Beograd u slici i reči

Član
Učlanjen(a)
13.02.2010
Poruka
4.075
ISTORIJSKE CRTICE BEOGRADA I KALEMEGDANSKE TVRDJAVE


Kao grad veoma burne istorije, Beograd je jedan od najstarijih u Evropi - njegova zvanična istorija traje punih 7000 godina.
Vinča je praistorijski lokalitet na samoj obali Dunava, sa ostacima materijalne kulture praistorijskog čoveka (neolitska plastika). Antički izvori pominju najstarije poznato ime Beograda - Singidunum.
Tokom VI veka, koristeći slabosti u odbrani vizantijske granice, Sloveni sve češće prelaze Dunav i naseljavaju ovo područje. Zidan u kamenu, grad koji se ukazivao uzdignut nad vodenim površinama nazvan je Beli Grad.
Beograd se od XVI do XIX veka pominje pod mnogim imenima, na raznim jezicima: Alba Graeca, Alba Bulgarica, Bello grado, Nandor Alba, Griechisch Weissenburg, Castelbianco... Svi ovi nazivi su prevod slovenske reči Beograd.

Rimski Singidunum ( I - V vek )


singidunum.jpg


Jos od praistorijskih vremena ljudi su morali da primete strategijski povoljan polozaj Kalemegdanskog grebena koji, smesten na uscu dveju reka, dominira okolinom i pruza uslove za kontrolu nad ravnicom prema severu i zapadu. Sudeci po arheoloskim nalazima na terenu, prvo naselje osnovano je tokom neolita na podrucju danasnje Beogradske tvrdjave. Dobre uslove za zivot i razvoj naselja kasnije su iskoristili Rimljani, koji su ovde, u I veku nase ere, osnovali vojni logor, kastrum nazvavsi ga starim keltskim imenom – Singidunum. Tako je oblast danasnjeg Beograda usla u sastav Rimskog carstva, ciju su severnu granicu predstavljali tokovi Rajne i Dunava. Krajem I veka, u kastrumu se nastanila poznata IV legija Flavija. Prvo rimsko utvrdjenje bilo je zemljano-palisadnog tipa, ali je ono krajem II veka zamenjeno utvrdjenjem zidanim od kamena. Kastrum je zauzimao danasnji prostor Gornjeg grada i parka Kalemegdana, zavrsavajuci se na jugu kod danasnje Pariske ulice. Uz vojni logor razvijalo se i civilno naselje, koje se od kastruma pruzalo prema jugu i jugoistoku, ali i na podrucju danasnjeg Donjeg grada. Rimski Singidunum razorili su Huni 441. godine.

Vizantijski,slovenski i ugarski Beograd ( VI - XII vek )

Tokom ranog srednjeg veka, rimski pogranicni gradovi bili su napadani i unistavani u prodoru varvarskih plemena sa severa. Preostalo stanovnistvo Singidunuma naslo je utociste u razorenom kastrumu, koji je na brzinu obnovljen materijalom porusenih objekata. Oko tog jezgra razvio se utvrdjeni grad na granici Istocnog rimskog carstva - Vizantije, koji je bio cesta meta ratobornih Huna, Sarmata i Gota, a nesto kasnije i Slovena. Vizantijski pisac Prokopije kaze da je energicni car Justinijan opasao Singidunum jakim zidinama, kako bi grad zastitio od varvara. Sa nastanjivanjem Slovena u ovim oblastima, grad je izgubio svoje staro ime. Od IX veka pojavljuje se slovenski naziv – Beograd i u pisanim izvorima, prvi put 878. godine. Posle propasti Samuilove drzave, u prvoj cetvrtini XI veka ovde je uspostavljena vizantijska granica na Dunavu, a Beograd je postao znacajno vojno uporiste. Pocetkom XII veka u danasnjem Gornjem gradu izgradjen je vizantijski kastel sa stalnom vojnom posadom, a krajem istog stoleca, pomeranjem severne vizantijske granice ka jugu, ova oblast dolazi u posed Ugarske.

Beograd kao srpski grad i prestonica drzave ( XIII - XV vek )

Beograd prvi put dospeva u srpske ruke krajem XIII veka u vreme kralja Dragutina, ugarskog zeta i poklonika (1284). Njegove dobre odnose sa Ugarskom nisu, medjutim, nastavili i njegovi naslednici, srpski kraljevi Milutin i Stefan Dusan, koji u prvoj polovini XIV veka nasilno pokusavaju da preuzmu Beograd i tu uspostave trajnu granicu svoje drzave. Nagli uspon Beograda vezan je za licnost despota Stefana Lazarevica, koji je kao ugarski vazal u prvoj polovini XV veka ovde osnovao novu prestonicu srpske drzave (1404-1427). Osim sto je Beograd utvrdio mocnim bedemima, on ga je i snazno razvio kao ekonomsko i kulturno srediste. Tada je u Gornjem gradu sazidan i zamak za despota Stefana, a u Donjem gradu bujao je zivot najveceg srpskog naselja. Narocito je cvetala trgovina, koju je despot svojim merama uporno stimulisao, ali ni kulturni i duhovni zivot nisu zaostajali. Sliku naprednog Beograda toga doba potkrepljuju zapisi despotovog biografa Konstantina Filozofa, francuskog putnika Bertrandona d´ la Brokijera, kao i rezultati savremenih arheoloskih istrazivanja. Posle despotove smrti Ugari su ponovo preuzeli Beograd, najvece utvrdjenje na Dunavu koje su tada posedovali i koje je jedino moglo da se uspesno suprotstavi Turcima.

Beograd kao "Bedem hriscanstva" ( XV - XVI vek )

Kao znacajno vojno uporiste na juznoj granici Ugarske, Beograd je od sredine XV veka bio izlozen napadima i opsadama Turaka. Prvu tursku opsadu 1440. godine, grad je uspesno izdrzao sa svojim utvrdjenjima gradjenim u despotovo doba. Uocivsi tom prilikom slabe tacke u odbrani, Ugari su pristupili dodatnom utvrdjivanju tadasnjih glavnih ulaza u Beogradski grad, izgradnjom barbakana u Gornjem i Donjem gradu. Kada je nesto kasnije, 1456. godine, mladi i ambiciozni osvajac Carigrada, turski sultan Mehmed II ("Zakonodavac") napao Beograd, suocio se sa grcevitom odbranom, kojom je zapovedao Janos Hunjadi. Ni ovog puta Turci nisu uspeli u svojoj nameri, a jedna od najvecih bitaka u istoriji Beograda proslavljena je kao velika hriscanska pobeda. Tada je grad stekao cuveni epitet "Antemurale Christianitatis". U ocekivanju novog turskog napada, Ugari su i u ovom periodu obavljali fortifikacione radove manjeg obima. Ipak, razjedinjena feudalna Evropa i Ugarska, potresana unutrasnjim trzavicama, nisu spremno docekale nov turski pohod. U leto 1521. godine, turska vojska na celu sa sultanom Sulejmanom Velicanstvenim, napadajuci grad i sa recne i sa kopnene strane, osvojila je beogradska utvrdjenja. Beograd je tada dobio novog stranog gospodara, a hriscanska Evropa objektivan razlog strahovanja za svoju buducnost.

Beograd kao "Prag svetog rata" ( XVI - XVII vek )

U narednih sto pedeset godina Beograd je izgubio strateski polozaj i znacaj pogranicnog mesta, posto su Turci nastavili svoj pohod prema Evropi. U izmenjenim politickim uslovima beogradskim utvrdjenjima vise nije posvecivana paznja i ona su postepeno zastarevala. Naselje je poprimilo sve odlike orijentalne varosi, pored ostalog i zbog izgradnje brojnih dzamija i minareta. Neuspela turska opsada Beca 1683. godine predstavljala je prelomni trenutak u kojem je Otomanska imperija u invaziji postala carstvo u povlacenju. Beograd se ponovo nasao u ulozi granicnog uporista. Sa svojim srednjovekovnim utvrdjenjem, koje u medjuvremenu nije osavremenjavano, grad nije mogao da racuna na uspesnu odbranu u uslovima razvijenog artiljerijskog naoruzanja: 1688. godine Maksimilijan Bavarski relativno lako je zauzeo "Darul dzihad" (prag svete borbe), kako su Turci zvali Beograd. Tokom dvogodisnje vladavine Austrijanci su planirali rekonstrukciju utvrdjenja, ali za takav posao nisu imali vremena. Njihovo naglo povlacenje sa Balkana 1690. godine vratilo je Turke u Beograd. Svesni strateskog znacaja grada, Turci su tada pristupili prvoj znacajnijoj rekonstrukciji zastarele srednjovekovne fortifikacije. Na celu radova postavljen je austrijski prebeg, venecijanski graditelj Andrea Kornaro. Novoizgradjena artiljerijska fortifikacija, ostvarena bez bastionih trasa koje su u to vreme drugde vec bile praktikovane, pokazala se kao nedovoljno efikasna u odbrani, posto su je 1717. godine Austrijanci sa Eugenom Savojskim osvojili i to uz relativno male zrtve.

Austrijanci u Beogradu: graditelji u ulozi rusitelja ( XVIII vek )

Pod austrijskom dominacijom Beograd je u prvoj polovini XVIII veka (1717-1739) doziveo velike promene. Planskom izgradnjom naselja, podizanjem raznih novih zdanja i doseljavanjem katolickog stanovnistva grad je izgubio orijentalne karakteristike i brzim tempom sticao izgled evropskog baroknog naselja. Najkrupnije promene dogodile su se sa njegovom fortifikacijom, posto su Austrijanci odlucili da sistematski pristupe resavanju pitanja odbrane Beograda. Po projektu Nikole Doksata de Moreza tada je izvrsena velika rekonstrukcija beogradskih utvrdjenja: u ovom graditeljskom poduhvatu koji je trajao punih 15 godina, grad je konacno dobio savremenu artiljerijsku tvrdjavu, oblikovanu uglavnom u skladu sa fortifikacionim principima francuskog graditelja i marsala Sebastiana Vobana. Zapocela je i izgradnja varoskih utvrdjenja, bastione trase na potezu od obale Save, linijom danasnjih Kosancicevog, Toplicinog i Obilicevog venca, preko Trga Republike i Dorcola do obale Dunava, ali ti radovi nisu bili privedeni kraju. Beogradskim primirjem (1739), Austrijanci su izgubili Beograd. U skladu sa klauzulom mirovnog dogovora, oni su pre svog odlaska pristupili rusenju gotovo svih novopodignutih utvrdjenja, sto je trajalo punih sest meseci.


beogradskatvrdjava.jpg


Poslednja faza turske vladavine u Beogradu (XVIII - XIX vek )

Godine 1740. Turci su opet u Beogradu, gde zaticu rusevine austrijske bastione tvrdjave i varoske fortifikacije. Radi odbrane svojih evropskih teritorija, odlucuju da grade tvrdjavu na istom mestu gde je bila austrijska, cak i po uzoru na nju. Ovi radovi izvedeni su u naredne dve decenije, a kada su privedeni kraju, ostvareni rezultat bio je dosta skroman: u fortifikacionom pogledu, turska artiljerijska tvrdjava – koja i danas postoji, predstavljala je pojednostavljenu i samo delimicnu primenu Vobanovih principa. Kao takva, znacila je korak nazad u razvoju beogradskih fortifikacija. Sto se varosi tice, Turci nisu ni pokusali da ponovo zidaju bastionu trasu. Umesto toga, produbili su postojeci rov oko varosi i podigli palisadnu ogradu. Novi kratkotrajni boravak Austrijanaca u Beogradu krajem XVIII veka nije ostavio znacajnije posledice. Poslednja velika opsada u istoriji Beogradske tvrdjave dogodila se tokom I srpskog ustanka, kada je Karadjordje pocetkom 1807. godine prisilio Turke u tvrdjavi da se predaju. Posle propasti ustanka, oni su se vratili 1813. godine i tvrdjavom upravljali do svog konacnog odlaska iz Beograda. Turski predstavnik zvanicno je predao kljuceve Beogradske tvrdjave knezu Mihailu Obrenovicu 1867. godine na Kalemegdanu.


BEOGRADSKA TVRDJAVA

Beogradska tvrđava podignuta je na grebenu iznad ušća Save u Dunav u razdoblju od I do XVIII veka kao kompleks odbrambenog karaktera. Tvrđava je danas svojevrstan muzej istorije Beograda. Ovu celinu čini sama Beogradska tvrđava, podeljena na Gornji i Donji grad, i park Kalemegdan.



Zbog izuzetnog strateškog značaja na ovom mestu je, krajem I veka naše ere, podignuto utvrđenje - rimski kastrum, kao stalni vojni logor IV Flavijeve legije. Posle rušenja od strane Gota i Huna, utvrđenje je obnovljeno u prvim decenijama VI veka. Nepuno stoleće kasnije, razaraju ga Avari i Sloveni.
Uz utvrđenje na bregu iznad ušća Save u Dunav, nastao je antički Singidunum, a na istom mestu i slovenski Beograd. Beogradska tvrđava često je rušena i obnavljana. Iznad rimskih zidina stoje srpski bedemi, a preko njih, turske i austrijske fortifikacije. U XII veku vizantijski car Manojlo Komnin podigao je na rimskim ruševinama novi kastel. U prvim decenijama 14. veka. ovo malo utvrđenje na bregu prošireno je do rečnih obala.
Pod vlašću despota Stefana Lazarevića, kao novo središte Srbije, Beograd je ojačan prostranim utvrđenjima Gornjeg i Donjeg grada. U starom kastelu podignut je despotov dvor, a na Savi je dograđeno ratno pristanište. U okviru bedema razvio se napredan srednjovekovni grad.
Novo razdoblje započelo je austrijsko-turskim ratom. Kao ključno utvrđenje u središtu ratnih sukoba tokom XVIII veka, Tvrđava je tri puta rekonstruisana. Porušen je stari kastel, a veliki deo srednjovekovnih bedema prekrile su nove fortifikacije. Pod austrijskom okupacijom, 1717-39. godine, posle izgradnje novih modernih utvrđenja, Beogradska tvrđava je predstavljala jedno od najjačih vojnih uporišta u Evropi. Građena je prema projektima generala Nikole Doksata Demoreza, Švajcarca u austrijskoj službi. Igrom sudbine, u svitanje jednog martovskog dana 1738. godine, zbog poraza kod Niša, upravo pred bedemima Tvrđave streljan je njen graditelj. Povratku Turaka u Beograd 1740. godine, prethodila su rušenja svih novopodignutih utvrđenja. Do kraja XVIII veka Beogradska tvrđava je dobila konačni oblik. U ratnim razaranjima tokom proteklih decenija porušeni su gotovo svi objekti u Gornjem i Donjem gradu, a bedemi znatno oštećeni.
Prema Beogradskoj tvrđavi vode ulice Knez Mihailova i Uzun-Mirkova. Na tom pravcu su glavne kapije - Stambol-kapija (unutrašnja i spoljna) i Sahat-kapija. U srednjovekovno utvrđenje ulazilo se sa istočne strane (pored današnjeg Zoološkog vrta), kroz Zindan-kapiju i Despotovu kapiju Gornjeg grada. Donjem gradu prilazi se Bulevarom vojvode Bojovića (Vidin-kapija) i iz Karađorđeve ulice (Mračna kapija).


Gornji grad


Спољна Стамбол капија



Саграђена је од фино тесаног камена на источној страни равелина 1750–1760. године. Засведена је полуобличастим сводом, а масивна двокрилна врата су са спољне стране ојачана хоризонталним плочама од кованог гвожђа. У унутрашњости капије налазе се нише, казамати и просторија за стражу.

Карађорђева капија



Ова капија са мостом служи као пролаз од Великог Калемегдана ка Тврђави. Саграђена је у XVIII веку, а име је добила по вођи Првог српског устанка, Карађорђу, који је кроз њу ушао приликом освајања утврђења почетком 1807. године. Унутрашњи простор капије уређен је 1953. године.
У десном крилу капије чува се старохришћански саркофаг са рељефним приказом легенде о Јони из IV века.

Велики равелин



Велики равелин је троугаони истурени простор, ојачан зидом од опеке, који штити пролаз ка Унутрашњој Стамбол капији од фронталне ватре са стране Калемегдана. Овај равелин Турци су звали Султан-табија. Саграђен је у XVIII веку.

