Boris Pasternak

Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Boris Leonidovič Pasternak je rođen 10.januara 1890.godine. Pesnikov otac Leonid Osipovič Pasternak (1862-1945) bio je slikar, grafičar i profesor umetničke škole. Njegova se platna i danas čuvaju u Tretjakovksoj galeriji u Moskvi i u Ermitažu. Lični prijatelj Lava Tolstoja, on ilustruje roman Vaskrsenje i radi sliku Porodica L.N.Tolstoja u Jasnoj Poljani. Žena mu je R.J.Kuufman, pijanistkinja i njihovu kuću često pohode slikari, muzičari i pisci, ruski i strani. Posle revolucije u Rusiji stari Pasternak putuje sa ženom i kćerima u Nemačku (1921). Stalni boravak nalazi u Engleskoj gde živi od slikarstva, pa tu umire i on i žena mu.

Detinjstvo i mladost pesnika Pasternaka vezani su za umetničku sredinu kuće i školovanje u Moskvi. Po zavšetku gimnazije (1908) studira prava, ali ubrzo prelazi na Istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta i završava njegov Filozofski odsek (1913). U to vreme na mladića Pasternaka ostavlja dubok utisak jednogodišnji boravak u Nemačkoj, u Berlinu, gde je sa porodicom. Po povratku (1907), zaljubljen od detinjstva u poeziju Aleksandra Bloka i u muziku A.N.Skrjabina, posećuje u Moskvi književne skupove i muzičke priredbe. Ponovo putuje u Nemačku (1912) i u Marburgu na univerzitetu sluša filozofiju; zatim odlazi u Švajcarsku i Italiju (Firencu i Veneciju) i vraća se u Rusiju (1913), da bi nastavio obrazovanje i da bi samostalno zasnovao život.

U svom umetničkom razvoju mladi Pasternak je doživeo nekoliko preokreta. Trebalo je, možda, prvo da postane slikar; zatim poput majke i oca, koji je na violončelu,- muzičar i kompozitor; onda da se posveti pravima ili filozofiji. Odlučio se najzad za poeziju, i počeo je sistematski stvarati, iz dana u dan, "kao slikari". Lirske inspiracije ranog Pasternaka razvijale su se u doba opadanja simbolizma i nastajanja futurističkog pravca u ruskoj poeziji. Zato njegovi prvi stihovi (1912) nose tragove i jedne i druge škole u zbirci Blizanac u oblacima (1914). Ali pesnik, preko tajanstvenih zvukova muzike, i uzbudljive slikarske uobrazilje, ubrzo vidi svet na nov način i u stihovima počinju preovlađavati futurističke težnje, i u to vreme prilazi grupi pesnika "Centrifuga". A posle toga on se već kreće u krugu kubofuturista i sa njihovim vođom Vladimirom Majakovskim objavljuje stihove u listu Novine (1914).

Od 1915. do 1917.godine Pasternak je zaposlen na Uralu, i posle Oktobra radi jedno vreme u prosveti, pri odeljenju za biblioteke. Pesme Iznad barijera (1912-1920) podvlače njegov humanistički stav prema životu, ratu i revoluciji, s težnjom da se oslobodi "ružnog sna" i "strašne slike života". Za ovim se nižu u poeziji glavna Pasternakova dela, s obiljem ritmike, eufonije i metafora. Zbirka Žiće je sestra moja (1922) posvećena M.J.Ljermontovu, skreće ozbiljnu pažnju na pesnika. Drugi stihovi, ne manje značajni, sa obeležjem krupnog talenta, predstavljaju duboko formiranu poetsku ličnost sa zrelim stvaranjem i utiču na mnoge mlade pesnike. To su Teme i varijacije (1923), Izabrane pesme (1926), a naročito Drugo rođenje (1932) i U ranim vozovima (1943). Valja pomenuti i Zemaljski prostor (1945), kao i razne izbore stihova, među kojima je uvek novih. Od dela sa istorijskim sadržajem pesnik piše poeme Lajtnat Šmit (1926), Devesto peta godina (1927) i Spektorski (1931), u kojima su uspeliji lirski odlomci nego tematska celina prikazana realistički.

