Signup Now
Da bi mogli da pišete na forumu, otvarate nove teme, kao i da vidite download
linkove morate prvo da se registrujete.

Ukoliko Vam nije jasan proces registracije, molimo vas da kliknete OVDE
Ako ste zaboravili lozinku, kliknite OVDE :)

Branko Ćopić

Diskusija u 'Književnost' započeta od Ana_ana, 03.10.2009.

  1. Ana_ana

    Ana_ana pored Bokija Administrator

    Postova:
    27.069
    Zahvala:
    8.846
    Pol:
    Ženski
    Branko Ćopić


    [​IMG]

    BIOGRAFIJA

    Pesnik, pripovedač, romanopisac i pisac za djecu, Branko Ćopić rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmečom, "četiri sata hoda" od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i "poslovima razne vrste". Ostavši u četvrtoj godini bez oca, koji je umro od 'španske groznice', sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.

    Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, već 1941. godine Ćopić je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom na kulturno-prosvjetnom sektoru i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je "najizrazitiji pjesnik naše Revolucije". Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik "Pionira" (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.

    Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u djačkoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom "Braco", u časopisu "Venac" Jeremija Živanovića, a prvu pripovijetku "Posmrtno ruvo Soje Čubrilove", u "Politici" 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim listovima i časopisima, ali "Politika" ostaje njegova "prava književna kolijevka".

    Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smijehom.

    Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom riječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.

    Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.

    Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog "jesenjinovskog seoskog sanjalice" su se čudesno podudarali, tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Borislava Mihajlovića:

    " Svoje 'bosonogo djetinjstvo' ovaj 'zaneseni dječak' proveo je 'pod Grmečom' 'ispod zmajevih krila' u carstvu 'leptira i medvjeda' upijajući zauvijek u svoje radoznale oči 'život u magli' svojih 'planinaca' i slušajući bajke 'ispod krnjeg mjeseca'. 'Magareće godine' školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za 'surovu školu' rata koji je banuo kao 'prolom' u svijet njegove planine u kojem oduvijek i 'orlovi rano lete'. Tu je uz 'ognjeno radjanje Domovine' počelo Ćopićevo 'ratnikovo proljeće' sa 'rosom na bajonetima' i uz prasak pravog i 'gluvog baruta'. Odratovao je uz mladiće kakav je bio 'Nikoletina Bursać' i starčekanje kakav je bio 'Vuk Bubalo' svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi 'gorki med' one poslednje 'osme ofanzive'. Za cijelo to vrijeme uz 'bronzanu stražu' sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo."

    DELA

    - zbirke pjesama: Ognjeno rađanje domovine (1944), Ratnikovo proljeće (1947);

    - zbirke pripovijedaka: Pod Grmečom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);

    - romani: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihaću (1975);

    - knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Priče partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne priče (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuća (1949), Priče ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji mačka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magareće godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);

    - komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;

    - scenski tekst za djecu: Udarnici;

    - dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živeće ovaj narod, Major Bauk.

    NAGRADE

    Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938),
    Rakićeva nagrada (1939), Srpske akademije nauke i umetnosti (1940),
    Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948),
    Vlade FNRJ (1949),
    Saveza sindikata (1953),
    Dečje knjige (1954),
    Oktobarska nagrada Beograda (1956),
    NIN-ova nagrada kritike (1958),
    Mladog pokoljenja (1964),
    Nagrada AVNOJ-a (1972),
    Nagrada Zmajevih dečjih igara (1971),
    Njegoševa nagrada (1972).
     
  2. makica95

    makica95

    Postova:
    1
    Zahvala:
    0
    jel zna mozda neko kako i gde mogu da nabawim pesmicu Branka Copica,waljda se zowe balada o pceli?hitno mi je i stwarno bih bila zahwalna ako neko moze da mi pomogne :)
     
  3. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    5
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    [​IMG]

    Mjesec i njegova baka


    U šumi staroj oganj gori,
    blista u mraku na kraju svijeta;
    kad bliže priđeš- od srebra dvori,
    po njima mudra starica šeta;
    nad krovom plavi vije se dim;
    tu živi Mjesec i baka s njim.

    Od sinoć Mjesec kod kuće nije,

    A baka čeka...prolaze sati...
    Moraće,bogme, i da ga bije
    Kada se zorom u dvore vrati.
    Niti je sluša, niti je pita,
    Čitave noći po nebu skita.

    Ala će sjutra šiba da radi!

    Svrbi me ruka.
    Baka se sladi.

    Dremljiva ponoć po šumi lunja,

    a stroga baka na pragu kunja,
    drži u ruci od breze prut.
    a nebom dotle, po modroj vodi,
    skitnica Mjesec pučinom brodi,
    u moru zvijezda dukat žut.

    U samu zoru maglica pade,

    ozeblom šumom zaigra kos,
    umoran Mjesec domu se krade,
    oprezno ide, plašljiv i bos.

    Šulja se Mjesec, utvara prava,

    kad, gle, na pragu- bakica spava,
    spustila glavu, srebri se kosa,
    na prutu trepti jutarnja rosa.

    S drveta u tom, hitra i laka,

    pred kuću skoči brbljiva svraka,
    zakrešta zlobno repati vrag;
    Držte ga! Ua! S neba je pao!
    Čitave noći zvijezde je krao!
    Pogledaj za njim- blista se trag!

    Potrča Mjesec brže neg oči,

    kroz vrata šmugnu, u krevet skoči,
    a svraka opet galamu stvara:
    Pobježe skokom! Drži ga,stara!

    Jadna se baka iz sna trže,

    zbuni je dreka i rumen sjaj,
    pa svraku pita što može brže:
    Otkuda? Šta je? Da nije zmaj?!

    Kradljivac zvijezda u tvojoj kući!-

    povika svraka-
    Treba ga tući!

    Pogađam ko je!

    baka se sjeti,
    u dvore upravi korak svoj-
    Kradljivac koji s neba leti
    niko je drugi, beć unuk moj.

    Prilazi baka krevetu tajno

    i gleda lice zlaćano, sjajno,
    u plavoj kosi zvjezdani prah.

    Kuda li noge njegove jezde!

    isine voli, nebo i zvijezde,
    kako ga nije u noći strah?

    Moram ga tući, tu druge nije!

    i baka uze sandale sive,
    brezovim prutem po njima bije.
    Vi ste za skitnju njegovu krive!
    Zašto nosite unuka mog
    širinom neba zvjezdanog?!

    Sandale trpe batine mnoge

    i složno škripe:
    Krive su noge!
    Noge se bune:
    Kriva je glava,
    noću je budna a obdan spava!<<

    Baka se ljuti

    Pogledaj vraga!
    Zar ova glava rođena, draga?!
    Prije ću za brk Bauka vući,
    nego li snenog unuka tući.
    Izmaltiću ga, ali drugi put.
    To reče baka i baci prut.


    U dvore stare, pred sami mrak,

    ubaci Sunce posljednji zrak
    i tiho reče:
    Ustaj, Mjeseče!

    Brzo se kradi iz tvojih dvora,

    obasjaj zemlju u noći blagoj,
    u srebro okuj vrhove gora,
    a ja ću poći mamici dragoj.
    Žurim se kući, baš mi se drijema,
    a mama za me večeru sprema.

    Tako se Sunce pozdravi s drugom,

    u kola skoči, zavi se dugom,
    za goru krenu četiri hata,
    rumena magla za njim se hvata.

    I Mjesec pođe pomalo sneno,

    zvijezdama prvim u goste hita,
    lice mu, vidiš, neumiveno,
    al ko te za to na nebu pita.
    Večeri svake on tako hodi
    i nebom kolo zvjezdano vodi.


