Ojkača
Bosanska Krajina je uklopljena u tri rijeke: Una, Sava i Vrbas. Najveći grad je Banja Luka a ostali gradovi su Bihać, Prijedor, Dubica, Gradiška‚ Novi Grad, Sanski Most, Mrkonjic grad, Petrovac, Drvar, Grahovo, Glamoc, Kljuc...
Ojkača je deseteračka pjesma iz dva stiha, koji se završavaju dugim "ooj". Pjeva je tri ili pet pjevača, ili cijelo kolo, u polutonu (sekundi). Može biti praćena jednostrunim ili dvostrunim guslama sviranim u istoj intonaciji, koja se u zapadnoevropskoj muzičkoj teoriji smatra obrascem kakofonije. Tradicija ojkače, ili ojkanja posebno se gaji u Krajini, a naročito o Potkozarju. Kozaračka ojkača je jako slična ojkači sa Banije.
Postoji više teza i suprotnih mišljenja o nastanku imena "Ojkača". Mnogi tvrde da je njeno ime nastalo od glagola ojkati, što znači 'otegnuto i tužno pjevati, naglašavajući i produžavajući glas 'o'. Ojkača je izražena u jednostavnoj melodiji pratećeg glasa i razvijenoj melodiji pjevača koji vodi. Jedan zavodi pjesmu dok su drugi pratnja. Međutim, da bi ojkača dobro zvučala ne smije se pjevati kroz dernjavu, već složno - muški, a posebno pratnja. Cijeni se onaj ko lijepo zavodi pjesmu, da melodiji daje milozvučni ton. Na cijeni je pjevač koji ima fin, istančan glas da se zvonko osjeti iznad pratnje. Usklađenost pjevača u izvođenju je veoma važna osobina dobrog pjevanja, posebno u završnicama. Često se suglasnik v prilikom ojkanja može čuti tamo gdje mu nije mjesto u seljačkom pjevanju. Ovdje se javlja dakle potreba kićenja riječi, odnosno melodije sa viškom riječi koji doprinose bogatstvu ojkače.
Ojkača je prozor kozaračke duše. To je "način' na koji Krajišnik plače, smije se, zbija šale, provocira, pa i Bogu se moli. Šta bi za jednog krajišnika bio svijet bez ojkače, kako bi samo mogao reći: ''Dok se Sunce preko neba kreće, Kozara se pokoriti neće"!?
Volim Pr'jedor, volim okolinu,
a najviše svoju đedovinu.
Sa Grmeča kliče bijela vila,
O krajino majko moja mila
Grmeč rađa vile i orlove,
A Kozara sive sokolove
***
"U tvojoj Kozari nikad nisam bio,
nit sam je vidio,
ali sam vidio kolo kozarsko,
oj, đevojko, dragaj dušo moja,
oj, đevojko ognjena, ljuta moja boljko,
oj, đevojko Knežopoljko,
vidio sam zaljuljano kolo kozarsko."
Branko Copic
1922. godine o tom narodnom kolu iz Potkozarja zapisano je sljedeće: "Igra se i pjeva po Knešpolju bez svirača ili tamburaša, i to ritmički uz pjesmu. U kolu sastavljena mladež uhvati se za ruke ispod pasa, okreće se kratkim koracima i naizmjenično po grupama pjeva u osmercu i desetercu neku lirsku narodnu ili drugu pjesmu. Tom prilikom izgovaraju svaki stih na slogove. Tako jedna grupa otpjeva jedan stih, zatim to isto otpjeva draga grupa iz istog kola. Svaka pjesma počinje sa: "Oj, đevojko, draga dušo moja." Po ovome se nastavlja drugi i treći stih, npr.: "Men je babo kupio dukata, Pa se viju oko moga vrata."
Pjesma u kozaračkom kolu odzvanja radošću, nemirom, i zna biti zadirljiva i izazivačka. Npr.:
Čitluk selo, a Strigova dola,
Tu je mene zaticala zora.
Oj djevojko, dragaj dušo moja!
Oj djevojko, milo janje moje!
U mog ćaće četiri su sina,
A ja sam mu pusta bećarina.
Oj djevojko, dragaj dušo moja!
Oj djevojko, milo janje moje!
Kozaračko kolo se igra na lijevu stranu, sa rukama u prepletu. Tri pjevača "prvače", a tri "polažu".