Pasternakovu prozu zastupaju dela Detinjstvo Liversove (1924) i Pripovetke (1925), napisane subjektivistički i u psihoanalitičkom tonu; zatim, izvanredna knjiga sećanja Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957), koji dobija Nobelovu nagradu 1958.godine, od koje se autor odriče.

Značajni su i Pasternakovi prevodi sa gruzijskog i nekoliko Šekspirovih drama, a prevodio je takođe Getea, Šilera, Klajsta, Rilkea, Verlena i druge. Autobiografski ogled, iz 1958, završno je delo u stvaranju Pasternaka, koji je umro 30.maja 1960. u Peredjelkinu, nedaleko od Moskve.

Pasternakov tvaročki put vezan je za M.J.Ljermontova, pesnika zvezda i snova, demona i kakvkaskih lednika. Obojica su se bunili protiv trivijalnosti, duhovnog malograđanstva, uslovnosti i ugnjetavanja. Boris Pasternak nije bio "rečitvorac" niti pronalazač nadumnog jezika ili zvezdanih izraza. Čist liričar, impresivan i individualan, on je u originalnoj formi obrađivao "duboko intimne motive" sa stihovima punim tananosti i kamerne muzike. U njima suuobličena složena, teška razmišljanja, zasnovana mahom na posmatranju burnog života i vekovnih suprotnosti. Sve zapaženo i do kraja doživljeno kazano je tu originalno, ali ne u golom vidu, već slikovito, zvučno i nadahnuto. Emotivan i misaon, Pasternak je pažljivo slagao stih, iza koga je stajao narod sa ogromnim jezičnim naslagama i ne manjim izražajnim mogućnostima. Znalac više jezika, široke obrazovanosti i kulture, on je iz ruske riznice umeo da odabere najdragoceniju građu, da je majstorski preradi, upotrebi i obeleži svojim žigom.

Maksim Gorki je rekao za Pasternaka da je to "talenat izuzetne originalnosti koji nalazi gorke trave i gorke suze, da bi nam, najzad, kada se njegov literarni put završio, ostalo konačno sagledavanje snova, umetnosti, života toga čudesnog lika savremene ruske poezije."


Izvor:
M.M.Pešić Boris Pasternak

Dodato posle 14 Sati 51 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

***

Tako počinju. Godine do dve
S dojilje u mrak zvuka se sleće,
Cvrkuću, pište, zatim- reči te
Pojave se tek godine treće.

Tako počinju i saznavati.
Uz huk turbine, dok svuda lom je,
Izgleda, mati- da nije mati,
Ni ti-ti, i da tuđina-dom je.

Nešto lepoti strašnoj u hladu
Da sedi, gde je jorgovan-žbunje,
Kad doista se deca ne kradu?
Tako počinju i prve sumnje.

I strah zri tako. I zar se znalo
Da će nadmašit zvezda vrh lako,
Kad on je-Faust, kad je-sanjalo?
Pa i Cigani počinju tako.

Nad prošćem lebdeć, gde kuće da su,
Tu iznenada, ko uzdah, tad bi
Pojavilo se more u času.
Tako počinju da zvuče jambi.

Tako u letnje noći, ničice
Sred ovsa mole:zbij se, ko nikom,
I prete zori tvoje zenice.
Svađe sa suncem krenu tad s vikom.

Tako počinju živeti sa stihom.

Dodato posle 3 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

***

Ne kao ljudi, ne nedelje svake.
Ne zauvek, dvaput za vek ovi
Ja moljah se tebi:šireći šake
Da reč ti se tvoračka ponovi.

I tebi je taj darmar preseo
Otkrovenja, uz kob čovečansku.
Pa zar hoćeš ja da sam veseo,
A ti s čim ćeš jesti so zemaljsku.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
***

Februar. Nać` mastilo, pa plakanje!
I o februaru naricati grdno,
Dotle i lapavica, uz šljapkanje,
Svetlucaće kao proleće crno.

Nać kola. Jevtino i uz đusak
Točkova, da to se čuje svud, pa čilo
Otići tamo gde je i pljusak
Hučniji nego suze i mastilo.