    Baki se smješka lukavo lice,

    pa na put krenu tiho ko sjena,
    unuka prati nazorice
    oblakom sivim obavijena:
    kuda li skita i šta li radi,
    kakva li čuda na nebu gradi.
    Buljuk se zvijezda uz Mjesec jati,
    oblak ih sivi pažljivo prati.


    Dolje na zemlji staza se vije

    i junak jezdi, Delija neka,
    lopova četa uz put se krije:
    Nebojšu hrabrog zasjeda čeka.


    To Mjesec gleda, pa pusti zrak,

    lopove otkri,rastjera mrak.
    Nebojša pazi, oprezno gazi,
    opasnost vreba na samoj stazi!


    Junak se lati za sablju britku,

    sluše toke kroz dugi brk,
    i konj se prope, spreman za bitku,
    a četa nagnu u ludi trk.


    Proviri baka kroz oblak siv.

    Unuče dragi bio mi živ!

    Na zemlju Mjesec svjetlo toči,

    poljanu malu zracima tače,
    a onda stade i širi oči:
    neki mališan u vrtu plače

    Izgubio je srebrnu paru,

    pa suza lije.čitavu baru.
    Da ti posvjetlim-Mjesec mu kaže,
    pa dolje spusti svoj fenjer plavi-
    Vidiš li sada, nestašni vraže?


    Veselo para sinu u travi,

    a dječak skoči,povika:Stoj!
    Ovo je cvancik srebrni moj
    I opet ču se kroz oblak siv:
    Unuče dobri,bio mi živ!


    Razgleda Mjesec,kad blizu puta

    grudvica bijela pašnjakom luta
    i tužno bleji kroz noćni muk.
    Be, ja sam jagnje, ime mi je Kudra,
    gdje li je moja mamica mudra,
    vreba me šuma i zubat vuk..


    I njemu Mjesec pomože rado,

    u bliskom toru osvjetli stado,
    a Kudra skoči.
    no mi kuće,
    mamice eno i čika Žuće!
    Odjuri jagnje ko čigra prava,
    ostade vujo kratkih rukava.


    Ponovo oblak prozbori siv

    bakinim glasom:
    Bio mi živ!

    Mjesec nad rijekom sijati poče,

    kad gledaj vuka nadut ko mijeh,
    ledenu vodu marljivo loče.
    Udari Mjesec u gromki smijeh.


    Pogledaj vuka šta luda radi,

    hoće iz vode mjesec da vadi,
    ja se ogledah u modri vir,
    a vujo misli:
    Ono je sir!


    Okrenu mjesec lice od vode,

    i glupi vujo izbulji oči
    i arlauknu:Sirac mi ode.
    pa bržće bolje u vodu skoči.
    Grabljivac tako okupa vir,
    ne stiže jagnje,izgubi sir.


    Smije se baka vedra ko dan,

    ostavi oblak, i skoči van.
    Unuče dragi, sila si, znaj!
    Ovamo brzo,ruku mi daj!


    Trže se Mjesec, bake se plaši,

    sada će misli,početi boj,
    pa brzim skokom niz nebo praši,
    a za njim sipa zvjezdani roj.


    Skitnica unuk leti bez krila,

    niz brdo tutnje tabani vrući,
    a za njim viče bakica mila:
    Ne bježi, dušo, neću te tući!


    Mjeseca noge junačke nose,

    ne sluša bakin razgovor,
    već bježi ravno do gorske kose,
    tamo se sakri za zelen bor.
    Kroz granje viri od straha žut
    i pita:
    Bako, nosiš li prut?


    Bakica ruke predano širi,

    unuka zove,toplo se smješka,
    a Mjesec, lukav, oprezno viri
    i pirgav nosić lagano češka.
    Zašto me nećeš da biješ, bako?
    To mi je nešto sumnjivo jako.


    bog tvoga srca, dobra i meka,

    dok obnoć ideš nebeskim putom.
    Ne boj se, nije podvala neka!
    Neću te više taknuti prutom.
    Slobodno odsad po nebu brodi,
    svakome svjetli i kolo vodi.


    Boji se Mjesec,nestaško puni,

    pa starici veli:
    Ajd se zakuni!

    Kuni se bakom,Suncem i mamom,

    i s kraja na kraj Kumovom slamom,
    da nisi na me nimalo ljuta
    i da se nećeš mašiti pruta.


    Bakica priđe za korak bliže

    i desnu ruku do zvijezda diže:
    Kunem se bakom,Suncem i mamom
    i s kraja na kraj Kumovom slamom,
    da nisam na tebe nimalo ljut
    i da se neću mašiti pruta.


    Priskoči Mjesec,bjegunac laki,

    poljubi ruku čestitoj baki
    i krenu sa njom u srebrn dvor...


    Taman se zavi zelen bor.........

    U šumi staroj oganj gori,
    blista u mraku na kraju svijeta,
    kad bliže priđeš- od srebra dvori,
    po njima mudra starica šeta...

    Noseći kapu nevidljivicu

    tamo sam stigo koraka laka,
    našao pticu dugorepicu,
    pa mi je bajku pričala svraka,
    bajku o dvoru, Mjesecu, putu,
    o dobroj baki i njenom prutu.

    Za ovu priču, vedru i bajnu

    svraki sam paru obećo sjajnu,
    obećah tvrdo,zakleh se brkom
    a ranom zorom-pobjegoh trkom.
    Svraka me i sad po svijetu traži
    A gdje se krijem- ti joj ne kaži.


    Ježev odgovor



    Diže se Ježić , oči mu sjaje,
    gostima čudnim odgovor daje:
    - Ma kakav bio moj rodni prag,
    on mi je ipak mio i drag.
    Prost je i skroman, ali je moj,
    tu sam slobodan i gazda svoj.
    Vrijedan sam, radim bavim se lovom
    i mirno živim pod svojim krovom.
    To samo hulje, nosi ih vrag,
    za ručak daju svoj rodni prag!
    Zbog toga samo, lude vas troje
    čestite kuće nemate svoje.
    Živite, čujem, od skitnje, pljačke
    i svršit ćete – naopačke!
    To sluša lija, pa sudi zdravo:
    -Sad vidim i ja, jež ima pravo!
    To re e, klisnu jednom ćuviku,
    a ono troje digoše viku:
    - Jež nema pravo, na stranu šala:
    a i ti, lijo, baš si – budala!


    Kod lijine kuće


    Sunčani krug se u zenit dig’o
    kad je Ježurka do lije stig’o.
    Pred kućom- logom, kamenog zida,
    Ježurka Ježić svoj šešir skida,
    klanja se, smješka, kavalir pravi,
    biranom frazom lisicu zdravi:
    - Dobar dan, lijo, vrlino čista,
    klanjam se tebi, sa bodlja trista.
    Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
    kokoš nek sjedi u loncu tvom!
    Guskino krilo lepeza tvoja,
    a jastuk meki patkica koja.
    Živjela vječno u miru, sreći,
    nikada lavež ne čula pseći.
    I još ti ovo na kraju velim:
    ja sam za ručak trbuhom cijelim!
    Otpoče ručak čaroban, bajni.
    I jež i lija od masti sjajni.
    Jelo za jelom samo se niže,
    Ježurka često zdravicu diže:
    u zdravlje lije i njene kuće,
    za pogibiju lovčeva Žuće.
    Niže se ručak četverosatni,
    zategnu trbuh k’o bubanj ratni.


    Mala moja iz Bosanske Krupe



    Bilo mi je dvanaest godina,
    prvi put sam sišao do grada iz mog sela,
    tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada.
    Eh, dječačke uspomene glupe!
    Mala moja iz Bosanske Krupe!

