Anton Pavlovič Čehov

Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Čehov je rođen 1860.godine u Taganrogu, u lučkom gradiću na obali Azovskog mora, u porodici sitnog trgovca čiji su najbliži preci bili kmetovi. Proveo je sumorno detinjstvo i dečaštvo, najčešće u dugim časovima kraj tezge u očevoj radnji. U tom mučnom malograđanskom životarenju jedino u povremene pozorišne predstave domaćeg amaterskog pozorišta predstavljale za mladog Čehova neki svetliji trenutak i radosniji doživljaj. Zapravo u tim retkim susretima sa pozorišnom umetnišću i počelo je Čehovljevo interesovanje za umetnost.

Kad je otac otišao u Moskvu verujući da će tamo imati više sreće u trgovini, Anton je ostao u rodnom mestu da završi gimnaziju i da sredstva za život zarađuje davanjem privatnih časova. Po završetku gimnazijskog školovanja i on odlazi u Moskvu, gde sa uspehom završava medicinske studije. Radio je neko vreme kao lekar, ali ljubav prema umetnosti sve više ga je odvajala od lekarskog poziva. Već prvim feljtonima i šaljivim pričama, objavljenim još za vreme medicinskih studija, skrenuo je na sebe pažnju kao darovit pisac. Neosporan književni dar i ozbiljnost sa kojom je prišao umetničkom stvaranju brzo su mu pribavili jednodušno priznanje. Iz godine u godinu Čehov je postajao sve poznatiji pisac, pa je ubrzo primljen i za člana ruske Akademije nauka i umetnosti. Međutim, kad je, kasnije, rusku car odbio da potvrdi takvo priznanje i proleterskom piscu Maksimu Gorkom, Čehov se sa grupom naprednih akademika u znak protesta zahvalio i na vlastitom članstvu u Akademiji.

Dramama Galeb (1896), Ujka Vanja (1897), Tri sestre (1900) i Višnjik (1903) Čehov je neocenjivo doprineo razvoju ruske dramske književnosti. Takozvani paralelni tematski nizovi, koji se unose u dijalog i stvaraju utisak "prirodnosti zbivanja na sceni" uz primetan lirizam u stilu i sadržaju-to su dve najznačajnije osobenosti Čehovljevie drame, odlike koje su najvidnije došle do izraza u njegovoj popularnoj drami Višnjik. Međutim, Čehov je prvenstveno bio novelista, i on je ovu književnu vrstu doveo do savršenstva, tako da je u tom domenu ostao nenadmašan u čitavoj svetskoj književnosti. U ogromnom umetničkom opusu od nekoliko stotina novela Čehvo je slikao šarenilo ruskog društva iz druge polovine 19.vijeka - od prosjak do plemića, od kočijaša do malograđana, bakali, sitni i krupni trgovci, sveštenici, policajci, žandarmi, lopovi, činovnici, bogataši, bogati i siromašni seljaci, prestoničko i provincijsko plemstvo. Sav taj svet u Čehovljevoj prozi viđen je i naslikan i s lica i s naličja, u svojoj punoj životnoj i društvenoj tipičnosti.

Odličan poznavalac malograđanskog mentaliteta, Čehov je u nizu živih likova nemilosrdno ismejao tupavost podmitljivog birokrate, ravnodušnost pospanog ćifte, smišljeno ulagivanje poltrona, moralnu bedu režimskog doušnika i kapitulanstvo ruske inteligencije, utonule u pogubnu klonulost i osećanje besmisla vlastitog života i opstanka. Čehov je u jednom periodu svoga stvaranja bio pristalica Tolstojevog učenja o neprotivljenju zlu i poprašćavanju kao putu koji vodi ljudskoj sreći. Ali, kasnije, on je odbacio tolstojevštinu, pa ju je čak uzimao i na nišan svoje satire, kao što je to učinio u pripoveci "Paviljonn br.6".

Čehov je svoje novele i pripovetke pisao originalnim stilom. On ume da se posluži anegdotskom tehnikom, ali ako motiv zahteva, on zna vrlo skladno da razvije i siže. Međutim, on nije u svemu tome bio toliko strog da se smatra jednim od najkonciznjih novelista na svetu. Čehov vešto skicira scene i likove, i to s naličja života, da bi u nizu komičnih prizora postigao i satiričnu oporost. Čehovljeve novele su intonirane humanistično, ali njegova komika nije bila bezbrižna ni praskava, već često, pa i najčešće, gorka i opora.

Čehovljeva drama Galeb postala je simbol MHAT-a. Umro je 1904. godine.

Proza:

-Melpomenine bajke
-Šarene priče
-Nevine priče
-U sutonu

Izvor: Dragutin A. Stefanović Anton Pavlovič Čehov
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Drugi deo života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života.

I za hiljadu godina čovek će isto ovako uzdisati: “Ah, teško je živeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće hteti da umre.

Privlačna je samo ženidba iz ljubavi; oženiti se devojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na pijaci nepotrebnu stvar samo zato što je lepa. U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, polna privlačnost, jedno telo…sve drugo nesigurno je i dosadno ma kako smo pametno proračunali. Dakle, nije reč o simpatičnoj devojci, nego o voljenoj.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Лаке речи за тешке ствари

ДОСАДНО ЈЕ БЕЗ КИСЕЛОГ КУПУСА...

...вапио је с Јалте болесни Антон Павлович Чехов док је писао драму „Три сестре”, комад који је стварао лако, али чији неуспех је тешко поднео

1.jpg

Београдске „Три сестре”: Ружица Сокић, Бранка Петрић и Рада Ђуричин

Читаве легенде испредале су се о томе како је Антон Павлович Чехов (1860–1904) писао с лакоћом. Разуме се, те приче и данас живе. Наводно, једночинке је успевао да напише за мање од сата! Или, писао је тако брзо да би „трошио” само онолико времена колико је било потребно да се испишу речи – без заустављања или исправљања... Може ли тако нешто ико други досам небески миљеник? „Моцарт књижевности!” Или нам се тако нешто само чини с безбедне временске удаљености?

2.jpg

Јасно је, дакле, због чега се Чехов није бавио медицином (за шта се иначе школовао) него писањем. Кад је с таквом лакоћом баратао речима, зашто би се уопште упуштао у било какав други посао? Они који нису имали ту изузетну прилику да прочитају неко Чеховљево књижевно дело – бар једну причу – нека се обавезно, а мирне душе, упусте у тај подухват. Увериће се како се о најтежим стварима може писати једноставно. А да ли је за писца стварање било једнако лако, покушаћемо да проверимо – колико можемо.