Зграда страже на Великом равелину



Представља једну од најстаријих зграда са јасним обележјима стилске архитектуре. Истраживањем историјских извора и саме грађевине, спроведеним 1993. године, установљено је да је подигнута у периоду 1825–1835. године за потребе страже која је чувала главни прилаз Стамбол капији. Данас се у њој налази Галерија природњачког музеја.

Унутрашња Стамбол капија



За време великих радова на реконструкцији тврђаве током аустријске владавине Београдом 1717–1736. године изграђена су утврђења Југоисточног фронта на основу пројекта инжењеријског пуковника Николе Доксата де Мореза. Тада је подигнута и Стамбол капија која је имала пролазе, бочне просторије и казамате, док је фасада носила стилске одлике барока. Одредбама Београдског мира до јуна 1740. године требало је да се у целини поруши капија Југоисточног фронта. Од 1739. године и нове турске владавине Београдом почела је изградња на трасама порушених аустријских фортификација, па је тако и Унутрашња Стамбол капија подигнута на месту аустријске капије. Унутрашња Стамбол капија је и у турско време главна капија на правцу Цариградског друма. После предаје кључева Кнезу Михаилу 1867. године на Стамбол капији, поред турске истакнута је и српска застава, а турског стражара заменио је српски. Пошто је Србија објавила рат Турској 1876. године, са капије је скинут стуб на којем се налазила турска застава као последњи знак вазалског односа Србије према Турском царству.



Војни музеј



Иако је уредбом кнеза Милана Обреновића основан 10. августа 1878. године, музеј је отворен за јавност тек 1904. године у малој октоугаоној згради, над Римским бунаром, у Горњем граду. Пошто је страдао у Првом светском рату, музеј је поново отворен 2. априла 1937. године у две зграде и једној бараци у Горњем граду Београдске тврђаве.
Током Другог светског рата музејска збирка је остала у Београду, а Немци су однели неке веома ретке и драгоцене предмете. Крајем 1944. године музеј је поново почео с радом. У реновираној згради бившег Војногеографског института отворена је 20. октобра 1961. године нова поставка музеја, која представља војну историју југословенских народа од досељавања на Балкан до XX века. Ова изложба је, с мањим изменама, сачуван до данас. У збиркама Војног музеја налазе се: оружје, униформе, заставе, одликовања, архивска документа, уметничка дела, фотографије, макете и друго.
Осим у згради Војног музеја, део поставке налази се и на отвореном простору.

Сахат капија



Крајем XVII века, у оквиру поправке оштећеног југоисточног бедема, венецијански градитељ у аустријској, а потом и у турској служби, Андреа Корнаро, изградио је данашњу Сахат капију. Сахат капија има казамате за смештај страже, оружја и другог војног материјала.
У бочној просторији Сахат капије налази Галерија београдске тврђаве.



Сахат кула



Сахат кула, изнад капије која је по њој добила назив Сахат капија, настала је у периоду од 1740. до 1789. године. Укупан изглед куле, са наглашеним елементима барока, непосредно сведоче о времену њеног настанка. Кула је обновљена средином XIX века. Сахат кула је један од малобројних објеката на Београдској тврђави који није претрпео значајнија оштећења, те и данас чува сва аутентична архитектонска и стилска обележја.

Тврђавски топ



Тврђавски топ је тежак неколико тона и добар је пример одбрамбене артиљерије с краја XVIII века. Донет је с друге локације, пажљиво је реконструисан и данас представља украс јужног дела Горњег града и својеврсну атракцију Тврђаве.

Часовник на Сахат кули



Осмоугаона барокна кула, видљива из свих делова парка и тврђаве, има часовник са централним механизмом и теговима. Висина куле (27.5 м) довољна је да часовник између два навијања може радити око недељу дана. Откуцавање се не врши звонима, што је уобичајен начин, већ на два гонга. Часовник има два чекића: мањи који откуцава прву четвртину часа једанпут, другу два пута, трећу три пута, четврту четири пута, док већи чекић одмах потом откуцава онолико часова колико их је у том тренутку.

Барокна капија - l



Током велике аустријске реконструкције Београдске тврђаве, у првој половини XVIII века, на основу пројекта Николе Доксата де Мореза Аустријанци су у југоисточном бедему, ради симетрије са главном тврђавском капијом – Стамбол капијом, отворили нову капију. На спољној страни југоисточног бедема виде се опеком зазидани остаци те капије која је археолошки истражена и реконструисана. Приликом реконструкције откривени су остаци оригиналног подног застора: калдрма у ширини пролаза и тротоар од опеке. Сходно одредбама Београдског мира из 1739. године, Турци зазидом затварају барокну аустријску капију југоисточног бедема Горњег града и поново отварају капију из Корнаровог доба – данашњу Сахат капију.
Данас се у Барокној капији налази Изложба Београдске тврђаве где су изложене римске статуе и жртвеници са простора Србије и Београда, макете Тврђаве из XV века, 1736. и 1790. године, део посвећен деспоту Стефану Лазаревићу и браниоцима Београда XV века.

Макета замка Деспота Стефана Лазаревића



На платоу Горњега града, налази се модел замка деспота Стефана Лазаревића чији је аутор Коља Милуновић. Ова макета приказује изглед средњовековног деспотовог замка са кулама, капијама и покретним мостом изнад рова, у чијој се унутрашњости посебно истицала донжон кула звана Небојша.

Споменик Победник



У крајњем западном углу платоа Горњега града налази се споменик «Победник», рад вајара Ивана Мештровића. Споменик је висок 14 метара. Постамент је од камена, а скулптура нагог мушкарца са орлом урађена је у бронзи и постављена на платоу Горњег града у част десетогодишњице пробоја Солунског фронта 7-8. октобра 1928. године.

Дефтердарова Капија



Налази се на северозападном бедему. Ова капија у средњем веку била је пешачка комуникација између Горњег и Доњег града. Капија је име добила по звању дефтердар – човек који води писане књиге у турској војсци. Данашњи изглед капија је добила у 18. веку.

Чесма Мехмед паше Соколовића



Смештана је у рову поред северозападног бедема. Подигао ју је Мехмед паша Соколовић (1505-1579) у другој половини XVI века. Београд је за време турске управе поседовао водоводну мрежу. Један крак водовода напајао је водом Горњи град. Чесма је можда служила и за напајање џамије султана Сулејмана, која се налазила у близини.
Чесма има правоугаону основу, димензија 7,50 x 6,30 м. Претпоставља се да је првобитно била висока око 4,5 метра. Чесма је била декорисана и има луле за истицање воде. Занимљив детаљ је корито од камених плоча спојених гвозденим спојницама, које је очувано у целини.

Дамад Али-пашино турбе



Дамад Али-пашино турбе налази се на платоу Горњег града, октоугаоне је основе и један је од ретких сачуваних споменика исламске архитектуре у Београду. Турбе је добило назив по великом везиру султана Ахмеда III, Дамад Али-паши. Маузолеј је настао 1784. године над гробом београдског мухафиза Измет Мехмед-паше. Пошто је турбе знатно оштећено у Првом српском устанку, Марашли Али-паша га је обновио током 1818 и 1819. године и посветио Дамад Али-паши. Касније су ту сахрањена и два мухафиса (заповедника) Београдске тврђаве: Селим-паша (1847) и Хасан-паша (1850).

Деспотова капија са Диздаревом кулом



Деспотова капија са Диздаревом кулом често се назива и Источном горњоградском капијом. У средњем веку се на овом месту налазио главни улаз у Београдску тврђаву. Заједно са североисточним бедемом представља најбоље очувани сегмент средњовековног Горњег града из прве половине XV века. Деспотова капија, која је једина очувана у свом првобитном облику, састојала се, сходно постојању двоструких бедема, из две капије – једна одговара спољном, а већа капија унутрашњем бедему. Унутрашња капија је имала одбрамбени балкон – машикулу, испод које се налазила ниша за икону заштитницу града. Поред капије налази се и масивна четвороугаона Диздарева кула. Назив је добила по томе што је у другој половини XVIII века у њој становао диздар – заповедник Тврђаве. Ова кула је тешко страдала у бомбардовању Београда 1915. године и делом је реконструисана 1938. године. Крајем седамдесетих година прошлог века на кули је реконструисано круниште са зупцима.

Краљ капија



Капија је зграђена у оквиру југозападног бедема, у периоду од 1693. до 1696. године. Коначни облик капија је добила за време аустријске реконструкције тврђаве у првим деценијама XVIII века. Капија има барокни изглед, са полубочним сводом и просторијама у унутрашњости бедема. Са спољне стране капије данас се налази мост поплочан дрвеним коцкама који, почев од 1928. године, замењује некадашњу конструкцију дрвеног моста.

Равелин Краљ капије



Налази се испред Краљ капије и његова изградња је почела у време прве аустријске окупације Београда 1689. године. Приликом опсаде и бомбардовања Тврђаве, од стране Аустријанаца, августа 1717. године, равелин је претрпео велика оштећења. Већ наредне године поново је из темеља саграђен.

Зграда у којој је смештен Завод за заштиту споменика културе града Београда



Ова зграда грађена је крајем XIX века за потребе српске војске. Током Првог светског рата претрпела је знатна оштећења, па је од 1923. до 1927. реконструисана и дограђена у балканском стилу. Од 1934. године у овој згради налазио се део поставке Војног музеја посвећен убиству краља Александра у Марсеју. С друге стране «Победника» налазила се слична, нешто старија зграда, у којој је такође био смештен Војни музеј, а која је порушена 1958–1959. године.
Од 1960. године у овој згради се налази Завод за заштиту споменика културе града Београда.

Споменик деспоту Стефану Лазаревићу



Постављен је 1981. године на платоу Горњег града београдске тврђаве. Бронзана статуа (висине 320 цм, са постаментом од 40 цм) приказује деспота за чије владавине је Београд први пут постао престоница српске државе. Аутор споменика је београдски вајар Небојша Митрић.

Спомен плоча одбране од Турске



Спомен плоча одбране од Турске 1456. године.
Постављена је 1986. године са текстом на српском и мађарском језику, а посвећена је успешној одбрани Замка београдске тврђаве од турског напада у ноћи између 21. и 22. јула 1456. године. После овог пораза султан Мехмед II, и сам рањен, наредио је повлачење турске војске, а Београд је постао «Antemurale Christianitatis», тј. бедем хришћанства.

Велики или Римски бунар



Налази се уз југозападни бедем Горњег града, у непосредној близини споменика «Победник» и Краљ капије. Бунар је изграђен у периоду од 1717. до 1731. године, за време барокне аустријске реконструкције тврђаве. На плановима тврђаве тог времена ово здање означено је као «Велики бунар». Назив «Римски бунар» први пут је забележен у XIX веку, а настао је на основу народних предања која старе грађевине, чије је порекло заборављено, често приписују «Римљанима».
Кроз засведени ходник долази се до централног простора са бунаром пречника 3.40 м и дубине око 51м (дно бунара је ниже од дна реке Саве). Низ два спирална степеништа, од којих је једно служило за спуштање, а друго за пењање људи и стоке, силази се у бунар до дубине од 35.30м, где се налази полукружни ходник.

Комплекс Зиндан капије



Испред Источне (Деспотове) капије Горњег града средином XV века изграђено је спољно полукружно утврђење - комплекс Зиндан капије. Комплекс Зиндан капије састоји се од лучно засвођене капије са две округле куле које фланкирају капију и мост. Капија има масивна врата окована гвожђем и помоћне просторије.
Зиндан куле су идентичне по облику и намени, али немају међусобну комуникацију. Горњи део кула завршавао се зупчасто, због специјално израђених заклона тзв. мушарабије (значи «нос за катран») или машикуле, који су били веома ефикасни и функционални у одбијању непријатеља. Подруме кула, по свему судећи, Турци су користили као тамнице за хришћане. Турска реч зиндан значи тамница.

Леополдова Капија



Налази се испред комплекса Зиндан капије, у бастиону из XVII века. Носи име цара Леополда (1658-1705) за чије владе је и подигнута између 1688. и 1690. године. Изнад улаза у капију урезан је монограм «Л.П.» (Леополдус Примус). Године 1723, за време друге аустријске окупације Београда (1717-1739), ова капија добила је декоративну барокну фасаду.

Мала капија Горњег града



Мала капија Горњег града налази се између споменика «Победник» и зграде у којој је смештен Завод за заштиту споменика културе града Београда, у некадашњем средњовековном бедему. Константин Филозоф је спомиње као «Малу капију на западу». Служила је као комуникација између замка деспота Стефана Лазаревића и Савске падине. Откривена је 1984–85. године испод наслага шута којим је била затрпана.


Donji grad




Пространа зараван између ушћа Саве и Дунава и белог кречњачког гребена, који је и одредио име града, представња Доњоградски плато. У време деспота Стефана Лазаревића овај простор је био фортификационо и урбанистички уређен и представљао економски, културни и духовни центар деспотовине. Доњи град је данас место окупљања спортиста, љубитеља природе и вредно археолошко налазиште.

Црква Ружица



Налази се у источном подграђу у згради која је првобитно служила као барутни магацин. Године 1867, после преласка тврђаве у српске руке, зграда магацина претворена је у цркву названу «Ружица». Иконостас је дело сликара-калуђера Рафаила Момчиловића. Зидне композиције, сцена из живота Богородице и портрети истакнутих људи (Александра Карађорђевића, Николе Пашића и других) дело су сликара Андреја Биценка. На улазу у цркву 1924. године постављене су бронзане фигуре, српски средњевековни витез и војник из првог светског рата, аутора Н.П. Краснова.

Црква Свете Петке



Зидање цркве почело је 1935. године на месту старе капеле, изнад извора који се сматра «чудотворним». Завршена је и освећена на дан Св. Петке Параскеве, 27. октобра 1937. године.
Пројекат за цркву урадио је архитекта Момир Коруновић. Приликом копања темеља за цркву свете Петке ископане су кости српских војника погинулих приликом одбране Београда 1914-15. године, које су потом пренете у костурницу саграђену у бедемима Јакшићеве куле.

Костурница бранилаца Београда



Налази се у зиду испод Јакшићеве куле. Изграђена је 1937. године после реконструкције простора куле и приликом изградње цркве Свете Петке. У костурници су смештене кости српских бранилаца изгинулих у одбрани Београда 1914–1915. године.

Јакшићева кула



То је осмоугаона одбрамбена кула настала у периоду од XI до XV века. Налази се на пресеку североисточног и северозападног бедема Београдске тврђаве. У оквиру аустријске реконструкције тврђаве од 1717. до 1739. године, Јакшићева кула је била уклоњена. Године 1937. извршена је реконстукција бедема и куле која је добила данашњи изглед.
Костурница бранилаца Београда налази се у зиду испод Јакшићеве куле. Изграђена је 1937. године после реконструкције куле и приликом изградње цркве свете Петке. У костурници су смештени посмртни остаци српских бранилаца изгинулих приликом одбране Београда 1914-1915. године.

Амам - старо турско купатило



Налази се у Доњем граду и саграђен је у XVIII веку. На месту амама до 1690. године налазила се зграда барутане која је порушена у експлозији заједно са околним зградама и делом старог зида, док се у самом брегу створио усек. У том усеку Турци су подигли купатило или амам. У експлозији магацина муниције 1944. године амам је тешко оштећен. Реконструкција амама је извршена 1962. године када му је враћен првобитни облик.
Данас се у њему налази Планетаријум астрономског друштва «Руђер Бошковић»

Видин капија



Капија је настала је у XVIII веку. Прву капију изградили су Аустријанци у склопу одбрамбеног система североисточног фронта према Дунаву, али је она срушена и на њеном месту Турци су средином XVIII века изградили данашњу Видин капију. Име је добила по правцу пута који води на исток, ка Видину. Капија има четири бочне просторије које су служиле за смештај страже.



Капија Карла VI



Уклопљена је у североисточни бедем Доњег града и подигнута је 1736. године у част цара Карла VI, «славног освајача Београда». Грађена је у духу барока. Над улазом, са источне стране, налази се монограм Карла VI. На западној страни капије приказан је грб Трибалије са главом вепра која је прободена стрелом, испод њега ратна знамења, а изнад њих царска круна. Овај грб је најстарији очуван грб у Београду. Ову капију често називају и капијом принца Еугена Савојског.

