara. Nesporno je da penzionerima treba uvećati penzije, međutim treba sagledati realnosti i reći istinu, a istina je da je dvocifrena inflacija progutala sva tri usklađivanja penzija u 2011. godini. Vlada je sa MMF dogovorila modalitete budžetskih ušteda, pa će tako za 5,9 milijardi biti umanjenjene kapitalne investicije, tri milijarde uštedeće se na planiranoj nabavci robe i usluga, 2,7 milijardi na otplati kamata i jedna milijarda na nabavci finansijske imovine. U pogledu ovakvog dogovora već postoje spekulacije da bi Vlada mogla da obmane MMF i javnost, tako što bi za ugovorene investicione radove iz 2011. godine, samo formalno izvršilo plaćanje u 2012. godini, što praktično ukazuje da je privremena ušteda od 5,9 milijardi dinara najobičnija iluzija i obmana.

Da će Srbija imati problema sa manjkom u državnoj kasi tokom 2011. godine, znalo se još 2010. godine kada je Vlada, uz blagoslov MMF, počela pripreme za prodaju preduzeća Telekom Srbija. Kako je pokušaj prodaje ovog giganta propao, a apetiti koalicione Vlade se povećali, tako je postojeći manjak u budžetu još više produbljen. Režim je pribegao novim zaduživanjima kod domaćih i stranih poverilaca, a nedavno je najavljeno emitovanje emisije državnih obveznica ukupne vrednosti 750 miliona evra, i to po prvi put na evropskom tržištu. To je svakako učinjeno uz blagoslov MMF, ali nije saopšteno ko sve i po kojoj kamatnoj stopi će se, zahvaljujući evro-obveznicama, obogatiti preko grbače građana Srbije.

RĐAVI MMF EKSPERIMENT

Dok se sve ovo dešava, u zagrevanju za predstojeće izbore, lider G17 ili tzv. Ujedinjenih regiona Srbije Mlađan Dinkić izdejstvovao je politikantske promene propisa u pogledu načina finansiranja lokalne samouprave. Takve promene od 1. oktobra 2011. godine produbljuju ovogodišnji budžetski deficit za 10 milijardi, a u 2012. godine za 75 milijardi dinara.

U javnosti se stekao utisak da su poslednji pregovori Vlade i MMF protekli bez napetosti i uobičajenih tenzija, koje su obično do sada bile prisutne. Zašto? Iz izjava šefa misije MMF Alberta Jegera može se zaključiti da su razlog za to predstojeći izbori. Tutori iz MMF su svesni da Srbiju svega nekoliko meseci deli do redovnih parlamentarnih izbora i da u takvoj atmosferi nije moguće diktirati ozbiljnije naloge. Međutim, Jeger je otvoreno nagovestio da će zadaci nove Vlade biti temeljne reforme prosvete, zdravstva i penzionog sistema. Očigledno je da ekspirimentisanju MMF u Srbiji nema kraja i da novi eksperimenti i ultimatumi tek predstoje u periodu od 2012. do 2016. godine. Dok se ne okonča izborni proces (prvi kvartal 2012), do tada MMF jedino što velikodušno čini, to je da aktuelnom režimu aminuje dodatno zaduživanje Srbije.

Pod patronatom MMF jedini rast koji je zabeležen u Srbiji od 2008. godine, od kada je formirana aktuelna Vlada, jeste rast javnog duga države, rast nezaposlenosti i stope siromaštva građana. Ne treba biti previše mudar da bi izvukao zaključak da je to posledica misije i koncepta MMF, a to je koncept najgrubljeg oblika kapitalizma - neoliberalnog. Sada taj isti MMF ironično poručuje Vladi da treba da preduzme aktivnosti na povećanju stope zaposlenosti, ali i aktivnosti po pitanju ažurnije naplate poreza. Stiče se utisak da Vlada Srbije, uz prećutnu podršku MMF, ima rešenje kako da poveća stopu zaposlenosti, i to tako što će frizirati statistiku. Tako npr. zvanična statistika beleži procenu da će u Srbiji 101.000 ljudi ostati bez posla u 2011. godini, dok Narodna banka u svojoj analizi taj broj umanjuje na oko 84.000 ljudi, a neformalne procene govore da će se do kraja godine na ulici naći gotovo 200.000 ljudi.