Као пресађено дрво

Велики део последњих година живота (а живео је само четрдесет четири године) славни руски писац провео је на Јалти, надајући се да ће тамошња клима повољно утицати на његово нарушено здравље. Иако тежак плућни болесник, Чехов је на Јалти (осећајући се „као пресађено дрво које се колеба да ли да се прими или да почне да се суши”) ипак успевао да пише. У безмало безизлазним животним приликама одржавао је, како је знао и умео, смисао за хумор, представљајући се често као особа која не ради такорећи ништа. У писму Максиму Горком 1900. године с Јалте писац се слатко жалио:
„Мени није досадно у смислу Weltschmerz (светски бол), у смислу животне снаге, него ми је просто досадно без људи, без музике коју волим и без жена којих на Јалти нема. Досадно ми је без икре и киселог купуса.”
Својој драгој, глумици Олги Книпер, најавио је да ће 20. септембра (1900. године) кренути у Москву где ће одсести у хотелу и тамо написати драму. И то, наводно, до 1. октобра!
За тако кратко време?
Ево и образложења у једном од многобројних писама с Јалте упућених вољеној Олги:
„Да ли ћу писати или преписивати начисто? Не знам, бакице мила. Једна јунакиња ми је нешто захрамала, не знам шта ћу с њом да радим, па се нервирам. Откуда у ’Новостима’ вест да наслов ’Три сестре’ тобоже не одговара? Каква глупост! Можда и не одговара, али мени не пада на памет да га мењам. Страшно се досађујем. Схваташ ли? Страшно. Једем само супу. Вечери су хладне, па седим у кући, девојака лепих нема, пара је све мање и мање, брада ми седи...”
Чинило би се да ове речи исписује докони човек који се баш ничим не бави. Испоставило се да је управо тада почео да пише драму „Три сестре”:
„Музика свира тако весело, чило и човек је тако жељан живота! Проћи ће време и ми ћемо отићи заувек, људи ће нас заборавити, заборавиће нам лица, гласове, неће знати колико нас је било, али ће се наше патње претворити у радост за оне који ће живети после нас, срећа и мир завладаће на земљи и људи ће поменути лепом речју и благословити оне који живе сада. Хајде да живимо! Музика свира тако весело, тако радосно, и чини ми се још мало... и ми ћемо сазнати зашто живимо, зашто патимо... Да нам је знати то, да нам је знати!”
Ово су завршне речи драме „Три сестре”, једног од пишчевих славних комада. Истини за вољу, већ оболели Чехов драму је написао за кратко време, крајем 1900. године. У то време био је раздвојен од своје вољене Олге Книпер, једне од првакиња Художественог театра.

3.jpg

Чехов и његова жена Олга Книпер, позната глумица која је тумачила улогу

Маше у комаду „Три сестре”

Да ли је тачно да је драму завршио за само десет дана или чак мање, док је боравио у Москви? Изгледа да је писање ипак трајало дуже. Средином септембра Чехов је Олги писао да ће крајем месеца окончати писање. Можда у октобру или, чак, новембру. Желео је да драма мало одлежи на столу, а и да неизоставно присуствује пробама. Сматрао је да редитељ неће моћи да постави комад без његове помоћи. Нажалост, није присуствовао пробама. Драма је била брзо готова, средином новембра. У потрази за још блажом климом, због болести, Чехов је тада отпутовао на југ Француске.
Чинило се да писац, премда је обавио посао, није задовољан. С Јалте је у Москву дошао здрав, али већ после неколико дана почео је да кашље. Можда је то проузроковало лоше расположење?
„Драма је испала досадна, развучена, неприкладна, зато што, на пример, има четири јунакиње и расположење је, што би се рекло, више него мрачно.”

Несрећни људи звиждућу

Зашто је уопште болесни писац био одвојен од жене која му је, без сумње, тако много значила?
„Што сада нисмо заједно, кривица није ни до тебе ни до мене, већ до ђавола који је мени усадио бациле, а теби љубав према уметности”, закључио је јетко Антон Чехов.
Међутим, кад су пробе почеле, писац је живнуо. Писао је Олги:
„Опиши ми бар једну пробу ’Три сестре’. Треба ли што додати или одузети? Играш ли добро, душо моја? Јао, пази се. Не прави тужно лице ни у једном чину. Љутито да, али тужно не. Људи који у себи дуго носе несрећу и навикну се на њу, само звиждућу и често се препуштају својим мислима.”

4.jpg

Чехов са Горким на Јалти 1900. године, док је писао „Три сестре

Јер, пишући драму о невеселој судбини три сестре, Чехов је изгледа ипак имао у виду своју жену, као и будуће извођење, наменивши јој улогу Маше. Драма је први пут објављена у часопису „Руска мисао”. На руској сцени „Три сестре” први пут су приказане 31. јануара 1901. године у московском Художественом театру. Наша публика ово дело гледала је 25. марта 1921. у извођењу истог театра који је гостовао у Београду.
Десет дана пре премијере, већ узнемирени Чехов је из Нице Олги Книпер, између осталог, написао:
„Ако драма доживи неуспех, отићи ћу у Монте Карло и тамо спискати све до последње копејке!”
После праизвођења у Москви, руска критика, као и раније кад су извођени Чеховљеви комади, опет се поделила. Једни су у драми видели корак напред, а други корак назад. Првима се чинило да је писао истиниту слику руског друштва. Други су доказивали да је та слика неуобичајена и неоправдана. И једни и други су га осуђивали због мрачног погледа на свет. Испоставило се да писцу кога је терао глас да све ради с необичном лакоћом премијера овог дела врло тешко пада.
„Изгледа да су ме ’Три сестре’ замориле, или ми је просто досадило да пишем. Што значи да сам остарио. Не знам. Требало би да се оставим писања једно пет година, а за то време путујем, а затим да се вратим и прионем на посао.”