Narodno kolo se drži ujedno u velikom krugu. Onaj koji započinje pjesmu u kolu na jednoj strani ima dvojicu koji mu pomažu, a ostali ga prate na njegovoj strani, dok druga strana kola ćuti. Oni koji vode zatalasaju kolo svom snagom prema drugoj strani i pjevajući opet vrate kolo na staro mjesto. Čim on završi pjevanje, onda to isto pjevanje započinje jedan, na drugoj strani, a dva ga pomažu i ostali ga prate na toj strani, dok suprotna strana kola ćuti. Onaj koji vodi pjesmu svom snagom zatalasa kolo prema drugoj strani koja je prije pjevala i dok ispjeva pjesmu kolo povrati odakle je ono pošlo.
U prošlosti iza svakog stiha bio je obavezan refren, pripjev: "Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje!", dok danas to više nije strogo pravilo. Refren pjesme je ritmički opravdan, ali je i predah da onaj što prvači smisli novi stih. I tako su se među već poznatim stihovima nizali novi. Redosljed stihova bio je stvar onih koji prvače, ali pravilo je uvijek bilo: distih pa refren.
Kozarsko kolo i pjesma je sastavni dio života u ovim krajevima. Narod svoje težnje iskazuje pjesmom u Kozarskom kolu. Kozarčani su oduvijek izražavali kolom i pjesmom svoje jedinstvo. To je pjesma ponosa i energije, pjesma optimizma.
Stil pjevanja je prilagodjen vremenu i ulozi. Stihovi su rodoljbivi, ljubavni, šaljivi, podrugljivi, provokativni....
Imal' išta od Srbina jače,
imal' ljepše pjesme od ojkače.
Oj,djevojko, draga dušo moja.
Kozara je lijepa i zelena,
Al' je našom krvi zalivena.
Oj, djevojko, draga dušo moja
I posuta kostima boraca,
A najviše mladi' Knešpoljaca.
Oj, djevojko draga dušo moja
Oj, Kozaro, divno opjevana,
U najtežem času nasmijana.
***
U kolo ulaze djevojke i momci i ono se zavije i vilovito kreće, koraci se usitnjuju i gotovo ostaju u mjestu, i opet vilovito krenu naprijed. Igrač nije u kolo uhvaćen, nego upleten, on se ne drži za ruke sa onom dvojicom do sebe, nego njih dvojica spajaju ruke preko njega, jedan preko miške, drugi ispod pazuha, i tako redom u toj šesterostrukoj sprezi gibaju i plove svako slobodnim pokretom. Tako u tom jednom krvotoku okreću se ljudska tijela na zapjev svojih kolovođa. Izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama zapjevaju. Nastaje natpjevanje jednih i drugih. Jednoj i drugoj strani svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izuvija uvis i ustranu, okrzne se pa se i gurne sa susjednim...
Mala moja, svoga ćaću veži,
kad ja dodjem da na me' ne reži.
Moj dragane, veži i ti svoga,
pa nek' reze jedan na drugoga.
Mala moja, mršava i suva
pa četvoro čarapa obuva.
Ajmo moja braćo zapjevati,
ajmo rano, jer nismo odavno.
Narodno kolo naroda Potkozarja i Kozare imalo je svoje stroge zakonitosti. Ako se momak uhvati u kolo kod djevojke, a ona se pusti i ode, to je bila najveća sramota. Ako neko u kolu presiječe djevojku od momka, dolazilo je do svađa. Ako se momak uhvati i djevojka se pusti, to je uvreda za momka.
Narodna muzička tradicija je vrlo živa i prisutna u životu cijele Krajine. U bogatstvo muzičkog kolorita mogu se ubrojiti i posebne vrste narodnih pjesama "krajišnice", epske pjesme koje se kazuju uz gusle, a rasprostranjene su po cijeloj Krajini.
Ojkače i Kozaračko kolo često prate zvuci krajiške tamburice.
Stare slike kozaračkog kola
i jedna novija
Godiname je izvorna pjesma Kozare i Potkozarja bila ignorisana od republičkih medija SR BiH, ali ona je živjela u narodu i ostala sačuvana od zaborava. Za vrijeme i poslije zadnjeg "Otadžbinskog" rata vratila se i u medije. O ojkači se piše, snimaju se radio i TV emisije, organizuju Sabori pod pokroviteljstvom TV kuća i Ministarstva za kulturu Republike Srpske. Svake godine uoči Preobraženja održava se već tradicionalni Sabor ojkače kod manastira Moštanica, koji ima i takmičarski karakter.Na Saboru učestvuju izvorne grupe iz Republike Srpske,Krajine i Srbije.
Knjiga "O ojkači" Prijedorčanina Nenada Grujičića doživljava već 4. izdanje.
