Čiji je naš Andrić

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Čiji je naš Andrić

Šta se valja iza medijskih kampanja oko, a protiv, jedinog našeg dobitnika najveće nagrade za književnost


Travnicka-hronika.jpg



Ovih dana podigla se velika prašina, bez ikakvog, ozbiljnog, razloga. Medijska propagandana mašinerija tuče iz svih oružja, kao da je ratno stanje. A reč je o najobičnijem sudskom procesu, zbog autorskih prava. Ivo Andrić, naš veliki pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, razlog je što se iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, kao nedavno, puca iz oružja velikog kalibra. Na sreću, ovoga puta, municija kojom se puca zove se – kulturni ćorci. I to u godini kada je trebalo, na dostojanstven način, obeležiti pola veka od Andrićevog dobijanja Nobelove nagrade za književnost, na ovim prostorima, koji se, najčešće, naziva – region.
O čemu je, zapravo, reč?
Matica hrvatska iz Sarajeva, 2007. godine objavila je, u svojoj ediciji „Hrvatski pisci u BiH u sto knjiga“, četiri knjige Ive Andrića: „Prokletu avliju“, „Na Drini Ćupriju“, „Travničku hroniku“ i izbor iz najznačajnijih Andrićevih pripovedaka. Kada su za to saznali u Zadužbini Ivo Andrić u Beogradu, posle neuspešne nagodbe, tužili su, preko svog sarajevskog advokata, Maticu hrvatsku u Sarajevu, i spor dobili kod Opštinskog suda u Sarajevu. Matica hrvatska iz Sarajeva žalila se na presudu i sada je predmet kod Kantonalnog suda u Sarajevu.
Šta su činjenice?
Matica hrvatska za BiH, obratila se 2007. godine Zadužbini Ivo Andrić u Beogradu sa zahtevom da dobije pravo da štampa četiri Andrićeva dela u biblioteci „Hrvatski pisci u BiH u sto knjiga“.
Upravni odbor Zadužbine nije odobrio da se Andrić štampa u bibliioteci koja ga svrstava u nacionalne književnosti van one za koju se on za života opredelio – za srpsku. Matica hrvatska iz Sarajeva, i pored upozorenja, štampala je četiri knjige u pomenutoj biblioteci. Pošto dogovora nije bilo, Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda, preko svog advokata iz Sarajeva, tužila je Maticu hrvatsku iz Sarajeva, zbog kršenja autorskih prava i spor dobila.
Mirko Marjanović, predsednik Matice hrvatske iz Sarajeva, ljubazno se odazvao pozivu „Politike“ da govori o „sporu“ oko Andrića. Kaže da su objavili četiri Andrićeve knjige u ediciji „Hrvatski pisci u BiH u sto knjiga“. U ovoj biblioteci, do sada, objavljeno je trideset knjiga, kada će čitav projekat biti završen – neizvesno je, zavisi to od finansijskih mogućnosti i priređivača dela. Tužan je zbog spora oko Andrića, smatra da Andrić nije zaslužio da se vuče po sudovima. Andrić je, kaže, svetski pisac, pa onda evropski, pa tek onda srpski, hrvatski i bosansko-hercegovački. Marjanović sumnja u poslednju želju Ive Andrića, u rešenje Opštinskog suda u Beogradu, i poziva se na tekast Eriha Koša, neku vrstu njegovog dnevnika, vođenog od 17. decembra 1974. do 13. marta 1975. godine, koji su objavile „Sveske“, časopis koji objavljuje Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda.
Mirko Marjanović, smatra da se Ivo Andrić ne sme svrstavati u jednu nacionalnu književnost, jer se on izjašnjavao kao Jugosloven, nikada javno nije rekao da je srpski pisac. Ne spori, pri tom, da je Andrić živeo u Beogradu, da je pisao na ekavici, ali njegovi junaci, kaže, govore i hrvatskim i bošnjačkim jezikom.