Напуштам позориште

5.jpg

Музеј А. П. Чехова на Јалти

Осетљиви писац по свој прилици патио је и због лоших приказа у новинама, ма колико се трудио да на то не обраћа пажњу. Уосталом, у једном писму изнео је неповољно мишљење о новинарима:
„Побијати новинаре исто је што и вући ђавола за реп или надвикивати се с опаком женом!”
У ствари, био је очајан. У писму које је упутио својој Олги, између осталог, напомиње:
„Мила моја, не читај новине, не читај их уопште, иначе ћеш ми начисто пропасти. Нека ти ово буде поука. Слушај старца јеромонаха. Ја лично потпуно напуштам позориште, никада више нећу писати за њега. За позориште се може писати у Немачкој, у Шведској, па чак и у Шпанији, али не и у Русији, где се позоришни писци не поштују, где их сви шутирају и не опраштају им ни успех, ни неуспех.”
Ето, ово је био мали прилог легенди која говори да је Чехов писао с лакоћом, те да се није бринуо како ће његово дело бити прихваћено! Уместо решења ове загонетке о стваралачком чину и животним околностима, навешћемо речи Јована Христића из студије „Чехов, драмски писац”. Те речи штампане су на програму најновије београдске поставке драме „Три сестре” у којој – у режији Иване Вујић – играју три познате глумице: Ружица Сокић, Бранка Петрић и Рада Ђуричин. Јован Христић је, дакле, о Чехову написао:
„...Све што знамо јесте да постоје неке силе које уобличавају наш живот, чије се деловање не може свести на деловање оних сила у чије постојање можемо да се искуством уверимо. И зато што не знамо сасвим шта су и какве су те силе, звук којим се оне оглашавају мора бити тајанствен и неидентификован...”


Аутор: Мирјана Огњановић
Извор:Политикин забавник


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Живот није БАЈКА

МАЈСТОРУ

1_zps0bc533aa.jpg


2_zpscd4ff3f8.jpg


Господину Чехову књижевност је била љубавница, а медицина жена. И ниједна се није бунила. Бар с почетка...


Господин Чехов и ја смо се упознали када сам ја, према тврдњама моје Баке била премлада, а он већ покојни. Под условом да се не верује Мајстору Булгакову, који је своје рукописе спаљивао, истовремено тврдећи да рукописи не могу да изгоре. У шта ја верујем, јер сходно томе ни писци и песници не могу да умру. Захваљујући томе смо се покојни, али никад живљи, господин Чехов и ја упознали током мог летњег распуста у Бадњевцу, где су ме родитељи одложили, код бабе и деде, да дочекам одлазак на море. Истовремено је Деди, пензионисаном наставнику математике, дато и упутство да ме приучи истој, јер сам већ тада почела да пружам отпор тој науци. Како је Деда имао нарав нервозног гусана, а и такав пратећи поглед, то сам ја почела да развијам дисциплину сакривања од наметнутих допунских часова, брзо схвативши да ме Деда оставља на миру када види да читам. Што сам ја, иначе, и до тада волела, а од горе поменутог спознања још и више.

Најбезбеднија зона је постала непосредна близина кућног ормана с књигама, закључаног цветном бравицом чији је кључ дужио Деда. Књиге су се могле добити само на конкретан захтев и уз Дедино промишљено одобрење, сходно годинама интересента. Тако сам ја тог лета, док ми је чудо од математике дахтало за врат, замолила Деду да ми да књигу на чијем је боку злаћаним словима писало – Чехов. Деда ме је промотрио зеленим, гушчијим погледом, откључао орман и господин Чехов и ја смо побегли под крушку иза куће.
Додуше, Бака је доневши корпу веша на качење, баш у тој зони, одмах код Деде уложила усмени протест, тврдећи да сам премлада за господина Чехова и утемељивши примедбу својим некадашњим учитељским позивом. Дедин контрааргумент је, на моју срећу, био: „Ако је већ дудук за математику, нека бар чита. А, Чехова може да чита сваке године другачије, за њега никад није рано.” На томе је остало, бака је протестно ставила у уста букет штипаљки и окренувши леђа Мајстору Чехову, крушки чији је хлад дахтао од врућине и мени, почела да качи беле пољане чаршава.

Мада, испоставило се да је Бака била мрвицом у праву, већ те вечери сам дувкала од туге због изгубљене Каштанке, а наредни дан сам се зарозала од плакања на пола приче непреводивог наслова, коју ја и дан данас, у недостатку правог превода зовем „Спава се”, причи о девојчици, слушкињици која дави бебу у бесаном очају жеље за спавањем. Наравно да је Бака прокоментарисала моје сузе победничким климањем главе, праћеним закаснелом репликом Деди:
„Јесам ти ја рекла, ето ти сад па јој објашњавај Чехова.” На сву срећу Деда је имао такве приступе животу да су Спартанци за њега били само извиђачко друштво, па није ни покушавао да ми ублажи скалпел којим је Чехов сецирао живот у својим причама. Због тога је време показало да су Дедини аргументи били дугорочно одрживији – јесам била и остала дудук за математику, али Чехова сам читала испочетка свако мало, и сваки пут другачије, све до данас, с намером да то и даље радим.
Даље школовање ми је дало и ту срећу да се господином Чеховим позабавим и на његовом матерњем језику, схвативши да ће се тешко наћи мајстор који ће успети да преведе те приче баш онако како их је он написао и како оне звуче на љуљушкавом руском језику.


4_zps230306cb.jpg


Тек касније, у школи, када је на дневни ред стигао А. П. Чехов и његова прича о несрећном, малом чиновнику Червјакову и још тужнијем оцу, кочијашу, Јони Потапову, почела сам личније да упознајем биографију великог Мајстора. До тада ми то није било битно, његова биографија, ко је био и шта је радио, за мене је живела у његовим причама, које до данас, ако мене питате, нико није успео да натприча.
Али, ако би, овим јубилејним поводом, ипак требало написати коју реч о животу лекара Антона Павловича Чехова, онда бирам његову изјаву да му је књижевност љубавница, а медицина жена и ниједна се не буни. Додуше, касније, када је почео да пише и драме, од медицине се већ очито развео, проза ју је заменила, док је драма постала његова досадна и жалосна љубавница.
Господина Чехова детињство није поштедело бруке, бола и жалости, а одрастање му је донело и беду, која га је натерала да почне да пише, зарађујући својим новинским колумнама новац потребан њему и банкротираној породици. Било би заиста занимљиво сада видети лица и црвене уши уредника тих новина, који су тада скраћивали приче Антоше Чехонтеа, избацујући из њих вишак простором задатих редова.

