Boro Drašković: Istina je ovde sumnjivo lice

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Boro Drašković: Istina je ovde sumnjivo lice

Reditelj Boro Drašković o Srbiji u kojoj se svi razumeju u fudbal i politiku, stvarnosti koju je teško imenovati, nadi... Najveća obaveza čoveka je da ne izgubi dušu i radne navike

1.jpg
Reditelj Boro Drašković
Foto: Vojislav Danilov

SRBIJA je zemlja u kojoj se svi razumeju u fudbal i u politiku, ali pravo razumevanje fudbala je na fudbalskom igralištu, a politike u poslu koji radimo. Ako ga na pravi način oblikujemo, kao i svoju svakodnevicu, onda nećemo imati prazne reči za politiku. Odnosno, kroz to ćemo reći prave stvari o društvu, političarima, vlasti. Na kraju se uvek pokaže da je vreme jedina politika, ono ima poslednju reč.
Ovo u razgovoru za "Novosti" kaže Boro Drašković, poznati pozorišni i filmski reditelj, autor mnogobrojnih knjiga, član PEN centra, profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu. Respekt koji kao stvaralac uživa u javnosti dobija na težini i zbog toga što uvek "pliva" uzvodno od svake vlasti.

* Kao jedan od bitnih predstavnika "crnog filma", kako biste nazvali film ovog vremena?
- I tada sam govorio, a uvek govorim ono što osećam, da se u "crnom filmu" nije govorilo o stvarnosti koja ga je proizvela. Moram priznati, međutim, da ne znam kako će se nazvati kinematografija ovog vremena, veoma je teško imenovati. A "nomen est omen" - u imenu je i značenje, sudbina, tako da mislim da sudbinu ovog vremena mogu najbolje da prepoznaju umetnici, lekari i zemljoradnici. To su dragocene profesije, jer su neprestano u blizini čoveka i prirode.

*Da li ljudi ovde imaju prevelika očekivanja od politike i političara, zašto potcenjuju sopstvenu snagu da mogu da budu korektiv i da utiču na zbivanja?
- Prirodno je da ljudi očekuju od politike i političara da komponuju život na najbolji mogući način, jer je njihova odgovornost najveća za sve što se događa u jednom društvu - političari su na zadatku. Ali, i oni pripadaju narodu, iz naroda su, što znači da je odgovornost uzajamna, i naravno da ljudi svojim ponašanjem i snagom treba da utiču i pomognu da život u zajednici bude onakav kakav bi trebalo. To podrazumeva pre svega ne izgubiti dušu i - radne navike.

* Koliko smo ovih godina zagubili upravo te osnovne vrednosti?

- Svako vreme je dovoljno izazovno, ne samo ovo naše, i vrlo je lako u svakom vremenu izgubiti dušu. Patrijarh Pavle učio nas je da je najveća obaveza čoveka da dušu ne izgubi, a jedan moj prijatelj, sjajan pisac, govorio je da je najvažnije da se radne navike ne izgube. Sigurno je da su situacije kroz koje smo prolazili bile užasne, život je bio pretežak ovih godina, ne samo za jednu generaciju, nije bilo lako održavati radne navike, a sačuvati dušu, jer je u takvim situacijama vrlo teško ne uprljati se i ostati čestit. Isto može da kaže svaki ozbiljan čovek ovde, bio umetnik ili patrijarh. Ali, ako čovek tačno razmišlja na ivici je opasnosti da postane sumnjivo lice, kako je govorio Ivo Andrić. Verujem, međutim, da je najteže vreme ipak iza nas.

* Kako mi to danas živimo?

- Po prirodi sam optimista, oženjen sam ženom koja je poreklom Ruskinja, ona je moj stalni saradnik u poslu, i veoma optimistična osoba - ne dozvoljava da ovo vreme procenjujemo po nekakvim emocijama koje su svakodnevne, nego po emocijama koje su zaboravljene. A mi smo čitav jedan kodeks emocija zaboravili, i čitav jedan indeks stvari koje su nam stvarale smisao života. Verujem da te zaboravljene emocije moraju da se vrate, i da ćemo tek uz njih prepoznati šta nam se to danas dešava. Sećam se kad smo Maja i ja napravili film "Vukovar, jedna priča", najmanja zamerka u to vreme bila je da nismo sačekali istorijsku distancu da bismo procenili to što se dogodilo. Nama se činilo da se istorija dešava sada, ovog trenutka, i da svi oni koji kasnije tumače istoriju tumače ono što se dešava sada, i da je naša odgovornost da govorimo o tome. Taj film je, srećom, obišao svet, nagrađivan je na svim kontinentima - u Jerusalimu za mir i toleranciju, u Veroni za ljubavnu priču, u Americi je svrstan među nekoliko najboljih antiratnih filmova. Zbog toga mislim da sada treba praviti film kako danas živimo, bez obzira na buduće tumačenje ovog vremena, upravo da bismo prepoznali kakav je taj naš život.

2.jpg

* Verujete da "ko je video sadašnjost, video je sve"? - Ovo jeste teško i uzbudljivo vreme, i da bi se progovorilo potrebna je iskrenost, a ne "istorijska distanca". Jer, dok pravite film, ili pišete tekst, prepoznajete taj trenutak. To znači da je naša dužnost da sada govorimo o onome što živimo, i kada bih filmom tumačio sadašnji trenutak i našu sudbinu, ipak bismo moja supruga i ja napravili priču u kojoj ima nade. Uveren sam da ovo za nas nije kraj sveta, ni da su četiri jahača apokalipse blizu. A istorija danas jeste mora iz koje bi svi ljudi ovog sveta hteli da se probude, njena spirala strahovito se ubrzava svakodnevno, i istorija liči na pomahnitali voz iz koga bi svaki čovek na planeti hteo da iskoči. Upravo zbog toga važna je umetnost, nadam se da će i nova vlast kod nas shvatiti koliko je bitna, jer osim što gradi identitet naroda, ona naprosto donosi optimizam i životnu radost.