Војна кухиња



Налази се између капије Карла VI и куле Небојша. Ослања се на остатке североисточног бедема Доњег града и настала је у другој половини XVIII века, а грађена је од камена и опеке. По заузимању Тврђаве, Карађорђеви устаници су од априла 1807. године ову зграду користили као тополивницу.
После 1813. године Турци су је претворили у војну кухињу доградивши високе димњаке. После предаје градова Србима 1867. године, у објекат се уселила српска војска. У веома лошем стању зграда је била све до 1964. године, када су почели конзерваторски радови.
Данас се у овој згради налази Научноистраживачки центар за Београдску тврђаву, археолошког института САНУ.

Кула Небојша



На крају доњоградског североисточног бедема налази се најбоље очувана и највећа средњовековна кула Београдске тврђаве. Кула је подигнута око 1460. године на самој обали реке и штитила је улаз у средњовековно пристаниште. Кула је осмоугаоне основе, висока је око 22 м и има пет етажа. На сваком спрату налази се по шест отвора за топове. Ову кулу у XVI и XVII веку турски и европски путописци помињу као Белу или Темишварску кулу. Ново име добила је по највећој и најбоље брањеној кули Горњег града – Кули Небојша, која је разорена после експлозије барутног магацина 1690. године. Тридесетих година XVIII века, у време аустријске реконструкције тврђаве, детаљно је обновљена. Турцима је кула Небојша служи као тамница. Ту је 1798. године живот оставио грчки песник, патриота и поборник ослобођења балканских народа од турске власти – Рига од Фере. Са пропашћу Првог српског устанка многи Срби били су сужњи у Кули Небојша. У ратним годинама 1914–15. ова кула је знатно оштећена. Обновљена је 1938, а последњи велики конзерваторско-рестаураторски радови су изведени 1963. године.

Бастион Светог Јакова



Бастион је део приобалног бедема који је настао према пројекту Андреа Корнара крајем XVII века. Остао је забележен податак да је султан Мустафа II надгледао радове на изградњи бастиона током свог боравка у Београду 1696. године, те су у каснијем периоду Турци овај бастион звали «табија султана Мустафе». У време аустријске реконструкције тврђаве, бастион је добио име по Светом Јакову.

Велики барутни магацин



Укопан је у стени западног подграђа или тзв. Дунавске падине и настао је у време велике аустријске реконструкције Београдске тврђаве. Градња је трајала само две године, од 1718. до 1720. године, са циљем да се што пре направи безбедно склониште за барут, место заштићено од непријатељске артиљерије. Око ове грађевине, средином XVIII века изграђен је изузетно јак заштитни бедем.
Данас је Велики барутни магацин делимично обновљен и уређен. У првој сали налази се поставка римских камених споменика, стела, саркофага и жртвеника који су током низа година прикупљани и доношени са многобројних налазишта Београда, Космаја и Костолца.
У Великом барутном магацину или Барутани повремено се одржавају концерти и позоришне представе.






Izvor:blogoye/danubius

 
Član
Učlanjen(a)
13.02.2010
Poruka
4.075

Nekad i sad

panorama017.jpg



Na užoj teritoriji Grada Beograda ima preko 5.500 ulica, 16 trgova i 32 skvera. Najstarije ulice koje su zadržale prvobitne pravce jesu: Vase Čarapića, Kralja Petra, Cara Dušana, Jevrejska, Narodnog fronta, Gavrila Principa i Karađorđeva. Razvoj ulične mreže počeo je 1867. godine, po odlasku Turaka, kada je usvojen regulacioni plan Beograda koji je sačinio inženjer Emilijan Josimović. Na području 10 gradskih opština najstariji je Studentski trg, a najpoznatiji je Trg Republike.

Knez Mihailova ulica

knez-mihajlova-ulica-18331.jpg


Pešačka zona i trgovački centar - Knez Mihailova ulica je zakonom zaštićena kao jedno od najstarijih i najvrednijih gradskih spomeničkih ambijenata, sa nizom reprezentativnih zgrada i građanskih kuća nastalih krajem 70-tih godina 19. veka. Smatra se da je još u vreme Rimljana ovde bio centar naselja Singidunum, a u vreme Turaka na ovom području krivudale su ulice sa baštama, česmama i džamijama. Sredinom 19. veka ovde je u gornjem delu bila bašta kneza Aleksandra Karađorđevića. Nakon izrade regulacionog plana Beograda, koji je 1867. izradio Emilijan Josimović, ulica je brzo izgrađena i dobila svoju fizionomiju i sadržaj. U njoj se grade kuće i nastanjuju najuticajnije i najbogatije porodice trgovačkog i političkog Beograda. Godine 1870. Uprava grada je i zvanično krstila ulicu dajući joj ime - ulica Kneza Mihaila.

knmihajlova3yw3.jpg



Hotel Srpska kruna

dsrbskakruna1876get5.jpg


HOTEL "SRPSKA KRUNA", Knez Mihailova 56, sagrađen 1869. u stilu romantizma, kao najmoderniji hotel u Beogradu. U zgradi je između 1945. i 1970. bila smeštena Narodna biblioteka Srbije, a danas je Biblioteka grada Beograda.

102121_kugradska-biblioteka-beograd-01-foto-dimitrije-goll-_origh.jpg


Kuća Marka Stojanovića


kucamstojanovicaxix.jpg


KUĆA MARKA STOJANOVIĆA, Knez Mihailova 53-55, sagrađena oko 1889. kao privatna kuća advokata Marka Stojanovića, u stilu neorenesanse. U njoj je bila Akademija likovnih umetnosti, osnovana 1937. godine, a danas je Galerija Akademije.


dscn4248_copy.jpg


Blok Gradjanskih kuća


3159773156_3ba3b7905d_o.jpg

BLOK GRAĐANSKIH KUĆA, Knez Mihailova 50, 48 i 46, nastao 70-tih godina 19. veka, čijim se podizanjem označava početak prekida sa tradicionalnom "balkanskom" arhitekturom. Sve tri zgrade imaju jedinstvenu obradu, izvedenu na stilskom prelazu od romantizma ka renesansi. Blok čine tri zgrade:

KUĆA HRISTINE KUMANUDI, Knez Mihailova 50, izgrađena 1870. kao ugaona zgrada na preseku ulica Kneza Mihaila i Dubrovačke. U zgradi je jedno vreme bila smeštena Francusko-srpska banka, zatim belgijski i engleski konzulat.

KRSTINA MEHANA, Knez Mihailova 48, sagrađena 1869. godine, kao administrativno-trgovačka zgrada u kojoj su braća Krstići otvorili istoimeni hotel, a gde su se do izgradnje Gradske skupštine održavale skupštinske sednice.

KUĆA VELjKA SAVIĆA, Knez Mihailova 46, sagrađena 1869. kao stambena kuća sa trgovačkim radnjama. Od prvobitnog izgleda zgrada je pretrpela dosta izmena.


587.jpg


Zgrada Nikole Spasića


1769184345478c80564373a048889037_450x305.jpg


ZADUŽBINA NIKOLE SPASIĆA, Knez Mihailova 33, sagrađena 1889. godine, po projektima arh. Konstantina Jovanovića u stilu neorenesanse, za stambenu kuću beogradskog trgovca Nikole Spasića.

images


Restoran "Grčka kraljica"

Restoran "Grčka kraljica" sagradjen je 1835 u stilu akademizma.grada u Knez Mihailovoj 51 jedinstvena je po tome i što je služila kao ugostiteljski objekat. Prvo se spominje kao "Despotov han", koji je oko 1860. kupio bankar Jovan Kumanudi i pretvorio ga u hotel "Grčka kraljica".
Početkom 20. veka on je imao 14 soba u kojima odsedaju trgovci iz unutrašnjosti koji u restoranu, koji je nezvanična berza, posluju s kolegama iz Beograda.
Tadašnji vlasnik Andrija Kumanudi, direktor Narodne banke, u hotel privremeno smešta deo njene administracije do završetka palate Banke u Ulici kralja Petra.
Posle Drugog svetskog rata "kraljica" je nastavila da radi kao "Plavi Jadran", jedna od najpopularnijih kafana beogradske "štrafte", a početkom devedesetih joj se vraća staro ime.

v198343p0.jpg


Restoran Ruski car

ruski-car.jpg


Kroz svoju poprilično dugu istoriju Ruski car je izmenio više vlasnika.
Prvi od njih je bio Maksa Antonijević koji je davne 1922. godine srušio
staru kafanu koja je tu datirala još od 1890. godine i podigao na istom
mestu zgradu sa kafanom u prizemlju i varijeteom u podrumu. Tadašnju
kafanu davao je u zakup. Zgrada je zidana od 1924. do 1926. godine po
projektu arhitekte Pere Popovića. Sagradjena je u stilu ruske secesije i
baroka, praćeno gipsanom ornamentikom.
U kafani je najbolje poslovao Ljudevit Rac, koji je tokom rata stradao u
Banjičkom logoru. Nakon oslobodjenja zgrada biva oduzeta, a samim tim i
kafana, koja je 1958. godine nacionalizovana.
Do Prvog Samita nesvrstanih zemalja, 1961. godine, kafana nije radila, a
tada je otvorena kao ekspres restoran „Zagreb“. Dotadašnji enterijer je
potpuno uništen. 1994. godine Ugostiteljsko preduzeće Stari grad daje
restoran u zakup. Novi vlasnik renovira prizemlje restorana, a suteren
pretvara u diskoteku. Restoranu se daje zasluženi sjaj i vraća mu se staro
ime „Ruski car“.

beograd-slike.jpg

Zgrada Srpske Akademije Nauka i Umetnosti

serbian_royal_academy_1924.jpg



ZGRADA SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI, Knez Mihailova 35, podignuta 1923-24. godine, po planovima iz 1912. godine, rad Dragutina Đorđevića i Andre Stevanovića, u stilu akademizma sa elementima secesije. U zgradi se nalaze: Biblioteka SANU, jedna od najbogatijih u Beogradu; Arhiv SANU sa bogatom građom o istoriji Srbije; Galerija SANU u prizemlju zgrade, sa posebnom salom za predavanja, knjižara i antikvarnica.


news_6080.jpg


Piramidu ispred zgrade postavio je grad Beograd 1995 godine. Ima četri strane. Na dve su navedene geografska dužina i širina, tačke na kojoj se nalazi piramida, potom nadmorska visina i ubrzanje zemljine teže u toj tački. Prethodnik te piramide je takođe bila piramida, u neposrednoj blizini jedan vek ranije na vrhu kapetan Mišinog zdanja, gde su bile obeležene strane sveta. Pošto je ta zgrada bila najviša u Beogradu, sa nje su vatrogasci osmatrali Beograd.

250px-Piramida_ispred_Akademije_nauka.jpg


Terazije

Prestolonaslednikov+Trg+_Moskva_.jpg



Najpoznatiji je beogradski trg. Počeo je da se formira u prvoj polovini 19. veka; četrdesetih godina knez Miloš Obrenović naredio je da se srpske zanatlije, naročito kovači i kazandžije, isele iz varoši u šancu, gde su bili izmešani sa turskim življem, i da svoje kuće i radnje podignu na mestu današnjih Terazija. Ilija Čarapić (sin Vase Čarapića), koji je izvesno vreme bio i predsednik Beogradske opštine, imao je poseban zadatak da ovim zanatlijama deli placeve na Terazijama; ko god je pristao da ogradi plac, dobio ga je besplatno_O postanku imena Terazije istoričar i književnik Milan Đ. Milićević zabeležio je: "Uvodeći vodu u varoš Beograd, Turci su duž onoga đeriza (zidanog vodovoda), koji uzima vodu iz mokroluških izvora, na izvesnim daljinama zidali kule, na koje su vodovodnim cevima izvodili vodu da bi ona dobila viši skok za svoj dalji tok". Jedna od takvih kula bila je postavljena na mestu gde je sada Terazijska česma. Pošto su Turci te kule zvali terazije za vodu, ovaj trg je dobio naziv Terazije.
Sve do polovine šezdesetih godina 19. veka na Terazijama su se nalazile, uglavnom, prizemne i jednospratne zgrade. Godine 1860. vodovodna kula je uklonjena i na njenom mestu je postavljena Terazijska česma u znak sećanja na kneza Miloša. Česma je prilikom prve rekonstrukcije trga, 1911. godine, premeštena u Topčider, a ponovo vraćena na Terazije 1976. Značajne promene učinjene su na Terazijama 1911-1912. godine, kada su potpuno preuređene. Sredinom trga postavljeni su pravilni cvetni skverovi, ograđeni niskom gvozdenom ogradom, a na delu prema današnjoj Nušićevoj ulici izgrađena je velika fontana.

Krajem 19. i u prvoj polovini 20. veka Terazije su centar društvenog života Beograda; Najpoznatiji hoteli, kafane i trgovinske radnje smešteni su ovde. Od značajnijih objekata, koji su se nalazili ili se i sada nalaze na Terazijama, treba pomenuti hotel "Pariz", sagrađen oko 1870. na mestu gde je danas Bezistan. Srušen je prilikom rekonstrukcije trga 1948. Na mestu gde je danas "Dušanov grad" bila je kafana "Kod zlatnog krsta" u kojoj je 6. juna 1896. održana prva bioskopska predstava. Do hotela "Pariz" bio je stari hotel "Kasina", sagrađen oko 1860. godine, u kojem je 1918. kratko vreme zasedala Narodna skupština Srbije. Ovde su, do 1920. godine, priređivane predstave Narodnog pozorišta. Sadašnji hotel "Kasina" sagrađen je na istom mestu 1922. Na ovoj strani Terazija, između dva rata, nalazili su se kafana i bioskop "Takovo". I danas je na Terazijama hotel "Moskva", sagrađen 1906 u stilu secesije.
Godine 1936, na temeljima starog, sagrađen je novi hotel "Balkan". Na mestu male kafane "Albanija" podignuta je 1938. istoimena palata. Pred Drugi svetski rat dovršena je zgrada u kojoj je danas Pozorište na Terazijama, a gde se nekada nalazila čuvena "Šiškova kafana". Svoj definitivni oblik Terazije su dobile prilikom poslednje rekonstrukcije 1947. godine, kada su uklonjeni skverovi, fontana i tramvajske šine. U znak sećanja na petoricu rodoljuba koje su nemački fašisti obesili na Terazijama 17. avgusta 1941. godine, na uglu Trga Nikole Pašića i Terazija podignut je spomenik 1983


terazije-moskva.jpg


Hotel Rusija


hotel-rosija-1.jpg


HOTEL "RUSIJA", Knez Mihailova 38, zgrada je sagrađena oko 1870. godine, a dograđena 1920.

Knez-Mihailova-7.jpg


Trg Nikole Pašića

Trg+Nikole+Pasica_001.jpg

Trg Nikole Pašića nalazi se između Terazija, Bulevara kralja Aleksandra i ulice Dečanske, i najmlađi je beogradski trg; izgrađen je 1953. kada je na njemu postavljen vodoskok.
U prvoj polovini 19. veka ovde je bila pusta livada koju je presecao Carigradski drum. Taj deo druma postepeno se pretvarao u ulicu koja se najpre zvala Sokače kod "Zlatnog topa" (po istoimenoj kafani u blizini), a zatim Markova ulica. Nedaleko od mesta gde je sada zgrada Narodne skupštine, na početku Vlajkovićeve ulice, nalazila se jedana od najvećih turskih džamija - Batal-džamija, koja je srušena 1869. godine.
Posle Prvog svetskog rata ovde su se nalazile uglavnom prizemne i jednospratne zgrade. U jednoj od njih bio je smešten sud za Srez beogradski (poznatiji kao "Seljački sud"), gde je za vreme nemačke okupacije bio zloglasni zatvor Gestapoa. Između dva rata izgrađene su zgrade Narodne skupštine (1936), Agrarne banke (posle rata ovde je bio smešten CK KPJ), zatim zgrada lista "Vreme" (sada "Borba"), bioskopa "Beograd" i druge.
Urbano i arhitektonsko formiranje trga otpočelo je posle Drugog svetskog rata, kada su porušene stare zgrade, premeštena tramvajska okretnica, izgrađen vodoskok, uklonjene ograde ispred bivše dvorske bašte i Narodne skupštine, i podignut veliki broj zgrada, među njima Dom sindikata, zgrada Gradske uprave, Investiciona banka. Ovaj trg je dugo nosio ime Trg Marksa i Engelsa.
Na Trgu je 1998. podignut spomenik Nikoli Pašiću.


trgnikolepev8.jpg


Trg Republike

trgrepublikeby6.jpg

Glavni gradski trg obuhvata prostor između "Gradske kafane", bioskopa "Jadran", Narodnog pozorišta i Centralnog kluba Vojske Srbije.
Sadašnji trg formiran je posle rušenja Stambol-kapije (1866) i podizanja zgrade Narodnog pozorišta (1869). Stambol-kapija, koju su sagradili Austrijanci početkom 18. veka, nalazila se između spomenika knezu Mihailu i Narodnog pozorišta. To je bila naveća i najlepša kapija u vreme dok je grad bio opasan šancem. Kroz nju je vodio put za Carigrad (Istanbul), po kome je i dobila ovaj naziv. U narodu je Stambol-kapija ostala zapamćena po tome što su Turci na prostoru ispred nje vršili egzekuciju "sirotinje raje" nabijanjem na kolac. Prilikom zauzimanja Beograda (1806) pred ovom kapijom smrtno je ranjen Vasa Čarapić, poznati vojskovođa iz Prvog srpskog ustanka. U spomen na ovaj događaj ulica u blizini ovog mesta dobila je njegovo ime, a podignut je i spomenik.