За разлику од многих којима је зло у животу оставило само нагон да злим узвраћају, Чехову је немилосрдан живот усадио, наклона вредну, одбојност према понижавању других људи, због чега је то сматрао најгорим што људска бића могу да ураде не само својој врсти, већ и животињама. Чехов је волео природу и људе, јер само човек који искрено цени чудо живота може да примети сићушну прашину ситница од којих је био и увек ће бити састављен. Мајстор Чехов је писао о догађајима које до тада нико није ни примећивао, а камоли сматрао вредним писања, о људима поред којих се без обазирања пролазило, налазивши у њима целе унутрашње, неистражене, светове. Није волео улизице, патетику, ни претенциозно мудровање. Мрзео је надобудне празне приче виших слојева и примитивност сељака, али су и једни и други остали овековечени у његовим причама, захваљујући којима можемо и данас да их препознамо, јер као ни Чехов, тако ни они нису умрли, само живе у другачије названим улогама садашњице.
Оно што највише волим у Чеховљевом причању прича је управо оно што су му многи, његововремски, критичари замерали – Чеховљеве приче немају, за ту литерарну дисциплину, претпостављену конструкцију, која рецимо предвиђа закључак, односно крај. Многе његове приче се завршавају „пребрзо” или, просто, имају крај који некако сакато штрчи. Али, свако ко се потруди да погледа свакодневни живот, видеће да живот мрда неочекиваним покретима, да у њему нема много логике ни правила, да као што би Чехов рекао: „У животу се људи не убијају, не бесе и не изјављују љубав у сваком тренутку. Већи део свог живота једу, пију и говоре бесмислице”, али је знао и да бољег живота од овог – нема и зато га треба примећивати, о њему писати, читати и живети га сваки дан. И управо та свакидашњица не пролази, од ње су били састављени животи људи који су живели пре сто, хиљаду или десет година, управо онако као што она и данас чини наше животе.

Због тога је Мајстор Чехов и остао жив, само наизглед је умро, због тога га је велики Толстој и назвао Уметником живота. Због тога му је и сам Живот одао последњу почаст и признање да га је Чехов прочитао и овековечио боље но ико до тада. И сада. Наиме, Мајстор Чехов је изгубио битку с туберкулозом, болешћу бедних, 1904. године, када је био стар само 44 године. Умро је у лечилишту Баденвајлер, у Немачкој. Његово тело је превезено у Москву. Возом, у вагону на коме је писало „Свеже остриге”. Тиме је, ако мене питате, Живот уместо Чехова написао последњу његову причу, која је имала управо такав крај какав умеју да напишу само Живот и Чехов у његовом огледалу. Јер, нема већих ствари од оних малих које чине свакодневицу живота. Крај и тако не постоји.

( Из збирке прича
„Испод седмог неба”, Јелица Грегановић, Лагуна 2011)



5_zpsefe50946.jpg


Аутор: Јелица Грегановић
Илустрације: Добросав Боб Живковић
Извор: Политикин Забавник
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mudrosti Čehova: “Ako ne znaš što osjećaš prema čovjeku – zatvori oči, i zamisli da ga nema…”

DgrxGod.jpg


* Dobar odgoj nije u tome da ne prospeš umak na stolnjak, nego u tome da ne primijetiš ako to uradi netko drugi.

* Kako je lijepo sjediti kod kuće kada kiša lupka po krovu, i kada znaš da u tvom domu nema dosadnih ljudi.

* Stvar nije u pesimizmu, i nije u optimizmu, već u činjenici da devedeset devet pojava nemaju mozak.

* Ako ne znaš što osjećaš prema čovjeku – zatvori oči, i zamisli da ga nema. Nigdje. Nema ga, i neće ga ni biti. Onda će vam sve biti jasno.

* Ne možete tražiti od blata da ono ne bude blato.

* Da osjećate sreću bez prestanka, čak i u trenucima tuge i žalosti, treba:

a) umjeti biti zadovoljni sadašnjošću i b) uživati u saznanju da može biti i gore.

* Koji prekrasan dan. Ne mogu odlučiti da li popiti čaj, ili se objesiti!

* Sve znaju, i sve razumiju samo budale i aferisti.

* Jedan bol uvijek umanjuje drugi. Stanite mački koju boli zub na rep, i odmah će joj biti lakše.

* Stotine milja prazne, jednolike, izgorjele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovjek kada sjedi, priča, i ne zna se kada će otići.

* Ako želiš imati malo vremena – ništa ne radi.

* Ne treba smetati ljudima da lude.

* “Cinik” – je grčka riječ, u prijevodu na tvoj jezik: svinja, koja želi da cijeli svijet zna da je ona svinja.

* Dobar čovjek osjeća sramotu i pred psom.

* “Spoznaj samog sebe” – je dobar i koristan savjet; šteta samo što nitko ne precizira kako se primjenjuje ovaj savjet.

* Život je, zapravo, vrlo jednostavna stvar, i čovjek treba uložiti puno napora da je pokvari.

Izvor: Uspesnazena.com

 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

SMRT ČINOVNIKA



Jedne vrlo lijepe večeri je isto tako lijep uredski intendant Ivan Dmitrič Červjakov sjedio u drugom redu fotelja i kroz dvogled gledao
"Korneviljska zvona". Gledao je i osjećao kao da se nalazio na sedmom nebu. Ali iznenada... U pripovijetkama često susrećemo to "iznenada". Pisci su u pravu: život je tako pun raznih iznenađenja! Ali najednom se njegovo lice namršti, oči kliznuše pod očne kapke, disanje se zaustavi... on odmače dvogled od očiju, naže se i... apčhi!!! Kao što vidite, kihnuo je. A kihati nikome i nigdje nije zabranjeno. Kišu i seljaci, i uprav-nici policije, pa ponekad čak i savjetnici. Svi kišu. Zato se Červjakov nije nimalo zbunio. Ubrisao se maramicom i, kao učtiv čovjek, pogledao oko sebe da nije nekog uznemirio svojim kihanjem. Ali sada se najednom zbuni. Ugledao je kako starac koji je sjedio pred njim u prvom redu fotelja rukavicom prilježno briše svoju ćelu i vrat i nešto gunđa. U tom starcu Červjakov je poznao civilnog generala Brižalova, koji je služio u saobraćajnoj upravi.

"Poprskao sam ga!" pomisli Červjakov. "Nije moj šef, ali ipak je to nezgodna stvar. Treba se izviniti."