I gde, kao kruške ugljenisane,
Sijaset gračaca sa grana sviju
Sruči se u bare, pa ima tad padne
I tuga dosadna na dno očiju.

Uz nju kut se crni bez snega sliva,
I vetar kidan je jaukom vlasnim,
Što slučajnije, to vernije biva
Da pesme pišu se uz jecaj glasni.


***

Zašto da se plašim. Nesanicu znam
Od gramatike bolje. Ne lutam, oprosti,
Kao bos mesečar pločnika sam
Sred lipa i breza od slonove kosti.

Ta, noći šaha da igraju sedaju
Sa mnom na parket, što ko luna bledi,
Bagremlje miriše, okna pripogledaju
I strast, kao svedok, u uglu sedi.

Kraljica-nesanica. A kralj-jablan je.
Dama je-slavuj. K slavuju jurim.
I noć pobeđuje, figura-nestaje.
Ja belom jutru u lice zurim.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Određivanje poezije

To je - namah izliveni pisk,
To je - leda zgaženog - proboj,
To je - noć koja zaledi list,
To je - do dva slavuja dvoboj.

To je - blag, gušen korovom, bob,
U kojem - suza svemira sve je,
I - s pulta, s flaute - Figaro
Koji se sruči ko grad na leje.

Sve što za noć će tako važno doć
Sred kokosa dubljeg za kupanje,
I donet zvezdu do bašte za noć
Na dlanovima vlažnim uz drhtanje.

Od mokre daske je gori - sparan zrak.
A jova nebeski svod zasedne gusto,
Tim zvezdama priliči više osmeh blag,
Kad tamo, svemir je - samo mesto pusto.

Dodato posle 22 Sati 32 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Proleće

Proleće je, ja sam iz ulice, gde začuđen topola
stub je,
Gde dalj strahuje, gde kuća strepi da padne nice,
Gde vazduh plav je, ko zavežljaj s rubljem
Otpuštenoga iz bolnice.

Gde veče prazno je, ko prekid priča sviju,
Što ih zvezda ostavi bez daljih prikaza
Pri nedoumici bezbroj živih očiju,
Neprodornih i bez izraza.



Poezija

Poezijo, u te ću se kleti!
I svršiću, krkljajući ko klan:
Slatkopevcu nisi stav ka meti,
Mesto si - u trećoj klasi, leti,
Naselje si - a ne pripev znan.

Ko maj Jamske - sparna si očajno,
Ševardina noćni šanac, jaz,
Gde oblaci jauču beskrajno
I, razbiv se, svud im leti mlaz.

I dvojeć se tu, gde skreću šine,
- Predgrađe si, a ne prepev lak-
Sa stanice, pometeno mine
I bez pesme svojoj kući svak.

Kišne kapi sred grožđa se stope
I do zore, dugo, dugo sve
S krova svojim akrostihom krope,
Dajuć rami mehurove te.

Poezija - istina je živa,
Ko pod čepom prazan žbun, pred slap,
Pa i onda mlaz netaknut biva,
Stavi svesku - pa nek curi kap.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Uspomeni demona

Noćima se vraćati znao
Od Tamare kroz glečere plaveti
I katkad je kril`ma označavao
Gde će biti vrisak, gde kraj aveti.

Ni jeco ni previjao
Obnažene, izubijane gnjati, sred rana.
Trag ploče je krio
Plot gruzijanskog hrama.

Kao grbavica tmurna
Pod rešetkom ne kezeć sen se krije,
A za kneginjicu zurla
Kraj kandila, bez daha, raspitivala se nije.

Al` bles se probijao
Kroz kosu, i ko fosfor svetluco bledi,
I nije čuo Velikan mio
Kako Kakvaz od briga sedi.

Kraj prozora, u blizini,
Češljajući burnusa vlakna cela,
Kleo se ledu na visini:
Spi, draga, doći ću, ko lavina bela.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Duhu otadžbine

Ne slušaj spletke ti o drugima.
Kloni se starih podvodača.
Ne nadmeći se sa dušmanima
Njin primer loš je, pa nadjača.

