Beogradske priče

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Prokop zbog "Venecije"

Nekadašnje beogradsko naselje Prokop nastalo je tako što su radnici morali odnekud da iskopaju zemlju kojom bi nasuli Baru Veneciju

9dSbAVl.jpg


NEKADAŠNjE beogradsko naselje Prokop nastalo je tako što su radnici morali odnekud da iskopaju zemlju kojom bi nasuli Baru Veneciju. Tako je Prokop ostao da nas seća, makar kao ime, na neka davna vremena.

Bara Venecija bilo je mesto koje je pokrivalo oblast današnje Autobuske i Železničke stanice, pa su stari Beograđani, krajem 19. veka pamtili i malarične komarce. Kada je rešeno da se ceo taj deo grada uredi, doneta je odluka da nova Železnička stanica bude postavljena na ovo mesto. To je zahtevalo veoma ozbiljne radove kako bi vodoplavna i močvarna teritorija bila upristojena za buduće građevinske radove.

Takođe, bilo je potrebno navući dovoljno zemlje, a najbliža lokacija koja je bila pogodna za to bio je današnji Prokop.

Odatle i naziv ovog dela grada, koji žitelji glavnog grada uglavnom poznaju po novoj lokaciji za železničku stanicu, koju različite gradske vlasti prave već decenijama...

00owH29.jpg


Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Osamdesete "U prolazu"

Knez Mihailova - Nekadašnji grad i dame koje su ga krasile "uhvaćeni" u trenu. Pre nekoliko decenija, beogradski profesor muzike Bane Đorđević posvetio se fotografiji i ovekovečio lepotu grada osamdesetih

pbyNS5v.jpg


Poznavao sam nekog čoveka u Beogradu, nekog Baneta, počinjao je jednu od svojih lepih pripovesti Momo Kapor.

- Tog dasu su znali mnogi u ovoj varoši. Čovek je bio zaljubljen u lepotu grada i razumeo je sve dubine njene prolaznosti. Hteo je nešto od toga da"zgrabi" držeći u ruci foto-aparat.

"Hvatanje" trenutka

FOTOGRAFI su drugačiji umetnici od pisaca: Oni imaju na raspolaganju samo tren, ponekad čistu viziju onoga što su ugledali ili priželjkivali, i još kraći momenat da ga "uhvate" i ovekoveče. Pisci mogu dugo i dosadno da "drobe" svoje momente...

Tako su, u stvari, tog Baneta svi poznavali.

- Niskog rasta, kratke crne brade, sa velikim "rolefleksom" oko vrata - beležio je Kapor. - Mogli ste svakog dana da ga vidite na potezu od "Ruskog cara" do Kalemegdana, kako šeta i slika lepe devojke. Mislim da ih je fotografisao najmanje dvadesetak godina. Slikao ih je u hodu ili kako zure u izloge, kako se smeju i stoje na jednoj nozi, kako zabacuju kosu, ližu sladolede ili balansiraju na ivici trotoara, dok je Knez Mihailova još imala trotoare... I tako, fotografisao je te devojke kada bi se tek pojavile na Knezu, saplićući se same od sebe od uzbudljivosti svog tela tog proleća; pratio je njihov hod koji je postajao sve sigurniji i izazovniji; hoću da kažem, neka devojčica koja je imala tek šesnaest kada je prvi put slikao, kroz dvadeset bi imala 36 - neke od njih i više... Jednostavno ih je sakupljao za sebe, kao neku privatnu istoriju lepote i mladosti te ulice.

ovBOj23.jpg


Njegov stan je bio naprosto zatrpan fotografijama.

Ovih dana je postavljena mala izložba fotografija ovog umetnika, koji je uspeo da ukrade deo beogradske lepote od večnosti.

Dodir lepote i prošlosti

U klubu-knjižari "Službenog glasnika" u toku je izložba nazvana baš kako to i red i umetnikova ideja nalažu: "U prolazu".

Prošlo je dve decenije kako je Branislav Bane Đorđević napustio ovaj svet i svoj grad, a ono što zbunjuje poznavaoce fotografije jeste da je ovaj čovek prvenstveno bio profesor muzike.

Za ovaj putopis kroz lepotu prošlosti Beograda zahvalni smo muzičaru sa foto-aparatom u ruci.

BAKE KAO PRINCEZE

Priča o Banetu Đorđeviću govori kako se ovaj umetnik iskazivao u svim fotografskim temama: portretu, aktu, pejzažu, uličnoj fotografiji... Pa, ipak, tokom četiri decenije, beogradske prolaznice su postajale njegov zaštitni znak.

Njegov opus je jedinstven, a istorija beogradske fotografije je teško zamisliva bez njegovih dela. Većina ovih dama su danas nečije bake, ali na njegovim snimcima ostaju večito mlade.

raBlkha.jpg


AUTOR

Junak ove priče diplomirao je na Odseku za klavir na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Radio je kao profesor klavira u Muzičkoj školi "Stanković", a fotografije je izlagao od 1962. godine, najčešće na Salonu fotografije "20. oktobar", i povremeno na domaćim i međunarodnim izložbama.

Učestvovao je i na gostujućim izložbama srpske ili jugoslovenske fotografije u Padovi i Parizu 1984. godine, kao i u Budimpešti. Đorđević je dobio tridesetak nagrada, među kojima i Plaketu Skupštine grada Beograda za najboljeg autora Salona fotografije "20. oktobar" 1983. i 1990. godine.

Samostalno je izlagao na izložbi "Četvorica" u Valjevu, 1979. godine, kao i u Zaječaru i Nju Brunsviku (SAD) 1979, i posthumno u "Jazz Cool" klubu "Plato", 1995.

Zastupljen je u dva izdanja knjige "Beograd" u izdanju "Jugoslovenske revije".