Červjakov kašljucnu, naže se naprijed i šapnu generalu na uho:

- Izvinite vaše... stvo, poprskao sam vas... sasvim nehotice...
- Ništa, ništa...
- Boga vam oprostite. Nisam... nisam htio!
- Ah, sjedite, molim vas! Pustite me da slušam!

Červjakov se zbuni, glupo se nasmiješi i poče da gleda na pozornicu. Gledao je Červjakov, ali onog blaženstva više nije osjećao.
Nemir ga je počeo mučiti. Za vrijeme pauze približio se Brižalovu, pomuvao se pored njega i, savladavši svoju snebivljivost,
progunđao:

- Poprskao sam vas, vaše... stvo... Oprostite... To je... sasvim nehotice...
- Ah, koješta... Ja sam već zaboravio, a vi opet isto! - reče general i nestrpljivo mrdnu donjom usnom.

"Zaboravio, a u očima mu pakost" pomisli Červjakov podozrivo pogledajući generala. "Neće ni da govori. Trebalo bi mu objasniti da
uopće nisam imao namjeru... da je to prirodan zakon, jer može još pomisliti da sam htio da pljunem. Ako sada ne pomišlja tako nešto, kasnije će da pomisli!..."

Došavši kući, Červjakov ispriča ženi kakvu je neuljudnost učinio. Međutim, kako mu se činilo, žena je isuviše lakomisleno gledala na
tu stvar; ona se prvo bila uplašila, ali kada je čula da je Brižalov "tuđi", umirila se.

- Pa ipak ti otiđi, izvini se - rekla je. - Može još pomisliti da se ne umiješ ponašati među ljudima!
- To i jest baš ono! Ja sam mu se izvinjavao, ali on nekako čudno... Nijedne čestite riječi mi nije rekao. A ni vremena nije bilo za
razgovaranje.

Sljedećeg dana Červjakov je obukao nov činovnički frak, podšišao se i pošao Brižalovu da objasni... Kada je ušao u gene-ralovu sobu
za prijem, zatekao je mnogo molilaca, a među njima i samog generala, koji je već počeo da prima molbe. Ispitavši nekoliko molilaca, general podiže oči i na Červjakova.

- Sinoć u "Arkadiji", ako se sjećate, vaše ...stvo - poče da referiše uredski intendant - ja sam kihnuo i... nehotice vas poprskao...
Opros...

- Koješta... Ostavite se, zaboga! Šta ste vi trebali? - obrati se general sljedećem molitelju.

"Neće da govori!" pomisli Červjakov blijedeći. "Znači, ljuti se... Ne, to se ne smije tako ostaviti... Ja ću njemu objasniti..."

Kada je general završio razgovor s posljednjim moliocem i uputio se u unutrašnje apartmane, Červjakov koraci za njim i poče da
mrmlja:

- Vaše ...stvo! To što se ja usuđujem da uznemirujem vaše ...stvo, to je upravo, mogu vam reći, iz osjećanja kajanja!... Nisam
namjerno, to vi i sami znate!

General napravi plačljivu grimasu i odmahnu rukom.
- Pa vi se prosto ismijavate, poštovani gospodine!! - reče general nestajući iza vrata.

"Ma kakvo ismijavanje!" pomisli Červjakov. "Uopće tu nema nikakvog ismijavanja! General, a ne može da razumije! Kad je tako,
neću se više ni izvinjavati tom razmetljivcu! Neka ga đavo nosi. Napisaću mu pismo, ali više neću da idem! Bogami, neću!"

Tako je mislio Červjakov vraćajući se kući. Ali pismo ipak nije napisao. Mislio je, mislio, ali nikako nije mogao da smisli to pismo.

Sutradan je morao da ode i da mu sam sve objasni.

- Nisam ja jučer dolazio da uznemirujem vaše ...stvo - zamuca Červjakov kada general uperi u njega svoj upitni pogled - zato da bih se
ismijavao, kako ste vi izvoljeli reći. Ja sam se izvinjavao što sam vas poprskao kada sam kihnuo... a ni na kraj pameti mi nije bilo da se ismijavam... Zar bih se ja usudio da se ismijavam? Ako bismo ismijavali jedan drugoga, onda, znači, prema ličnosti čovjeka nikakvog poštovanja... ne bi bilo...

General neočekivano poplavje, zatrese se i graknu:

- Gubi se !

- Šta? - prošaputa Červjakov zamiraći od užasa.

- Gubi se !! - ponovi general udarivši nogom.

Červjakov osjeti kako se u njegovoj utrobi nešto otkide. Ništa više ne videći i ne čujući, on ustuknu prema vratima, iziđe napolje i
zabatrga nazad... Stigavši kući, da ni sam nije znao kako, ne skidajući svoj činovnički frak, legao je na otoman i... umro.





Anton Chekhov

* Anton Pavlovič Čehov - Novele
** Svjetlost, Sarajevo 2001.
*** preveo Derviš Imamović

 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

KAMELEON


Preko tržnice ide policijski nadzornik Mahnitov u novom šinjelu i sa zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplijenjenog ogrozda. Svuda je tišina... Na tržnici ni žive duše... Potišteno, kao gladne ralje, na ovaj svijet Božiji zinula su vrata na dućanima i birtijama, ali pored njih nema čak ni prosjaka.

- Ujeda se, prokleto bilo! - najednom začu Mahnitov. - Ljudi, držite ga! Ne smije se više ujedati! Držite ga! A... a!

Sada se začu i pseća skika. Kada se Mahnitov okrenu, ugleda kako iz drvare trgovca Pticina, sve ogledajući se, na tri noge bježi pseto, a za njim trči čovjek u uštirkanoj cicanoj košulji i raskopčanom prsluku. Trčeći tako, sav izdužen naprijed, čovjek najednom pade - i uhvati pseto za zadnje noge. Sada se ponovo razliježe pseća skika i povik "Držite ga!" Iz dućana počeše da se pomaljaju bunovna lica, i ubrzo se pred drvarom, kao da je iz zemlje izrasla, stvori čitava gomila svjetine.

- Izgleda neki nered, vaše blagorođe! - reče policajac.