Što veća buka o tebi kruži,
Tim više ćuti s gordog plama.
S dopunom tuđoj laži ne služi
Ni objašnjenjem punim srama.

Takmaca nigde, i svi se klone.
Kod nas dvoboji ne postoje.
Većini sveta svetlost zaklone
Vihori praha što se roje.

Nek i oblaci do neba struje,
Ti lebdi iznad zemlje krhke.
Sva tvoja bitnost - nasuprot tu je
Svima što nose košulje mrke.

Ti iznad svih si uobraženja
S časa velikog, tvoja svesnost
Sruši idole sve i mnenja,
I obezbedi sebi večnost.

Nek dušman ima zavrtnje svoje,
Aluminijum i tuč nek sprema.
Al` od istine silne tvoje
Ni pomena kod njega nema.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Nadahnuće

Po ogradama ambraziri lete,
praveć prodore na zidu, sa strane,
kad, ko kola, kroz noć bruje sve te
priče koje su proleću neznane.

Bez klešta, iz niša izvlače se zgode
štake, samo l` kamion pristigne,
a uz huku, kad se prelaza domogne
i izdaleka prašina se digne.

Ovaj tutanj oni prvi put sad čuju.
Sutra, sutra objasniću vam redom,
pod kapijom zašto kamen izbacuju,
jureć za svežim tragovima gredom.

I zašto, u tužnu četinara rosu,
u ko osvit žuti mlaz što se vio,
tonula su zdanja s fligelima što su
i zašto sprovodnik lice je krio?

O, sad se ni od lipa to ne krije
da grad, pust u zoru, zato je bez čara
što poslednji smrtni usred kola bdije
pod stihom sada u pratnji stražara.

Ne verujuć sluhu u taj osvit hladni,
ne stigav ni oko još da se protrlja,
o, koliko pera slomljenih i jadnih
iz pesničkih ruku kroz prozore srlja!
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Bez naslova

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.

S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno - na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.

Riječ "ljubav" prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.

Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?
Zašto li tugom mutiš oči?
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
AFERA ŽIVAGO Kako je CIA 'dobila' Nobelovu nagradu za književnost

Dana 20. maja 1956. italijanski komunista Serđo d’Anđelo pojavio se na kapiji vikendice Borisa Pasternaka u književničkoj koloniji Peredelkino, nedaleko od Moskve. D’Anđelo je u to vreme tragao za ruskom literaturom koju će objaviti izdavačka kuća njegovog partijskog kolege Đanđakoma Feltirnelija. Pročitao je da je 66-godišnji Pasternak upravo završio svoj prvi roman: “Doktor Živago”.

yhYs8TZ.jpg


Pasternak je prepoznao šansu i reagovao. Iako nikada ranije nije video čoveka na kapiji, predao mu je rukopis, koji ga je nedelju dana kasnije predao u Berlinu.

- Ovim vas pozivam na moje pogubljenje - rekao je D’Anđelu na rastanku.

Tako je počela “Afera Živago”, verovatno najspektakularniji književni skandal u eri hladnog rata koji su američki novinar Piter Fin i Petra Kuve, pisac i prevodilac koja predaje u Sankt Peterburgu, detaljno opisali u istoimenoj knjizi.

Prikupljajući građu za knjigu, pregledali su više od 100 nekada tajnih dokumenata CIA, pročešljali bezbrojne memoare i obišli veliki broj evropskih arhiva. Rezultat je dokumentarni pandan špijunskog trilera sa napomenama na 50 stranica.

Rukopis koji je Pasternak 1956. poslao na putovanje u neizvesnost nije bio delo antisovjetske propagande, već, zapravo roman za primer: “Doktor Živago” brani pojedinca od pogubnog dejstva kolektivizacije i otvoreno govori o ceni koju je Rusija platila zbog Oktobarske revolucije. Književni časopis “Novi mir” odbio je da ga štampa uz obrazloženje da je delo “napisano u duhu neprihvatanja”.