Takođe, guverner Dejan Šoškić obelodanio je podatak da je realan ekonomski rast u 2010. godini iznosio jedan odsto, a ne 1,8 odsto koliko je država zvanično prezentovala. U tom kontekstu nameće se pitanje kome verovati? Statistici Vlade Srbije, eksperimentima MMF ili realnom životu?
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Kako smo pojeli 60 milijardi evra


Piše: Petrica Đaković
Izvor: Nin subota, 17. septembar 2011.

evro.jpg


U Srbiju se od 2001. godine iz inostranstva slilo 60,9 milijardi evra, što trenutno odgovara sumi od 82 milijarde američkih dolara, a toliki novac, očito, nije bio dovoljan ni da se završi Koridor 10! Da zlo bude veće, i pored tolikog priliva novca spolja, država ima hroničan problem sa manjkom u svojoj kasi pa se u poslednjih nekoliko godina ubrzano zadužuje sve više ne bi li nekako namakla pare za plate zaposlenih u javnom sektoru i za penzije. Privreda, takođe, grca u dugovima, uz stalna upozorenja da joj preti potpuni kolaps. Ni građanima, na kraju, nije bolje. Naprotiv, nezaposlenost je u porastu, a životni standard sve gori.

NIN je istraživao zbog čega je novac, koji je u zemlju stigao u poslednjih deset godina u vidu direktnih stranih investicija, prihoda od privatizacije, donacija, kredita i doznaka iz inostranstva, uglavnom uludo potrošen, pa umesto efikasne privrede, boljeg života i moderne infrastrukture imamo samo nagomilavanje dugova bez vidljivih rezultata? I da li je taj novac mogao biti bolje i efikasnije iskorišćen?

Odgovor na ova pitanja nameće se sam po sebi ako se ima u vidu da je iz inostranstva, po raznim osnovama, u Srbiju stiglo (i potrošeno) 174 puta više novca nego što su sva preduzeća iz Srbije u poslednje tri godine, od izbijanja globalne krize, uzela subvencionisanih kredita za investicije! Za tih skoro 61 milijardu evra moglo se sagraditi najmanje 200 mostova poput onoga kod Ade Ciganlije ili bar 30 autoputeva kao što je Koridor 10. Ih, reći će neko, a šta će nam toliko mostova i autoputeva. Pa cela Srbija bi u tom slučaju bila asfaltirana. Ovako, sav taj novac vlast je „skrckala“, a na Koridoru 10 su ostale rupe, koje će još godinama morati da se krpe.

Najilustrativniji primer neracionalnog i neplanskog trošenja su pare koje su se slile u državni budžet od prodaje Mobtela norveškom Telenoru za 1,6 milijardi evra, slažu se svi sagovornici NIN-a. Umesto na nekoliko krupnih infrastrukturnih projekata, poput Koridora 10, mostova ili energetskih postrojenja, ta suma je skrckana na tekuću potrošnju i sitna krečenja i popravke, kroz Nacionalni investicioni plan.

Miroljub Labus, nekadašnji potpredsednik Vlade i funkcioner G17 plus kaže za NIN da nije bilo političke volje da se te pare investiraju u dva ili tri velika projekta, iako je takvih predloga bilo. Umesto toga, vlast u kojoj je i sam bio, odlučila se za politički poželjniju opciju, neracionalno povećanje plata zaposlenih u javnom sektoru i penzija, kao i finansiranje rekonstrukcija, krečenja, menjanja prozora i drugih sitnih radova u stotinama škola, bolnica i drugih institucija širom Srbije.

„Do 2003. godine Vlada je, ipak, razmišljala dugoročnije, iako je to uvek nepopularno. Od tada pa do danas, preovladavaju kratkoročni partijski interesi i zbog njih toliki novac i nismo iskoristili na pravi način“, kategoričan je Labus.