Mahnitov se okrenu polulijevo i zakorača prema gomili. Ugleda kako pomenuti čovjek stoji u raskopčanom prsluku i, podigavši desnu ruku, pokazuje gomili krvav prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano: "Platićeš ti meni, poganijo prokleta", a i sam prst je izgledao kao neki znamen pobjede. U tom čovjeku Mahnitov prepozna zlatara Roktina. U sredini gomile, raskrečivši prednje noge, i drhteći čitavim tijelom, čuči i sam vinovnik skandala - bijel, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pjegom na leđima. U njegovim suznim očima treperi izraz tuge i strave.

- Šta je to ovdje? - pita Mahnitov probijajući se u gomilu.
- Zašto je to? Zašto ti je taj prst...? Ko je vikao?

- Znate, vaše blagorođe, idem ja sa Mitrijem Mitričem, nikog ne diram... - poče Roktin kašljucajući u ruku -... radi drva - i najednom ova poganija, onako, iz čista mira, zgrabi me za prst... Izvinite, ali ja sam poslovan čovjek... Ja radim sa sićušnim stvarima. Zato da mi se plati odšteta, jer ja ovim prstom, po svoj prilici, i čitavu sedmicu dana neću moći ni da maknem... Pa ni zakon, vaše blagorođe, ne dozvoljava da čovjeka ujeda džukela. Ako će svako da ujeda, onda je bolje da i ne živimo na ovom svijetu.

- Hm! Dobro... - strogo poče Mahnitov kašljucajući i nabirući obrve. - Dobro... A čije je pseto? Neću ja to tek tako ostaviti. Naučiću ja vas kako se čuvaju psi! Vrijeme je već da se obrati pažnja na tu gospodu što neće da se pokorava naredbama vlasti! Kada plati globu, onda će taj gad vidjeti šta je to pseto i slične četveronoge lutalice! Ja ću njemu pokazati u kojoj se vodi sir siri!...
Jeldirine - okrenu se nadzornik policajcu - da doznaš čije je to pseto i da sastaviš zapisnik! A pseto - ubiti. Odmah! Mora da je bijesno... Pitam vas - čije je ovo pseto?


- Meni se čini generala Žigalova! - javi se neko iz gomile.

- Generala Žigalova? - Hm!... Jeldirine, skinder s mene kaput... Užas kakva je sparina! Mora da je pred kišu... samo jedno ja nikako ne razumijem: kako je ono moglo da te ujede?

Mahnitov se okrenuo Roktinu. - Zar je ono moglo da dohvati do prsta? Psetance ovako malo, a ti, pogledaj samo, kolika si ljudeskara! Po svoj prilici, to si ti nekim ekserčićem prst ogrebao a onda ti palo na um da podvaljuješ. Pa ti si već... he, poznata sorta! Znam ja vas, lopuže jedne!

- On mu, vaše blagorođe, onako, radi šege, u njušku cigaru, a ono ga, ne budi lijeno, i ščepalo... Spadalo, vaše blagorođe!

- Lažeš, ćoravko! Kad nisi vidio, zašto lažeš? Njihovo blagorođe je pametan čovjek i odmah vidi ko laže, a ko pošteno i kao pred Bogom... A ako lažem, neka mi sud sudi. Tamo je sve u zakonu rečeno... Sada smo svi jednaki... I, ako hoćeš da znaš, i sam imam brata u žandarima...

- Bez raspravljanja!

- Nije, nije to generalovo... - dubokomisleno primijećuje policajac. - General ne drži takve pse. U njega su većinom ptičari...

- Znaš sigurno?

- Sigurno, vaše blagorođe...

- Pa i ja to znam. General drži samo skupocjene i rasne pse, a ovo je... đavo bi ga znao šta je! Ni dlake, ni nekog izgleda... nakaza jedna i ništa više... Ko će još da drži takvog psa?! Gdje vam je pamet? Da se takvo pseto nađe u Peterburgu ili Moskvi, znate li vi šta bi bilo? Tamo ni u zakon ne bi pogledali, a već bi ga smakli! Ti si, Roktine, nastradao, i nemoj da to ostaviš tek tako... Treba ih naučiti pameti! - Vrijeme je već...

- A možda je baš generalovo! - naglas misli policajac. - Na njušci mu ništa ne piše... Onomadne sam u njegovom dvorištu vidio baš ovakvo pseto.

- Sigurno da je generalsko! - ču se glas iz gomile.

- Hm!... Dede, brate Jeldirine, nabaci mi taj kaput na leđa... Vjetar nekakav poče... Groznica me drmusa. Odvedi ga generalu, pa tamo upitaj. Reci da sam ga ja našao i poslao... I reci da ga više ne puštaju na ulicu... Možda je to neko skupocjeno pseto, a ako mu svaka svinja bude gurala cigaru u njušku, lahko se može dogoditi da se pseto unakazi. Pas ti je nježno stvorenje... A ti, zvekane jedan, spusti tu ruku! Šta tu ističeš taj svoj blesavi prst! Sam si kriv...

- Eno, generalov kuhar ide, njega ćemo pitati... Hej, Prohore! Dragoviću, hodider ovamo! Pogledaj... je li ovo vaše pseto?

- Glupost! Nikada mi takvo nešto nismo držali!

- A šta ima tu i da se raspituje - dočeka Mahnitov. - Pa to je pas lutalica! O čemu tu da se raspravlja... kad vam ja kažem da je to pas lutalica, znači - lutalica... Ubiti, i gotova stvar.

- To nije naše - nastavi Prohor. - To je generalovog burazera što je skoro došao. Naš gospodin nije ljubitelj hrtova. A njegov burazer voli...

- Ma zar je njegov bratac došao? Vladimir Ivanič? - pita Mahnitov i čitavo mu se lice pretvara u osmijeh nježnosti. - Ah, Gospode Bože! A ja ni pojma nisam imao. U goste stigao, a?

- U goste...

- Ah, Gospode Bože... Poželio brata... A ja ni pojma nisam imao! Pa to je njihovo psetance, a? E, baš mi je drago... Uzmi, povedi ga... Lijepo psetance... Tako je živahno... Za prst ovoga zgrabilo! Ha-ha-ha... no, šta tu drhtiš? Rrr... Rr... Ljuti se, vragolanče jedno... cuko jedan...

Prohor zovnu psa i krenu s njim od drvare... A gomila poče da se smije Roktinu.

- Platićeš ti to meni! - prijeti mu Mahnitov i, zakopčavajući šinjel, nastavlja svoj obilazak tržnice.