Manastir Moštanica
Izvor: Wikipedija
O ojkači
Autor: Nenad Grujičić (odlomci iz knjige "Ojkača")
U Krajini, naročito u Potkozarju, najčešći i najstariji naziv za pjesmu u dvostihu koju narod pjeva jeste ojkača (ojkalica). Njeno ime nastalo je od glagola ojkati, što znači "otegnuto i tužno pjevati, naglašavajući i produžavajući glas – o".
Sa muzičkog stanovišta, ojkanje je vrsta vokalne narodne muzike čiji korjeni poniru duboko u prošlost. Ojkanje se ogleda u prožimanju radosnog i žalosnog raspoloženja. Mišljenje je da je ojkanje "plač, kuknjava". To se naročito odnosi na krajeve gdje se ojka samo rječica "oj", bez ikakvog teksta.
Često ojkači variraju jednu istu temu u dvostihu koji se i ne mora rimovati:
Oj, djevojko, dragaj dušo moja,
oj, djevojko, milo lane moje.
Ojka se na vrlo prostranom srpskom govornom području: U Dalmatinskoj zagori i Lici, na Baniji i Kordunu, u Hercegovini i Bosni. I u Crnoj Gori se svuda tako pjeva. Bjelopavlovići se pače hvališu da su oni izmislili taj način tremolovanoga pjevanja, a zovu ga zerzavanje. Brđanin za razliku od ravničarskog čovjeka, tek je na susjednom obronku imao prvog komšiju. Dozivali su se ojkajući. Glave pjevača obično su okrenute tako da im se glasovi sastaju tj. sukobljavaju.
Sa antropološkog stanovišta, interesantno je zapažanje Antuna Dobronića: "I putnik, i čoban, i žene u največoj osami ojkaju, a da uopšte i ne računaju na to tko ih sluša. Pjevaju naime za sebe...što govori o drevnosti ojkanja".
Ojkača je slika zagrijane pjevačke atmosfere, neka vrsta pjevačkog transa, opijenosti prisustvom drugih ojkača. Snaga tona daje crtu čujnosti, vezanosti za rodnu grudu. Ojkači, naročito mlađi, pjevaju snažno, iz sveg grla, nabreklih žila na vratu, takmičeći se ko će proizvesti jači glas. Oni se predaju ljepotama glasovnih moći, uživaju u ''akustičnom fenomenu''. Riječi pjesme presjecaju predahom.
Sigurno je da su tekstovi ojkače proizvod prilika i okolnosti u kojima je pjevana, te, kao takva, ona odražava dubinu mentaliteta krajiškog čovjeka i znamenje konteksta gdje živi. U Krajini, osim ojkače (koja je najreprezentavniji termin), postoje i sledeći nazivi za pjesme što ih narod u raznim prilikama i povodima pjeva: rozgača (rozgalica), potresalica, čantalica, groktalica, priklapalica, kožunska, bacavica, lagavica, priklopica, kantalica, firmanjska, redalica, sofrenjska, preskakalica i tako dalje.
Na muzičkom planu, ojkača se dijeli na dvije osnovne vrste: dugačka i kratka. U selima oko Prijedora, na primjer, razlikuje se "djevojački glas", "dugi glas" i "starinski glas". '"Dugačka" ojkača pjeva se mirno, sjedeći ili stojeći. "Kratka" pak, samo u kolu, u pokretu.
Naročita važnost pridaje se ojkaču koji započinje pjesmu. Taj mora biti najbolji pjevač, najtananiji sluhista, ali i grlat. Oni koji prate, moraju znati šta im je posao: nikako iskakati ispred, nadjačavati ili preuzimati ulogu onoga koji započinje. Različiti su nazivi za prvog i drugog pjevača. Onaj što započinje je "prvak" i on "prvači", a drugi "ispomaže".
Ja prvačim, braća ispomažu, što ja ne znam, braća mi pokažu.
Zatim: prvi "povede", drugi "prilaže", potom, zavisno od kraja: "joče" – "potresa", "vodi" – "prati", "vozi" – "polaže". Za pjevača koji prati, basira, kaže se i da "dogoni glas", a ako mijenja melodiju: "okret" ili "novi glas".
Branko Ćopić ima pjesmu "Oj djevojko dragaj dušo moja"... u kojoj pominje kolo:
U tvojoj Kozarici nikad nisam bio,
nit sam je vidio,
ali sam vidio kolo kozarsko,
oj, djevojko, dragaj dušo moja,
oj, djevojko ognjena, ljuta moja boljko,
oj djevojko Knežopoljko,
vidio sam zaljuljano kolo kozarsko.