Posle uspostavljanja srpske vlasti i rušenja Stambol-kapije, prostor današnjeg Trga Republike dugo je ostao neizgrađen. Narodno pozorište stajalo je više od 30 godina kao jedina velika zgrada. Kada je 1882. podignut spomenik knezu Mihailu, počelo je postepeno urbano formiranje ovog trga. Na mestu današnjeg Narodnog muzeja bila je podignuta dugačka prizemna zgrada u kojoj se, između ostalog, nalazila poznata kafana "Dardaneli", stecište umetničkog sveta. Zgrada je srušena da bi se na njenom mestu 1903. podigla Uprava fondova (sadašnja zgrada Narodnog muzeja). U malom parku pored Narodnog pozorišta, sve do Drugog svetskog rata, nalazili su se poznata kafana i bioskop "Kolarac" (zgrada je bila vlasništvo trgovca i dobrotvora Ilije Milosavljevića Kolarca). Palata "Riunione", u kojoj se nalazi bioskop "Jadran", sagrađena je 1930.


beograd-trg-republike.jpg




Izvor:danubius.net
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
12.04.2010
Poruka
36
Beogradski romeo i julija

[video][/video]

[video][/video]

Dodato posle 23 Sati 15 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

BELE RUŽE BEOGRADSKE



Autor: Marina Božović





... i pre nego što se na mestu drevnoga grada Singidunuma iznova sazida Beograd i prvi put postade prestonica Srba, a u vreme Svetoga despota Stefana Lazarevića, sina Svetoga kneza Lazara, koji časnu glavu izgubi 1389. godine u Kosovskom boju protiv najezde Turaka; mlada udovica čestitog Lazarevog viteza Stojana Vujinovića, sa još nerođenim čedom Stojanovim pod srcem, hođaše od nemila do nedraga i nemaše gde glavu skloniti te tužne jeseni 1389. godine, dok ne stiže na mesto gde se reke Sava i Dunav zagrliše. I tu na mestu drevnog grada obgrljenog rekama, ugleda pećinu ispod razrušenih zidina, gde uteče od strašnoga sveta stari isposnik i vidar Simeon, koji ojađenu vitezovu udovicu od srca primi i ugosti.

I te jesenje noći 1389. godine, rodi se Milica, kći slavno poginulog viteza Stojana Vujinovića. Starac Simeon sa suzama pogleda čedo u rukama, te ga predade iznemogloj majci, što mnogo postrada rađajući je. Privi majka Milicu u naručje i podiže oči ka nebu:

- Blagosloven Gospod Koji mi dade da vidim plod ljubavi moje i Stojanove, na mestu večnog zagrljaja dveju reka, koje blagosiljam, jer primi mene nevoljnu kad nemadoh gde glavu svoju sa čedom pod srcem skloniti!-

Lice joj odjednom čudesno zasvetle, jer Gospod ču blagosiljanje njeno i dade joj da vidi u zagrljaju reka beli grad obnovljeni sa kapijama širom otvorenim, pa poljubi kćer Milicu i reče:

- Čedo Milice, ovde te ostavljam, rasti sa novim gradom belim koji mi pokaza Gospod.- I izdahnu toga časa.

Starac Simeon sahrani mučenicu pored obale, ispod žalosne vrbe, da zauvek gleda mesto zagrljaja Save i Dunava, koje blagoslovi. A vitezovu kći Milicu, čuvaše starac kao najveće blago. Ruka ih Gospodnja zakloni u smutna vremena od svakoga zla; u miru Simeon sa siroticom sakupljaše lekovite trave, i s molitvama, spravljaše čudotvorne meleme, naučen od hilandarskih staraca još u svojoj mladosti. Glas o njemu daleko se još izranije pročuo, te su mnogi dolazili i nikome pomoć ne odbi, pa zato u miru življaše gajeći Milicu. Milica rastijaše dobrotoljubljem njegovim, među slavujima, cvećem i travkama; zadoji se mirisom kamilice, nane i tamjana, spokojno tumarajući po obali, livadama, sve do pitomih padina i šumaraka lekovite Avale. Tako se od malena poznanju bilja i čiste molitve nauči, i steče srce samilosno, da je Simeon od milošte svojom rukom desnicom nazivaše. I dočekaše dane 1402. godine, kada despot Stefan Lazarević nađe najkrasnije mesto od davnina i poče zidati beli grad Beograd za prestonicu, kao što blagoslovom izmoli od Gospoda i predskaza majka Miličina. Prepustivši Milicu blagoslovenom gradu koji se rađao, starac Simeon u miru predade duh svoj Gospodu.

Beograd privi vitezovu kći Milicu kao anđela svoga, jer zaista i bi anđeo i blagoslov grada koji nastajaše.

I stasaše Beograd i Milica zajedno, zablistavši čudesnom lepotom! Beograd otvori širom svoje kapije i prigrli u svoje toplo naručje sve ljude dobre volje, stvaraoce i pesnike, sve putnike namernike, i pruži utočište u zla vremena svim prognanima i nevoljnima, ne pitajući ko je ko i odakle dolazi. I Milica otvorikapije doma svog i srca plemenitog, koje posveti svima kojima pomoć trebaše, a mnogo beše bolnih i potrebitih, što priticahu u Beograd sa svih strana. Na sebe i na snove devojačke, lepa Milica i ne mišljaše, niti ikad za sebe išta požele, već samo za drugoga. A dovoljno je bilo pogledati je, da svaka muka i tuga iz srca čovekova nestane, jer svetlim anđelima Gospodnjim i likom i srcem nalikovaše. Blagosloven beše dan svakome, koga Milica ozari svojim bezazlenim osmehom i bistrim pogledom. Dodir njenih nežnih ruku olakša, ili odagna svaku bolest; svaka travka njenim čistim rukama uzbrana posta lekovita, tako je dobro dobrotvor njen, starac Simeun, bilju i molitvi pouči.

I slivahu se u Beograd ljudi sa svih strana sveta, jer čuše za Beograd, prestonicu širom otvorenog srca i kapija, gde će naći mira i spokoja dušama svojim.

A u to vreme, kralju daleke zemlje na severu teško oboli sin jedinac Kristijan, mladi princ koji se do tada lepotom i dobrotom izdvajaše od svih prinčeva na svetu. Uplaši se kralj da će jedinog svog ljubljenog sina izgubiti i neće imati kome kraljevstvo da ostavi, pa dozva sve vidare i iscelitelje, da mu naslednika iscele, ali ne mogaše ni bolest prinčevu spoznati. A ono duh prinčev od uninija pogubnog oboli, te ne vide životu nikakav smisao, pa i svaku želju za životom izgubi.

Sahranjivaše već kralj svaku nadu i bespomoćno gledaše kako mu sin jedini kopni, a onda usni čudan san: prekrasna devojka bistrih očiju i anđeoskog osmeha, gle, pruža ruke i privija sina njegovog u zagrljaj, te ga povede na vrh beloga grada zagrljenog rekama, i gle, zablista kruna na glavi sina njegovog isceljenog!

Trže se iz sna kralj, i odmah razasla sve glasnike da saznaju gde je, i ču li ko za beli grad u naručju reka širom otvorenih kapija. A samo što jedan beogradski trgovac srebrom stiže u prestonicu te daleke zemlje na severu, začudi se mnogo kad ču da se slava Beograda i vitezove kćeri Milice, na čudesan način i do ove daleke zemlje pronela. Silno se tek obradova kralj kad se uveri da grad i devojka iz sna postoje. Još kad ču da je to Beograd, prestonica mladog, a već slavnog vladara despota Stefana, koga i neprijatelji poštovahu i veličahu, ne časi ni časa! Sa sinom na nosilima i svom svitom svojom krenu, pun vere i nade, u daleki Beograd, gde stiže posle mnogo dana, ipak se u srcu pribojavajući, kako će biti dočekani u tom stranom, nepoznatom gradu. Ali ih čestiti srpski despot Stefan primi kao najrođenije, kao što sve primaše, kako bogatog, tako siromaha, i kao brat saoseti sa bolom njegovim, da se kralj nije mogao načuditi!

Odmah despot Stefan posla da pozovu Milicu, što i njegovu neprebolnu ranu iz boja vidaše suzama, biljem i molitvama i muke mu olakšavaše; koju, i u to gluvo doba, zatekoše gde neguje nevoljne.

I čim Milica nogom kroči u odaje, kralj daleke zemlje sa severa se ozari, jer u Milici prepozna devojku iz sna, za koju i sad pomisli da mora biti anđeo. A princ Kristijan je ležao na postelji, u tami, jer svetlost mu svaka omrznu, bez ikakve volje da oko sebe i pogleda. Milica priđe postelji, brižno se nadvi nad njim, a onda uze belu ružu zadenutu na svojim nedrima i pređe ružom preko prinčevog obraza. Čednom mirisu bele ruže, sa Miličinih nedara uzete, ni bezvoljni princ ne odole!



Otvori svoje lepe, plave oči i srce mu živnu kad pored sebe ugleda prelepu, nepoznatu devojku kako mu se blago osmehivaše. I prvi put posle mnogo vremena, rodi mu se želja u srcu, da dotakne tu čudesno lepu devojku i uveri se da nije san, ili priviđenje. I ispruži drhtave ruke ka njoj, i dodirnu je! Milica uzdrhta, nešto nepoznato preplavi joj srce i prvi put njeni devojački obrazi zarumeneše od nežnosti dodira njegovog i pogleda plavetnog.

U tom času, prvi zraci sunca nad Beogradom razvejaše tamu odaje i u isti mah, dvoje mladih se postideše – Milica srca ustreptalog i obraza užarenih, a princ

nemoći svoje pred krasnom devojkom. Smerno obori glavu Milica i spusti belu ružu na grudi prinčeve, te se okrenu i nakloni gospodaru svome despotu Stefanu, i dragom gostu, kralju daleke zemlje sa severa:

- Duh prinčev je bolestan i dobro će mu ovde, u Beogradu, među nama biti – reče, te krenu iz odaje glave smerno oborene. Princ Kristijan se pridiže, za njom gledajući, belu ružu na srce pritisnuvši. Poče ustajati! Sluge pritrčaše da mu pomognu, ali ih princ odagna od sebe i sam zakorači za njom, sve u strahu da je iz vida ne izgubi!

Zagrca od radosti srce kralja daleke zemlje sa severa, htede da zagrli sina što mu iz postelje ustade, ali ga ruka mudrog despota Stefana zaustavi.

Stigavši do vrata, Milica se okrenu da bi se još jednom gospodaru naklonila, kad vide princa Kristijana kako hrli ka njoj slabašan, zanoseći se, sve je preklinjući plavetnim pogledom. Srce je ponese njemu, prihvati mu ruke ka njoj ispružene, da nejak ne padne. Klonu glava prinčeva na Miličinu i zanosni miris njene kose nedirnute opi mu srce, i bi gotov tog časa umreti, samo da ga od ove devojke ne odvoje.

Kralj daleke zemlje na severu očima svojim nije mogao verovati, gledajući sina gde mu ožive. I mnogo dana ostade u Beogradu, čekajući da mu se sin potpuno oporavi i ojača, a i da se od mladog srpskog despota Stefana nauči roditeljskom vladanju državom u najtežim vremenima. Htede kralj velikim blagom da nagradi Milicu i dobrog domaćina despota Stefana, i grad beli, Beograd, u kome nađe mira i spokoja duši svojoj; ali kako ne htedoše prihvatiti, nagrađeni dovoljno radošću srca njegovog, te kralj blago, u potaji, razdeli beogradskoj sirotinji.

A sin njegov, princ Kristijan, naruči od zlatara beogradskog medaljon, u koji položi belu ružu Miličinu što ga ožive, i čuvaše taj medaljon pored srca kao najveću svetinju. I još nije verovao da sve nije san; strahovaše da će se odjednom u tami svojoj probuditi, te neće biti ni ovog svetlog grada u naručju reka, ni pogleda Miličinog da teskobu srca njegovog razgoni.

Uzdrhta princ od straha i te večeri, dok su on i Milica sedeli na obali, čežnjivo gledajući zagrljaj Save i Dunava. Strepnja se i u srce Miličino uvuče, jer i za nju sve bi kao san, a oseća, umrla bi ako je ko iz sna čudesnog probudi, jer princ beše prva i jedina želja srca joj, koje do tada za sebe ništa nije zaželelo. A opominjaše ih despot Stefan izokola, blago, da ih bezalene, mlade, ne postidi, sve govoreći da rod vladarski pravo na sebe i na ljubav nema, za primer ističući sestru svoju Oliveru, što se za neprijatelja ljutog, oceubicu udade, mira radi srpskoga, ali uzalud, jer čim se prvi put ugledaše, već prekasno za opomene beše.



Opraštalo se sunce sa Beogradom, Sava se stapala sa Dunavom, vetar se nežno poigravao sa Miličinom kosom, a princ Kristijan više ne izdrža, već spusti ruke na njena ramena i privuče je sebi.

Nad Beogradom se tiho spusti veče, čežnjivi miris vrba i bele ruže sa Miličinih nedara opi željna srca, a prvi mrak sakri od sveta prve, drhtave poljupce. A, na kuli je stajala jedna prilika u tami i rastuži se, i uplaši, jer uvide sve. I sačeka da stigne sin njegov sa obale, te ga podseti da mu je dostojna

verenica još u detinjstvu odabrana i da je sudbina čitavog kraljevstva njemu na savesti i u njegovim rukama. Prekori ga da se ugleda na mladog despota Stefana, koji dušu svoju položi za narod svoj raspet između Scile i Haribde, i nikakvu platu, ili zadovoljstva ličnoga niti traži, nit’ sebi dopusti. Zar ništa ne nauči u ovom blagoslovenom Beogradu, među ovim dobrim, požrtvovanim ljudima, za koje sveta dužnost beše da služe i pomognu bližnjima, a od njega čitavo kraljevstvo zavisi! Pokunji se princ Kristijan, reči mu očeve padoše na dušu kao ugljevlje užareno, a svest o dužnosti preteškoj ga nadjača, srce mu rastržući.

Pre nego što prvi zraci sunca probudiše Beograd, oprosti se kralj daleke zemlje sa severa sa dobrotvorom svojim despotom Stefanom, pa sa tužnim sinom svojim i celom svitom, tiho napusti Beograd. Princ pritiskaše medaljon sa belom ružom na srce svoje, i zaklinjaše se Beogradu, odlazeći. I stigavši u kraljevstvo svoje na severu, požuri da dužnost ispuni, te oženi dostojnu verenicu, a ubrzo i naslednika dobi, te još samo čekaše da mu sin za krunu stasa, da bi slobodan, mogao, obećanje srcu svome dato, ispuniti.

A Milica i ne sluteći, toga praskozorja pohita, da sa ljubljenim svojim, zajedno prve zrake sunca na najvišoj beogradskoj kuli dočekaju, ali princa plavetnog pogleda više u Beogradu ne bi.