Anton Chekhov

* Anton Pavlovič Čehov - Novele
** Svjetlost, Sarajevo 2001.
*** preveo Derviš Imamović


 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

DUŠICA


Oljenka, kći Plemjanikova, penzionisanog činovnika osme klase, sjedila je zamišljena na terasi pred kućom. Bila je vrućina, muhe su nasrtljivo dosađivale, a ona se radovala pri pomisli da će uskoro nastupiti večer. S istoka su se približavali crni oblaci i s te strane se s vremena na vrijeme osjećao vlažan povjetarac.

Gledajući u nebo, na sredini dvorišta je stajao Kukin, kazališni poduzetnik i vlasnik zabavnog parka "Tivoli", koji stanuje u tom istom dvorištu, u desnom krilu zgrade.

- Opet! - gunđao je očajnički. - Opet će kiša! Svaki dan kiša, svaki dan kiša - kao za inat! Pa to je propast! To je katastrofa! Svaki dan strašni gubici!

On pljesnu rukama i produži obraćajući se Oljenki:

- Eto vam, Olga Semjonovna, kakav je naš život. Prosto da zakukaš! Radiš, trudiš se, mučiš se, po čitave noći ne spavaš, sve misliš kako bi bilo bolje - i šta? S jedne strane - publika, neprosvijećena, divlja. Dajem joj najbolju operetu, čarobnu stvar, izvanredne kupletiste, ali zar to njoj treba? Zar se ona u tome nešto razumije? Njoj su potrebne lakrdije! Daj ti njoj neki prostakluk! S druge strane - pogledajte ovo vrijeme. Gotovo svaku večer kiša. Kako je počela desetog maja, nije prestala čitav maj i čitav juni, prosto užas!
Publika ne ide, a zar ja ne plaćam zakupninu? Zar ne plaćam glumce?

Sljedećeg dana predvečer opet su se približavali crni oblaci, i Kukin je govorio s histeričnim kikotom:

- Pa šta? Neka! Neka poplavi čitav park, pa i mene samoga! Dabogda nemao sreće ni na ovom ni na onom svijetu! Neka me glumci tuže sudu! Šta je za mene sud? Neka me pošalje na robiju u Sibir! Neka me pošalje na gubilište! Ha-ha-ha!

I dan kasnije opet isto...

Oljenka je slušala Kukina šutke i ozbiljno i događalo se da su joj suze navirale na oči. Na kraju krajeva, nju je dirnula Kukinova nesreća, i ona se u njega zaljubila. On je bio omalen, mršav, žutog lica i začešljanih zalizaka, govorio je slabašnim tenorom, a kada je govorio, krivio je usta; na njegovom licu uvijek se vidio izraz očajanja, ali je ipak izazvao njeno pravo, duboko osjećanje. Ona je uvijek nekoga voljela i nije mogla bez toga.
Ranije je voljela svog tatu, koji je sada, teško dišući u svojoj naslonjači, bolovao u tamnoj
sobi. Voljela je i svoju tetku, koja je ponekad, jednom u dvije godine, dolazila iz Brjanska. A još ranije, dok je učila u gimnaziji, voljela je svog profesora francuskog jezika.
To je bila tiha, dobrodušna djevojka, bolećiva srca, s krotkim i nježnim pogledom i veoma dobrog zdravlja. Gledajući u njene pune rumene obraze, u mehki bijeli vrat s mrkim mladežom i dobroćudan, naivan osmijeh što se pojavljivao na njenom licu kad je slušala nešto prijatno, muškarci su mislili: "Da, zgodna je..." - pa su se i oni smiješili, a gošće se nisu mogle suzdržati da je iznenada, usred razgovora, ne uhvate za ruku i uskliknu od zadovoljstva:


- Dušice!

Kuća u kojoj je od rođenja živjela i koja joj je oporukom bila ostavljena nalazila se na kraju grada, u Ciganskoj mahali, u blizini parka "Tivoli". Od večeri pa do kasne noći ona je slušala kako u parku svira muzika i kako trešte rakete, i činilo joj se da to Kukin ratuje sa svojom sudbinom i na juriš osvaja svog glavnog neprijatelja - ravnodušnu publiku. Njeno srce je slatko zamiralo i nikako joj se nije spavalo, a kada se on uzoru vraćao kući, ona bi iz svoje spavaće sobe tiho pokucala u prozor i, pokazujući mu kroz zavjese samo lice i
jedno rame, umiljato se smiješila...

On ju je zaprosio i oni su se vjenčali. A kada je kako treba vidio njen vrat i puna zdrava ramena, pljesnuo je rukama i uskliknuo:

- Dušice!

On je bio sretan, ali pošto je na dan svadbe i čitavu noć padala kiša, s njegovog lica nije nestajao izraz očajanja.

Poslije svadbe živjeli su dobro. Ona je sjedila na kasi, pazila na red u parku, zapisivala rashode, izdavala platu, i njeni rumeni obrazi, njen dražesni, naivni i sličan bljesku osmijeh svjetlucao je čas kroz prozorče na kasi, čas za kulisama, čas u bifeu. I već je govorila svojim poznanicima: što je najljepše, najvažnije i najpotrebnije na svijetu - to je pozorište, doživjeti istinsko uživanje, postati obrazovan i human može se samo - u pozorištu.

- Ali zar to publika razumije? - tužila se ona. - Njoj su potrebne lakrdije! Jučer smo davali "Faust naopačke", i gotovo sve lože su bile prazne, a da smo Vanječka i ja davali neku lakrdiju, vjerujte mi, pozorište bi bilo dupkom puno. Sutra Vanječka i ja dajemo "Orfeja u paklu", dođite.

I sve što je Kukin govorio o pozorištu i glumcima, to je i ona ponavljala. Isto tako kao i on, i ona je prezirala publiku zbog njene ravnodušnosti prema umjetnosti i zbog neprosvijećenosti. Na probama se uplitala, popravljala glumce i pazila na ponašanje muzikanata, a kada bi u lokalnom listu nepovoljno pisali o pozorištu, plakala je i išla li redakciju da se objašnjava.

Glumci su je voljeli i zvali "Vanječka i ja" i "Dušica". Ona ih je žalila i davala im male zajmove, a kad bi se dogodilo da je neko prevari, kradom je plakala, ali se mužu nije žalila.