* Gde bismo još mogli da tražimo nadu?

- U darovitom svetu koga toliko ima kod nas da, srećom, nismo došli do duhovne bele kuge. Godinama radim sa studentima, svaka nova generacija, neću da kažem da je darovitija od prethodne, ali je svaka darovita. I u svim drugim profesijama ima darovitih ljudi - zemljoradnici su daroviti, lekari su daroviti, sportisti su daroviti, umalo da kažem da su i političari daroviti. Verovatno ima i takvih, samo su nevidljivi od onih koji sve kvare. Kao što je naša zemlja bogata, i bez obzira na sušu daje dovoljno plodova da se prehrani ovaj narod, tako i naša duhovnost ima jako utemeljenje - naša baština je bogata, naša kultura će moći da zaštiti naš identitet i da ga iz generacije u generaciju bogati, što bi našu budućnost moglo da čini sigurnom, bez obzira na teškoće kojih je, realno, tako mnogo.

*Zašto nam, uprkos svim tim darovitim ljudima, u finalu sve ispadne nekako tragičnije nego što bi trebalo?
- Delom i zbog toga što eliminišemo darovite. Ako bi se dobro razmotrila situacija videlo bi se da mnogo ljudi, upravo najbolji u svojim profesijama, ili su na pozicijama na kojima ne mogu previše da utiču, ili ne rade, a na njihovim mestima su oni koji možda nemaju toliko prava da budu tu. Stručnjaci koji vide da ne mogu na pravi način da se ostvare u svojoj profesiji beže odavde, i to je, po mom mišljenju, najstrašnije, najtragičnije, najkatastrofalnije za jedno društvo. A to je ovde oduvek bilo tako, ne samo sada - u nekim godinama koje danas hvalimo milioni naših vrednih ljudi postajali su gastarbajteri. Uvek se bežalo odavde, što znači da oni koji vode ovu zemlju nikada i ne računaju na darovite, i verovatno prepuštaju svojim rđavim savetnicima da ih sklanjaju. Dve stvari, suštinski, zaustavljaju ovu zemlju - što ne rade najbolji i što oni koji nisu najbolji odlučuju o sudbini svih profesija.

NEMA PROVINCIJE


* JESMO li danas, zbog svih godina koje su nam pojeli razni "skakavci", negde ipak postali duhovna provincija?
- Sećam se, kao dete, da smo naš gradić voleli nazvati provincijom. A onda je u Sarajevo došao čuveni šahovski velemajstor, fantastični Rosolimo, da igra simultanku, i ja sam ga, kao dete, pobedio. Čudio sam se tome kako da neki dečak, doduše u simultanci, ipak pobedi nekoga iz tog velikog sveta, i već tada sam osetio oko sebe tu lažnu svest da smo provincija, a nismo bili provincija ni tada. Posle sam čitao Andrića, i svi moji studenti čitaju Andrića, koji je pisao, parafraziram, zašto bi naša misao bila gora od iste takve misli rođene u Rimu, Parizu ili bilo gde u velikom svetu. Nema provincije - u jednom trenutku i u Njujorku možete osetiti da je oko vas provincija. Ali, gde jedan čovek dobro misli to više nije provincija, to je svetlost koja obasjava onoga koji sluša. Nema provincije ukoliko je mi ne proglasimo, ukoliko ne činimo da postanemo provincijalci i da od onoga što je svet pravimo provinciju.

JOŠ VEŽBAMO MENTALITET

* DA li je negativni odnos prema daru i pitanje našeg mentaliteta?
- Naš mentalitet se "uvežbava" decenijama, pošto je naše podneblje takvo - ovde su se zaista ukrštale sve istorijske nevolje sveta, i kad pomislim da je Beograd u kome živim, i koji je moj drugi rodni grad, valjda stotinu puta razaran, bombardovan i građen, ili da u svoj rodni grad, Sarajevo, sada treba da idem sa pasošem, onda su to neverovatne stvari. Već samo to, gde smo se rodili i u čemu živimo, pretvara nas u ljude koji ne mogu da stignu svoju sudbinu, koji ne mogu da opravdaju svoj život. Jer, mi nismo došli na svet, pretpostavljam, da bismo "prodavali zjala" nego da učinimo nešto za ljude koji dolaze posle nas, da oni kažu: ovi koji su bili mislili su na pokoljenja, na zalog za one koji dolaze. Mi jesmo potomci nečiji, ali mi smo i preci nečiji, i moramo na to da računamo.

SAVEST I ODGOVORNOST

* DANAS nema zabranjenih predstava i filmova kao nekada...
- Nekada biste napravili predstavu pa je ona bila zabranjena, ili biste snimili film, a on bi bio bunkerisan. Sada je česta situacija da reditelj ne može da napravi film ili predstavu jer nema sredstava. Naravno, autor mora iskreno da kaže ono što oseća, to je pitanje njegove savesti i odgovornosti. A on nema priliku da kaže ono što bi želeo - ako pogledamo ko to nije radio poslednjih godina, vidimo da su to baš najbolji autori, što daje jedan od mogućih odgovora koliko vlast danas zanimaju umetnička dela. Naprosto, nije takva situacija da bi umetnici bili u prilici da naprave film ili predstavu koja bi nekoga uznemirila - niti ima sredstava za to, niti ima volje.

Izvor: Večernje novosti



 
Natrag
Top