Svi su se tog strašnog dana od njenog očajnog pogleda sklanjali, jer niko nije mogao gledati patnju one, koja je svima samo radost donosila. Priseti se skrhana Milica opomena mudrih despota Stefana, ali opet nije verovala, da će princ moći da joj se ne vrati. Uzalud je tog dana sa suzama tražila princa Kristijana, uzalud mesecima i godinama čekala pored kapija beogradskih, da ga ljubav u naručje njeno zauvek dovede. Umirahu i poslednje nade srca očajnog i izneverenog, koje od bola nesnosnog oslabi, a leka sebi ne htede dati.

A u zlo doba, Dunavom stiže strana lađa u Beograd, dok je Milica sa suzama bilje brala blizu pristaništa. Kad vide stranu lađu potrča joj, i pitaše sve putnike za daleku zemlju na severu i za lepog princa Kristijana. I za zlo, nađe se jedan od putnika da joj smrvi srce iznemoglo, jer joj reče samo ono što se moglo znati, bez gledanja u dušu prinčevu: princ njen već je kralj postao, srećan živi sa kraljicom svojom i sa sinom, naslednikom svojim.

Otetura se Milica do obale, gde zateče kao uvek Savu i Dunav u vernom zagrljaju, pa ispusti korpu sa biljem uzbranim, i okrete gradu svome i zavapi:

- Lepi moj, beli grade, što najveće srce imaš, i svima ga daruješ! Utočište pružaš svakome, sažališ se na svačiju muku! Grade moj, koji i njega, jedinu želju

srca mog, primi kao najrođenijeg, i njemu srce podari, i isceli ga da kraljevstvo svoje može sačuvati! Samo se na mene, čedo tvoje, Beograde, ne sažali! Samo mene sirotu izneveri! Zar zbog mene, verne sluškinje tvoje, nisi mogao, Beograde, delić srca da mu zarobiš, pa kad iz tebe i ode, da mora da ti se vrati!-

Zadrhta Beograd, što slobodu svoju i svačiju iznad svega ljubljaše!

Ražalosti se od ljutog prekora anđela svog, vitezove kćeri Milice!

I zaplaka Beograd, što dožive da ga Milica prekori, zbog duha plemenitog i slobodoljubivog!

A i pre nego što je poslednje ljute reči svome gradu uputila, uvide Milica šta učini, te skrhana na kolena pade, i srce joj prepuče od stida što svoj Beograd povredi, i žalosti što je ljubav svoju izgubila.

Ceo Beograd izađe da anđela svoga anđelima Gospodnjim isprati, i sahrani blizu zagrljaja Save i Dunava, pored majke što isto, bez ljubljenoga svog viteza ostade.

A neznanac jedan ispunjavaše zakletvu svoju davnu, i stiže na konju umornom od daleka puta u Beograd, koji kao da zamro beše, jer svi bejahu na obali plačući za Milicom. Oseti neznanac zebnju u duši i podbode konja kad ugleda na obali narod ucveljeni. I stiže u času poslednjega celivanja, i kriknu kad vide koga celivaju. Uzdrhta Beograd od krika njegovog, potamne nebo od očaja plavetnog pogleda. Siđe s konja, iskida medaljon na srcu svom pritisnutim, i kao bez duše pritrča odru i zagnjuri glavu na nedra Miličina i ruke njene prekrštene, sa belom ružom zadenutom.

Svi stajahu kao skamenjeni. Neznanac plavetni pogled ka nebu podiže, pomisliše da za oproštaj moli što se ogreši o Milicu i stiže prekasno. A on se Bogu pomoli za ono što mora činiti, i pre nego što je iko mogao da nasluti, skriven nož u srce zari i pade na nedra Miličina.

Zajedno ih sahraniše pored Save i Dunava, da ih više niko ne razdvoji, a grobove im belim ružama prekriše.

I mnogo vremena otada proteče Savom i Dunavom ... Prođe vreme Svetoga despota Stefana Lazarevića. Šest burnih vekova prestoničkih sakriše humke vitezove kćeri Milice i princa daleke zemlje sa severa, Kristijana.

A Beograd, blagoslovena prestonica u naručju reka, ostade do današnjeg dana širom otvorenog srca i kapija. Iznad svega i danas ljubi slobodu svoju i svačiju. Svi koji u njega dođu, i sada radost i spokoj dušama svojim nalaze, i sami, voljom svojom, latice srca svojih u Beogradu ostavljaju, da bi mu se i kad odu, ponovo vratili.

Ostade i ova drevna legenda o čednom mirisu belih ruža beogradskih, što i danas srce čovekovo vaskrsava i velike ljubavi u Beogradu rađa.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Najpre nekoliko reci o Beogradu, tekst je preuzet sa wikipedie, besplatne enciklopedie,


Београд је главни и највећи град Србије. Један је од најстаријих градова у Европи. Прва насеља на територији Београда датирају из праисторијске Винче 4.800 година пре нове ере. Сам Београд су основали Келти у 3. веку пре н. е, пре него што је постао римско насеље Сингидунум. Словенско име „Белиград“ први пут је забележено у 878. године. Београд је главни град Србије од 1403. године и био је престоница разних јужнословенских држава од 1918. па до 2003, као и Србије и Црне Горе од 2003. до 2006.


Fortress_Belgrade.jpg


Град лежи на ушћу Саве у Дунав у централном делу Србије, где се Панонска низија спаја са Балканским полуострвом. Број становника у Београду према попису становништва из 2002 је износио 1.576.124. Највећи је град на територији бивше Југославије и по броју становника четврти у југоисточној Европи после Истанбула, Атине и Букурешта.


Град Београд има статус посебне територијалне јединице у Србији са својом локалном самоуправом. Његова територија је подељена на 17 градских општина, од којих свака има своје локалне органе власти. Београд заузима преко 3,6% територије Републике Србије, а у њему живи 21% укупног броја Срба (не укључујући Косово и Метохију). Београд је такође економски центар Србије и средиште српске културе, образовања и науке.


A evo i jedne zanimljive fotografije Beograda za pocetak,

Pobednik-wallpaper-m.jpg


I jos jedne,

kalemegdan-lav-m.jpg

2372337732_e7c66d643f_o.jpg

2372335376_41460e5714_o.jpg

fotograije_beograda_konj500.jpg

fotograije_beograda_crkva50.jpg

Belgrade_photo_500.jpg

Genex-apartmani.jpg

Hotel-Interkontinental.jpg

file.php

izvor:tt-group
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Подсећање, 70 пролећа од бомбардовања Београда

Подсећање, 70 пролећа од бомбардовања Београда

ЦРНО НЕБО НАД БЕЛИМ ГРАДОМ

Био је то злочин који је изазвао згражање целог тада слободног света. У знак одмазде због 27. марта, Геринг спроводи наређење свог фирера – уништити Београд!

1.jpg

u.jpg
првим часовима 6. априла 1941. године, без претходне објаве рата, почео је напад Сила осовине на Југославију. Операција је имала тајни назив „Страшни суд” (нем. Strafgericht). На наше границе устремило се више од педесет немачких, италијанских и мађарских дивизија. У уснулом Београду мало је ко то знао, али не задуго. Већ пре седам часова тог сунчаног недељног јутра на Београд су се обрушили авиони сејући смрт и разарања. Сурово и беспоштедно као на мало који град до тада.
О немачким плановима бомбардовања Београда југословенска влада била је обавештена најкасније 2. априла шифрованим телеграмом из Вишија. Власти одговарају проглашавањем Београда, Загреба и Љубљане „отвореним градовима”, али не предузимају никакве делотворне мере за заштиту становништва. Тако је дошао и шести април. Време је било изузетно лепо. Трупе фашистичке коалиције биле су у приправности. Напад је почео у два часа ујутру, када су фашистичке борбене јединице такозване Ђердапске групе прешле Дунав и запоселе Сипски канал обезбеђујући тако себи слободну пловидбу.
Следећи напад био је усмерен на пресецање одступнице југословенској војсци према Грчкој. У 5.20 часова немачки моторизовани корпус, уз снажну подршку авијације, продире у источне крајеве наше земље на фронту дугачком сто километара, од Криве Паланке до планине Беласице. У исто време главне снаге Четврте немачке ваздухопловне флоте почеле су бомбардовање аеродрома код Куманова, Скопља, Ниша, Загреба и Љубљане.

Сирене уз фијук бомби


2.jpg

Снимак Београда који је начинила посада немачког бомбардера 6. априла 1941. У првом плану је контејнер са запаљивом бомбом. Београд о свему томе и не слути. У граду је тек почињао живот пролећне недеље. Да зло буде веће, једна лажна узбуна у току ноћи прекинула је сан Београђана који су се око четири часа ујутру заморени вратили у своје постеље. Али, већ пре седам часова, готово неопажено, наилази први талас бомбардера. У први мах неверица, па зебња и одмах затим сурова стварност.
У напад на Београд нацистички бомбардери и ловци кренули су с најближих аеродрома у Аустрији, Мађарској и Румунији. У току 6. априла Београд је четири пута нападнут, први пут најснажније. У три таласа који су трајали по двадесет минута на град је сручено око 200 тона бомби. Други напад уследио је око 11, трећи око 14 и последњи тога дана око 16 часова.
У овим нападима укупно је учествовало око 480 бомбардера и 250 ловаца, а на град је бачено око 360 тона разорних и запаљивих бомби. Ваздушни напади настављени су у току ноћи и следећег дана, али са знатно мањим снагама.
За нападе другог дана карактеристично је да су „штуке” и ловци жешће него првог дана митраљирали незаштићено становништво и колоне избеглица. Бомбардовање је обновљено и у време приближавања нацистичких трупа граду 11. и 12. априла.
Нападе на Београд извршила је Четврта немачка ваздушна флота под командом генерал-пуковника Александра фон Лера, који је 1947. године осуђен на смрт као ратни злочинац, између осталог и због бомбардовања Београда.
У овим ваздушним нападима посебно психолошко дејство постизано је лаким бомбардерима, такозваним штукама које су се обрушавале нишанећи мање објекте и људе. У њих су биле уграђене посебне сирене које су уз фијук и експлозију бомби стварале заглушујућу буку и сејале панику. У нападу на град употребљено је и једно до тада тајно немачко оружје – тешке бомбе од 1000 килограма с кочећим падобраном који је омогућавао да се постигне веће површинско разорно дејство.

Непознат број страдалих


3.jpg

Уништена стамбена зграда у близини Бајлонијеве пијаце

Изненадни напад је, разумљиво, нанео тешке губитке недужном цивилном становништву града чији број ни до данас није потпуно утврђен. Према подацима којима располаже београдско погребно предузеће, од жртава априлског бомбардовања 1941. године сахрањено је на Новом гробљу у Београду укупно 2007 особа. Од тога броја идентификовано је 646, а неидентификовано 1361 жртва и то: мушких 909, женских 393 и 59 деце.
На основу званичних докумената – књига регистра за 1941. годину – сачињени су посебни спискови с именима идентификованих жртава. Спискови су рађени приликом реконструкције заједничких гробница ровова током 1966. и 1973. Али, трагични биланс рушилачке ратне стихије која се сручила на Београд овим није исцрпљен. Испод рушевина које нису могле да буду раскрчене остао је непознат број погинулих. Њихов број се и данас само наслућује.
Током бомбардовања велики број грађана нашао је смрт у јавним склоништима изграђеним непосредно пред рат. Била су то обична рововска склоништа покривена земљом и могла су да служе само као заклон од непријатељске ватре преко пута. Ова склоништа била су посебна мета немачких бомбардера који су их, обавештени тачно где се налазе, уништили. Тако су погођена јавна склоништа у Карађорђевом парку, у Студентском парку код Вуковог споменика, код Правног факултета, у Крунској улици и у порти Вазнесенске и цркве Александра Невског у Душановој улици. Само у склоништу у порти цркве Александра Невског, колико се зна, смрт је нашло 70 лица.

4.jpg

Стари двор у рушевинама
Бомбардовањем је било захваћено читаво подручје града, само што је због густине насељености више страдао центар. Поједине улице биле су и буквално затрпане рушевинама. Такав је случај био с улицама: Цара Уроша, Страхинића Бана, Дубровачком, Банатском, Душановом. Посебно је тешко страдао ужи центар: Престолонаследников трг (данас Теразије), Краља Милана, Кнеза Милоша, Немањина, затим улице око железничке станице, Славије, Аутокоманде, Вуковог споменика. Бомбардовања нису била поштеђена ни стамбена насеља: Дорћол, Палилула, Аутокоманда, Бањица, Топчидер, Раковица, Сењак.
Према извештају Техничке дирекције, током маја 1941. године забележено је 714 порушених зграда, 1888 теже оштећених, односно делимично порушених, 6615 лакше оштећених и 22831 лакше оштећени стан. Укупно, половина постојећих објеката.

Лешеви под цвећем


Сву страхоту зверског напада на отворен, небрањени град можда је понајбоље наслутити из поверљивог извештаја који је немачки војни аташе у Београду, пуковник Тусен, 16. априла 1941. послао Команди копнене војске. Предмет је „Извештај о искуствима у ваздушном нападу на Београд”. Пуковник Тусен је, између осталог, записао и ово:
„Према лично добијеним утисцима, ваздушни напад на Београд био је мање у вези с војним операцијама. Он је управо имао циљ да паралише главни град земље као седиште централних власти, да становништво стави под најјачи морални притисак и да тако учини посредно супротно дејство на вођење рата.
Битан моменат дејства ваздушног напада на Београд био је изненађење. Оно је потпуно успело. Кратко пре напада дат је аларм за напад из ваздуха, али се становништво, које је веровало да се ради о некаквој вежби за заштиту из ваздуха, није освртало на то. Напад је био временски концентрисан и изненадио је становништво у кућама или на улицама. Људи су делом још спавали, а сељаци су се баш возили са периферије у центар града, на пијаце. Отуда је почетак напада био особито с пуно губитака, а морални утисак снажан...
Морална последица напада битно је појачана хуком ’штука’ и бомби која је на неискусне остављала утисак непосредне претње, и онда када је дејство удаљено. Присуство жена и деце и осећај да се они ни на који начин не могу заштитити, нити да им се може помоћи, оптерећивало је нерве мушкарцима. Људи, који су улицама унезверено тумарали тамо-амо, и који су рушењем својих кућа остали без крова над главом, појачавали су панику.

5.jpg
На мети се нашла и Железничка станица


Лешеви који су се налазили свуда унаоколо пружали су, услед већином јаких осакаћења, језовиту слику. Пошто су у Београду организација за заштиту из ваздуха и служба спасавања потпуно затајиле, лешеви су данима остали да леже на улицама, посути само цвећем.
Материјална последица напада постала је нарочито тешка услед уништавања електричних и водоводних инсталација, које је готово одмах уследило. Њихово уништавање приликом дужег сталног напада довело је после око две седмице до катастрофе и људе је приморало да напусте град... У Београду, који није располагао залихама никаквих животних намирница, настао је већ после четири дана такав недостатак да је отпочето пљачкање радњи са животним намирницама...”
Дотични сведок с лица места даље је писао да „број мртвих према подацима градске управе износи 4000, од тога половина затрпана. Два јавна склоништа за заштиту из ваздуха у парку погођена су и порушена. Она су имала само мали заштитни кров од земље. Једна црква, напуњена људима, добила је пун погодак...”

ПАМЋЕЊЕ У ПЛАМЕНУ

Погођена запаљивом бомбом већ првог дана напада на Београд, на Косанчићевом венцу до темеља је изгорела Народна библиотека, чувар сећања. У својој Архитектонској енциклопедији Београда Слободан-Гиша Богуновић је записао да су немачке бомбе унеле пламен „међу три стотине хиљада штампаних књига, хиљаду пет стотина изузетно вредних рукописних књига из средњег века, драгоцених сведочанстава у облику мапа, гравира и слика, али и комплетне приватне библиотеке учених људи и народних просветитеља Вука Караџића, песника Лукијана Мушицког, филолога Ђуре Даничића”. Богуновић још додаје и податак за неверовање а тиче се наших људи задужених за старање и бригу о Народној библиотеци који су, после напада, допустили да „благо библиотеке намерно, током три месеца, (буде) остављено да догорева и тиња”.

ОДБРАНА


Немци су над Београдом 6. и 7. априла 1941. године изгубили 40 авиона: 26 је оборила противавионска артиљерија, а 14 наши пилоти Шестог ловачког пука. Једанаесторица пилота ловаца овог пука, после пожртвованих борби, нису успели да се врате у базу...