- U načelu, preovladava ton da Oktobarska revolucija... a time i društveni preobražaj u načelu nisu doneli narodu ništa osim patnje i da su uništili rusku inteligenciju, kako fizički, tako i moralno.

dFqvj8q.jpg

Omar Šarif kao doktor Živago u istoimenom filmu Dejvida Lina iz 1965. godine

U to vreme, Kremlj je već bio upoznat s time da je Pasternak sklopio ugovor s Feltrinelijem, ali Pasternak je preduzeo mere predostrožnosti. Na parčetu papira obavestio je svog novog izdavača: “Ukoliko ikada primite pismo sastavljeno na bilo kom drugom jeziku osim francuskog, ni u kom slučaju nemojte da uradite ono što se od vas traži - važnost imaju samo pisma na francuskom jeziku.” Britanski filozof Ajzaja Berlin, koji je posetio Pasternaka u Peredelkinom, obznanio je da Pasternak želi “da njegova knjiga obiđe svet” i da je “potpuno svestan opasnosti koja preti njemu i njegovoj porodici”.

Novoosnovani poljski književni časopis, koji je 1957. objavio odlomak iz romana, tada je izašao poslednji put. Prvi sekretar sovjetskog Udruženja književnika vršio je pritisak na Pasternaka da pošalje telegram Feltrineliju i zahteva da mu rukopis vrati. On je to odbio, ali je telegram ipak poslat - doduše, na ruskom jeziku

Sekretar Surkov je nakon toga posetio Feltrinelija u Italiji. “Njegova dreka na ruskom jeziku”, pišu Fin i Kuve, “čula se na ulici”.

Prevod na italijanski jezik štampan je novembra 1957. i roman je postao bestseler, za koji se nekoliko nedelja kasnije zainteresovala i CIA. Uprava za kontrolu operacija preporučila je obaveštajnoj službi da podrži knjigu “kao književno delo, a ne kao propagandu u hladnom ratu”, pod uslovom da se operacija obavi u tajnosti. CIA je imala načina da to uradi. Jedan od agenata bio je suosnivač časopisa “The Paris Review”, a preko jedne fiktivne firme dobijala je izdavačka prava za knjige koje je potom slala iza gvozdene zavese.

O2s1rtY.jpg

Boris Pasternak

Prvo izdanje romana “Doktor Živago” na ruskom jeziku štampano je u Holandiji i predstavljeno čitalačkoj publici 1958. godine na Svetskoj izložbi u Briselu - i to upravo u paviljonu Vatikana, gde je Rodenova skulptura privukla brojne ruske posetioce.

Tim zaobilaznim putem, jedan primerak je stigao i do Pasternaka u Peredelkinom. “Vaše lepo rusko izdanje obiluje štamparskim greškama”, napisao je Feltrineliju, za koga je mislio da je nosilac prava.

Drugo izdanje CIA je štampala u sopstvenoj štampariji u Vašingtonu. Knjiga manjeg formata, koju je bilo lakše prokrijumčariti u Rusiju, deljena je na Svetskim igrama omladine i studenata za mir i prijateljstvo, održanim u Beču 1959. godine.

U to vreme je Pasternak već bio dobio Nobelovu nagradu za književnost, koju je - znajući šta ga čeka - odbio da primi. Već su ga isključili iz Udruženja književnika i pretili su mu egzilom. Izvan granica Rusije, Pasternak je postao milioner, ali kod kuće, u Peredelkinom, jedva je izdržavao porodicu. Dopisnici lista “Velt” bili su među nemačkim novinarima koji su mu tajno donosili tantjeme.

Pasternakova lična tragedija završila se u Kremlju kao politička farsa. Tek kada je poststaljinistički Sovjetski savez pokazao celom svetu svoje ružno lice, predsednik Nikita Hruščov zamolio je svog rođaka da pročita roman koji je izazvao aferu. Aleksej Ačubajs je napisao da “Doktor Živago” nije knjiga zbog "koje će dobar mladi komunista baciti kapu u vazduh”, ali ni knjiga “koja može da izazove kontrarevoluciju”. Hruščov je posle toga otpustio sekretara Udruženja književnika, a kažu da ga je uhvatio za revere i prodrmao.

(Blic Online)


 
Natrag
Top