Marjanović sumnja u „poslednju želju“ Ive Andrića, koju je poverio Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću, a ne Veri Stojić, svom višegodišnjem advokatu.
Marjanović je, u jednom listu, kaže Dragan Dragojlović, upravnik Zadužbine Ivo Andrić u Beogradu, tvrdio da ta oporuka, poslednja Andrićeva želja, ima deset kartica, odnosno stranica. Usmena oporuka Ive Andrića, međutim, ima samo jednu stranicu (faksimil objavljujemo). Najkraće, Andrić želi, pošto nema „nikoga od roda“, da se njegova zaostavština sačuva kao celina i da se kao legat, odnosno zadužbina, nameni za opšte kulturne i humanitarne potrebe. Vera Stojić je ovlašćena da čuva njegovu zaostavštinu, da je raspoređuje i njom upravlja, kao i autorskim pravima. Smatrao je, takođe, da SANU treba da se brine o njegovim rukopisima i prepisci.
– Vera Stojić ne da nije uzela nijedan dinar od zaostavštine, već se odmah odrekla svih prava u korist Andrićeve zadužbine i bila prvi njen upravnik, bez plate i bez dinara nadoknade. Na osnovu Andrićeve oporuke, Prvi opštinski sud u Beogradu sproveo je ostavinsku raspravu i 20. juna 1975. doneo rešenje o pravosnažnosti testamenta. Punih 35 godina Zadužbina je jedini vlasnik autorskih prava na Andrićeva dela i do sada to niko nije osporavao – ističe Dragojlović.
Dragojlović tvrdi da je Marjanović od jula 1979. do kraja 1988. bio član Upravnog odbora Zadužbine i učestvovao u donošenju svih odluka tih godina. Zašto tada nije pokrenuo sudski spor da sruši testamenat? Zašto govori to što sada govori o oporuci i o Veri Stojić kada je sve to onda znao i znao da gospođa Stojić nije bila sekretarica, već prvi upravnik Zadužbine, pita se Dragojlović?
Mirko Marjanović, u razgovoru za „Politiku“, kaže da je u Upravnom odboru Zadužbine Ivo Andrić bio samo od 1980. do 1984. godine, u vreme kada je predsednik bio Rodoljub Čolaković.U isti problem, smatra Marjanović, Zadužbina Ivo Andrić iz Beograda, ući će i sa Maticom hrvatskom iz Zagreba, koja namerava da u ediciji „Stoleće hrvatske književnosti“ objavi tri knjige Ive Andrića.
Niko ne spori, dodaje Dragan Dragojlović, da je Andrić rođen od oca Hrvata i majke Hrvatice, katoličke vere, u selu kod Travnika u BiH. Međutim, Marjanović i njemu slični, morali bi da znaju da pisac ne ulazi u korpus jedne književnosti po mestu rođenja, već po jeziku kojim pisac piše. Postoji u celoj svetskoj književnosti mnogo primera da su neki pisaci postali pisci drugih zemalja, da su se odrekli zemlje u kojoj su rođeni, upravo zbog jezika kojim su pisali. Svaki pisac ulazi u nacionalnu književnost onog naroda čijim je jezikom pisao i za koju se sam opredelio.
– Za sve dobronamerne ljude ovde je sve jasno. Jedino je jezik ono što određuje kojoj književnosti neki pisac pripada, a sve drugo je nebitno. Ali je izgleda bitno za one kojima trebaju razlozi da manipulišu neupućenim ljudima, da šire mržnju i zavadu. Marjanoviću, kao visokom časniku Matice hrvatske, moralo bi biti poznato kako je Ivo Andrić protestovao kada mu je Matica hrvatska iz Zagreba, 1947. godine, knjigu njegovih pripovedaka kroatizirala. Knjiga je morala biti povučena iz prodaje i ponovo je štampan tiraž od 5.000 primeraka, onako kako je Andrić pisao. Zašto su mu kroatizirali te priče? Da li zato što su napisane hrvatskim ili srpskim jezikom – pita se Dragojlović.


Politika
 
Natrag
Top