Аутор:
П. М.
Извор: Политикин забавник



 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Skadarlija

BEOGRADSKI MONMARTR
S K A D A R L I J A


Skadarlija-BeogradskiMonmartr1a.jpg


Niz naizgled oronulih ali držećih kućeraka, smeštenih u nekoliko stotina metara dugačkom sokaku, već poodavno je najatraktivnija četvrt u centru savremenog Beograda. Izgled Skadarske ulice, skraćeno nazvane Skadarlija, potiče iz 19. veka, a obnovljen je 1968. godine. Zbog autentičnosti i prijatne, boemske atmosfere dobila je epitet beogradskog Monmartra, a mnogi je upoređuju i s atinskom Plakom. Malo je onih koji su bili u Beogradu, a da su zaobišli ovo (nekadašnje) utočište pesnika, pisaca, glumaca, slikara i drugih noćobdija svih zanimanja.

U knjizi utisaka nalazi se impozantan spisak od preko 80 svetskih državnika,— blizu 20 kraljeva i careva (Huan Karlos, Haile Selasije, Reza Pahlavi...) i mnoštvo čuvenih biznismena (Rokfeler i Rotšild).

Do polovine 19. veka Skadarlija se nalazila na periferiji grada i naseljavali su je Cigani koji su pravili kuće oblepljene blatom, te je tada bila poznata kao Cigan-mala. A onda je, 1880, uz samu ulicu Ignjat Bajloni podigao savremeno opremljenu pivaru oko koje ubrzo niču brojne kafane. Kafane poput "Tri šešira", "Ima dana", "Dva bela goluba" i druge postaju stecište umetničkog Beograda gde se, uz tradicionalne specijalitete srpske kuhinje i dobru kapljicu, živi poseban život.

Danas u ovoj kaldrmom popločanoj ulici, pored ljupkih kafana iz kojih se čuje tihi jecaj violine ali i jeka truba, nalaze se i male umetničke galerije, antikvarnice, ali i moderni kafei.—

KALDRMA KOJOJ SE SVI VRAĆAJU


Skadarlija1.jpg

Ovde su deo svog života proživeli veliki pisci, glumci, političari...

Na prostoru na kojem se danas nalazi Skadarlija, sve do prve polovine XIX veka, bila je pustoš koja se prostirala između šančeva koji su opasavali grad i sela Palilule. Posle drugog srpskog ustanka, Beograd je počeo da se širi, srpske vlasti su počele planski da naseljavaju krajeve oko Save, dok se buduća Skadarska ulica razvijala stihijski, budući da nije bila u tim prvim urbanističkim planovima. Palisade na šančevima raznela je gradska sirotinja i koristila ih za ogrev, a na obodima šančeva naseljavali su se Cigani i gradili kolibe oblepljene blatom sa trščanim krovovima, zbog čega je kraj dobio ime Šićan-mala, odnosno Ciganska mahala.

Prvi put je ova ulica ucrtana u plan Beograda 1854. godine; trinaest godina kasnije pojavljuje se i na urbanističkom planu, a sredinom 1872. dobija ime koje i danas nosi, a koje je bilo promenjeno samo jednom, za vreme austrijske okupacije, kada se iz nepoznatih razloga Skadarlija zvala Ružina ulica. Postepeno se ovde doseljavaju sitni činovnici, praktikanti, zanatlije, kalfe i kafedžije sa svojim porodicama, podižu solidnije kuće i ulica dobija gradski karakter. Najstarija sačuvana kuća iz tog perioda kada je ulica renovirana jeste Štihina kuća, koja se danas nalazi na adresi Skadarska broj 31. Zna se još da je tu postojala jedna fabrika šešira, nekoliko piljara, zanatskih radnji i reprezentativna pivara na samom dnu ulice.

Arhitektonski razvoj ulice zaustavlja se početkom Prvog svetskog rata, zbog čega je ovaj kraj ostao nerazvijen iako se nalazi u samom centru velegrada. Za vreme kišnih perioda, kanal koji je proticao sredinom ulice bio je premali da primi svu nadošlu vodu, a kamenje iz kaldrme izgledalo je kao rečno korito. U administrativnim kartama Beograda, taj kanal je označavao granicu između dva gradska kvarta, pa je leva strana, gledano sa vrha ulice, pripadala dorćolskom, a desna palilulskom kvartu. Pošto je svaki kvart imao različite zakone o noćnom muziciranju, ta granica je mnoge spasla policijskih batina. Naime, dovoljno je bilo prekoračiti kanal, iz dorćolskog preći u palilulski kvart, koji je imao liberalnije zakone za braću po nesanici, pa da se izbegne gnev žandarma zbog nepoštovanja javnog reda i mira.

Ova, inače skromna ulica sa prizemnim kućama, uokvirena krošnjama drveća, u kojoj se živelo palanački, postala je stecište naših najnaprednijih duhova sasvim slučajno. Početkom prošlog veka Beograd je na šezdeset hiljada stanovnika imao preko trista kafana, od kojih je desetak bilo u Skadarskoj ulici i okolini, a od kojih nijedna nije imala reputaciju i značaj čuvene kafane Dardaneli koja se nalazila na mestu današnjeg Narodnog muzeja. Zbog blizine Narodnog pozorišta, tu su se okupljali poznati glumci i književnici, a blizina brojnih redakcija tadašnjih časopisa učinila je da se mnogi tekstovi napišu za kafanskim stolovima. Bilo je to sastajalište umetničkog i intelektualnog Beograda sve do proleća 1901, kada je kafana srušena. Po nekom prećutnom dogovoru, njeni stalni gosti se posle nekog vremena spuštaju stotinak koraka niže, niz strme sokake iza pozorišta, i zauzimaju skadarlijske kafane, kada počinje brzi razvoj ove ulice i nastaje mnoštvo anegdota i mitova u vezi sa njenim posetiocima.

Po velikom hrvatskom piscu i esejisti Antunu Gustavu Matošu, inače čestom gostu Skadarlije, istorija naše boemije bila bi istorija naše književnosti, pa bi samim tim i ova ulica imala značajno mesto u njoj. Ovde su deo svog života proživele i takve veličine kakav je Borisav Stanković, a mnoge zore dočekali za kafanskim stolom velikani poput Jovana Jovanovića Zmaja, Janka Veselinovića, Milovana Glišića, Sime Matavulja, Radoja Domanovića, Vojislava Ilića, Ive Ćipika, Veljka Milićevića, Veljka Petrovića, Stanislava Vinavera i mnogih drugih. U kafanama su tako nastala i neka dela naše književnosti, kao što je drama Stanoje Glavaš Đure Jakšića, ili njegova pesma Padajte braćo. Ispijajući rakiju, Stevan Sremac je u svoju beležnicu unosio fraze, izraze i čitave rečenice i dijaloge običnog sveta, koje je kasnije koristio u svojim delima, a Branislav Nušić je dobru ideju plaćao hranom i pićem, sve dok se ne padne pod sto. Zanimljivo je da je Rade Drainac u kafani, sa saradnicima, spremao pokretanje novog časopisa Hipnos i pravca hipnizam, u inat zenitizmu Ljubomira Micića. Kako je društvo popilo ono malo para prikupljenih za izdavanje, Drainac je morao da prihvati hiljadu dinara od nekog mladog trgovca koji se zanosio književničkom karijerom, i na taj način uspeo da objavi prva dva broja Hipnosa.

Pored pisaca, gradsku boemiju činili su i mnogi glumci, reditelji, upravnici pozorišta, prvaci i prvakinje opera i baleta, a Skadarlija je bilo mesto gde su se po tradiciji proslavljali svi pozorišni uspesi i analizirali neuspesi. Tu su se mogli sresti glumac i reditelj Narodnog pozorišta Aleksa Bačvanski, nastavnik muzike i osnivač Više muzičke škole Toša Andrejević Australijanac, upravnik Narodnog pozorišta Pera Dobrinović, velikani našeg glumišta, kao što su Toša Jovanović, Svetislav Dinulović, Milorad Gavrilović koga su svi zvali Stari gospodin, zatim prvakinja Narodnog pozorišta Vela Nigrinova, prvak Narodnog pozorišta Dobrica Milutinović i čuvena beogradske glumica Žanka Stokić. Gosti Skadarlije bili su i proslavljeni vajar Ivan Meštrović, karikaturista Pjer Križanić, kao i njihovi manje poznati ili skroz nepoznati savremenici koji su bili zaraženi tim načinom života ili blizinom tako velikih ličnosti. I svi oni su imali ista prava pri izboru mesta u kafani.

Pošto su mnogi naši umetnici gostovali na inostranim scenama i tamo sticali poznanstva i prijateljstva sa velikanima evropske scene, ovi su, kad bi gostovali u Beogradu ili uzvraćali posete svojim srpskim kolegama, takođe bili gosti skadarlijskih kafana. Švedski književnik i slavista Alfred Jensen, sekretar Nobelovog instituta i univerzitetski profesor, tvorac studije o Gunduliću, prevodilac Njegoša i Mažuranića, provodio je večeri u kafani Tri šešira u društvu Stevana Sremca i Čiča Ilije Stanojevića oduševljavajući se pevanjem uz gusle Janka Veselinovića. U svom delu Sloveni i svetski rat napisao je: "Dva grada ostala su zauvek u mom životu, to su Dubrovnik i Beograd. U prvom su me privukli more i okolina, a u drugom su me oduševili ljudi". Nemački političar, istoričar i filozof Herman Vendel, osnivač nemačko-jugoslovenskog društva za kulturne veze i autor knjige Bizmark i Srbija, počasni član Matice srpske, dolazio je više puta u Beograd i, po hroničarima tog vremena, proveo je noći u Skadarliji učestvujući u maratonskim takmičenjima u ispijanju piva sa Čičom Ilijom Stanojevićem, koja su se najčešće završavala nerešeno.

Pored njih, oduševljeni ljubitelji Skadarske ulice bili su i književnici Ivan Bunjin i Aleksandar Ivanović Kuprin, koji je izbegavao svečane prijeme zarad razgovora sa Tinom Ujevićem u nekoj od skadarlijskih kafana, zatim veliki umetnici Salvini, Noveli, Matkovski, Submatov… I mnogi intelektualci sa prostora bivše Jugoslavije su na isti način doživljavali slobodan duh koji je vladao u ovoj, stotinak koraka dugoj, strmoj i kaldrmisanoj ulici. Njome su bili fascinirani i neretko joj posvećivali svoj talenat velikani hrvatske književnosti Ksaver Šandor Đalski, Antun Gustav Matoš, Gustav Krklec… Česti gosti bili su i pisci Ivo Vojinović, Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, a kad je naša čuvena slikarka Nadežda Petrović, povodom stogodišnjice prvog srpskog ustanka 1904. godine, organizovala Prvu jugoslovensku izložbu, vodila je svake večeri svoje goste u neku od kafana Skadarlije.

Skadarlija je izlazila na glas kao umetnička kolonija i duhovna oaza u gradu koji je posle prvog svetskog rata počeo naglo da se razvija i ubrzano motorizuje, i već tada se po novinama pojavljuju članci kako ovaj kraj, kao deo naše kulturne baštine, treba sačuvati od urbanizacije. Uredba o zaštiti beogradskih starina iz 1935. godine predviđala je da se u Skadarliji sačuva njena tadašnja regulacija, a da se kuće u kojima su živeli Đura Jakšić, Milorad Gavrilović, Čiča Ilija Stanojević i Dimitrije Ginić obeleže natpisima, pločama i reljefnim portretima ovih umetnika. Mada je malo od toga realizovano, u javnosti se učvrstila svest o kulturnoj vrednosti Skadarlije.

Posle Drugog svetskog rata, u oduševljenoj obnovi pobedioca nad fašizmom, Skadarliji, koja je ostala netaknuta bombama kojima je Beograd bio izložen, preti modernizacija. Međutim, posle eseja beogradskog arhitekte Uglješe Bogunovića objavljenog u Politici 1957. godine, javlja se interesovanje da se ova ulica pretvori u neku vrstu muzeja pod otvorenim nebom. Isti arhitekta uradio je i urbanistički projekat za ovaj deo grada, koji je prihvaćen od gradskih vlasti, prema kojem se zadržava arhitektonski inventar nasleđen iz predratnog perioda, a ulica postaje pešačka zona. Skadarlija tako i danas nosi istorijsku vrednost, zbog specifičnog šarma orijentalne ulice od pre dva veka, kao i kulturnu, koju su joj udahnuli svi oni umetnici koji su u njoj proveli svoje najlepše noći.

Kao i njeni svetski pandani, Skadarlija nije odolela poskupljenjima. Kao što je Monmartr u Parizu bio dom za siromašne pesnike, slikare i boeme svih vrsta, sa jeftinim cenama smeštaja i hrane, a danas je jedan od elitnih delova francuske prestonice, tako u svom "Latinskom kvartu" Beograd ima turističku atrakciju. Umesto iscepanih stolnjaka ispolivanih uljem i vinom, za kojima se često mogla dobiti večera i piće na kredit, Skadarlija je danas jezgro elitnih restorana i kafića gde su cene uvek više nego van ove sanjive ulice.


POSESTRIMA MONMARTRA

Na inicijativu grada Pariza 22. oktobra 1977. godine, došlo je i do bratimljenja beogradske Skadarlije i pariskog Monmartra. Tom prilikom, iz Francuske je stigao karavan u kojem su bili jedan pesnik, dva slikara, predstavnici uprave Slobodne komune Monmartr, petnaest muzičara iz paradnog orkestra i nekoliko članova Udruženja pivopija, viteza drugog reda hmelja. U čast tog događaja, velika povorka Beograđana, zajedno sa gostima, prodefilovala je od Spomenika zahvalnosti Francuskoj, preko Trga republike, do Skadarske ulice, gde je podignuta spomen-ploča. Šest meseci kasnije, Skadarlija je uzvratila posetu bratskoj komuni, a skadarlijski umetnici izveli su svoje programe na najznačajnijim punktovima Monmartra.


PROKLESTVO SKADARLIJSKIH LEPOTICA

U Skadarliji je živela i glumica Olga Ilić, u koju je, prema pričanjima bio zaljubljen ceo Beograd. Rođena je u Solunu, kao devojčica počela je život putujuće glumice, da bi se posle pokušaja bekstva sa nekim cirkusom udala za glumca Kostu Ilića. Nemirnog duha, nekoliko puta napuštala je Narodno pozorište da bi oduševljavala publiku po provinciji. Skandalizovala je palanački Beograd fotografijom na kojoj joj se vide grudi, kao i autobiografijom objavljenom pod nazivom O njoj, koja se ne vraća 1934. godine. Umrla je potpuno zaboravljena, u staračkom domu. Druga velika lepotica i glumica Zorka Kolarović-Teodosić, čiju lepotu je Vojislav Ilić ovekovečio u svojim stihovima, a jedan od udvarača, austrijski diplomata Šisl, ostavio joj posle smrti 300 forinti doživotne mesečne rente, pala je pod starost u krajnju bedu i ludilo. Skupljala je lišće po Skadarliji, verujući da su to tek pristigla pisma njenih obožavalaca, sve dok nije potpuno zaboravljena i poremećenog uma završila svoj život.


Piše: Emilija Radibratović



ROMANTIČNO BOEMSKA SKADARLIJA

"Ako je Pariz prestonica sveta, Monmartr je prestonica Pariza;
ako je Beograd raskrsnica svetskih puteva Skadarlija je njegova duša"

Skadarlija je nezaboravna, najlepša priča starog Beograda. Ona stara, romantično-boemska Skadarlija iz albuma uspomena daruje nam mnoge zanimljive priče i anegdote o našim i svetskim umetnicima, koji su isticali da su tamo "svoje najlepše dane — proživeli noću!" Njen najznamenitiji stanovnik, velikan srpskog pesništva i slikarstva Đura Jakšić, često je u kafani Tri šešira, pri veselju među okupljenom boemijom, isticao nestašnu poruku:

"Još dim jedan, jednu čašu,
Jedna pesma, jedna seka!...
P' onda zbogom, tamburašu!...
Zbogom, krčmo, zanaveka!"


1856.