Krajišnik je uvijek duhovit na svoj račun:
Komandante, puštajder me kući,
žena vara, moram je istući.
"Prebacivanje" ojkače u koncertne dvorane, na kasete i ploče, nema onu presudnu dimenziju, ono neponovljivo čudo koje poput rijeke talasa šumori i udara u brinu. Ojkača otpjevana uz vreli rakijski kotao predstavlja čist pozorišni čin, i tu je ona neprikosnovena, najostvarenija.
Ojkača je danas i dalje veoma popularna u Krajini, naročito u Potkozarju. Ona prati sve bitne i prelomne događaje seoskog stanovništva. Pjevaju je, naravno, nostalgično, i "urbanizovani seljaci", te kolonisti u Vojvodini, kao i gastarbajteri širom svijeta. Novo vrijeme donosi i nove sadržaje, nove tekstove, tako da je ojkača često tumač najaktuelnijih događaja. U tome je njena vitalnost, neuništivost. Pjeva se na zborovima povodom vjerskih i državnih praznika, o svadbama i pirovima, na slavama, povodom odlaska i povratka iz vojske, prilikom pokrivanja nove kuće, povodom rođenja djeteta i tako dalje. Osim ovih tzv. zvaničnih prilika, ojkača se pjeva i u sasvim neobaveznim, slučajnim prilikama. Pjeva se pred kućom, u kući, na sokaku, na ulici, na livadi, na mostu... Nije rjetkost, naročito subotom i nedjeljom, prije podne, pred prodavnicom "mješovite robe" da dva "bjata" (od milja jedan drugog tako nazivaju) izoštre grla. Tu se cijevči pivo i piju "unučad" (flašice alkohola).
Najupečatljiviji primjer ojkače je u kolu, obično na kakvom zboru, svadbi ili prilikom pokrivanja novog "šljemena". Formiraju se dva kola i natpjevavaju. Ako nema pjevača (igrača9 za dva kola, igra se jedno, unutar kojeg su dvije manje grupe... Ruke se prebace preko grudi igrača do sebe, izukrštaju, i kolo (pjesma) krene. Svaka grupa ima svoj dvostih. Prva grupa otpjeva prvi stih. Ojkaču prihvati druga i otpjeva svoj stih. Onda opet prva svoj drugi stih, što isto čini i druga grupa. Ispisano to ovako izgleda:
Mene moji 'oće da ožene;
"Mi smo mali zapjevati znali";
Curu prose ne pitaju mene;
"Kad smo sedam godina imali".
Dok jedna grupa pjeva svoj dio ojkače, druga se, u pokretu, mimikom i gestovima, dogovara šta će novo pjevati. I tako u nedogled. Igra se i pjeva "do gole vode". Dok se pjeva i njiše u kolu, pjeva se što se bolje i jače može: pjevači krive usta i vratove, napinju grudi, reklo bi se da se ače. Čas iskošeni, čas povijeni, a onda opet naglo uspravljeni, pa zaneseni, pretvoreni u jarosne oči i uši, u dodir koji struji cijelim kolopletom, nogama izvode nepredvidive pokrete: cupkaju privlačeći stoplao stopalu, a onda naglo saviju nogu u koljenu i tako više puta, ili u još ko zna kojem pravcu, ili na još koji nevjerovatan način, lebde po tlu povremeno stružući ili zakopavajući obućom zemlju. U transu pjesmu uvijek prate cika, vriska i povika koje su najljepše u ženskim bljeskovima. U nezadrživom ritualu čije gradacije vode ka kulminaciji zvuka i pokreta, imaju faze kad se pjevači "uozbilje" i na tren primire u pokretu: privremeno se stišaju, možda i odmaraju..., pa onda opet buknu i raspomame onoga do sebe. To primirje u kretnji koja ne prestaje u isti mah je iskazivanje ponosa i poštovanja prema ojkači, ukazivanje na njenu ljekovitu prirodu, na obredni značaj i smisao. Ona se smatra dragocjenošću koja se ničim ne može zamjeniti. Šarenilo odjeće koja se svakodnevno ili rijetko nosi, takođe, pojačava ljepotu spontanog trenutka i ukupnog erosa koji vijori upletenim kolom koje je više od samoga kola. Sa strane neko dodaje oznojenim pjevačima pivo ili rakiju. Razigrano kolo poništava patrijarhalni stid. Kako se ojkača razmahuje, tako i sadržaj biva slobodniji, lascivniji. U kolu, momci, djevojke, muškarci i žene, sijevaju očima i pjevaju:
Selo veli: baraba ne radi!
-Selo moje puno kopiladi.