Vlast je olako odustala i od ideje da novcem prikupljenim od prodaje društvenih preduzeća podstiče razvoj preduzetništva i otvaranje novih radnih mesta i olako je potrošila te pare na finansiranje glomaznog i neefikasnog državnog aparata, ali i na različite programe podsticaja i bespovratne pomoći početnicima u biznisu, bez ikakve kontrole trošenja tih para. Srbija je, naime, tek pre tri godine dobila kontrolore javnih finansija, a bivša ministarka finansija Diana Dragutinović priznala je da su se godinama pre toga budžetski prihodi rasipali na različite račune, koje niko nije „knjižio“ i kontrolisao.

Milan Knežević, potpredsednik Asocijacije malih i srednjih preduzeća iznosi za NIN procenu da je kroz neadekvatnu kontrolu javnih nabavki „bačeno“ oko 10 milijardi evra. Isto toliko, prema njegovim rečima, potrošeno je i na čisto dodvoravanje biračima i sakupljanje glasova partija na vlasti.

„Delili su nezarađeno tako da su plate u javnom sektoru i danas veće nego u privredi. Uz to je broj zaposlenih u javnom sektoru stalno rastao, dok je u realnom sektoru u poslednjih 10 godina bez posla ostalo 933.000 ljudi“, ističe on.

Osvrćući se na izjavu Alberta Jegera, šefa misije MMF-a u nedavnom intervjuu NIN-u kako ne postoji novac koji ovakva javna potrošnja ne bi mogla da potroši, Knežević kaže da onda i nije čudno što je Srbija u prethodnoj deceniji prođerdala milijarde evra. „Idealan način za trošenje para bez kontrole bilo je osnivanje različitih tela i pokretanje programa podrške. Da li iko zna koliko je novca tako utrošeno, ko je taj novac dobio i kako ga je iskoristio“, pita Knežević.

Od nekadašnjih predstavnika vlasti se može čuti i kako je bespovratna pomoć donatora prečesto trošena bez ikakve kontrole. „Nemilosrdno“ se trošilo, uglavnom na projekte čiji sam naziv upućuje na zaključak da se rezultati tog rada ne mogu lako izmeriti, poput jačanja administrativnih kapaciteta mnogobrojnih institucija i slične stvari.

Tačno je i da se do početka globalne finansijske krize država nije zaduživala, jer nije bilo potrebe za tim, ali zato njen dug, i unutrašnji i spoljni, od 2008. rapidno raste. Pogledaju li se podaci o spoljnom dugu Srbije, videće se da su od 2001. do danas za 1,5 milijardi evra porasle indirektne obaveze Srbije, odnosno krediti za koje je država garantovala. Za dodatnih 1,5 milijardi evra država se direktno zadužila samo od 2008. naovamo, računajući tu i pozajmicu od Međunarodnog monetarnog fonda.
Ekonomista Mlađen Kovačević, član Akademije ekonomskih nauka, objašnjava za NIN da država nije sve pare „bacila“, odnosno da je jedan deo, ipak, otišao za podršku deviznim rezervama. No, dodaje, najveći deo tog novca utrošen je neracionalno i neefikasno.

I dok je država proćerdala oko četiri milijarde evra prihoda od privatizacije kako bi finansirala nezarađene plate budžetskih korisnika, nemilosrdna statistika pokazuje da se ni mnogi privrednici nisu ponašali ništa racionalnije. Naprotiv, krenuli su da se nemilosrdno zadužuju, ne pitajući koliko to košta. Sagovornici NIN-a ističu da su ovdašnji biznismeni pozajmljeni novac uglavnom trošili na kupovinu drugih preduzeća, bez jasnog biznis plana, kao i na uvoz robe široke potrošnje, umesto na uvoz opreme i modernizaciju proizvodnje. Zbog toga neki od njih trenutno imaju ogromne dugove i na pragu su kolapsa.