Skadarlija, u centru, srcu Beograda, više od veka pronosi slavu starobeogradske boemije, zapravo njenih privrženika, koji su odavno zastupljeni u istoriji srpske literature i ušli u školske čitanke, u enciklopedije ili leksikone. Zajedno sa književnicima oživljavanju skadarlijskih legendi doprineli su popularni glumci, poput nezaboravnog Čiča Ilije, koji je ispijajući omiljene krigle piva kod Tri šešira ili Dva jelena, u kasnim satima držeći okupljenim gostima "slovo" voleo da se priseti ranijih dana:

"Skadarlijo, ljubavi moja, gde su stari prijatelji? Dorćole, u njenom komšiluku, detinjstvo moje, danas te više ne prepoznajem... Nema više uzanih ulica i ćepenaka, nema prostranih bašti i poljana — sve je progutala ala što je zovu civilizacija... Danas, ničega nema, sve je bezbojno, osim naše Skadarlije!... Od nekadašnjih bašta, demirli-pendžera, doksata, krivudavih sokaka i ćepenaka - ostadoše samo puste i prazne ulice. A jedino je uvek puna i vesela moja Skadarlija! Kao čuveni pivopija dižem ovu kriglu sa željom da poživi dok je sveta i veka!..."

Skadarlija, kao sećanje na ranija vremena, pored svog najznačajnijeg spomenika — obnovljene Kuće Đure Jakšića i starih kafana Tri šešira, Dva jelena kao i svog imenjaka — restorana Skadarlija, tvrdoglavo je zadržala osvetljenu fenjerima, drevnu, džombastu "tursku kaldrmu", kojoj čuveni tvorac Orfeuma Brana Cvetković posvećuje epigram:


"Noću, kada je jedan sat
Skadarlijom lomiš vrat!"

Skadarlija, na čijem je tlu pri kopanju temelja za Bajlonijevu pivaru otkrivena praistorijska lobanja, simbolično nazvana "prvi Beograđanin", sadašnji naziv dobila je tek 1872. godine. A dotle je bila poznata pod imenom Šićan-mala što u prevodu s turskog znači Ciganska mahala. Njihove sirotinjske kolibe prostirale su se izvan varoškog Šanca, u blizini moćne, kamene Stambol-kapije. Posle predaje ključeva knezu Mihailu Obrenoviću i odlaska Turaka, stare hronike beleže da su se raniji žitelji Cigani, ili Romi, iz tog zapuštenog kraja iselili na Čuburu, dok je Skadarsku ulicu počela da naseljava sirotinja kao i zanatlije o čemu svedoče stihovi: "Ovde su bančili naši veliki, stari čuvari zvezda, mudraci i ljubavnici zora, kovači, stolari, pekari, ribari, rezbari, i putnici prošli sve gore i sva mora." (G. Krklec, Tri šešira)..."


Kosta Dimitrijević



Skadarlija2A.jpg


SkadarlijaA.jpg



BOEMSKA ČETVRT BEZ BOEMA


U Skadarliju, nekada omiljeno sastajalište pesnika, slikara, umetnika svih fela,
danas navraćaju ponajviše stranci


Stranci u Beogradu, posebno ovih dana, ne zaobilaze Skadarliju. Osim zvuka akustične muzike koji se čuje u noćnim satima, mirisa mesa sa roštilja i stare kaldrme, turistima nije ostalo mnogo toga u čemu bi mogli da osete duh starih vremena.

Kao i da žitelji prestonicene verujuda je Skadarlija očuvala prepoznatljivu dušu jer, žale se ugostitelji, sve manje navraćaju u ovdašnje kafane.

U niz boemskih lokala danas se posecaju italijanski i kineski restorani i erotski klub, dok u sredini šljašti neonsko pročelje kockarnice. Na gruboj kaldrmi, gde su se nekada zarivali štapovi gospode, sada zapinju štikle damskih cipela i martinke rokera, ali samo u prolazu prema kafićima sa modernom muzikom. Stara klijentela svoja omiljena mesta posećuje danju i u tišini se priseća nekadašnje atmosfere.

— Ljudi iz komšilukadolazili su redovno, ali mnoge od njih odavno ne viđam. Kada ih sretnem, kažu mi da nas zaobilaze ne samo zbog promenjene atmosfere nego i zato što nemaju para — kaže Dragana Lazić, upravnik restorana "Dva bela goluba".

Istina je, vele iskusni kelneri, da ceh u Skadarliji već decenijama nije za pesnike bez dinara u džepu. Ovde pristojna večera za jednu osobu ne košta manje od dve hiljade dinara.

Autentičnost Skadarlije narušena je i u jelovnicima. Umesto obilnih porcija mesa sa roštilja, kuhinjski majstori sa decenijskim stažom moraju da brzo uče kako se pripremaju vegetarijanske i niskokalorične đakonije. Mada Dragan Dragić, šef servisa u "Tri šešira", ističe da svi, kad dođu u Skadarliju, pre ili kasnije navale na meso.

U Skadarliji su nekada nastupali Mokranjac i elitni operski muzičari, u kafanama su održavane pozorišne predstave, dok su pesnici recitovali tek ispisane stihove. Na njen umetnički duh danas slabo mogu da podsete samo jedna likovna galerija i ulični prodavci suvenira. Nebojša Vučinić, koji u galeriji "As" radi od 1989. godine, kaže da s godinama ima sve manje pazara i da čak i stranci kupuju samo sitnice. Na ulici prolaznicima poturaju bižuteriju, značke i lampe u stilu koji se više uklapa u kič nego antikvitetno filigranstvo. Starinski su jedino lonci i čuturice, koje prodavci otkupljuju po selima daleko od Skadarlije.

Zavod za zaštitu spomenika kulture, premda bi voleo da je drugačije, kaže Lidija Kotur, njihov predstavnik za odnose sa javnošću, nema zakonsko uporište da propisuje kakvi se lokali mogu naći u Skadarliji i kakvi tonovi mogu da se valjaju niz čuvenu kaldrmu. Jedino što može da se uradi je da gradske službe obnove prilaze Skadarliji, postave kapiju i ogradu, kao i da dovedu dobošara i gataru kakvi su nekada špartali ovim krajem, ali za to i dalje nema novca. Za "stakleno odelo" u koje bi do kraja 2010. godine trebalo da bude obučen restoran "Stara Skadarlija" pare su spremne, međutim, sudeći po brojnim komentarima, ta ideja ne zadovoljava predstavu Beograđana o istinskoj boemskoj četvrti.

— Predanje o autentičnoj Skadarliji pomalo je komercijalizovano, i to od ranih dana. Nušić je pisao da se stari duh skadarlijskih kafana seli na periferiju. Nema dokaza da su mnogi lokali koji se danas diče dugom tradicijom zaista postojali u starim danima, jer se u ranim zapisima uopšte ne spominju. U slavnom razdoblju Skadarlije sve njene mušterije su podjednako obilazile i druge kafane — navodi Vidoje Golubović, autor više knjiga o starom Beogradu.

Ako se boemi povlače, ostali su konobari koji čuvaju dostojanstvo pređašnjeg duha. Oni, i još ponešto, pomažu da se legendarno sastajalište ne pretvori u repliku slavnih mesta u prirodnoj veličini, koja posle odlaska turista i glumaca postaje prazan grad duhova.


V. Vukasović — D. Mučibabić
18.05.2008.




Skadarlija4A.jpg





SKADARLIJA — DUH BOEMIJE KOJI IŠČEZAVA

U prvoj epizodi, ideja je da se uz adekvatan audio i vizuelni arhivski materijal i kroz sećanje na poznate umetnike, prikaže to iščezlo vreme boemije u Srbiji.

U prvoj epizodi serijala, o shvatanju boemije, o svom životu u kući svoga oca i dede, glumaca Narodnog pozorišta, kao stanovnik Skadarske ulice, više od šest decenija, govori Jovan Antonijević, novinar Ilustrovane Politike.

Takođe Momo Kapor, književnik i slikar, govori o periodu života oko šest godina, kada je stanovao u Skadarskoj ulici 25.

Na malom prostoru, skadarlijske kafane, postale su stecište onog društvenog sloja Beograda koji je bio nosilac umetničkog života prestonice.

U kafanama:Tri šešira, Dva jelena, Bums keler, Dva narednika, Esnafska, Zlatni Bokal, Istok, Bandist i drugim, provodili su veći ili manji deo života mnogi pesnici, književnici, glumci, muzičari, novinari, slikari, domaći, ali i stranci, vezujući na taj način za Skadarliju svoj život, svoje stvaralaštvo i prisustvo.

U ovoj ulici su, u prošlosti, sate, mesece i godine provodili književnici: Zmaj, Đura Jakšić, Tin Ujević, Drainac, Nušić, Sremac, Milovan Glišić, Janko Veselinović, Borisav Stanković, Domanović, Jakšić, Antun Matoš, Gustav Krklec, Jovan Cvijić...

Bora Stanković je recimo, radeći kao službenik u pivari ''Bajloni'', napisao i objavio roman "Nečista krv".

Kafane su nicale jedna za drugom. Mnoge i danas postoje, pa se gosti kao i u prošlosti opredeljuju prema sopstvenom afinitetu.

U ulici, čuvenoj u svetu po boemiji, svraćali su i svetske književne veličine poput Elijara i Moravije.

Glumci: Toša Jovanović, Pera Dobrinović, Čiča Ilija Stanojević, Milorad Gavrilović, Vela Nigrinova, Žanka Stokić, Dobrica Milutinović...

Beograd je između dva rata, i posle Drugog Svetskog rata imao mnogo kafana, znatno više nego danas, a sve to sa manjim brojem stanovnika. Išlo se više u kafane, jer je Beograđanin oduvek to voleo, a sa druge strane, bilo je manje radio tehnike, video kaseta, pa ni bioskopa, ni televizije, ni toliko telefona. Stoga su se ljudi sastajali u kafanama da se razmene misli i da se čovek carski zabavi u svom narodnom srpskom duhu.

Građanin je mogao u kafani ne samo uživati u razonodi, pesmi, muzici, piću i lepim ženama, nego čuti novosti iz prestonice i cele Otadžbine, pa saznati i one privatne novosti koje kolaju od čoveka do čoveka...

Boemska četvrt Beograda, Skadarlija, bila je poznata po svojim kafanama, koje su privlačile ne samo boeme, umetnike, već i građanstvo, kao i mnoge strane goste, pa i državnike, koji su posećivali zvanično našu zemlju u prošlosti.

U kafanama: "Tri šešira", "Dva jelena", "Velika Skadarlija", "Bums keler", "Dva narednika", "Esnafska", "Zlatni bokal", "Istok", "Bandist" i drugim, provodili su veći ili manji deo života mnogi pesnici, književnici, glumci, muzičari, novinari, slikari, domaći, ali i stranci.

U četvrtoj epizodi serijala "Skadarlija - duh boemije koji iščezava" pored skadrlijskih kafana, junaci su i pevači, koji su u Skadrliji nastupali i, svojim glasom i velikom popularnošću, doprinosili da se slava Skadarlije prenosi još dalje.

Mnogi od njih se spominju i danas, a za života su postali legende: Divna Kostić, Sofija Sofka, Vasiljković, Olga Jančevecka, Mila Matić, Paja Stevanović, Mile Lekić, Dubravka Nešović.

U ovoj epizodi svoje uspomene na to prošlo vreme evociraju pevačice Mila Matić i Dubravka Nešović.

Tako se i danas u skadarlijskim kafanama "Tri šešira", "Dva jelena", "Ima dana", čuvaju knjige utisaka sa posvetama poznatih političara, umetnika: Džordža Buša Starijeg, Margaret Tačer, Tita, cara Haijla Salasija, Hansa Ditriha Genšera, Dobrice Ćosića, Duška Radovića, Bebe Lončar, Ljube Popovića...


septembar, 2008.
Autor serijala: Anita Panić





SKADARLIJA — SRPSKI VREMEPLOV U PROŠLOST


Pariz ima Monmartr, Beč Grincing, Atina Plaku, a Beograd Skadarliju. Ova ulica boemskog duha i meraka stecište je druženja generacija uz pesmu i gurmanske specijalitete srpske kuhinje. Nije imuna na imperativ promena i, uprkos činjenici da je kulturno nasleđe, sve više je osvajaju obrisi urbanog savremenog života. Stoga, gradska vlast, a pre svega, turistički poslenici Beograda, najavljuju bolje sadržaje i dane za boemsku četvrt u centru srpske prestonice.

Univerzijada će ovog leta dovesti veliki broj sportista i gostiju u Beograd, a jedno od nezaobilaznih mesta odmora i provoda je Skadarlija. Kako je svojevremeno sarajevski hroničar i književnik Zuko Džumhur primetio, sama ulica Skadarlija bi bila "obični, strmi, krivudavi i loše kaldrmisani sokak usred Beograda", da nema boemske povesti, da nema trošnih krovova, rasklimatanih stolica... Od davnina, bila je sastajalište velikana pozorišne scene, pera, misli i kičice. Čuveni italijanski pisac Alberto Moravija, očaran Skadarlijom, prenosi da je to čarobni kutak istorije i kulture starog Beograda koji ni malo ne zaostaje za onim što imaju mnogi evropski gradovi.

Skadarlijske restorane rado posećuju visoki državnici i ličnosti iz javnog života iz sveta tokom boravka u prestonici. Neki su upoznati od ranije sa njenim vrednostima, drugi je sa zadovoljstvom otkrivaju i preporučuju njenu raznovrsnost. Najstarije zgrade u Skadarliji su kuća Đure Jakšića, pesnika i slikara, velikog srpskog boema, u čijoj blizini je kafana Tri šešira koju je Đura od milja zvao vinskim vrelom. Iz 19. veka je i kafana Dva jelena, a obe se pominju u urbanističkom planu Beograda iz 1878. godine. Muzičare sa žirado šeširima, recitatore, nastupe dobošara, mađioničare i gatare pamte samo raniji stalni posetioci, čije priče podsećaju na vreme kada su u tim kafanama održavane pozorišne predstave, a pesnici govorili tek ispisane stihove. To vreme treba ponovo oživeti.

Skadarliju treba umiti i obnoviti u nekom komunalnom smislu — postaviti nove klupe, žardinjere, ukloniti objekte kojima nije mesto u ovoj pešačkoj zoni. Treba dodati nove umetničke sadržaje, programe na otvorenom gde će nastupati glumci, recitatori, mađioničari, organizovati izložbe... učiniti sve da se Skadarliji, koja se pamti, vrati stari prepoznatljiv sjaj koji turisti upoznaju — kaže Jasna Dimitrijević, direktorka Turističke organizacije grada. TOB želi da od Skadarije napravi ambijent kakav je potreban turističkoj privredi. Cilj je da se u komunalnom, sadržajnom, programskom i estetskom smislu upakuje boemski duh Skadarlije i sve ono što je novo, moderno kako bi taj deo grada postao lepa slika i razglednica iz srpske prestonice. U aprilu, tokom Dana Beograda, biće promocija Vodiča kroz Skadarliju koji sadrži priču o svim objektima i o njihovom značaju od 19. veka pa do naših dana. Takođe, ideja je da neka znamenja iz istorije Skadarlije budu ucrtana u mape koje će biti postavljene na početku i kraju ulice. Od Jasne Dimitrijević saznajemo da je reč o kućnom redu Skadarlije koji je tačno beležio šta je na jelovniku, kakvi se stolnjaci koriste, koja se muzika sluša. Želja je da se očuva duh prošlosti i tradicije zbog koje je ova ulica, posle tvrđave na Kalemegdanu, bila i ostala ugodno mesto koje obilaze turisti tokom posete Beogradu.

