Augustin - Tin Ujević

[Ana_ana]

Ulični pjevači

ULIČNI PJEVAČI

S tugom i jaukom praznih želudaca
sišavši s visova nebotična krova
u sumornu brigu večernjih pijaca
urličemo uzbuđena slova.
Paramo tišinu
i cijepamo tminu.

Pričat ćemo noći skasku ideala,
slikat ćemo gradu predgrađa u smradu.
Pronašli smo biser u kalu, kanalu,
kao u raspadu kakvu časnu nadu.
Mi pjevamo gradu
o našemu jadu.

Ne puštaju vihor na podij lokala,
mi smo olujina što ne smije u kuće.
Za naše vidike budućnost je mala.
Pit ćemo u pajzlu sutra u svanuće.
Mrtvi narod čut će,
s pjesmom, srce vruće.

Potrebni smo hljeba, mesa i odijela.
Potrebni smo juhe da nam tijelo zgrije.
Potrebni smo ruha i zalogaj jela.
Svaki od nas treba banku ili dvije.
Stoji riječ: ne kradi
nego trudi, radi.

Hoće li s prozora pasti šaka srebra,
milodar za poderanu četu?
Mi što tek udarce u rebra
sakupljamo guranjem po svijetu
imamo li liru
na zvučnom tanjiru?

Mi smo meso koje pomrčina jede.
Zbrojit ćemo pare na sakritoj klupi
u cvjetnjaku gdje mirišu rezede,
dok u san mrtvački pada život tupi.
Spavat ćemo danju na krilu djevice
majke, mlade zemlje, dok se ševice
u vis plavi krile, učiteljke, pjevice.​

 

[sendi]

MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

 

[sondria]

Nešto i za me

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za me. Nek se braća ogriju na mome žaru, no tajnih suza ne povjeravam nikomu.
čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je neću kratiti. Ali na stravičnome drumu što vodi u ponore ja hoću da ostanem sam.


** iz knjige "Pjesničke proze"​