Ili
Cura cv'jeće među noge meće,
kad koraca da joj miris baca.
Kad kolo stane, a to je odista na izmaku snage, uz veliko zadovoljstvo, zadihan smjeh i doživljenu katarzu, ojkači nastavljaju da pijuckaju i jedu. Žene, tobož, jedna drugoj sklanjaju ''dlaku'' s ramena i veselo, a pomalo stidno uzdišu: "Ajoj, sestro mila!" Sad se ne priča o temama što su pjevane u kolu. Muškarci se iskašljavaju, čiste grlo i pripremaju da nanovo povedu kolo. I tako duboko u mrak. Poslednji ostaju barabini koji čari čitavog rituala vide u snazi da se pjeva kad se više nikom ne pjeva. Opijeni, oni će do svojih kuća ojkati, a i kad pristignu, odlučiće se kod kojega će nastaviti "dernek. Žena onoga što je iznenada dobio goste, ustaje bez obzira što je i zora, bez rijeći protivljenja prima ih u kuću, sprema sve što je potrebno i, često, pjeva s njima. Kada se zasite svih mogućih melodija i tema ojkače, kada, zapravo, iscrpe sav ojkački repertoar..., tada najsposobniji i najdarovitiji među njima pokazuje svoje onomatopejske vještine te počinje lajati kao pas, rikati kao bik ili, pak, kukurikati kao pijetao. To je kruna ojkačke nirvane koja u najdubljim svojim ontološkim korjenima pokazuje elemente paganskog. Tad ojkač pravi vezu između neba i zemlje, tad svojim "nemuštim jezikom" pokazuje da postoji na zemlji, a pod nebesima, živ, nepomjeren, jedinstven, smrtan.
Stihovi ojkače katkad se i izgovaraju. To se događa prilikom pokrivanja kuće. Tada se na krvo popne "vikalo", najgrlatiji čovjek u kraju, po mogućnosti duhovit, a često je jedan i od najboljih pjevača. Koliko ga "grlo nosi", viče i obavještava selo da taj i taj pokriva "šljeme" i da mu je komšija Drago Dragić donio ručnik od deset metara, pečenicu od pedeset kilogama i košulju zlatom izvezenu (ručnik je od metar-dva, pečeno prase od petnaestak kila, košulja obična). I dok crijepovi idu iz ruke u ruku (obično djeca i stariji, poredani u "lanac", dodaju crijep) na krov, okupljeni narod, podignutih glava sluša i gleda kako vikalo viče i vješa darove o jaku granu ljeskovog drveta što je prikovana na hrastovu japiju, na nove grede domačinove kuće. Uloga vikala je da zasmijava prisutne. Da bi uspio, mora u svoje "informativne vijesti" ubaciti i poneki smiješan dvostih kojim komentariše domaćina, ali i prijatelja što je donio milošte. Taj ritual na krovu je čist pozorišni čin koji prati, sa zanimanjem i spremna da sudi, publika raznoga uzrasta. Okićen ručnicima i najboljom košuljom, čim je krov pokriven, vikalo silazi i "vodi" ojkaču. Vikalo poslednji odlazi kući, promukao, ali i bogato nagrađen: glavom pečenog praseta, košuljom, rakijom i novcem.
Ima ljudi koji su cijenjeni kao nazdravičari, pa ih drugi zovu na svadbe i druge prilike da kazuju stihove.
U svim situacijama gdje se pjeva i čuje ojkača teško je zamisliti pravu atmosferu bez pucanja iz pištolja ili puške. Dobar pjevač, naročito "prvak", obavezno ima uza se kakav "parabelum". Puca se u pauzi, između dve ojkače, ali i tokom pjevanja. Djeca oblijeću pjevače i kupe vruće čaure. Oko "pucača" sa dobrim revolverom okupljaju se najbolji pjevači. ...U Krajini skoro svaka kuća ima nekakvu "spravu za pucanje". Iskustvo ratovanja stvorilo je nepisano pravilo da se u kući drži "nešto". Jedna ojkača kazuje:
Pištolji se nositi ne smiju,
opet lole nose bez dozvole.
Ili:
Nešto čiča zgunjgur'o u gunju,
pištoljčinu k'o božiju munju.