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Poeta nasledio varošku elitu

Kako se pesnik Branko Radičević, svojim imenom naslonio na ulicu krupne gospode. Najuticajniji Beograđani nekada živeli u ovoj ulici, koja je dugo po njima nosila ime

Z8fy3up.jpg


Nema Beograđanina koji nije prošao Brankovom ulicom. To je nemoguće ako neko stanuje u ovom gradu i pokušava da se domogne centra i Zelenog venca. U isto vreme, tek poneko se zapita kako li je živeti u ovoj ulici, dok kroz nju tutnji najveći broj automobila i autobusa, u paklenoj nameri da se domognu Terazijskog tunela ili samih Terazija.

Žitelji Brankove ulice retko i teško otvaraju prozore da provetre svoje stanove, jer će im, ukoliko to pokušaju, varoški smog mnogo brže "svratiti" u kuću, nego li će oni uspeti da se domognu svežeg vazduha.

Nekada je sve to bilo sasvim drugačije.

Kneževa "džada"

"BEOGRADSKE priče" se, sasvim logično, nadovezuju na sećanja hroničara, a među njima posebno mesto zauzima Dimitrije C. Đorđević, čovek koji je budno i marljivo beležio pripovesti i događaje iz grada čije današnje konture ondašnji stanovnici metropole ne bi mogli lako da zamisle. Jedna od njih nam je vratila duhove od pre jednog veka, ili čak i više, kada je Đorđević posebno opisivao Brankovu ulicu. Srećom, njegove beleške su sačuvane, a posebno dragocena je knjiga "Kroz stari Beograd" (objavio "Službeni glasnik"). On o Brankovoj ulici piše na jedan drugačiji način.

- Po svome položaju, ta se ulica razlikovala od ostalih, ne samo po svom življem saobraćaju, već i po otmenosti ondašnjih njenih stanovnika - beleži Đorđević. - Ime Gospodska ova ulica je nosila dugo. Odbor stare beogradske opštine, kažu, tako je krstio ovu ulicu zato što su u njoj nekada stanovala sve sama krupna gospoda. Mnogo docnije, pak, ulica je dobila ime po Branku Radičeviću, omladinskom popularnom pesniku, koji je stanovao nekada u ovoj ulici, u kući broj 31.

Kuća o kojoj priča naš hroničar odavno je srušena, a "pala je kao žrtva proširenja te ulice", upravo zato što je tuda trebalo da prođe prilaz ka Mostu kralja Aleksandra, koji je bio preteča Brankovog mosta.

EYl00No.jpg


- Starom Gospodskom ulicom, u svoje vreme prolazili su i knez Miloš i knez Mihailo, kad god su iz svoga dvora išli u Sabornu crkvu - piše dalje Đorđević. - Tuda im je bilo i bliže i lakše nego preko Terazija. Oni su onda iz dvora prolazili pored "Londona", i ulazili u Ulicu kraljice Natalije, koje je onda imala dva imena. Od Ulice kneza Miloša do Balkanske zvala se Ministarska ulica, a od Balkanske do Zelenog venca nosila je ime Abadžijska.

"Nekada je u centralnom delu ove ulice bila prizemna zgrada, visokog partera", beleži Đorđević i dodaje: "U njoj je bio smešten stari Državni sovjet".

Ispred ulaza, ležao je, s ulice, poveći kamen, "binjektaš" kako su ga zvali Turci.

Šta će on tu?

POP PANTINA


ULICA posvećena sovjetskom oslobodiocu Beograda maršalu Birjuzovu nekada se zvala Pop Pantina, a potom Kosmajska.

Nedaleko odatle, u Brankovoj, a prethodno Gospodskoj ulici, Trajković pominje da je bila i kuća "koju je knez Miloš poklonio svojoj milosnici Jelenki, kada se udala, a u tom se zdanju kasnije nalazila i Akademija nauka, odnosno magacin akademijinih izdanja".

- Tu je bio i dom pesnika Matije Bana (po kome danas Banovo brdo nosi ime), i njegovog zeta, slikara Steve Todorovića, i to je dugi niz godina bio glavni salon gde se okupljao umetnički i književni svet ondašnjeg Beograda - beleži Trajković.

Kamen za konjanika

ODGOVOR na ovakva pitanja mogu da daju isključivo savremenici, jer današnjim Beograđanima priča ne bi bila sasvim jasna, sve dok ne dokuče način života koji je postojao tada, pre nekoliko vekova, a samim tim i običaje onog vremena.

- Taj kamen služio je da olakša penjanje na konja onim glasnicima koji su od glavešina iz unutrašnjosti donosili pisma za Sovjet. Takav kamen leži i danas ispred dvorca kneza Miloša na Topčideru.

Ali, on je svakako vredan zasebne priče.

dTut1ye.jpg


Možda današnjim Beograđanima neće biti prepoznatljiva imena nekih naših predaka koji su svojevremeno bili bitni u varoši, ali Đorđević podseća na ministre koji su stanovali u ovoj ulici, poput Jovana Marinovića, Koste Magazinovića, Alekse Simića, Jevrema Grujića, Nikole Krstića i Jovana Boškovića.

Nadalje, autor pominje i imena važnih pukovnika onog doba, kao i kuću koja je srušena a nekada se u njoj nalazilo Rusko poslanstvo, u kojem je stanovao Aleksandar Persijani.

U vreme kada je nastala knjiga bazirna na Đorđevićevim beleškama, davne 1935. godine, hroničar se šarmantno seća i starog državnog statističara Jakića, čuvenog đumrugdžije Ace Gluvog, kao i redakcije i štamparije ondašnjih "Beogradskih novina".

I kojekoga još, ali i sam kaže: "Ko će sve da se seti svih ondašnjih stanovnika Gospodske ulice."

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Vodeni sto za "mokru braću"

Varoška tradicija: Stara, nezaboravna priča o besmrtnoj boemiji iz centra grada. Kako su mamurni umetnici dočekivali "kafanske mecene" posle burnih noći

YZ2sPmV.jpg

Ilustracija Goran Divac


BOEMIJA je uvek imala i svoje drugo, mamurno lice.