    Jesi li me spazila il’ nisi,

    zbunjenoga seoskoga đaka,
    svjetlokosog i očiju plavih,
    u oklopu novih opanaka,
    kako zija u izloge skupe?
    Mala moja iz Bosanske Krupe!

    Naišla si kao lak oblačak,

    tvoj me pogled za tren obeznani,
    zaboravih ime i očinstvo,
    kako mi se zovu ukućani.
    Iznevjerih poput sablje tupe.
    Mala moja iz Bosanske Krupe!

    Tekli tako gimnazijski dani,

    uspomena na te ne ocvala,
    modra Una u proljetnje noći
    tvoje mi je ime šaputala.
    Lebdjela si ispred đačke klupe,
    mala moja iz Bosanske Krupe!

    Brzo minu naše đakovanje,

    lagan leptir sa krilima zlatnim,
    ipak tebe u srcu sačuvah
    kroz sve bure u danima ratnim.
    Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
    mala moja iz Bosanske Krupe!

    Sad je kasno, već mi kosa sijedi,

    gledam Unu, ćuti kao nijema,
    zalud lutam ulicama znanim,
    sve je pusto, tebe više nema.
    Ej, godine, nemjerljive, skupe!
    Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!


    Margita djevojka


    Sjećaš li se trešnje? Davno prije rata
    ti si mi pod njom ruke milovao.
    Drvo je staro slomila granata,
    al’ tvoj mi je šapat u kosi ostao…
    Ja sam ga nosila uz huk aviona,
    uz jezu na požar zaljuljanih zvona …

    Sad te opet vidim, opora, bez riječi,

    i ruka ti je kao tuđa, — tvrda,
    znam: još ti u sluhu kanonada ječi,
    i još mukle zvijeri slutiš iza brda.
    Još ti svaka kretnja, oprezna i laka,
    nosi mutnu jezu minulih bitaka.

    Ne, ne strahuj, mili, na te se ne ljutim,

    ti si mi i danas i poznat i mio,
    znam kud si prošao i zašto si, slutim,
    nekadašnji topli šapat izgubio.
    Žubor tvojih riječi guši nijema tuga:
    Gdje li su ti pala trista i tri druga?

    Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje,

    zašaptano žito svaku ranu liječi,
    pođi za mnom ćutke, biće odmah bolje,
    tražićemo stare izgubljene riječi.
    Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline,
    u njemu žubori mladost domovine.

    Potok tvrdog zrnja u kom život drijema

    vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušt’o dlana,
    pšenicu-djevojku gledaj širom Srijema,
    u njoj trepti moja duša raspjevana.
    Ne tuguj mi, mili, cvjeta zemlja za te,
    mlado šiblje buja poslije granate.

    Digni ruku, dragi, munjom-kosom kreni,

    nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,
    nek se čitav Srijem u lijetu zapjeni,
    za radosni praznik planula je bitka.
    Uza te će ići, sa svakim uzmahom,
    trista i tri druga besmrtnim korakom.

    Pozlatiće jutro tvrde ratne bore,

    oživjeće trešnje u rumenoj pjeni,
    mladosti će naše pod suncem da gore,
    srećniji neg’ prije, ti ćeš doći meni.
    I tvoje će usne, kao začarane,
    žuboriti riječi dosad neslušane.




    Oživljeno djetinjstvo


    Treperi suza. . . Tu je škola bila,
    a sad — grob stišan u proljeće rano.
    Pod mrkim zidom tuguje djetinjstvo,
    djetinjstvo moje — bombardovano . . .

    Imadoh dvore čarobnice vile,

    dimom ih zavi tuđinska granata,
    a mog Palčića, ni pedalj visoka,
    strijeljali su iz automata.

    Lupeži-vuci što djetinjstvo kradu

    oteli su nam i puške od zova,
    reflektor njihov opusti u noći
    stoljetnu šumu Ćose i divova …

    Proljeće danas ide pod barjakom,

    stižemo, znojni, pod zidove gole,
    surovi borci što djetinjstvo traže,
    suzno i samo kraj srušene škole.

    Evo ga, gledaj, već se smješka nujno

    i jutro sija iz dva oka plava.
    Oslušni, druže, srcem u tišini —
    svijet nam njegov opet oživljava:

    Divova šapat niz potok se krade,

    iz gaja ruku Međedović pruža,
    leteći ćilim putuje nad brijegom,
    stazom se šulja strašni Pedalj-Muža.

    Snježana sluša pjesmu iz kolone,

    njiše se, plovi u pijanoj ljuljci,
    očekujući četu pionirsku
    postrojili se u šumi patuljci.

    Na noge brzo, znanci iz djetinjstva,

    nećete biti priviđenja blijeda,
    oslobođeni i vječito mladi,
    punite čete — do prvoga reda!…

    Div se nespretno u kolonu gura,

    leprša nad njim duga razvijena,
    i Palčić trči, besmrtno dijete,
    s ranjenom rukom — gorka opomena.

    Proljeće novo, započeta bajko,

    što nam se javljaš iz pupoljka sneno,
    svrstavam, evo, u tvoje kolone
    djetinjstvo moje, tobom oživljeno.

    [​IMG]
     
  4. zjovan29

    zjovan29 Član

    Postova:
    1.857
    Zahvala:
    5
    Lokacija:
    CRIKVENICA
    BRANKO Ć O P I Ć

    BAŠTA SLJEZOVE BOJE

    Bašta sljezove boje je specifična, prozna, poetska rekapitulacija njegovog celokupnog pripovednog stvaranja. Ćopić se ovde vratio u detinjstvo, prošao ponovo vatru revolucije, ali je stigao i do vremena kad se u postupcima nekih revolucionara više nisu mogli da prepoznaju borci sa Kozare i Grmeča. To je zbirka malih priča nastala pri kraju Ćopićevog umetničkog stvaralaštva. Ona je specifična vrsta piščeve biografije. Svaka priča iz zbirke je autonomna, samosvojna pripovedna forma i kao takva može da ima svoj sopstveni umetnički život. Pa ipak, sve ove čudesne lepe male priče čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje. Bašta sljezove boje je, grupna forma niza malih priča koje imaju svoj zajednički okvir, a to je cvet sljeza. Sve priče iz zbirke dele se u dva poglavlja, dva ciklusa. Prvo poglavlje nosi naslov Jutra plavog sljeza a drugo Dani crvenog sljeza. Dve boje cveta oznake su za dva perioda čovekovog života. Plava boja sljeza u naslovu prvog poglavlja sa piščevim detinjstvom u sadržaju ima sugestiju preplitanja sna i jave, maštanja i stvarnosti, ideala i zbilje. Plavetnilo se i u likovnoj umetnosti koristi u značenju mešanja sna i jave. U naslovu Jutro plavog sljeza imenica jutro ima još i značenje buđenja, otrežnjenja od sna i maštanja. Crvena boja sljeza je zrela, podnevna, muževna, krvava, a predstavlja ne samo znak zrelosti već je to znak izvesne uzbudljivosti, i nečega što nije nežnost.


    JUTRA PLAVOG SLJEZA

    Sve što se nalazi u ovim pričama je u znaku detinjstva, sve je između sna i jave, sve je prevučeno plavom bojom sanjarenja i maštanja. Impulsi sanjarenja i maštanja koja detinjstvo čine poezijom, su prvenstveno u pričama starih. Iz tih priča spontano izlazi mudrost življenja. Iz relativno skromnog okruženja koje čine nekoliko starijih ljudi i jedna skromna osnovna škola, u formiranju budućeg pripovedača, romansijera, humoriste i pesnika presudnu ulogu su odigrali upravo starci. Dečak u svom ranom detinjstvu ima dve škole, jednu zvaničnu, sa učiteljicom, školskim udžbenikom, tablom i kredom, i drugu, u raspričanim starcima i stricu Nidži. Najpresudniji uticaj na dečaka, imao upravo deda Rade Ćopić, simbol ljubavi, moralne čistote, pravde i čestitosti. Ovaj starac je sav u izvornom dodiru sa životom, neka vrsta obrasca ranih pravednika, dobričina sa prirodnim darom za srećno ljudsko življenje.