Jedini instrument uz koji se ojkača pjeva jeste mala tamburica, neizgledna, sa tri žice iste debljine. Uz nju se može i igrati "voje i dvoje". Tamburicu su na Balkan donijeli Sloveni. U poslednje vrijeme čuje se i harmonika, no ona nema iskonsko svojstvo što ga u svojoj "duši" nosi tamburica. Reskog zvuka, sva u jecanju, sitnog melodijskog "veza", tamburica je dušu dala za kućnu atmosferu, gdje se sastalo ojkačko društvo da se proveseli. Tek uz tamburicu dolazi do izražaja dirljiva tananost ojkače. Uz nju zablistaju najkvalitetniji deseterci, čuju se najsuptilnije pjesničke tvorevine, ježi se dlaka na ruci. ...Tamburaš na licu mjesta pokatkad skraja stihove. On je, zapravo, živa antologija svega što se pjeva u kraju. Jer, tamburu ne može svako da nosi. A taj što nosi mora imati posebne vrste ugled da bi otpjevao ovakav dvostih:
Mućni malo, moja tamburice,
Ne bi li te čule udovice.
Tamburaša narod rado prima u kuću, nutka šljivovicom i hranom, zadržava da konači. Ojkača uz tamburicu melem je za Krajišnika.
Ojkača može biti praćena guslama sviranim u istoj intonaciji.
***
U ovom području ima još nekoliko narodnih kola koji se igraju uz harmoniku, tamburu i šargiju. Igra se kolo uz muziku (trojanac, sremica). Kolo igra i uz tamburu (poskočica). Tu se igra po taktu kako tamburaš svira. Kad tambura svira, igra se dvoje i dvoje. To je kulus. Uz tamburu pjeva Kozarsko kolo. Kolo se igra i uz šargiju.
Narodna muzička tradicija je vrlo živa i prisutna u životu cijele Krajine. U bogatstvo muzičkog kolorita mogu se ubrojiti i posebne vrste narodnih pjesama "krajišnice", epske pjesme koje se kazuju uz gusle, a rasprostranjene su po cijeloj Krajini.
Ojkača je pjesma u dvostihu koja se peva u Krajini, naročito u Potkozarju. Njeno ime nastalo je od glagola ojkati, što znači «otegnuto i tužno pevati, naglašavajući i produžavajući glas o».
Izražena je u jednostavnoj melodiji pratećeg glasa i razvijenoj melodiji pjevača koji vodi,...jedan zavodi pjesmu dok su drugi pratnja.Međutim, ne pjevaju se te pjesme na neku dernjavu, već složno - muški, posebno pratnja. Na cijeni je onaj ko lijepo zvodi pjesmu, da melodiji daje milozvučni ton. Na cijeni je pjevač koji ima fin, istančan glas da se zvonko osjeti iznad pratnje. Usklađenost pjevača u izvođenju je veoma važna osobina dobrog pjevanja, posebno u završnicama.
Pjeva je tri ili pet pjevača, ili cijelo kolo, u polutonu (sekundi). Može biti praćena jednostrunim ili dvostrunim guslama sviranim u istoj intonaciji, koja se u zapadnoevropskoj muzičkoj teoriji smatra obrascem kakofonije.
Oj djevojko, draga dušo moja!
Grlo moje k'o tambura jeca
Jedva čekam neđelju i sveca.
Kad zapjevam ovako malena
Potekla bi suza iz kamena.
Kad zapjevam ovako s visine
Ravnaju se brda i doline.
Mi smo seje ispod Kozarice
Đe ne rađa majka izdajice.
Pjevaj sejo tamo ja ću ‘vamo
Pjevaćemo i kad se udamo.
(Oj djevojko, draga dušo moja, oj
djevojko
oj djevojko, draga dušo moja, oj
djevojko.
Grlo moje, grlo moje, k'o tambura
jeca,
Grlo moje, grlo moje, k'o tambura jeca.
Jedva čekam, jedva čekam,
neđelju i sveca
Jedva čekam, jedva čekam,
neđelju i sveca.)
[Krajiška kontra, pjevanje u kolu, Potkozarje, Krajina]
'Vidio sam kolo kozarsko,
oj, đevojko, dragaj dušo moja,
oj, đevojko ognjena, ljuta moja
boljko,
vidio sam zaljuljano kolo
kozarsko.''
Narod ojkaču naziva i vojkačom, što se može objasniti na više načina: riječ vojka znači ovdje. Dakle: ovdje, vođe, voj, vojka, vojkare, vojkarce. Prema tome vojkača je ''naša'' pjesma, ona što se pjeva ovdje, tu, u zavičaju, na ognjištu. Možda i grčka riječ Oikos (kuća), ima ili nema veze sa riječju ojkača.
Nadalje, suglasnik ''v'' često se može čuti tamo gdje mu nije mjesto u seljačkom pjevanju. Ovdje se javlja dakle potreba kičenja riječi, odnosno melodije sa viškom riječi koji doprinose bogatstvu ojkače.