Jedno od tih likova još pamte Beograđani, ili makar njihovi naslednici, posvećeni čuvanju sećanja na staru varoš.

Tako nam je Slaviša Martinović, vlasnik jedne od krojačkih radnji koje je nasledio još njegov otac, ispripovedao kako su nekada boemi okupljeni oko hotela "Moskva" umeli da dočekaju svoja "teška" jutra.

U ovom uglednom gradskom odmorištu, koje krasi Terazije od 1904. godine, još odzvanjaju poneki stihovi tadašnjih pesnika i jetke reči pripovedača.

Dabome, već u skladu sa dinamikom i tradicijom Beograda, mnogi od njih nisu na ovom elegantnom svratištu bili sasvim trezni, i mnogobrojni su bili boemi koji su uspevali da izrecituju ili izdebatuju ono što im je bilo na pameti, ali da, zauzvrat, nisu u džepu imali dovoljno novca da svu tu raskoš pijanstva i potkrepe.

Sutradan je bivalo još gore...

Tako je u "Moskvi" bio ustanovljen "vodeni sto".

To je bilo mesto gde bi unesrećeni, a mamurni boemi pristizali posle teškog buđenja "na mesto zločina".

Kako objašnjava Martinović, konobari su, znajući teško stanje duha i tela koje je zadesilo nesrećne poete i slikare, stavljali po čašu vode ispred mamurnog umetnika.

Tako je ovaj imao nekakav razlog zašto sedi za kafanskim stolom, uporno čekajući novog mecenu, koji će pozvati krug pića, a umetničko i životno vitlo počinjalo bi da se okreće istim, prepoznatljivim tokom.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Pašić zamenio "Topolu"

Na mestu centralnog gradskog spomenika nekada bila ugledno stecište Beograđana

hvY2sV6.jpg


TRG Nikole Pašića je decenijama posle Drugog svetskog rata nosio ime ideologa naučnog socijalizma Karla Marksa i Fridriha Engelsa. Stariji Beograđani i danas, po navici, pomenu njihova umesto Pašićevog imena, govoreći o ovom delu grada.

MESTO ZA PREDAH

Na mestu centralnog gradskog trga nekada je postojala kafana, nalik mnogima iz onog doba, smeštena u prizemnoj kući. Pre rata tu je bila legendarna "Topola", veoma blizu mesta gde se danas nalazi gorostasna skulptura posvećena nekadašnjem političaru.

U predratno doba nije bilo gradskog trga, već su gusto načičkane kuće pokrivale ovu varošku četvrt. Sa obe strane Dečanske ulice bile su nanizane kuće, a ostalo je zabeleženo i to da su u ovom kraju bili prvi zastupnici koji su prodavali automobile i auto-delove tridesetih godina prošlog veka.

1930.

93BwNQw.jpg


Dabome, kao i u svakom gusto naseljenom zanatskom kraju, kafana je bila mesto za predah, dogovaranje važnih poslova, ali i za dobar obrok. "Topola" je slovila za jednu od takvih. Nalazila se preko puta zdanja Agrarne banke, u kojoj se danas nalazi Muzej istorije Jugoslavije kao i naučni instituti posvećeni ovoj nauci. Ovo zdanje je, baš kao i sama kafana, grdno postradalo u ratu i tokom borbi za oslobođenje, pa su ostale fotografije koje su ovekovečile plamen iz banke. Tu je posle socijalističke revolucije i okončanja ratnog sukoba neko vreme stolovao i Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.

Rat je "oduvao" poslednje kadrove "Topole" koja se sa beogradskim zanatlijama, trgovcima i boemima zauvek povukla sa lica Beograda, ostavivši za sobom samo ruševine. Ustupila je mesto gradskom trgu ispred Doma sindikata.


DOBA PARKINGA


Preciznije, ovde je nekada ceo veliki prostor krasio parking, jer je posleratna "motorizacija" sve više uzimala maha, pa je, osim za fontanu, ostavljeno i značajno mesto za četvorotočkaše. Odavno nije tako, pa današnji vozači ovde nemaju mesto za automobile, a mnogi su zaboravili na vreme kada je to bilo moguće.

"Topole" se više niko ne seća, osim zaljubljenika u stare fotografije i hronike nekadašnjeg grada.

KOBNO NEMAČKO BOMBARDOVANjE

APRILSKO bombardovanje Beograda tokom 1941. žestoko je oštetilo okolinu kafane "Topola". Kako se seća Bogdan Kojović, muzičar, osamdesettrogodišnjak koji je tada bio učenik, pored kafane nalazila se jedna prizemna antikvarnica, a uz nju stovarište pivare "Vajfert". Iza ovih zdanja je bio izlaz iz bioskopa "Takovo".

1941.

UHTTbd6.jpg


- Sećam se da sam sa majkom Milicom stajao ispred antikvarnice u kojoj je bio izložen klavir koji je svojevremeno pripadao kraljici Nataliji. U prostoriji se nalazila i predivna kožna garnitura. Sećam se da je majka ubeđivala oca, koji je bio ugledan advokat, da kupi garnituru, ali je on otresito odbio rečima da se on "bori za socijalnu pravdu i da mu takav nameštaj ne treba".

Onda je došlo nemačko bombardovanje i jedan projektil je zauvek uništio i klavir i fotelje sa radnim stolom. Dabome, "i socijalnu pravdu".

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Kako su vampiri harali Savamalom

Detektivski slučaj početkom 20. veka uznemirio Beograd. U pomoć bio pozvan i dr Arčibald Rajs, koji je sa osnivačem Interpola dr Rišarom ostao nemoćan, slučaj rešio penzionisani policajac

OVLdgnP.jpg

Bosanska ulica

POGIBIJA jedne žene 1920. godine u Savamali podigla je ceo ondašnji Beograd na noge. Svi su bili uznemireni zbog misterioznog zločina, a gradom koji je brojao tek nešto više od 100.000 stanovnika vesti su se širile veoma brzo, pogotovo ako su bile loše.