    U nizu priča centralno mesto zauzima Pohod na Mesec. U njoj je sadržano mitsko predanje o smislu svetlosti i iskonska duhovna energija čoveka izražena u nagonskoj potrebi da se dohvati ove svetlosti. Sa starim zanesenjakom Samardžijom, dečak Branko, naoružan grabljama, penje se strminom ka visu, sa koga, čini se, može da se dohvati očaravajuća Mesečeva lopta, dok u dolini, kraj dedovog rakijskog kotla, svetluca njegova stvarna vatra. Ove dve svetlosti, od kojih je jedna daleka, što treperi nad ljudima i razgoreva njihovu čežnju za nepoznatim i nedostižnim, i druga, stvarna, pod rakijskim kotlom, prerastaju u simbole. One se u priči sjedinjuju u jedno i u piščevoj lirskoj meditaciji sugerišu i značenje priče:

    "Poslednje što mi je od te večeri ostalo u očima bilo je razigrani plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio u moj san, tamo se razastro u moćan i stravičan mesečev požar... I kako tada, tako i do današnjeg dana: sišjim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato."

    Dečak Branko je pošao za mesečevom blještavom svetlošću koja je simbol čovekove čežnje za novim, drugačijim, svetlim horizontima. Tragao je za tim životom i kao pisac i revolucionar, ali bivalo je da kroz taj tragalački život, uz radosti otkrivanja, oseti i bol, kao kad se u seoskom dvorištu nagazi na dedove vile. Pesnik je primao udarce različite prirode koji su ga podsećali na "smirene djedove varnice" i vatru koja postojano "gorucka" u tamnoj dolini iz koje se čovek s mukom izvlači. Putevi kojim se ide ka toj svetlosti u velikoj meri označeni su onim što "tvori i govori" djed Rade a njemu je namenjeno da kazuje iskustvo vekova, a istovremeno da bude i svojim postupcima mera ljudskosti. On je neka vrsta otvorene knjige života, propovednik, ispovednik i sudija. Takav kao da stoji nasuprot smušenoj školskoj knjizi, sa zadatkom da na svog unuka prenese zavetnu misao nrošlosti. Za deda Rada sve je sveto što ne ugrožavajući drugog čoveka i služi životu.

    Mlin je za deda bio oduvek kao neko malo svetilište. Kad mu je umrla supruga, ded je otišao u mlin da ublaži tugu. I ovde, sedeći na pragu vodenice, i slušajući kloparanje teši se i miri sa životom, s tugom, sa svojom samoćom. Mlin je svetinja i svetilište jer služi životu. To je jednostavna religija i filosofija starog Rada Ćopića. A takav je starčev odnos i prema životinji koja je u službi života. Kad je iz rata stigao oslepljen konj, ded ga je prihvatio kao ranjenika. Brinući se o njemu, ded je u toj svojoj brizi video neko čovekovo zavetno iskupljenje za rat kao opštu ljudsku krivicu i greh. Prema filosofiji ovog čudnog paganskog propovednika, svaki je čovek kriv za rat i taj greh valja okajavati. Dedov deo ispaštanja za rat kao veliki ljudski greh bio je u tome što će ratom unesrećenog konja paziti i negovati do njegove smrti, pa će na dan porodične slave zaboraviti na goste i sa Samardžijom Petrakom otići u štalu, kod konja. "Tamo su, pijući, naizmenice pjevali, plakali i ljubili dorata, sve dok tako i ne pospaše u sijenu pod jaslama."


    DANI CRVENOG SLJEZA

    U zbirci Bašta sljezove boje našle su se priče o ratu i socijalističkoj izgradnji. I sve su prelivene senkom tuge. Ovde nema vedrine i sočnog humora iz prvog ciklusa. Takav ton ciklusa daje upravo uvodna priča Dječak s tavana. U njoj je glavna ličnost Branko, ali uzrasta oko dvanaest godina. Mesto koje se u priči oživljuje je tavan ujakove kuće i po njemu razbacani prašnjavi predmeti koji podsećaju na ličke hajduke, bosanske koloniste, američke rudare, lepoglavske zatvorenike, vojnike Jelačićeve regimente i zelenokaderaše iz I svetskog rata. Na ovaj način su prošireni duhovni horizonti dečaka na društveno-istorijski i socijalni kontekst u rasponu od čitavih sto godina. Celo tkivo priče, rađene od prisećanja, locirano je u jedan trenutak iz ratne 1942. godine, kad je neprijateljski bombarder presekao ujakovu kuću po sredini i ona ostala tako stravično da zjapi i podseća na dečakove godine i vremena koja će u vihoru ovog rata zauvek nestati.

    U priči Bombaši pred muzejom, neće biti prikazano junaštvo partizanskih ratnika u jurišu na ustaški bunker, pego se u prvi plan ističe oskudno obrazovanje boraca koji nose glavni teret revolucije. Komandir čete, komunista, član partije, prvi put u životu čuje reči muzej, aleja, medresa, kloster, pa se sam rastuži nad tolikim svojim neznanjem. A kad on bude objašnjavao svom najboljem bombašu kako će šibicom zapaliti krpicu na boci s benzinom koju treba da ubaci u neprijateljski bunker, zastaće poražen pred još većom zaostalošću svog hrabrog bombaša, jer on nikad u životu nije video šibicu.

    I priča Orasi iznenadi čitaoca neočekivanom tematikom. Ćopićevi zemljaci ljuti Krajišnici, u svom oskudnom detinjstvu znali su samo za jednu miloštu — orahe. I sada, u ofanzivi, kad su naišli na gomilu oraha, sjatili su se oko nje, zaboravili na oprez, pa je ustaški mitraljez pokosio petoricu. Ali kad jedan od preživelih boraca dospe do ustaškog, mitraljeskog gnezda, u kome je opet Krajišnik, ali ustaša, on će svog protivnika zateći mrtvog — na gomili oljupina od oraha. Umesto mržnje partizanski bombaš osetiće samo samilost prema mrtvom protivniku: "I on grešnik, na ovoj zimi zaželeo se oraha. Neki naš kukavelj, Krajišnik... Bi mi ga žao, onako mrtvog. I on voli orahe, živa ljudska duša."

    Jedan deo priča iz ciklusa Dani crvenog sljeza u tematici su socijalističke izgradnje viđene iz perspektive piščevog zavičaja. Ovaj tematski krug počinje pričom "Potopljeno djetinjstvo". Naslov je višestruko simboličan. Pisac se kao "prosijed čovjek" vratio u zavičaj, u svoju zelenu dolinu, ali mesto zelene doline zatekao je prostrano veštačko jezero. Uzrojile se uspomene na detinjstvo u sećanju "prosijedog čoveka" oživeo je dečak iz prvog ciklusa priča, ali je njegovom dušom ipak prevladala tuga. "Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati svojim životom nijeme sjenke, i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera."

    Ćopićev blagi humor iz prvog dela zbirke sada, u slikanju jednog trenutka socijalističke izgradnje, dobija satiričan ton. Ćopić vidi svoj zavičaj netaknut izgradnjom. Pa i kad u pričama o spektakularnim proslavama godišnjica velikih bitaka bude prikazivao ovaj svoj zavičaj, pisac neće naći nikakve potvrde o ostvarivanju velike vere za koju su ginuli njegovi Krajišnici — neustrašivi mitraljesci i bombaši.