Piše Jelena Gligorić



Skadarlija7A.jpg

izvor:riznicasrpska
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
BEOGRAD

Beograd je jedina evropska prestonica na dve međunarodne reke, na obalama Save i Dunava. Srednjovekovni Singidunum, koji se od od 878. pominje po današnjem, slovenskom imenu, nastao je na uzvišenju gde su Beogradska tvrđava i park Kalemegdan, nad ušćem dve reke. Tek u prošlom veku, grad se širi najpre na desnoj obali Save, gde je nastao Novi Beograd, koji je povezao Beograd sa Zemunom, a poslednjih godina i na desnoj obali Dunava u pravcu Pančeva.

beograd.jpg


Beograd je jedan od najstarijih gradova u Evropi i. Njegova istorija traje punih 7000 godina, a najstariji arheološki nalazi sežu u peti milenijum pre nove ere. Zbog izuzetnog povoljnog geografskog položaja bio je na putu mnogih civilizacija i osvajača, a smenjivali su se Kelti, Tračani, Rimljani, Huni, Goti, Vizantinci, Mađari, Turci. Beograd je osvajalo 40 armija, a 38 puta je podizan iz pepela.

beograd2.jpg


Srpska vladavina Beogradom počinje 1284. godine, kada srpski kralj Dragutin kao zet i vazal mađarskog kralja Ladislava IV dobija na upravu Mačvu sa Beogradom. To je bio period intenzivnog naseljavanja srpskog življa i jačanja uticaja Srpske pravoslavne crkve, a novosagrađena Saborna crkva, bila je oličenje snage i bogatstva mlade srpske države. Smrću kralja Dragutina na presto dolazi njegov brat Milutin, koji kratko vreme vlada Beogradom, jer grad, 1319. godine, osvajaju i do temelja ruše Mađari. Porušeni i zapusteli grad postaje pogranična baza ugarskom odupiranju širenju srpske države sa juga, u vreme cara Dušana. U takvom stanju Beograd dočekuje XV vek, kada na istorijsku scenu Evrope stupaju Turci, nova velika osvajačka sila.

beograd4.jpg


U želji da se što spremnije odupru turskoj najezdi i na Savi i Dunavu imaju jako uporište, Mađari dozvoljavaju izgradnju Beograda za vreme despota Stefana Lazarevića. On je Beogradom vladao od 1403. do 1427. godine, i to je vreme pravog procvata grada. Beograd je ne samo prestonica srpske države, već i najvažniji privredni, kulturni i verski centar. Godine 1521. Beograd osvaja Sultan Sulejman Veličanstveni i Turci, sa manjim ili većim razmacima ostaju u gradu do 1867. godine kada ga konačno napuštaju. Dobijanjem nezavisnosti na Berlinskom kongresu, 1882. Srbija postaje kraljevina a Beograd njena prestonica. Već sledeće godine u Beogradu se uvode prve telefonske linije, sagrađena je železnička stanica i železnički most na Savi, 1892.godine puštena je u rad prva vodovodna mreža u gradu i uvedeno je električno osvetljenje, pa je krajem 19. veka srpska prestonica imala tramvaj na električni pogon, ali i Srpsku akademiju nauka i umetnosti, nacionalnu biblioteku, muzej i pozorište. Grad je bio sedište Beogradskog univerziteta, osnovanog 1808. kao Velika škola i Univerziteta umetnosti.

hram-sv-save.jpg


Beograd je u Drugom svetskom ratu doživeo velika razaranja, mnogo ljudi je poginulo, pa je srpska prestonica, period obnove dočekala sa nekoliko stotina hiljada stanovnika. Sada broji oko 1,6 miliona žitelja. Grad ima veliki saobraćajni značaj za ceo region, a i prestonica je kulture, obrazovanja i nauke. Simboli grada su spomenici kulture kojih ima oko 300, više od 70 biblioteka, 30 pozorišta, oko 50 muzeja, 40 crkava i više od 700 arheoloških nalazišta. Beograd se ponosi i nizom izvanrednih istorijskih i kulturnih objekata, od kojih se posebno izdvajaju Beogradska tvrđava i Saborna crkva.


beograd12.jpg


Kao turistička destinacija, srpska prestonica je poznata po noćnom životu na splavovima, gastronomskoj ponudi u mnogobrojnim restoranima i sve boljoj hotelskoj ponudi. Nadomak grada su izletišta, planine Avala i Kosmaj, a u samom gradu prirodno dobro Veliko ratno ostrvo sa vizitorskim centrom za posmatranje oko 200 vrsta ptica i 50 vrsta životinja iz roda sisara. Beograd ima svoje more, Adu Ciganliju koja je samo 4 kilometra od centra grada. To je poluostrvo na reci Savi koje je nekada bilo ostrvo, a danas na njegovim šljunkovitim obalama leti se rashlađuju stotine hiljada posetilaca, uz mogućnost da se preko cele godine rekreiraju različitim sportovima. Gostima Beograda se preporučuje obilazak Skadarlije, boemske četvrti iz 19. Veka,kao i Knez Mihailove ulice, pešačke i trgovačke zone, čije urbanističko postojanje datira još iz doba Rimljana.
izvor:glassrbije
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Beogradska izletišta

BEOGRADSKA IZLETIŠTA

Gradska izletišta u Srbiji poslednjih decenija su sve posećenija mesta tokom vikenda. Beogradjani su predah tražili od gradske buke na lokalnim izletištima, ali i u zelenilu krajolika na sat vremena vožnje od srpske prestonice.


kosutnjak.jpg


Za prvi maj okupljali su se u šumi Košutnjak na tzv. prvomajskom uranku i u prirodi porodično i sa prijateljima provodili ceo dan. Posle mnogo godina, beogradska izletišta doživljavaju renesansu. Beograd, kao turistička destinacija, goste mahom privlači zbog poslovnih putovanja, kongresa, sajmova, ali nije zanemarljiv broj onih koji dolaze u naš grad sa željom da upoznaju njegove kulturno-istorijske znamenitosti i lepotu U segmentu izletničke ponude značajno mesto ima sedam prigradskih opština, Surčin, Obrenovac, Lazarevac, Barajevo, Sopot, Mladenovac i Grocka.


beograd-avala.jpg



Najdužu izletničku tradiciju imaju Grocka, planine Avala i Kosmaj. Pre nekoliko godina na Kosmaju je udruživanjem kapitala iz nekoliko evropskih zemalja izgrađen pravi raj za odmor, hotel Kantri klub Babe, koji ima dva bazena na otvorenom, sportske terene, padok za jahanje i jezero za sportske ribolovce. Izgradnja hotela, kako to Srbi ocenjuju, kao da je povukla nogu pa je i u najmlađoj gradskoj opštini Surčin, potpisan ugovor za izgradnju golf kompleksa na 300 hektara a investior je konzorcijum tri firme iz Austrije, Izraela i SAD-a. Pored terena sa 18 rupa nadomak reke Save, gradiće se hoteli, rezidencijalni objekti, veštačko jezero i drugi sadržaji koji će u narednih deset godina zaokružiti kompletnu ponudu turističkog kompleksa Oaza. Surčin će biti i centar nautičkog turizma, jer je počela izgradnja nekoliko pristana na obali Save. Grocka, i kao opština i kao izletište ima mnogo dužu tradiciju, pre svega, zahvaljujući vikendašima, kako su nekada zvali Beograđane koji su tu gradili kuće za odmor. To je vinogradarski i voćarski kraj pored Dunava, pa je raj za pecaroše. Interesantno je i drugim turistima zbog arheološkog nalazišta vinčanske kulture sa tragovima života iz doba neolita.
Sa arheološkog nalazišta, u Barajevu, prikupljeno je mnogo starog novca i oružja koji se, uz ikone i crkvene knjige, čuvaju u Crkvenoj riznici u selu Vranić, poznatom po crkvi brvnari iz 18. veka. Iz istog perioda datira svetinja u opštini Obrenovac poznate i po šumi koja ima stazu zdravlja, a proteže se do uređene plaže na Savi.


ada.jpg



Priča o raznolikosti ponude beogradskih izletišta nije do kraja ispričana ako ne spomenemo opštinu Mladenovac u čijem centru je banja Selters, poznato prirodno lečilište u Srbiji. Tu dolaze pacijenti sa koštanim i reumatskim oboljenjima , kao i gosti zbog odmora. Ono po čemu se Beograd razlikuje od evropskih prestonica je Ada Ciganlija, omiljeno kupalište sa mnoštvom sportskih sadržaja, na samo 4 kilometra od centra grada. To je poluostrvo na Savi koje je nekada bilo ostrvo sa šljunkovitom plažom na kojoj se leti rashlađenje traži više stotina hiljada posetilaca – kaže Olivera Lazović, direktorka Turističke organizacije Beograda.
Na međunarodnim turističkim sajmovima posebnu pažnju posetilaca privlači podatak o našoj metropoli koja gostima nudi u okviru gradskih granica dve šume, dva jezera, dve međunarodne reke i dve planine.
izvor:glassrbije




 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Kalemegdan

KALEMEGDAN

Kalemegdan je najlepši i najveći park Beograda. Kalemegdan je tvrdjava. Kalemegdan je najznačajniji kulturno istorijski kompleks našeg glavnog grada. Kalemegdan je Zoološki vrt. Kalemegdan je šarena pozornica za razne muzičke i pozorišne fešte. Kalemegdan je veliko obdanište. Kalemegdan je mesto zaljubljivanja i prvih poljubaca. Kalemegdan je utočište penzionerima i šahistima.


beograd-kalemegdan2.jpg



Kalemegdan je verovatno najpoznatiji i najposećeniji deo Beograda. U samom je centru grada do koga stižete laganom šetnjicom kroz pešačku zonu, Knez Mihajlovu. Očaraće vas, pre svega, pogled sa Beogradske tvrdjave na ušće reke Save u reku Dunav, pa onda dalje na sremske i banatske ravnice, na brdovitu Šumadiju. Upravo takav položaj Kalemegdanskog grebena privlači ljude od najranijih vremena. Prvo naselje je osnovano tokom neolita, zatim su Rimljani koristeći njegov strategijski položaj tu napravili vojni logor, niče i čitav grad oko tvrdjave nazvan Singidunum. U petom veku razoriše ga Huni a tokom ranog srednjeg veka, prodiru varvarska plemena medju kojima i Sloveni, koji ovaj naš grad nazvaše Beograd. U XI veku ovde je uspostalvljena vizantijska granica na Dunavu a Beograd sa Kalemegdan postaje značajno vojno uporište.


beograd10.jpg



Nagli uspon Beograda i Kalemegdana kao kulturnog prostora vezan je za ličnost despota Stefana Lazarevića, koji je kao ugarski vazal u prvoj polovini XV veka ovde osnovao novu prestonicu srpske države. U leto 1521. godine, turska vojska na čelu sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, osvaja beogradsko utvrdjenje i grad. Uvidjajući ne samo strateški značaj Kalemegdana već i svu njegovu lepotu Turci ga nazvaše "Fećir bajir" - Breg za razmišljanje. Sam naziv Kalemegdan ostade iz tog doba do danas, "kale" znači grad a "megdan" gradsko polje. Vreme prolazi a istorijske okolnosti se menjaju te 1717. godine dolaze Austrijanci sa Eugenom Savojskim na čelu. Beogradska tvrdjava postaje veliko gradilište, po projektu Nikole Doksata de Moreza tada je izvršena velika rekonstrukcija Kalemegdana. Ali, Beogradskim primirjem 1739. godine Austrijancu su izgubili Beograd, te se tako u njega vratiše Turci. Konačno, turski predstavnik zvanično predaje ključeve Beogradske tvrdjave knezu Mihailu Obrenoviću 1867. godine na Kalemegdanu.


beograd-kalemegdan3_0.jpg



Šetajući kroz njegove staze i stazice i terasaste senovite tunele, čitajući natpise na zidinama možete na Kalemegdanu osetiti ukus tih starih vremena i zamišljati šta se tu sve dešavalo. Na Kalemegdanu su i brojni spomenici istorijskim ličnostima srpske istorije i kulture, recimo pesnicima Milanu Rakiću, Jovanu Dučiću, Radoju Domanoviću, Djuri Jakšiću i kompozitoru Stevanu Mokranjcu, tu je i bronzana figura žene - spomenik zahvalnosti Francuskoj u znak prijateljstva i pomoći u prvom svetskom ratu. Dominantna figura je Pobednik, spomenik podignut u znak pobede u prvom svetskom ratu i prepoznatljiv je simbol Beograda. Posetioci obavezno zavire i u Rimski bunar, mistično mesto za koje su vezane razne priče, dive se različitim kulama sa satovima,bedemskim kapijama i još do kraja neistraženim lagumima.


beograd-kalemegdan6.jpg



Šetajući Kalemegdanom prolazićete preko drvenih mostića, možda obići Prirodnjački i Vojni muzej, Opservatoriju, galerije, crkve Ružicu i sv. Petku. Novi stanovnici Beograda pristigli iz manjih gradova tu imaju svoja redovna sastajališta subotom i nedeljom da čuju novosti iz zavičaja, da porazgovaraju sa poznatima, razmene iskustva stečena u metropoli a ponekad se razvije i kolo za praznik. Kalemegdan vole i slikari, muzičari, poete pa se tu održavaju izložbe, pesničke večeri. Ovog leta Kalemegdan vri od ljudi i dogadjaja i danju i noću. Bio je Belef sa raznovrsnim kulturnim programima, bili su muzički festivali, još uvek je u toku tromesećna predivna izložba "Zemlja vidjena s neba", jedinstveni projekat Jan Artis Bertrana, čuvenog fotografa. Izložba zemlje slikane iz aviona obišla je preko 100 gradova širom sveta. Možda se u njenom daljem putovanju nadje i neka slika Kalemegdan čije su fotografije prisutne na internetu, jer su ga fotografisali brojni posetioci iz raznih zemalja obilazeći njegove kutke.
izvor:glassrbije

 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Parkovi beograda

PARKOVI BEOGRADA

Zelene površine u Beograda razvijane su i menjane saglasno urbanističkim potrebama da gradjanima bude što prijatnije. U anale razvoja gradskog zelenila zapisano je da je prvo plansko ozelenjavanje započeto u Topčideru oko knez Miloševih dvoraca (konaka) 1831. godine. U ovom parku senovite oaze se i danas, među 1170 stabala, nalazi najstariji platan u Beogradu. Visok je oko 35 metara, raspon krošnje gotovo 50, a pravi hladovinu na površini od 1885 metara kvadratnih. Platan ima oko 17o godina i kao značajno prirodno dobro je zaštićen zakonom.


topcider-konak.jpg



U doba kneza Miloša, 1836. godine uređen je i prvi gradski park nazvan Finansijski, a nalazi se između današnjih ulica Nemanjine i Kneza Miloša. Izgrađen je u engleskom stilu – sa vijugavim stazama i domaćim vrstama drveća.


park.jpg



Deceniju kasnije Beograd dobija i prvi ulični drvored. U današnjoj ulici Kraljice Natalije sa obe strane trotoara, na dužini od jednog kilometra, tada su bili zasađeni jablanovi. Samo u deset gradskih opština sada zelene površine pokrivaju oko 67 hiljada stabala koja prave oko 130 kilometara drvoreda, 90 od njih je zakonom zaštićeno. Najstarije stablo nalazi se u centru grada, na Cvetnom trgu. To je hrast lužnjak. Procenjuje se da ima više od dva veka i da je jedini preživeli iz nekadašnje lužnjakove šume koja je iskrćena. Po visini i raskošnoj krošnji može se uporediti sa platanom u Topčideru. Sličan hrast lužnjak nalazi se i u Pionirskom parku, kako se zove zeleno-cvetni prostor između dve impresivne zgrade skupštine grada i republike.


beograd-parkovi1.jpg



Jedan od malobrojnih parkova u gradu koji se može pohvaliti trajanju dužem od jednog veka je Kalemegdan, zelena površina u sklopu i oko Beogradske tvrđave. Njegovo uređenje je počelo 1867. godine kada su Turci predali Beogradsku tvrđavu srpskom knezu Mihailu Obrenoviću. Više od tri hiljade stabala, mahom četinara, dominira ovim prostorom koji predstavlja najveću oazu u centru grada. Na primeru Kalemegdana potvrđuje se činjenica da se parkovi u gradskom jezgru, tu spada i Tašmajdanski, nalaze se na najlepšim lokacijama u gradu i zelena su pluća Beograda. Priča se da se u parku Topčider nalazi najstarija česma u gradu, da je Karađorđev park formiran posle podizanja prvog javnog spomenika u Beogradu 1848. godine a u parku Tašmajdan prva Seizmološka stanica na ovim prostorima izgrađena 1909. godine.


pionirski-park.jpg



Ipak, jedinstvenu priču o nastanku i uređenju ima Park prijateljstva na novobeogradskoj strani između tzv. Palate federacije i ušća Save u Dunav. Izgradnja je počela 1961. godine u čast Prve konferencije šefova država i vlada nesvrstanih zemalja. Deo protokola predviđao je da svi tadašnji gosti posade po jedno drvo u parku, kao simbol mira, progresa i prijateljstva.Praksa je nastavljena i kasnije i u Aleji mira, deo parka oko 130 državnika zasadilo je sadnice kao simbol zemlje iz koje dolaze.
izvor:glassrbije
 
Natrag
Top