Ondašnja štampa je brujala sluteći neverovatne priče, varoška nagađanja bila su još grđa... U pomoć je pozvan i veliki stručnjak dr Arčibald Rajs, Švajcarac, kriminolog i pouzdani prijatelj srpskog naroda.

Izleteo kroz prozor

PRIČA je vodila ka misterioznom ubistvu devojke koja je stanovala u Bosanskoj ulici, koja danas nosi ime Gavrila Principa. Različite novine i njihovi uznemireni izveštači pominju isti epilog - žrtva je nađena u stanu tako što je imala na vratu ranu iz koje je istekla sva krv. Vratna arterija bila joj je presečena, a sujeverni Savamalci nisu imali dilemu o počiniocu zločina: Ko bi to mogao drugi da bude, nego vampir!?

Istina, u to doba se verovalo da je ovaj deo grada pun vampira, "zaostalih" još iz turskog doba, pa je javnost budno pratila šta će zaključiti zvanična istraga. Policajci su temeljno istražili mesto pogibije nesrećne žene, ali nisu našli ništa dovoljno vredno pažnje, osim razbijenog prozora. Nelogičnost samog događaja dopunjena je činjenicom da je prozorsko okno bilo razbijeno iznutra, a da je staklo izletelo napolje.

"I ko bi to mogao drugi da počini, nego vampir koji je izleteo iz sobe, pošto je žrtvi popio krv", pitali su se uznemireni Beograđani, sve sigurniji da je ovo neka gadna đavolja rabota. "Bio je snažno napojen krvlju žrtve i samo je izleteo kroz prozor."

Pored štampe, na ovaj događaj osvrnuo se i Dimitrije M. Knežev, opisujući ga kroz knjigu "Beograd naše mladosti", ali on je pisao i o tome kako je na podu u sobi u kojoj je stradala žrtva pronađena i mala bakarna pločica koja je podsećala na deblju žicu, nalik narukvici. Međutim, na nju niko nije obraćao pažnju.

Komšije su ispričale policiji kako su čuli nekakav potmuo pucanj, ali nisu primetili da je iz stana žrtve bilo ko ulazio ili izlazio, "osim ako to nisu bile nečastive sile koje oko smrtnoga čoveka ne može da vidi".

wtfhHkK.jpg

Ilustracija Goran Divac

Kako policija nije mogla naći izlaz pozvala je lično dr Rajsa, čiji ugled je bio neprikosnoven. Čuvši za tajanstveni slučaj, dr Rajs, već pri dolasku u Beograd pozove i dr Rišara, proslavljenog kriminologa i člana Međunarodnog kriminalističkog instituta iz kojeg se kasnije razvio Interpol.

Ali avaj, ni njih dvojica nisu mogli da reše ubistvo.

Tajanstvena narukvica

DOLAZAK ove dvojice stručnjaka samo je razbuktao interesovanje svetine, što i Knežev potvrđuje, a kako je svakodnevno na istražno mesto dolazilo sve više ljudi, tako je dr Rajs među okupljenima opazio i jednog starog policijskog činovnika Kraljevine Srbije. Ovaj je imao svega četiri razreda osnovne škole, ali i bistru seljačku pamet i ogromno ratno i životno iskustvo.

Mudri dr Rajs, uz kolegijalnu pažnju pozove vremešnog policajca u odaju u kojoj se odigrao zločin, da vidi ono što ga je mučilo, i pritom mu pokaže i nedefinisanu pločicu koja je podsećala na narukvicu. I tada su se svi "vampiri" "razbežali", jer je iskusni ratnik odmah rešio misteriju.

- To nije nikakva narukvica, već petarda - odgovorio je stari policajac kao iz topa. - Bila je to minijaturna bomba, koja je eksplodirala u devojčinoj ruci i izazvala njenu smrt. Ranila je u vrat i eksplozijom razbila prozor. Zato je i staklo izletelo spolja.

Starac je dr Rajsu i dr Rišaru objasnio da su naši železničari u Prvom svetskom ratu takve spravice - "petarde" koristili da bi sprečili prodor austrougarske vojske, pogotovo preko železničkih mostova.

U stanu gde je živela nesrećna devojka pre nje stanovao je neki železnički činovnik koji je sačuvao jednu takvu ubistvenu napravu. Devojka je, preturajući po stanu, pronašla "petardu". Možda je mislila da se radi o pravoj narukvici, pa je stavila na ruku i smrtno stradala.

Tako je, zaključuje Knežev, jedan stari, neškolovani srpski policajac uspeo da otkrije uzrok smrti devojke u Bosanskoj ulici koji nisu mogli da razotkriju ni poznati svetski autoriteti i kriminolozi kakvi su bili dr Rajs i dr Rišar.

y9Uqmzm.jpg


ABORTUSI

Beogradska štampa je mesecima tokom 1936. godine prozivala dr Panču Stojanovića, kojeg su nazvali Panča Mučibabić, jer je bila zaokupljena aferom tog ginekologa koji je krišom vršio abortuse.

U vreme kada su abortusi bili najstrože zabranjeni, i po zakonu su spadali pod delo čedomorstva, dr Panča je čak vodio i preciznu evidenciju o svojim delima, pa su se novinari dugo iščuđavali kako je moguće da je policiji i sudu ostavio "tako precizne podatke o svojim zlodelima".

VRAČARE

KRIMINAL u Beogradu posle Prvog svetskog rata bio je raznolik, i obično se sastojao od prevara. Omiljene žrtve ondašnje štampe bile su vračare i gatare kojih je u gradu bilo podosta. Među njima Dimitrije M. Knežev u knjizi "Beograd naše mladosti" posebno izdvaja neku Ciganku Mariju Šajn, koja je za svoje usluge naplaćivala "velike sume novaca", a od jedne poznate Beograđanke je izmamila više od milion dinara, u vreme kada je dolar vredeo 50 dinara.

Šajnova je posle zaglavila robiju, sa koje je izbavio početak Drugog svetskog rata, a potom se čulo da nesmetano "operiše" u Pavelićevoj "državi".