    U umornoj priči Zatočenik prikazuje se kako se nedaleko od velikog partizanskog groblja podižu tribine za proslavu dvadesetogodišnjice čuvene bitke. Za to vreme kraj puta koji vodi ka tribinama napasa svojih pet ovaca bivši mitraljezac Stojan Batić, "usukan, crn i bosonog", ravnodušan prema bučnom veselju kad bude počelo. Svoju Spomenicu četr-deset prve slavni mitraljezac okačio je ovnu o vrat. Pa kad su se slatkorečive "govorancije" pretvorile u jelo i piće, Stojan je na travi kraj groblja na stoljnjacima izneo svojih pet pečenih brava, dajući na svoj način pomen svojoj četi koja je baš na tom mestu izginula. "Izbrijao se ratnik, zakopčao, na grudima srebri se Spomenica, sijaju i tri žuta ordena za hrabrost" i on s ponosom pokazuje svom saborcu, predsedniku Saveza boraca, na grobove iza sebe: "I ovo bi sve, listom, bio spomeničar, i to onaj pravi, samo da su preživjeli."

    A najviše gorčine u ovoj priči je u njenoj završnoj slici: železnička stanica, ljudi s putnim torbama, koferima i paketima, a među njima i ratnik Stojan Batić, nosilac Spomenice četrdeset prve, proslavljeni mitraljezac, bombaš. Začuđenom bivšem komesaru, u slučajnom susretu, na pitanje: "Ostavljaš zemlju?" — stari ratnik odgovara: "Kao što vidiš. Branio je i odbranio, a sad... Šta ćeš, trbuvom za kruvom kao i naši stari, druže mili Stojane".

    Ćopić je majstor osobene podvrste pripovedne proze poznate pod nazivom mala priča. Za razliku od standardne umetničke pripovetke sa razvijenom kompozicijom i naglašenim konfliktom, mala priča je po pravilu samo razvijena slika određene atmosfere, ali sa naglašenim lirizmom koji nije karakterističan za razvijenu pripovetku. U strukturi male priče karakteristična su njena četiri elementa: Jedan događaj kao okosnica, lirski opisni ambijent, kroki portreti učesnika priče i dijalog strogo ograničen na centralni motiv.


    Priredila Dušanka Bajić


    [​IMG]

    Kratak pregled
    školske lektire


    BRANKO Ć O P I Ć — BAŠTA SLJEZOVE BOJE

    GLAVNI LIKOVI


    Dečak Baja (pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja. Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je"od pogleda na termometar... dobijao vrtoglavicu, a od vaser-vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju". Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice. Drugi put autor izvrgava ruglu Nidžinu muškost jer ga prva žena ostavlja, naglašavajući de je došla kao devica, i vratila se kući kao devica. Bruka je pukla. Naročito kad se ispostavi da je Nidžo u matičnim knjigama upisan: "Ime — Nikola, pol — žensko". Šteta se teško popravlja u "bajci" posle druge ženidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog obličja kao plod snašinih provera njegove muškosti po obližnjim kukuruzištima i šikarama. Najbolje je prošao samardžija Petrak, večita skitnica, koji jedanput godišnje nekoliko dana gostuje u kući Ćopića, baš u vreme kad se peče rakija. Pregleda sve samare i popravi što treba. Ali ono što je najvažnije za vreme njegovog boravka popuste domaće stege prema dečaku, nestane granice između onog: šta se sme, šta se ne sme, to je vreme autor krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, očito, bolje od ostalih odraslih razume dečiju radoznalost za svetom koji ga okružuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Zato on bespogovorno pristaje da sa dečakom krene u lov na mesec sa grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmiče, on teši dečaka: "Utekao lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo". (Neka cepidlaka, kao ja, mogla bi se upitati da li je Petrakovo ponašanje plod ugušene "vantazije" u mladosti, ili je opet svemu kriva šljivovica).


    IZ BAŠTE SLJEZOVE BOJE


    Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

    Ma koliko da je u tim stvarima bio čestit i neiskusan, djed Rade je za ljubav bio čuo bar kao za besposlicu o kojoj nije lijepo ni govoriti. Medjutim, brat Sava… iako se tri-četiri puta ženio i tuce djece izrodio, ipak ni o kavoj ljubavi ponjatija nije imao, nit je o takvom nečem štogod čuo. Za mladih dana, pričalo se jednom je, obnoć, spazio nekog čovjeka kako iskače kroz prozor od njegove žene i nadao za njim grdnu viku jer je mislio da se radi o nekom lopovu. Uzalud su bila dvosmislena nabacivanja njegovih pajdaša da je to, vjerovatno, Todor Damjanović bio kod njegove Draginje.

    — Bog s vama, šta će Todor kod moje Draginje kad več ima svoju Đuju?

    — Pa da promijeni čovjek.

    — A što bi mijenjao? Mijenja se kobila kad neće da vuče.

    I tako, te nezamjenljive čudesne noći, djed je, živ živcat, zajedno s najboljim dostovima, u zdravlju i veselju popio svoju ukopnu rakiju. I što se boca više praznila, starac je postajao sve kuražniji, kao da iz one litrenjače pretače i ponovo vraća u svoje žile vatre prohujalog života. Sjetio se čak i brata Sava i požalio "što rđa nije tu", pa da i on vidi vajde od ove strmoglave večeri, kad se benasti stari Rade ritnuo na smrt, pa čak i na svoj besprijekorni pravednički život.

    Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il motiku, savije draga leđa majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija koja se zove težaluk. (…) A onda, kad veče priđe, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premodurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj Boga, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.

    Četrdeset druge, ljeti, istog dana kad su partizani oslobodili Bosansku Krupu, neprijateljski bombarder prepolovio je ujakovu kuću. Pola sata poslije bombardovanja stajao sam u dvorištu i zamuklo zurio u ostatke svoga tavana. Raskriven, surovo izložen suncu i svačijem pogledu, on je još uvijek mamio moje srce, zvao me u neki još neistražen kutak, sad nemilo ogoljen svjetlošću, obećavao… Obećavao, rastrgnut eksplozijom, smrtno ranjen,na umoru…

    Šta je ovo, zar se još uvijen nisam konačno razbudio? Na ovome svijetu izgleda, nema u isto vrijeme mjesta i za bombardere i za opčinjene dječake, koji rone ispod sjenki i nešto traže kroz tišine opepeljene tugom nesmirenih predaka.

    Kako je dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica koja i nije baš bezopasna.

    Pa ipak… ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gunđalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u ovom čudesnom pohodu.

    I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?


    BAŠTA SLJEZOVE BOJE

    Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo — to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: "Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako — i jeste i nije."

    Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

    U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:

    — Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.

    Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

    Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.

    — Otkud lisica crvena kad je žuta!

    — Hm, žuta? — beči se djed. — Žut je tvoj nos.

    Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:

    — Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti…

    Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

    — Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

    A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.

    Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.

    Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

    Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

    — Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

    Ja prvi digoh ruku.

    — Evo ga, Branko će nam kazati.

    — Vuk je zelen! — okidoh ja ponosito.

    Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

    — Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

    — Kaže moj djed — odvalih ja samouvjereno.

    — Nije tačno, vuk nije zelen.

    — Jeste, zelen je! — neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

    Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

    — Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

    Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.

    Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

    Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav… hm! E, to ne može tek tako proći.

    Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

    — A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.

    Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

    Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

    — A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

    — Pa kad me je ona pitala.

    — Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.

    Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

    Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.



    POHOD NA MJESEC



    Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.

    — Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.

    Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.

    Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:

    — Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.

    Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.

    Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.

    — Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.

    A ti "Petrakovi dani" u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!

    Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.

    Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

    — Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!

    Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:

    — Hajdemo!

    Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:

    — Baja, kuda ćeš?

    Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja — coc! — o tvrdu ledinu.

    Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.

    Dodje tako jednom na red i mjesec.

    Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.

    Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.

    — Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se oglasih ja.

    — Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.

    Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.

    — Pa neka, ima dječak pravo.

    — Šta ima pravo?

    — Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.

    — Ma šta tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.

    — Jok, pobratime — tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj...

    — Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.

    — E, Rade, Rade ... ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.

    Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.

    — Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.

    Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.

    Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
    Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:

    — Ehej, budale, vraćajte se!

    Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:

    — Umukni, ti dolje, kenjac jedan.

    Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:

    — Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!

    — U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.

    Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:

    — Evo ga?

    — Aha, vidiš li?

    Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.

    — Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.

    Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:

    — Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.

    Hm, nema?! ... Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja ...

    — Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.

    — Pametna djedova glava!

    Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno... Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i "vantazija", što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

    Pa ipak ... ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.

    — Ðede Petrače... — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

    — Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.

    Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.

    — He-he, ipak nas čeka stara paripina — rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.

    — Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. — Šta je, dohvatiste li mjesec?

    — To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

    Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

    Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i "njegov benasti konjski mjesec", mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

    Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

    Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li "oni, rasipnici" (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono... Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:

    — Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.

    Odgundja stric kako baš ni "mjesečari" nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.

    I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

    Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:

    — Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?



    U SVIJETU MOG DJEDA


    Toga hladnog snježnog prijepodneva kad su s crkve u bijelu pustinju otplovili udarci zvona usamljeni i tužni, prišla mi je učiteljica i pomilovala me po kosi neobično blago i meko.

    — Ti , mali, idi danas kući.

    Kući! Zašto li me u ovo doba šalje kući?

    I moj pogled pomalo uplašen i mnogo začuđen prešao je po licima mojih drugova iz prvog i drugog razreda, a onda sam nečujno spremio u torbak tablicu i dva komada pisaljki i lagano izišao u snježan dan pun mliječne neugodne svijetlosti, koja je dolazila neznano odnekud — kao da je izvirala sa svih strana, a najviše s nevidljiva neba, koje se rasipalo u bezbroj sitnih pahuljica.

    Da idem kući.

    Zastao sam nasred pusta školskog dvorišta i bilo mi žao i drugova i tople školske sobe, i užarene peći, koja je povazdan tutnjila u ćošku razreda baš kao da neko daleko napolju juri s teškim pretovarenim kolima. Ispred mene pust drum izgubljen u bjelini, s obje strane osniježena živica obla i zbijena, jato zelenkastih nemirnih sjenica leprša se na bagremu pored školske drvarnice i to mi još jedino daje hrabrosti da krenem naprijed. Nadomak šume kuće sustiže me stara oniska seljanka, naša prva komšinica.

    — "Ajde, "ajde, rode, isprati djeda...... Je l ti žao što ti umro djed?

    Pa i nečekajući odgovor minula je mimo mene čisteći dugačkom teškom suknjom prhak snijeg. Zastao sam nasred prtine i u grudima mi se stegnulo nešto maleno i hladno. Umro. Znao sam da se to dogodilo nešto tužno i da sad treba biti jako ozbiljan.

    Osniježene grane drveća oko mene postale su odjednom isuviše teške i pune neobičnih tišina, snijeg je stao gušće da sipa i mene je bilo strah da sam uđem u kuću. Nijesu mi dali da uđem u sobu i da vidim djeda, bio sam i odviše mlad za takve stvari. Samo kad bi se otvorila vrata, ugledao bih za trenutak blijedožuto titranje plamene svijeće povrh bijela pokrova. Bilo je to nešto svečano i tiho baš kao na Božić kad se svi zajedno molimo pred ušaljenom svijećom i kad čak i tamne drvene kašike imaju čudan sjaj.

    Kad su djedov sanduk ponijeli na dugačkim grabovim nosilima, neka od žena uzela me je za ruku.

    — Ajde, moj sinko, isprati svoga djeda. Pošao sam tako čudnovato usamljen u ćutljivoj gomili. Naprijed se njihao djedov sanduk na ramenima seljaka, a meni je bilo i čudnovato i tužno : zašto ga nose? Dotad sam očekivao: kada djed umre, on će i sam da ode na groblje na Mihailića brdo, uzeće lijepo iza vrata svoj štap i lagano krenuti putem kao što sam ga toliko puta gledao da odlazi nekud za poslom. A ovako — zar je to onaj moj djed?

    S mukom sam koračao širokom razgaženom prtinom i svaki čas bacao pogled na djedov sanduk. Zar se on neće u jednom trenutku podići i povikati što ovo s njim rade. Ali on se nije dizao, a ja ipak još nijesam vjerovao da je on umro. nije mi to dalo čitavo moje dotadašnje djetinjstvo provedeno pod djedovim okriljem. Zar neko može da ukrade i odnese onoga moga djeda, koji je svake subote uveče s fenjerom odlazio u mlin i noseći sa sobom svu jezu strašnih jesenjih priča, dobrog starca, koji je sa seoskih zborova donosio pune džepove poklona od kojih u srcu postaje toplo i vedro i čitave se noći lijepo sanja. Zar više neće u ljetne večeri njegova lula starački spokojno svjetlucati u mraku na klupici pred kućom?

    Ne, to ne može da bude. Tako je nemirno kucalo i bunilo se moje malo djetinjsko srce pred stvarima dotle nepoznatim i strašnim. A kad su uz potmulo bubnjanje smrznute zemlje zatrpali sanduk, možda samo prazan sanduk, vratio sam se kući još umorniji i tužniji i šmrcajući od hladnoće zavukao se iza velike furune. I dok su u drugoj prostoriji oko dugačke sofre jeli i napijali za pokoj duše, ja sam osamljen nesmetano putovao po svijetu djedovih zimskih priča — po djedovu svijetu. On je za ostale bio mrtav i pokopan u smrznutoj ilovači Mihailića brda, ali, eto , moj je djed i pored svega toga bio živ u svom čudnovatom svijetu, isto tako neobičan i moćan kao i ljudi iz njegovih priča.

    I sjećajući se tako Ignjatija Bogonosca, pa čovjeka koji se uza stabljiku konoplja penjao na nebo, Međedovića, Gruje Kobilovića i ostalih djedovih junaka, ja sam već bio zaboravio sve ono šta se toga dana bijaše dogodilo. A uveče je k meni u zapećak došao moj prijatelj govedar, jer je on tu zimi spavao. Bio se umorio povazdan hraneći marvu, mirisao je na sijeno i na štalu, a kad me je našao na svom ležištu, dobroćudno je progunđao:

    — Šta radiš, delijo?

    Starčev gunđavi blagi glas odjednom me je mnogo raznježio, ta niko čitav dan i ne gleda na me. Pribio sam se licem uz njegov rukav.

    — Petre je li Međedović imao topuzinu od gvožđa sa trista plugova i trista brnača?

    — Jeste, brate, i još mu je onaj kovač dodao svoje mazije, da je bolje učvrsti.

    — Eto, a stric kaže..... A jesu li prolistali oni ugarci što ih je Ignjatije Bogonosac na vrh brda zalijevao?

    — Jesu, rođeni, jesu, sva tri su prolistala.

    — A je li......

    I tako sam ga dugo zapitkivao o svemu što mi je djed pričao i na kraju sam ga sa strahom očekujući odgovor upitao: — Petre, zar je djed mrtav, zar ga više neću nikad vidjeti?

    Starac je u mraku potražio moju kosu. Glas mu je bio zamišljen kao da je otputovao nekuda daleko, daleko, pa se sad otud javlja.

    — Nije on, brate si moj, mrtav, to oni samo tako kažu. Eto, je li juče još tu bio i govorio, pa odkud sad.... Opet ćeš ti njega vidjeti, ne boj se ti.