Nije ojkača samo zabavna, niti katkad, tugom prožeta, pjesmica, već je ona, često, čista mudrost, poslovica, pouka.
Mojoj majci dodijalo prelo,
peruć'moje krvavo od'jelo.
Na prelima se često začne svađa: zbog djevojke, zbog sitnice, ovog, onog...; momak ne smje biti kukavica. Svaka provokacija, prilika je da se pred curama kaže ko je ko. Tuče nisu bezazlene. Tu se čupa prošće, fijuču kočevi, sijevne i nož.
Moštanice, vodo plemenita,
ko te pije, taj bolestan nije.
Šaljive
Od rakije nema bolje žene,
po tri dana ona ljulja mene.
Moj se dragi u autu voza,
a ja jadna u kršu kod koza.
Cura ćaću vezala za bajam,
spavaj stari ja odo na sajam.
U mog dragog u moga nevena,
sat na ruci a kazaljke nema.
Kad upitam koliko je sati,
a on ne zna odgovor da vrati.
Moj dragane jabuko sa grane,
brala bi te al ne smjem od nane.
Dođi dragi dođi srećo svaka,
dođi dragi biće uštipaka.
Ja svog dragog poznajem u mraku,
jer mu klapće žica na opanku.
Misli mala od bukovog panja,
evo dragog biće milovanja.
Vidi ti se po očima mala
da se ne bi puno otimala.
Mala moja svoga ćaću veži,
kad ja dođem da name ne reži.
Moj dragane veži i ti svoga,
pa nek reže jedan na drugoga.
Misli mala kad se napitura
da joj neće za večeru pura.
Ja sam svoja salomio leđa
prenoseći cure preko međa.
Šta si mala tako rano legla,
do zore bi piliće izlegla.
Volio me pa veli da nije,
šarene ga ujedale zmije.
Svekrvice našla sam ti zgodu,
dubok bunar i ledenu vodu.
Pitaju me đe mi dragi radi,
čuva ovce i dvo magaradi.
Dabogda se prevrnula name
prikolica puna udovica.
I brezobrazne
Mala moja i tvoja je pukla,
cjepanica skojom si me tukla
Daj mi mala a šta će joj biti,
nećeš u njoj kupus kiseliti.
Mala moja zašto li je štediš,
ja je željan a ti na njoj sjediš.
Mala mi se milim bogom klela,
dala bi ti da sam je načela.
Dođi dragi, dođi biće ti je,
još ni muva na nju pala nije.
Ženme ćaća ili me utuci,
ne mogu ga držati u ruci
Mala moja na livadi
mrda kolac da izvadi.
Mrdala il nemrdala,
izvadt ga nećeš mala
Mala moja visoki jablane,
jel ti mjesec vidio tabane
Mala moja đe si me dovela,
među jele i noge debele
Čuvam ovce, mrče mi se Gara,
mili bože kome bi je dala
Podero sam opanak na peti,
pa mi stalno rupa na pameti
Dođi dragi, nemoj bez alata,
nova ćemo probijati vrata
Kiša pada i u prozor kvrca,
moja Anka oće da se sanka
Moj dragane bilo da si koji,
moja te se Brkulja ne boji
Moj dragane ubio te bogo,
ja ti dala a ti njesi mogo
I o ratu
Oj, Krajino, krvava haljino
s tebe vazda započinje kavga
Ostale
Mala moja sjetičeš se mene,
kad ti dođu na babine žene.
Sad se cure udaju na rate,
tri mjeseca pa se kući vrate!
Šalili se prijatelj i prija
pa u šali noge pomješali.
Ženiću se i ja ove zime
nek se majka ima svađat s kime.
Moj kolega i kolegovanje -
tvoja žena,moje milovanje!
Prijatelju,ne diraj u priju,
Jer za priju ode na robiju!
Ja sam malu molio i pit´o,
više neću da je suvo žito.
Mala moja dal još uvijek mogu,
da te pjesmom ja oborim s nogu...
Izbor od boljih ojkača
4
'Ajmo, moja bračo, zapjevati,
'ajmo, rano, jer nismo odavno.
9
Alaj mi je po volji curica,
dok je ljubim skiči k'o kezmica.
12
Badava ti, diko, dolaženje,
sve niz sokak ćurlajuć' kamenje.
15
Barabiću, al' u Bosni neću,
Bosna t'jesna, a baraba b'jesna.
17
Blago meni, teško mom kaputu,
praveć' krevet curama po putu.