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Ale i bauci iz bakinih košmara

Profesor Rastko Ćirić već decenijama sakuplja predanja o mitskim bićima kojih su se plašili naši stari. Siluete strašnih "stvorenja" koja su mučila naše pretke i danas izazivaju dozu lagane jeze koja se postepeno pretače u osmeh

pxFM1L0.jpg


OGROMAN rad bio je potreban kako bi jedan umetnik "zaronio" u tamna predanja naših predaka i predočio javnosti koga i čega su se sve plašili naši pradedovi i prabake tokom proteklih vekova.

U Velikom barutnom magacinu na Beogradskoj tvrđavi stoji interesantna izložba "Ale i bauci" koju potpisuje profesor Fakulteta primenjenih umetnosti Rastko Ćirić. Ideja za ovaj "putopis kroz prošlost" rođena je odavno i tako i počinje njegovo pripovedanje za "Beogradske priče".

Mitološki rečnik

PROFESOR arheologije sa Filozofskog fakulteta u Beogradu Aleksandar Palavestra bio je rodonačelnik ove ideje, a prvobitno se potpisivao pseudonimom A. Peragraš. Uz puno poštovanje prema kolegi, naš sagovornik je nastavio da istražuje priče o alama i baucima.

- Prvo je postojao "Srpski mitološki rečnik", a pošto sam krenuo putem rekonstrukcije mitoloških bića iz naših predanja, naleteo sam na mnogo veći broj takvih silueta nego što sam pretpostavio - kaže profesor Ćirić. - Tako se, još 1989. godine rađa knjiga kao i istoimeni crtani film - "Ale i bauci". Sama izložba u Barutani osvetljena je fluorescentnom rasvetom, pa likovi iz zaboravljene mitologije dobijaju i posebno upečatljiv izgled.

Naš sagovornik objašnjava da je novo izdanje knjige dopunjeno "beleškama jednog vampira iz laguma Beogradske tvrđave koji se zove Konstantih fon Feld".

- Pokušao sam da vizuelizujem predanja - govori Ćirić. - Do sada ona su uglavnom bila usmena, pa je pokušaj da ova mitska bića prikažem na ovaj način bio vrlo lep izazov.

Zato krećemo u šetnju "Barutanom" razgledajući strašna bića kojih su se plašili naši preci, dok su ih ova posećivala tokom najgorih košmara.

hJLZkbp.jpg


Tako saznajemo da je vodenjak nastao od oživelog utopljenika, da mami ljude, uvlači ih u vodu i davi, dok je ala veoma snažna, proždrljiva i nesita. Ona sa sobom vodi gradobitne oblake, oluju i buru i njima tuče i uništava letinu. Njima idu u susret zmajevi, čuvari useva i sa njima vode borbu.

Tek smo počeli razgledanje, a već osećamo kako su naši preci imali buran život, ali i strahove koji su ga pratili.

Jer, Ćorava Anđelija je bila ženski demon koji upravlja mećavom, a pošto slabo vidi ona pušta studene vetrove i onda kada ljudi ne zaslužuju njen gnev.

Kada neko prede uoči nedelje ili kada pljuje u vatru, zaposedne ga "bes" zao duh koji se uvlači u čoveka ili životinju, pa ovi pobesne, a Dunavski vodeni duh je zao patuljasti duh kojeg bez opasnosti mogu da gledaju samo ljudi rođeni u utorak. Leti odvlači kupače na dno kleštima, lancima ili bičem koji obavije žrtvi oko nogu ili vrata.

Od more do veštice

MORA je bila devojka koja je u sebi nosila zao duh. On bi noću izlazio u različitim oblicima, lutao je i napadao ljude u snu. Kada bi se mora udala, postajala bi veštica.

Olalija je, opet, prema Ćirićevim istraživanjima, bio još jedan od egzotičnih zlih duhova, ali će biti da je u korenu njegovog nastanka bila i borba protiv poroka, odnosno ružnih navika onih koji vole češće da se uhvate za čašu.

Tako je olalija bila noćno biće koje bi napilo putnika vinom, da bi ga potom odvelo na nepoznata mesta. Često su to bila visoka drveta ili groblja. Kada se čovek u zoru otrezni, spazi kako u ruci drži, umesto posude sa pićem - konjsku lobanju.

Rudare je, opet, pratila njihova utvara, pa je u blizini rudarskih okana viđan Srebrni car. Preciznije, ovo božanstvo i demon rudara ostavljao je tragove malih stopa kao što su u patuljaka. Pravilo je bilo da se Srebrni car nikako ne sme vaditi iz zemlje jer bi se u protivnom odmah pojavila velika voda i potopila okno.

Protiv bauka se borilo vikom, lupanjem i svetlošću, jer je svojom pojavom ulivao strah maloj deci, pa i odraslima. Danju se krio po mračnim mestima i vrebao žrtvu da je ugrabi, odnese i proždere.

Anatema je bila ukleto biće neobično velike glave, malih očiju i sitnih zuba kao što su bili zupci u srpa. Glavom je zadavala strah, očima je ispijala žrtvu, a zubima je proždirala. Imala je moć da pretvori muško u žensko i obratno.

Dobri duh

MEĐU brojnim noćnim i zlim bićima i avetima, Ćirić je pronašao i dobrog duha koji se zvao Talason. On je bio nevidljiv, i noću je bdio nad kućom. Legenda je govorila kako je nastajao od ljudi čija se senka kradom uzida u temelje. Taj čovek brzo umire, a njegova duša ostaje trajno vezana za tu građevinu.

Zato su utvare bile zle, i taj duh se javljao u gluvo doba noći na raskrsnicama, bunjištima, grobljima i brodovima. Istina, nisu napadale ljude, ali su im izazivale toliki strah da "od njega kosti pucaju".

Drekavac je plašio žrtve puštajući razne životinjske glasove, imao je tanko, šareno i dugačko telo sa nesrazmerno velikom glavom, a pojavljivao se na groblju ili u potocima.