    Umiren sam zaspao pored svog starog prijatelja. Pokazalo se da me dobri govedar nije prevario. Došli su topli dani i, često toga proljeća, ja sam se susretao sa svojim voljenim djedom. Gledao sam ga kako iz daljine lagano dolazi puteljkom između mladih žita i ništa zato što se poslije iz blizine pokazivalo da je to bio neki drugi starac. U tih, sunčan dan, ležeći u visokoj bujadi, ja sam po čitave časove s njim razgovarao (bio je on tu negdje sasvim blizu). U prvi suton očekivao sam njegov dolazak odneklen iz sela. A sve mi je to potvrđivao i vjerovao dobri govedar. Živio je djed na drumovima, koji su dolazili iz nepoznatih daljina, na žitorodnim poljima, očekivao sam njegov povratak sa šarenih seoskih sabora. Živio je to s njim dio mog najbezbrižnijeg djetinjstva, i često me je večerom nepoznat šum podsjećao na njegove vile i zmajeve, u mjesečne noći penjao se uza susjedni brijeg veliki grešnik Ignjatije, a gomila oblaka u suton na horizontu krila je njegovog hrabrog Međedovića.


    POTOPLJENO DJETINJSTVO


    Prije mnogo i mnogo godina, na razdvoju djetinjstva i dječaštva, jedan mali putnik oprostio se baš na ovoj uzvišici od rodnog mjesta, stiješnjenog u dolini rijeke, i otišao u svijet strmim kamenitim drumom. Sad se tim istim drumom, ispranim i obrušenim, drumom koji više nikud ne vodi, jedan prosijed čovjek pokušava vratiti djetinjstvu, zavičaju, uspomenama.

    Pred sneveseljenim putnikom nema više duboke zelene doline s nejednakim raznobojnim krpama njiva i polomljenim ogledalima rijeke nanizanim uz vrbike. Pogled više ne može da sunovratke zaroni u poznat udubljen predjeo, da srce pretvori u slobodnu pticu koja će zaploviti nizvodno kao čaplje za sušna vremena. Sad je pred čovjekom samo pusto blijedo nebo odslikano u mirnoj vodi prostranog vještačkog jezera. Po njegovim ivicama, nepotrebno udvojeni i suvišni, okrenuti naglavce, ćute okolni bregovi. Ti novi bregovi nijemi su kao i svi utopljenici, ali ipak žive nekakvim svojim životom ukletih sjenki, podložni mijenama godišnjih doba, bilježeći vjerno i nepogrešivo svaki pokret i promjenu kod svoje žive braće blizanaca.

    Pobjednička voda utišala se nad rodnim krajem, nad cikom i vikom djetinjstva, nad grajom negdašnjih jutara. Juriša ona svojim mirom i na srce došljaka.

    — Putniče, nemaš više s kim razgovarati, nemaš kome otići. Vidiš li, put vodi u jezero, u dubinu, ribama. Tu, na još novoj, nezasječenoj ivici jezera, sve se prekida, nestaje.

    — Ne, tu sve počinje — šapuće došljaku negdašnji dječak. — Bolje što nismo vidjeli, što više ne možemo vidjeti, kako to sve izgleda danas. Tako smo sačuvali sve neokrnjeno, spasili uspomenu, sve je ostalo isto kao i nekad kad smo kretali na put. Sjećaš li se?

    — Sjećam — kaže putnik samo pokretom usana, jer tu, pred vodom, izlišan je svaki zvuk.

    — Najprije sam se oprostio od svojih pitomih zečeva — počinje dječak. — Bila ih je puna ona stara štala. Kad sam ušao da ih posljednji put vidim, skakutali su po sumračnoj prostoriji tako ravnodušno, tako im je bilo sve svejedno, da me je grč u grlu stegao. Osjetio sam: čim iziđem, u toj prostoriji više me niko neće pamtiti, nikom neću nedostajati.

    — Jeste, žalosno je to, iako su u pitanju samo zečevi, obični pitomi zečevi, glupi i spori ... da, da. Ali zato, sjećaš li se, lugareva Dragica dugo ti je mahala iza niske ograde u cvijeću. Kad si već zavijao iza okuke, ona se naginjala daleko nad put, lomila se u pasu, i kad si se posljednji put okrenuo, vidio si još samo njezinu dugu mršavu ruku, koja ti je mahala. Zar nisi poželio da se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom...

    — Da, poželio sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno, gorko prekasno... Kud li mi se samo žurilo?

    — A ti je sad potraži, brzopleti moj prijatelju — neveselo se smješka prosijedi sagovornik. — Nigdje više na svijetu nećeš naći jedno tako bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom dolinom.

    — Znam... ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv. To u meni i sad pulsiraju i luduju mojih uznemirenih četrnaest godina.

    — Kako je to dobro što je čovjek bar jednom imao četrnaest godina i što mu se one, kad se tome i ne nada, ponekad vrate kao smiješna i zakašnjela dječja boljka od koje ga poduzme groznica, koja i nije baš tako bezopasna.

    Smješka se prosijedi putnik i sebi i svom nedoraslom sagovorniku, smiješi se oproštajno i s razumijevanjem nad glatkom spasonosnom vodom, koja smireno pokriva sve njihove tajne. Lako je njemu, može on sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek proključao ispod mrke stijene.

    — A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja? Zapristajala je za mnom sve do iza posljednjih kuća mjesta, pratila me do pola ove iste strme kose, a onda je počela da zastaje i da se obzire. Čini se da je osjetila dalek put bez skorog povratka. Ostala je na jednoj okuci, neodlučna, tužna, i kanda malo postiđena zbog te nehotične izdaje... Eh, eh, tada sam prvi put zaplakao, osjetio sam da iza mene ostaje djetinjstvo. Peckao me je u tim suzama gorko-slan ukus našeg zavičaja. Evo, opet ga osjećam, ima ukus pelina, koji škrto miriše na suncem oprljenom kamenjaru.

    — Baš se vidi da si dijete, dječak — lako ga prekorijeva prosijedi. — Najteže ti pade oproštaj s kucom. Pa da... Evo, i ja kao da vidim tu istu kuju kako se s mukom otkida od znanog rodnog dvorišta, dok jezero polagacko raste i osvaja dolinu. Ona je uzmicala stopu po stopu, zabrinuto sjedila na ivici vode, povlačila se i opet se vraćala, ali je jezero nemilosrdno napredovalo. Neosjetno je mililo kroz travu, dizalo uvis perje, suvarke, slamu. Plutali su po njemu otpaci zavičaja, samo otpaci, a sve ostalo pokrivala je i sahranjivala svemoćna voda, životvorni vječiti elemenat koji ne stari, bez godina, bez promjene...

    — Bez godina, bez promjene? — upitno se javi dječak, taknut oštricom tuge. A zašto on, ljudski stvor, nema tu čarobnu osobinu da se izmigolji iz hladne struje vremena?

    — Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik, nekog novog dječaka. Ukriveni zatoni naseliće se dječjim tajnama, mališan putnik ponijeće sa sobrm predvečernje tišine jezera, njegov zimski okvir od inja i, možda, sliku ribareve djevojčice koja mu oproštajno domahuje iz uskolebana čamca.

    — A kuca? Hoće li tu biti i neka stara kuca, troma i vjerna, puna predanosti i tuge? — nije odstupao dječak.

    — Naravno. Za kucu uvijek ima mjesta. Već hiljadama godina ona postojano zapristaje za svojim dječakom, pa zašto da je baš sad otjeramo. Ako smo stvorili vještačko jezero, nismo još vještačke prijatelje. Biće i ona, i neko djevojče, i voljen kutak u šiblju, i prekinute igre, i onaj koji će sve to ostavljati, opraštati se i tugovati.