I Kovačević i Labus naglašavaju da Srbija u prethodnoj tranzicionoj deceniji nije podsticala razvoj izvozne privrede, već se privredni rast zasnivao na rastu nerazmenjivih sektora. „Nismo podsticali privredu koja će proizvoditi robu namenjenu izvozu, što bi nam donelo devizne prihode. Umesto toga su rasle usluge, finansijski sektor i telekomunikacije, i povećavao se spoljnotrgovinski debalans“, objašnjava Labus.

Milan Knežević smatra da su ovako loši ekonomski rezultati posledica „odluke da se u komunističkim uslovima razvija tržišna privreda“. On podseća da i danas većina zaposlenih u srpskim preduzećima kuka: „državo, molim te, uzmi me“ i da svi i dalje veruju da će država tu da reši svaki problem.

Knežević veruje da je tranzicija u Srbiji smišljeni dogovor države i banaka, koji je išao na štetu privrede. „Kreditni bonitet je postao važniji od krvne slike. Državni miljenici su se zaduživali u inostranstvu kako bi privatizovali sve što je u ovoj zemlji vredelo. Cilj im je bio da se zaduže i kupe preduzeće, a onda sačekaju vreme kada će ga skuplje prodati. Umesto toga došlo je vreme kada se to isto preduzeće ne može prodati nikome, a njegovo održavanje postaje suviše skupo“, dodaje on.

NIN-ovi sagovornici slažu se i da je u zabludi svako ko veruje u demagogiju zvaničnika da privatni dug, a preduzeća i banke spoljnim poveriocima duguju oko 13 milijardi evra, nije dug države i da država sa njim nema ništa. Neki ne isključuju mogućnost da će na kraju država možda morati da preuzme deo ovih dugova kada privatni sektor više ne bude u stanju da vraća novac koji je neracionalno pozajmljivao.

„Stimulisati privredu da se dodatno zadužuje u uslovima kada pada životni standard građana je najkraći put u kolaps te iste privrede, a naša država je upravo to radila“, ogorčen je Knežević.

Ni građani nisu štedeli. Iako su zaduženi daleko manje nego stanovnici Mađarske ili Hrvatske, krediti koje su uzimali, ali i desetine milijardi evra koje su se slile od inostranih penzija i doznaka uglavnom su potrošene na hranu, kupovinu automobila ili pak novih šporeta i frižidera. Niti su sami poželeli ili uspeli da taj novac ulože u pokretanje nekog posla, niti im je država u tome pomogla. I pored permanentnog „kukanja“ vlasti kako bi novac od doznaka trebalo više ulagati, a manje trošiti, tačno je da se država nije dosetila da ponudi nekakav plan ili ideju kako da se racionalnije potroši tih gotovo 30 milijardi evra doznaka, koje su u protekloj deceniji poslali rođaci iz inostranstva. Niti je stvorila ambijent u kome bi bilo isplativije investirati, nego držati novac u slamaricama ili bankama. Sva dosadašnja istraživanja uticaja doznaka iz inostranstva na ekonomski i socijalni razvoj države pokazala su da velike koristi od tih para nije bilo, ako se izuzme njihov značaj za peglanje minusa u platnom bilansu zemlje.

Među sagovornicima NIN-a postoje i različite ideje kako je ovih skoro 82 milijarde dolara trebalo trošiti. Mlađen Kovačević smatra da je država morala jedan deo tog novca čuvati kako bi njime obeštetila stare vlasnike ili naslednike nacionalizovane imovine posle usvajanja zakona o restituciji. S druge strane, kaže on, prihode od privatizacije trebalo je upotrebiti za vraćanje nepovoljnih dugova države.

Miroljub Labus, pak, veruje da je država trebalo više da gradi infrastrukturu. Tim pre što ni deceniju od početka tranzicije nisu završeni Koridor 10, obilaznica oko Beograda, metro u Beogradu, niti jedan od mostova. Slično misli i Milan Knežević, koji kaže da je novac pristigao od 2000. trebalo ulagati u infrastrukturu, kapitalne objekte u energetici i obrazovanje, a ne uludo rasipati na sve strane. Ovako se, ističe on, država ponašala kao pijani kauboj koji je dobio ogroman novac u nasleđe.
Problem je, samo, što se po pravilu pijani kauboj budi na prašnjavoj ulici sa mamurlukom i praznih džepova.