German je upravljao gromovima, gradom ili poplavom, nije mogao da bude dobar, ali ga je bilo moguće odobrovoljiti, kako ne bi nanosio zlo, a vampir je bio mrtvac u koga "uđe neki đavolji duh". Ustajao bi iz groba ogrnut belim pokrovom, išao bi po kućama pa bi gnjavio ljude ili im pio krv. Ličio je na naduvenu mešinu, nije imao kostiju, bio je pun krvi i uvek crven.

Z3agx9a.jpg


Gledajući čudne likove koje je profesor Ćirić prikupio, analizirao i učinio nam dostupnim, polako ulazimo u dušu starih domaćinstava od pre nekoliko vekova, tačno osećajući kako su živeli i na koji način strahovali naši davni preci. Utkana u njihove neprospavane noći sigurno je bila i Noćnica, noćni demon koji se namamljen domaćom svetlošću uvlačio u kuću. Po mraku je tumarao i preturao posuđe. Zato su od nje morali da kriju domaću svetlost.

Uz nju je postojao i psoglav, demon sa telom čoveka a glavom psa, s tim što je imao gvozdene zube. Bili su ljudožderi koji su živeli u pećinama. Napadali su ljude, ali su iskopavali i mrtvace da bi ih prožderali. Plašili su se vode.

Među duhove od kojih su strepeli naši stari moramo da ubrojimo i todorce, zle i nemilosrdne repate jahače. Njihove povorke bi išle noću, uoči Todorove subote, a gazili bi kopitama svakoga na koga stignu.

Pogled na raskošnu "horor" maštu naših predaka čini da današnje holivudske utvare deluju kao "naivni početnici". Džaba budžeti velikim filmskim "pregaocima" kad smo sve ale i bauke već odavno smislili.

I to bolje nego oni koji to rade za pare. Mi smo to radili iz "čistog" straha.

"MALOBROJNI OČEVICI"

Šarmom pravog umetnika, na pozivnom plakatu Ćirić predstavlja "Ale i bauke" na sebi svojstven način.

Tamo piše: "Skroman pregled čudnovatih bića na tlu Balkana i pokušaj rekonstrukcije njihovog izgleda objektivnim okom Rastka Ćirića na osnovu šturih izjava malobrojnih očevidaca".

KARAKONDžULA

Pod ovim imenom "postojala je" crna utvara crvenih očiju i dugačkih ruku. Tukla je neposlušnu decu velikim štapom, a "hoće i da ih proždere".

BABAROGA

Valjda ne postoji niko sa ovog podneblja da ga u detinjstvu nisu makar malo plašili Babarogom. Prema Ćirićevom istraživanju, ona je bila strašilo u obliku krezube babe nakaznog lica i sa rogom na glavi kojim plaši malu decu. Kupila je nevaljalu decu i odvodila ih u svoj brlog.

"MAĐIONIK"

Ovo slikovito malo stvorenje nosilo je razne predmete za podmetanje mađija. To su bile igle bez ušica, odsečeni nokti, sede vlasi, crna vuna... Kada zaželi, on zna koje od mađija treba sastaviti i za kakvo ih zlo nameniti.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Bircuz "Kičevo" i noćne tuče

Varoške kafane i savamalska okupljališta nisu uvek bili poznati po prijatnom ambijentu. Stari Beograđani ovo mesto prozvali i "Krvava kafana", a srušeno je u isto vreme kada i restoran "Kod Zemunskog mosta", naslednik birtije "Bosfor"

9kTnrSY.jpg


ROMANTIČNE priče o beogradskim boemskim vremenima dugo će još, poput izmaglice, kliziti gradskim ulicama, ali nisu svi bircuzi bili na dobrom glasu.

Postojala su i ona, mračna mesta, u kojima bi putnika prolaznika sačekali preki pogled i zla namera. Nikada kafana nije bila samo dobro ili samo loše mesto. Uvek se u njoj svijalo i jedno i drugo.

Sumorno prenoćište

Tako je u šturim zapisima ostalo sećanje na kafanu "Kičevo" koja je postradala početkom tridesetih godina. Građevina, nastala još tokom prve polovine 19. veka morala je da bude srušena kada su polagani temelji Mostu kralja Aleksandra, koji i danas postoje. Most je srušen u Drugom svetskom ratu, ali su temelji ostali do danas da nose na sebi Brankov most.

Baš na tom mestu, u Savamali, nekada je bila kafana o kojoj pripovedamo. Beograd se tada svio na desnoj savskoj obali, pa je ovo bilo mesto gde bi dolazili putnici namernici ili oni koji možda i ne znaju mračnu stranu grada.

Tek nekoliko stotina metara odatle nalazila se Đumrukana, odnosno carinarnica, zdanje kroz koje su morali da prođu svi koji bi pristigli u grad ili bi izlazili iz njega, jer je Beograd bio pogranična varoš. Dabome, najveći deo transporta, što robe, a što putnika bio je obavljan brodovima, pa je gradski život u noćnim satima jedino tinjao među onima koji čekaju lađe da bi otišli na put, ili, opet, nekoga ko treba da stigne. Brodovi bi neretko kasnili, redovi vožnje bili su neuredni, i eto razloga zašto su postojale kafanice gde bi putnici, a zajedno sa njima i secikese mogli da provedu neko vreme na skrovitom mestu.

Skromne beleške vezane za "Kičevo" samo ovlaš pominju kako je tokom kratkog vremena ova neugledna zgrada nosila i "titulu" hotela, jer je, očigledno, bila utočište za one koji nisu imali novca kako bi platili bolji konak.

Pandurska podrška

U policijskim beleškama ostalo je zapisano i kako su ovde česte bile tuče i kavge, pa su panduri često morali da svraćaju u "Kičevo", ne bi li kako-tako održali večito krhki red i mir. Neretko su ovaj bircuz Beograđani zvali i "Krvavom kafanom", a zbog tako slikovitog opisa razlog nije potrebno posebno objašnjavati.