    — Sve će biti — ponavlja dječak tješeći se, i sad već malo vedrije gleda ogoljeno jezero-došljaka, koje još uvijek otuđeno opipava svoje nove, tek ovlaš omeđene obale.

    Pod tom smirenom razlivenom vodom ćutalo je njegovo djetinjstvo sa svim svojim tajnama, nestašlucima i neponovljivim čarima. Ćutalo je, dobro čuvano u rodnoj kolijevci zavičaja, kroz koji više neće mesti glasne oluje, rušilački vjetrovi, niti će ga prekrajati i mijenjati ravnodušni stranci. Potopljen kao i svaka prošlost, zavičaj će živjeti svojim životom nijeme sjenke i za vedra, sunčana dana, on će se, vjerovatno, čak i nazirati u sijeroj mirnoj vodi jezera.

    izvor:riznicasrpska
     
    Poslednja izmena: 17.04.2011
  5. crvendac_011

    crvendac_011 Always a lady Moderator

    Postova:
    24.683
    Zahvala:
    1.090
    Pol:
    Ženski
    Lokacija:
    Beograd
    Godišnjica smrti Branka Ćopića

    Jedan od najpopularnijih srpskih i jugoslovenskih pisaca Branko Ćopić napustio je ovaj svet skokom sa Brankovog mosta u Beogradu pre tri decenije, 26. marta 1984. godine.

    [​IMG]

    Ćopić je autor izuzetne popularnosti, neobično plodan, sa, za naše prilike, neverovatnim tiražima. Pritom, njegova dela su prevedena i objavljena na više od 30 jezika širom sveta.

    Prvu književnu nagradu je dobio 1938. od Akademije sedam umetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu iduće godine, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine.


    Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovedaka ''Bašta sljezove boje''. Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine. Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za roman "Ne tuguj, bronzana stražo".


    Od 1968.godine bio je član SANU. Rođen je 1. januara 1915. u Hašanima kod Bosanske Krupe, danas Federacija BiH.


    "Rođen sam početkom Prvog svetskog rata. U to isto vreme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dve zaraćene vojske, borili ustvari jedan pored drugoga. Tek pošto se rat završio, moj otac i stric Nidžo nađoše se ponovo zajedno, u istoj kući. Od njih sam dobio svoje prve igračke, mesingane puščane čaure i čuo prve ratne priče", opisivao je Ćopić atmosferu njegovog detinjstva.


    Nižu gimnaziju je završio u Bihaću a učiteljsku školu je pohađao u Sarajevu, Banja Luci i Karlovcu. Postoji lokalno predanje, prema kojem je on, navodno, bio prvo dete u njegovom kraju koje je ime dobilo po pesniku Branku Radičeviću.


    Filosofiju i pedagogiju dipomirao je u Beogradu 1940. godine.


    U to vreme objavljivao je kratke priče u "Politici"“. Napad na Jugoslaviju 1941. godine, zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru, da bi se ubrzo potom u rodnoj Krajini u leto te 1941. priključio ustanicima partizanima.


    Relativno brzo postao je politički komesar, u isto vreme i dopisnik partizanskih listova banjalučkog "Glasa"“ i "Borbe"“. Pisao je skečeve, pozorišne predstave.


    U Beogradu je posle rata bio glavni urednik lista "Pionir“", a potom profesionalni pisac. "Pisanje za djecu za mene je najlepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti", rekao je on.


    Očigledno, pisanjem bajkovitih priča o detinjstvu i ratu branio je i samog sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve tesnije i tamnije.

    Izvor: Tanjug
     
  6. MilaNova

    MilaNova

    Postova:
    101
    Zahvala:
    5
    Pol:
    Ženski
    IZOKRENUTA PRIČA

    (Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto.)

    Tek je brdo izišlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.
    – Gle, noćas je zemlja dobro pokvasila kišu! – začuđeno progunđa brk sučući čiču, pa brzim dvorištem požuri niz korake, istjera štalu iz krave i reče:
    – Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja ću noge pod put, pa ću poći u drva da donesem šume.
    Čiča stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko.
    – Bako, skuvaj u jajetu četiri lonca dok se posao vrati s čiče. Danas će ručak slatko pojesti starca.
    Put raspali niz čiču dižući svojom širokom prašinom oblake opanaka. Od toga se uplašiše neka kola, pa u trku izvrnuše konje, a uzda ispusti kočijaša i bubnu ledinom o leđa.
    Događaj se uplaši od ovoga neobičnog čiče i opruži polje preko nogu jureći brže nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se diže na kosi: iz obližnjeg vuka virila je krvoločna šuma!
    – Au, sad je bostan obrao čiču! Obuzet ludim starcem, naš ti strah preskoči preko čakšira i podera trn, pa brže od polja potrča preko zasijane zvijezde.
    Pred kućnom babom dočeka ga vjerni prag.
    – Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u šumi! – viknu glasina hrapavim čičom.
    Kuća se prepade, uskoči u babu i zabravi ključ vratima, a siroto drvo pope se na čiču i gore se uhvati granom za ruke očekujući dvorište da dojuri u vuka.

    Branko Ćopić
     
  7. MilaNova

    MilaNova

    Postova:
    101
    Zahvala:
    5
    Pol:
    Ženski
    BOSANSKI TRKAČI

    Svakoga dana, vedra il mrka,
    kroz Bosnu moju vodi se trka.
    Četiri staze, svaka se vije,
    na svakoj trkač. Ko li će prije?

    Na prvoj stazi djevojka Una,
    vječito mlada, znana iz buna,
    kićena cura iz Martin-Broda,
    nakit joj sija, zelena voda.
    Uzela zalet sa ličkih čuka,
    od strmih stijena štrbačkog buka.

    Niz drugu stazu juriša hučno
    veselo momče, smjelo i bučno,
    ponosni Vrbas, lakoga hoda,
    planinac Vrbas, ledena voda.
    Pod njenom snagom klisura puca,
    zlaćano zrnce na dnu svjetluca.

    Na trećoj stazi sunčano sijeva
    žuborna Bosna od Sarajeva,
    gore joj oči, jutarnja rosa,
    u pjeni šumnoj zelena kosa.
    Vije se, igra, kroz gore hita,
    nemirna, bistra i ponosita.

    Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
    djevojka crna, gorštačke krvi,
    s kamena kraja, mrkih daljina,
    vječito tužna, studena Drina.
    S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
    pomamno juri kroz razbojišta.

    Na krajnjem cilju, u jutra plava,
    trkače prima pospana Sava.

    Branko Ćopić
     
  8. MilaNova

    MilaNova

    Postova:
    101
    Zahvala:
    5
    Pol:
    Ženski
    ZVEZDANI KOVAČ

    Kolibe evo na kraju sela,
    čarobnjak takve gradi,
    čađava, mrka, sa jednim okom.
    Šta li se u njoj radi?!

    Čuje se zveket, lupa i tutanj,
    još će da grune mina!
    Da nije tamo veštac iz priče,
    okiva Brku, džina?

    Ne boj se, bato, slobodno priđi,
    ulazi, nije varka.
    Tu ćeš da nađeš kovača starog,
    suseda moga, Marka.

    Kasno je veče, bura se sprema,
    oblaci nebom jezde,
    a kovač grmi čekićem teškim,
    iskiva zlatne zvezde.

    Eh, sada znadem zvezdanog tvorca,
    tu više nema tajne:
    to stari kovač večeri svake
    prosipa iskre sjajne.

    Nekad je nebo tužno i crno,
    noćna pustinja prava.
    Znadem i zašto, to ću ti reći:
    umorni kovač spava.

    Ponekad samo prosine mesec
    kroz oblak lika snena.
    To ti je vatra kovača Marka,
    tinja - zaboravljena.

    Branko Ćopić
     

Preporučite stranicu