Raste i unutrašnji dug

Dug države i privrede po jednom zaposlenom u Srbiji dostigao je, prema poslednjim podacima, 17.878 evra, a javni dug Srbije povećava se svaki sekund za 54 evra, izračunali su ekonomisti. Pored toga, rast spoljnog duga Srbije od početka ekonomske krize praćen je i sve većim zaduživanjem na unutrašnjem tržištu, što kod domaćih banaka, što prodajom hartija od vrednosti. Ekonomisti objašnjavaju da se učešće spoljnog duga u ukupnom dugu Srbije smanjuje, ali se zato drastično povećava unutrašnji dug, jer se Srbija opredelila da sve veći deficit u državnoj kasi finansira emitovanjem trezorskih zapisa. Tako su, prema podacima Ministarstva finansija, od kraja 2008. do kraja jula ove godine, unutrašnje obaveze Srbije porasle sa 3,1 na 5,5 milijardi evra. Samo tokom ove godine država se zadužila za oko milijardu evra.
 
Član
Učlanjen(a)
08.09.2010
Poruka
242
Србија у кавезу потпуне пропасти друштва




Извор: Факти 10:30 04.08.2012.
Пише: Небојша Катић


САМОУБИЛАЧКА ЈЕ ЛАКОЋА СА КОЈОМ СЕ СРБИЈА ГОДИНАМА „ИГРА” СЛОБОДНЕ ТРГОВИНЕ И ЖИВИ ИЗНАД МОГУЋНОСТИ



bg_m40.jpg


  • Економске последице су огроман дефицит трговинског и текућег биланса, велики раст спољне задужености, дугорочни тренд деиндустријализације, страховит пад запослености и огроман одлив радне снаге у иностранство. Краће и јасније – потпуна економска и социјална пропаст друштва
  • Све државе које су се подигле из јада и беде вршиле су драстичну контролу трошења девиза и редукцију увоза потрошних роба. Стандард и потрошња грађана су расли споро, а расположиве девизе су се чувале и усмеравале за увоз сировина, репроматеријала и опреме. То су били неопходни кораци да се државе индустријализују, људи запосле, а њихове привреде учине конкурентним
  • Преко потребна велика корекција динара се не може извршити због притиска дужника и банака. Рестрикција увоза се не може спровести због већ потписаних трговинских споразума као и одмаклог процеса уласка Србије у СТО. Независна монетарна политика се не може спроводити без капиталне контроле. Капитална контрола се не може увести јер није по вољи ни ММФ-у, ни моћном банкарском лобију
  • Сваки покушај радикалније промене економске политике резултираће радикалним скраћењем мандата владе. Да ли ће тежиште притиска бити унутра или ће притисак долазити споља - свеједно је

ТРАГИЧНО стање српске економије последица је погрешне економске политике чији су темељи постављени пре десет година, а потом се на њима пажљиво дограђивао економски кавез. Та конструкција је највећим делом завршена, из тог кавеза се тешко може изаћи.

Нова влада ће, бојим се, живети већ задати живот. Сваки покушај радикалније промене економске политике резултираће радикалним скраћењем мандата владе. Да ли ће тежиште притиска бити унутра или ће притисак долазити споља, свеједно је.

Темељи економске политике почивају на глорификацији и форсирању слободне трговине и слободног протока капитал. Тај концепт понајвише намећу Светска трговинска организација (СТО) и Међународни монетарни фонд (ММФ) а промовишу га домаћи економисти који од тога имају некакве финансијске користи, или они којима је лакше да читају питке економске бајке но да посматрају и анализирају свет око себе.

Лакоћа и неодговорност са којом се Србија годинама „игра“ слободне трговине, троши девизе и живи изнад могућности је економски самоубилачка. Неразвијена економија која није у стању да макар приближно уравнотежи свој увоз и извоз, не може себи дозволити луксуз да арчи девизе увозећи робе без којих се може. Још мање себи може дозволити да без икакве капиталне контроле допушта да се банке задужују у иностранству и уносе девизе којима се то трошење финансира и стимулише.