FJvIiUh.jpg


Svako predanje o gradu koje nije upotpunjeno preciznim dokumentima ume da preraste u priču koja preuveličava stvarnu ulogu nekog mesta, pa tako i za "Kičevo" stoji predanje kako su, prilikom rušenja zdanja, 1938. godine, pronađeni mnogobrojni ukradeni predmeti, pa čak i kosti nekih nesrećnika koji su tu stradali.

KOMŠILUK "KOD ZEMUNSKOG MOSTA"

22FR2Vu.jpg


U blizini "Kičeva" nalazila se i kafana "Kod Zemunskog mosta" koja nije bila dugovečna pod ovim imenom. Njen prvobitni naziv bio je "Bosfor".

U srcu Pozorišnog trga, a današnjeg Trga republike nekada je stajala legendarna kafana "Dardaneli", pa je "Bosfor" bio sasvim prirodna "dopuna" među nazivima i obeležjima gradskog kafanskog folklora.

"Dardaneli" su bili na mestu sadašnjeg Narodnog muzeja.

Sa savske strane, nešto bliže obali reke stari snimci govore kako se tu ugnezdio "Bosfor", koji su voleli tadašnji Savamalci, ali je most ipak zahtevao širi prostor i prilaze, tako da preimenovana kafana "Kod Zemunskog mosta" nije bila dugog veka.

ORIJENTACIJA

Kako bismo potpuno uvideli na kojem mestu su se nalazile ove kafane, pomogao nam je Dragan Perić, iskusni hroničar starog Beograda, i autor nekoliko knjiga sa temama koje se bore da sugrađani ne zaborave kako je prestoni grad nekada disao i trajao. - Pilon mosta koji i danas postoji "legao je" tačno na mesto gde je nekada bilo "Kičevo" - objašnjava Perić. - Bosfor je bio bliže stepenicama koje, odmah pored mosta vode uzbrdo ka Kosančićevom vencu. Tako, legendarni tramvaj "dvojka" svakodnevno prolazi "u mimohodu" pored mesta gde je nekada birtaški život grada bio među najburnijima.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: "Harli" na ćirilici

Neobični Beograđani: Aleksandar Krstić, fudbalski menadžer i motociklista. Neobičan natpis na gradskom motociklu odražava tipično domaću autentičnost. Psu Rokiju je prvo smetao vetar, ali sada uživa sa naočarima i kapom

aaypo7.jpg


ČUVENA marka motocikla koji je ušao u legendu - "harli dejvidson" ima i svoju ćiriličnu stranu. Za to se potrudio jedan od poštovalaca ove vrste dvotočkaša Aleksandar Krstić, čiji mezimac krasi Kosovsku ulicu, a narandžasti motor ima naziv kultne firme na autentičan i domaći način.

Na rezervoaru piše ime firme - ali ćirilicom. Da se zna.

Dok krstari beogradskim ulicama Krstiću društvo pravi Roki, mali pas koji ima posebnu opremu za vožnju motociklom, pa ceo prizor mami osmeh na lice. Kada krenemo redom, način na koji smo stekli uvid u ovu scenu ima još lepšu istoriju...

Večiti povratnik

NAŠ sagovornik je rođen u Beogradu, ali je značajan deo života proveo u Francuskoj. Još kao dete otišao je tamo, ali je svaki raspust provodio u Grockoj, u koju je i danas zaljubljen. U tom naselju pored Dunava su mu bili baka i deda, a sestra i brojni prijatelji i sada žive tamo.

Krstić je bio profesionalni fudbaler punih 14 godina, pa je tako igrao u Irskoj, Franucskoj, Portugaliji i Nemačkoj. I danas je vezan za fudbal, pa je ostao u toj branši kao menadžer, doduše sa franucskom licencom, jer je u toj zemlji izgradio karijeru.

- Srce me je vuklo nazad, u Beograd, i od 2009. godine sam opet ovde - kaže Krstić za "Beogradske priče". - Moja supruga Izabel je Francuskinja, ali neobično voli ovaj grad i govori srpski. Često odlazimo tamo da obiđemo i njene i moje roditelje, ali me je natrag vukao beogradski duh. Da se razumemo - meni je tamo uvek lepo, poštujem tu državu i narod, imam njihovo državljanstvo, ali, uvek kad sam tamo - jedva čekam da se vratim. Govorili su mi francuski prijatelji kako ću se, posle povratka u Beograd, za godinu-dve zasititi, pa ću tražiti način da se vratim među njih, ali eto, ja sam ostao.

2qlr02q.jpg


Krstić je oduvek voleo motocikle, a honorar na evropskim terenima omogućio mu je ostvarenje sna - da vozi "harli dejvidson". Još pamti upozorenja i kazne koje je stekao zbog motora, jer ga je profesionalni sportski ugovor obavezivao da čuva zdravlje, odnosno da ne seda na motocikl, zbog eventualnog pada ili povrede.

- U portugalskom klubu Beira mare trener mi je bio legendarni Zoran Filipović, i kada sam došao motorom, samo me je upitao: "Da li znaš da nijedan igrač nikada nije ovako došao na trening!?" Ipak, progledao mi je kroz prste. Nešto kasnije u nemačkom klubu Sarbriken trener Klaus Šlapner bio je oštriji. Čim dam gol ili dva, osokolim se i dođem pred klub motorom. A on me pogleda, objasni kako je "harli" zaista veoma lep, a onda mi "zalepi" kaznu od 800 maraka, sa pretnjom da će je udvostručiti ako se još jednom pojavim tako - na dva točka.

Priča o povratku

BILO je leto 2009. godine kada je naš zemljak iz Francuske zapucao motorom ka Beogradu. Došao je na odmor, upoznao ljude koji su članovi kluba poštovalaca "harli dejvidsona", baš kao što ih ima širom sveta.