19
Bože mili slatka li je pura
kad se u nju kajmaka nagura.
22
Bolje dragu ljubit' na kamenu,
neg' nedragu na meku dušeku.
23
Bolje ti je skočiti u vodu,
neg' uz suknju čekati slobodu.
98
Žen' me, čača, o'zgo iz Bijaća
b'jelom bulom šarenije' gaća.
101
Ženo moja, nemoj biti luda,
vodaću te k'o majmuna svuda.
103
Zapjevajte, moji bjeli zubi,
ko je zasp'o neka se probudi.
110
Igra dragi u kolu k'o tele,
samo gleda u svoje cipele.
358
Oženi se moje staro zlato
-sa cipela otpade mi blato!
391
Piskavica i Omarska-lola,
-tu je mene prebilo k'o vola!
408
Prija priku zvala na papriku.
Fala, prijo, ja sam zapaprio!
410
Prde cura k'o iz karabina,
ostade joj čađava 'aljina.
533
Bradu brijem, a brkove sučem,
teško onoj kojoj se privučem
542
Volim Pr'jedor, volim okolinu,
a najviše svoju đedovinu.
547
Daj mi, mala, tvoje b'jele sise.
Ako ne daš ucrvale ti se.
549
Daj mi, mala, sira i pogače
Ja ću tebi što u zoru skače
566
Idem šorom, pitaju me strine.
-Kud si poš'o mali pićurine?
-Idem svojoj dragoj na babine.
593
Kad se sjetim kako je u grobu,
Dignem nogu, prdnem kol’ko mogu!
613
Mala moja, šišu namigišu,
ja kakva si - prepala bi kišu.
625
Moja mala ima periodu
C'jelom selu zagadila vodu.
633
Nema kola, moja mila nane,
dok u kolu pregača ne mane.
648
O, jebem ti popa i lugara,
I u kući ženu gospodara!
653
Ona tvoja šibulja kraj guze
'oće moga garonju da muze.
655
Odkad potres tres'o Banja Luku,
maksi suknje po zemlji se vuku.
665
Prijo moja, podaj priki svome,
maramicu - ima kojavicu.
673
Sve ja pjevam, vele, lako mi je,
niko ne zna srcu kako mi je.
675
Svekrvice, dobro se uredi,
sutra češ mi visjeti na gredi.
677
Selo moje, o moj pusti šoru,
ja u tebe dolazim u zoru.
695
Umrla je moja žena, pobro,
crna zemljo, pritisni je dobro.
706
Curino me opržilo meso,
tri sam dana nogama otres'o.
707
Ćaća veli: Objesi se, sine,
o brkove pičke materine!
709
Čija li je, jebem li joj mrve,
namazala oči i obrve?!
733
Volio bi' da sam mlin kaveni:
Stalno b' bio međ' nogama ženi!
768
Igra kolo, bećar do bećara,
kolovođa bećaruša Mara.
776
Ja kroz selo – ispala mi čuna:
Niko o njoj ne vodi računa!
824
majka Mari prst u ono tura:
mila ćeri, nisi više cura?!
851
moja mala šila na mašinu,
i sašila pičku materinu.
893
Pico mala, šta si većerala?
-Zeru čorbe iz kurčeve torbe!
907
Sad su takva nastala vremena
da se ne zna ko je kome žena.
1005
Vojsko moja, bila bi od šale,
Kad bi cure krevet nam'ještale.
1079
Alaj volim Mlađu i Peciju,
I sve Srbe, braću najmiliju.
1105
Volim, brate, vodu Mlječanicu,
Moštanicu, a i Gomjenicu.
1115
Gledam zoru, jebalo je veče,
Prva žena od mene uteče.
1168
Ima l' išta od Srbina jače,
Ima l' ljepše pjesme od ojkače?
1175
Invalida napravi me ćaća,
treća noga od koljena kraća.
1192
Ja se svojoj zaovi ne sviđam,
fala Bogu, često je ne viđam.
1197
Jesam li ti govorio, Stano,
da je sa mnom biti zajebano.
1221
Koso moja, kosila bi sama,
kad bi mila u otkosu bila.
1323
Ostavljam te, planino Kozaro,
I u tebi moje selo malo.
1360
sve bi, sve bi, samo jedno ne bi' liz'o,
jer je pica kraj guzice blizo.
1363
Svekrvice, našla sam ti zgodu:
dvije kante da mi nosiš vodu.
1411
Šator krase jezero i stijene,
a Paulje livade zelene.
iz četvrtog izdanja
knjige ''Ojkača'' - Nenada Grujičića,
u izdanju muzeja iz Prijedora