Економске последице оваквог понашања манифестују се кроз огроман дефицит трговинског и текућег биланса, кроз велики раст спољне задужености, кроз дугорочни тренд деиндустријализације, кроз страховит пад запослености и огроман одлив радне снаге у иностранство. Краће и јасније – манифестује се кроз потпуну економску и социјалну пропаст друштва.

Све државе које су се подигле из јада и беде вршиле су драстичну контролу трошења девиза и редукцију увоза потрошних роба. Стандард и потрошња грађана су расли споро, а расположиве девизе су се чувале и усмеравале за увоз сировина, репроматеријала и опреме. То су били неопходни кораци да се државе индустријализују, људи запосле, а њихове привреде учине конкурентним.

katic_neb_m4.jpg


Небојша Катић

Увоз се дестимулисао грубо, високим и селективним царинама, административним ограничењима увоза, као и политиком девизног курса којом је домаћа валута систематски потцењивана како би се додатно обесхрабрио увоз а подстакао извоз.

Државе су функционисале у режиму капиталне контроле, не дозвољавајући да их прилив девизних кредита уведе у стање спољне презадужености. Задуживало се само колико се морало и колико се могло отплаћивати. У тренуцима када би се од такве политике одступило, одмах је стизала казна – државе би се изложиле шпекулативним финансијским нападима који су доводили до страховитих економских криза.

Развијене државе су користиле исте или сличне протекционистичке методе у ранијим фазама свог развоја. Слободан трговина је почела да се промовише тек онда када су моћне привреде постале сигурне, или су бар поверовале, да их више нико не може економски угрозити.

Овакву логику јасно је уочио сјајни, намерно потцењени немачки економиста Фридрих Лист још средином деветнаестог века. Критикујући политику Велике Британије, Лист указује на њен цинични модус операнди, по коме држава на врхунцу економске моћи одбацује (протекционистичке) мердевине помоћу којих је до моћи стигла. Тако на најбољи начин спречава конкуренте да користе исте мердевине и понове исти развојни пут. То је и тренутак када се другим државама почиње говорити о врлинама слободне трговине, како је то чинио Адам Смит.

Глобална економска архитектура света и данас почива на истим премисама. Систем је суптилнији него раније, али је и даље веома ефикасан у заштити економских интереса моћних. Разлика је само у томе што систем данас више штити интересе мултинационалних компанија и банака, а све мање брине о интересима националних економија, па и оних моћних.

Управо због тога, без анализе и расправе, Србији је пре десет година наметнут систем у коме су Листове мердевине морале бити одбачене. Управо због тога Србија не може да се покрене и осуђена је на ово тужно таворење. Управо због тога, нова влада, све и да уме, не може променити економску политику и њен ток, без обзира на добре жеље у чију аутентичност не сумњам.

Преко потребна велика корекција динара се не може извршити због притиска дужника и банака. Рестрикција увоза се не може спровести због већ потписаних трговинских споразума као и одмаклог процеса уласка Србије у СТО. Независна монетарна политика се не може спроводити без капиталне контроле. Капитална контрола се не може увести јер није по вољи ни ММФ-у, ни моћном банкарском лобију.

Са празном буџетском касом, са презадуженом државом, грађанима и предузећима, са нацијом неспремном да се суочи са узроцима кризе и њеним дугорочним последицама, нова влада неће имати пуно избора. Мораће да ради исто оно што су радиле и владе пре ње. Живеће се од данас до сутра, очајничко задуживање ће се наставити и готово све што је преостало од државне имовине мораће на добош, упркос заклињању да се то неће чинити.

ММФ и ЕУ ће се са своје стране постарати да Србија не прави радикалне заокрете, да се држи свих до сада потписаних економских споразума, и да не посеже за Листовим мердевинама. А без њих, излаза нема.
 
Natrag
Top