- Nisam ni slutio da u Beogradu postoji ovakav klub, predvođen Milićem Radevićem, da su u njemu visoki intelektualci, ozbiljni ljudi od duha. Organizovali su koncerte za ugrožene Srbe na Kosovu, akcije dobrovoljnog davanja krvi... I eto, poželeo sam da se vratim kući.

Dok razgovaramo sa Aleksandrom Krstićem, mirno nas gleda jorkširski terijer Roki. Ima 11 meseci, ali obožava da se vozi motorom.

- Prvo mu je smetao vetar. Sada smo mu našli naočare, a ima i prigodnu kapicu. Sjajan je suvozač i voli da jezdi motorom kroz grad.

50i2au.jpg


PSOVKE NA SRPSKOM

Priča o učenju srpskog jezika nije okončana dok ne stignemo do lekcije: Psovke.

Tako je i u ovoj priči.

- Moja supruga Izabel prvi put je došla ovde sa 20 godina i brzo je upoznala naš duh i običaje. Zavolela je beogradski način života. Savladala je jezik, ali je shvatila da srpski pruža "savršen dijapazon" psovki koje su više nego slikovite. U Francuskoj je, tako, sebi davala oduška, kada bi je neko iznervirao. Tada ona lepo "ošine" po njemu na srpskom, a ovaj je ne razume - i svi su zadovoljni.

GROCKA U SRCU

Prijateljstva su ono što život čini kvalitetnim, a Krstić ima jednostavno objašnjenje koliko mu znače neki ljudi.

- Grocka je mesto u koje se uvek vraćam. I dok sam živeo u inostranstvu, dolazio sam svake godine ovde, gde se okupljaju stari prijatelji. Jedan od njih je profesor u školi, drugi je zemljoradnik, treći električar, četvrti pravnik... i svi smo isti kao nekad, nije nas promenilo to što smo krenuli različitim putevima. Na Zapadu je često drugačije, i kada čovek uđe u neku "visoku" ili važnu branšu, ostaje nekako u njoj, odričući se dragih prijatelja koji su mu bili dragoceni dok se uzdizao stepenicama uspeha. Ovde toga nema kao tamo, i u Grockoj smo svi isti.

DRUGI MOTOR

Naš sagovornik ima još jedan ovakav motocikl, koji danas vozi njegov sin Aleksandar, ali u Parizu.

Istina, taj motor takođe ima isti, ćirilički natpis, ali je na njegovom rezervoaru naslikana Kosovka Devojka, dok je na pročelju dvotočkaša takođe srpski grb.

- Meni je to lepo i upečatljivo - kaže Krstić.- Svi koji su videli ovako dekorisan motor veoma lepo su reagovali na njega.

Izvor: Večernje novosti


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Đule u bašti Ruske crkve

Neobičan "vojni suvenir" u dvorištu tašmajdanskog pravoslavnog hrama. Omaleni ali vrlo težak projektil pronađen kada je uređivana bašta oko bogomolje

K3uqOya.jpg


SVAKAKVI vetrovi su prohujali Tašmajdanom, bilo je ovde i prijatnih povetaraca i gorostasnih oluja. Možda je ovo mesto zaista neka vrsta skrivene beogradske duše, gde su poslednji konak pronašli oni koji su bili sahranjeni na Starom groblju, a ispod njih, negde duboko počivaju i Rimljani...

Ruska crkva, posvećena Svetoj Trojici već dugo stoji na ovom mestu, ali bez dubokih temelja. Saznajemo da to nije bilo slučajno, jer su je posle Oktobarske revolucije 1917. ruski prognanici podigli kao privremeni objekat, budući da su očekivali da će se sa generalom Vrangelom uskoro zaputiti ut domovinu. Danas belogardejski general počiva u ovom hramu.

Još jedan običaj pokazuje svoje toplo lice ovde. Svaki pravoslavni hram vernici grade na svetinji, a ovaj je podignut na grumenu ruske zemlje, koju su izgnani Rusi poneli na ovo mučno putovanje.

Ova šetnja Tašmajdanom zadržava nas na ovom mestu iz jednog drugog, neobičnog razloga. Domaćin nam je Zoran Dabić, rukovodilac Ikonopisačke radionice "Prepodobni Andrej Rubljov" pri Podvorju Moskovske patrijaršije u Beogradu.

Pokazuje nam teško đule koje je pronađeno u dvorištu hrama, kada su vernici sadili voćke i drugo bilje kako bi ukrasili deo oko crkve. Topovsko đule je naizgled malo, ali je veoma teško. Zajedno se pitamo otkud ono ovde, i tragamo za odgovorom.

- Pretpostavljam da je ovaj starovremenski projektil iz 18. ili 19. veka, jer je artiljerija potom drugačije funkcionisala - kaže Dabić. - Tada su vođene bitke topovima sa takozvanim prednjim punjenjem, kada bi đule, posle baruta bilo spuštano u topovsku cev. Međutim, tada, prema mojim saznanjima, na Tašmajdanu nije bilo velikih ratnih operacija.

Istina, u 18. veku bilo je žestokih borbi za ovaj grad, a tada su se sudarale Austrija i Otomanska imperija. Bitke koje su ušle u istoriju svakako su bile one kada je princ Eugen Savojski otimao grad od Turaka 1717. godine, kao i onda kada ga je maršal Gideon Laudon zaposeo 1789. godine.

RIGoCzV.jpg

Foto: Z. Jovanović

Da li je đule ispaljeno iz dubokih rovova koji su se još dugo nalazili na opsadnim mestima oko grada, a stari Beograđani zvali deo blizu Vračara Laudonov šanac? Ili je neko gađao one koji su spremali opsadu grada? Možda je ovde bila neka vrsta arsenala u kojem su čuvali ovakve projektile?

Kako bilo, danas nije lako utvrditi istinu, ali nas stalno, čim malo zagrebemo ispod površine Beograda, zatekne neki od brutalnih rukopisa njegove prošlosti.

Naš domaćin Zoran Dabić samo je jedan od onih koji se trude da ne zaborave istoriju ovog grada.

(Večernje novosti)
 
Natrag
Top