I zimu su preživjeli dobro. Iznajmili su gradsko pozorište na čitavu zimu i izdavali ga kraće vrijeme čas nekoj ukrajinskoj trupi, čas mađioničaru, čas mjesnim diletantima. Oljenka se gojila i sva sijala od zadovoljstva, a Kukin slabio i žutio i žalio se na strahovite gubitke, iako su mu poslovi čitavu zimu dobro išli. Noću je kašljao, a ona mu je davala da pije čaj od maline i lipe, trljala ga kolonjskom vodom i zavijala u svoje mehke šalove.

- Kako si mi dobar! - govorila je potpuno iskreno, gladeći ga po kosi. - Kako si mi lijep!

O velikom postu on je otputovao u Moskvu da sastavi trupu, a ona bez njega nije mogla da spava, stalno je sjedila kod prozora i gledala zvijezde. I tada je sebe upoređivala sa kokoškama koje, također, po čitavu noć ne spavaju i osjećaju uznemirenost kada u kokošinjcu nema pijetla. Kukin se zadržao u Moskvi i pisao da će se vratiti o Vaskrsu, i u pismima je već naređivao šta treba da se uradi u pogledu "Tivolija". Ali uoči strašnog ponedjeljka, kasno uvečer, najednom se začula zlokobna lupa na kapiji; neko je udarao u
vrata kao u bure: bum! bum! bum! Gacajući preko lokvi, sanjiva kuharica je potrčala da otvori.

- Otvorite, molim! - doviknuo je neko iza kapije muklim basom. - Imate telegram!

Oljenka je i ranije dobivala telegrame od muža, ali sada, ni sama nije znala zašto, najednom je obamrla. Drhtavim rukama otvori telegram i pročita sljedeće:

"Ivan Petrovič je danas naprasno umro parvo čekamo uputstva hahrana utorak."

Tačno je tako bilo otkucano u telegramu "hahrana" i još neka nerazumljiva riječ "parvo"; telegram je potpisao reditelj operetne trupe.

- Golubiću moj! - zaridala je Oljenka. - Mili moj Vanječka, golubiću moj! Zašto sam se srela s tobom? Zašto sam te upoznala i zavoljela? Kome si ostavio svoju jadnu Oljenku, svoju sirotu, svoju nesretnicu?...

Kukina su sahranili u utorak u Moskvi, na Vaganjkovu; Oljenka se vratila u srijedu i čim je ušla u kuću, pala je na postelju i zaridala tako da se čulo na ulicu i u susjednim dvorištima.

- Dušica! - govorile su susjetke krsteći se. - Majko moja, kako samo tuguje Dušica Olga Semjonovna!

Tri mjeseca kasnije, žalosna i u dubokoj tuzi, Oljenka se jednog dana vraćala iz crkve. I valjda je slučaj tako htio, pored nje se iz crkve vraćao jedan od njenih susjeda, Vasilije Andrejič Pustovalov, upravnik građevinskog stovarišta trgovca Babakajeva. On je bio u slamnatom šeširu i bijelom prsluku sa zlatnim lancem, i više je ličio na spahiju nego na trgovca.

- Olga Semjonovna, svaka stvar ima svoj red - rekao je on dostojanstvenim i saosjećajnim glasom - i ako neko od naših bliskih umre, znači da je to bila volja Božija, i u tom slučaju mi smo dužni da se ne zaboravljamo i da nesreću svoju pokorno podnosimo.

Doprativši Oljenku do kapije, on se s njom oprostio i pošao dalje. Poslije toga u njenim ušima je čitav dan zvučao njegov dostojanstveni glas, i čim bi zatvorila oči, pred njom se pojavljivala njegova crna brada. Veoma joj se dopao. I, po svoj prilici, i ona je na njega ostavila utisak, jer samo malo kasnije došla joj je na kafu jedna postarija, malo poznata, gospođa, koja je, čim je sjela za sto, počela o Pustovalovu; govorila je kako je on dobar i solidan čovjek i kako bi za njega sa zadovoljstvom pošla svaka udavača. Tri dana kasnije posjetio je i sam Pustovalov. Nije dugo sjedio, svega desetak minuta, i govorio je malo, ali ga je Oljenka zavoljela, tako
zavoljela da čitavu noć nije spavala i mučila se kao u groznici, a ujutro je poslala po onu stariju gospođu. Uskoro je bila isprošena, a zatim je bila i svadba.


Sklopivši brak, Pustovalov i Oljenka su dobro živjeli. On je obično do ručka sjedio u svom građevinskom stovarištu, a onda je odlazio s poslom, i Oljenka ga je zamijenjivala, i sve do večeri sjedila u kancelariji i tamo pisala račune i izdavala robu.

- Sada je građa svake godine skuplja za dvadeset procenata - govorila je mušterijama i poznanicima. - Morate razumjeti, prije smo kupovali domaću građu, a sada Vasečka svake godine mora da ide po građu čak u mogiljevsku guberniju. A kolika je samo tarifa! - govorila je i od užasa obuhvatala oba obraza. - Kolika je samo tarifa!

Njoj se činilo da je već odavno počela da trguje građom, da je građa ono što je najvažnije i najpotrebnije u životu, i nešto blisko i dirljivo je zvučalo u riječima: greda, oblica, šindra, letva, trenica, okorak, brvina. Noću, kad bi spavala, sanjala je čitave gomile trenica i okoraka, beskrajne redove kola koja voze građu nekud daleko van grada; sanjala je kako čitav puk debelih, dvanaest aršina dugačkih brvana uspravno maršira u njihovo stovarište, kako se brvna, grede i okorci sudaraju i uz potmuo zvuk suhog drveta padaju i opet se
dižu i gomilaju jedno na drugo. Tada bi Oljenka vrisnula u snu, a Pustovalov bi joj nježno govorio:

- Oljenka, šta ti je, draga moja? Prekrsti se!

Što je mislio njen muž, to je mislila i ona. Ako je on mislio da je u sobi vruće ili da su poslovi utihli, to je mislila i ona. Njen muž nije volio nikakvog zabavljanja, i praznikom je sjedio kod kuće, pa je i ona sjedila.

- Stalno ste kod kuće ili u kancelariji - govorili su joj poznanici. - Dušice, trebalo bi da odete u pozorište ili cirkus.

- Vasečka i ja nemamo vremena za pozorište - odgovarala je ona dostojanstveno. - Mi smo poslovni ljudi, nama nije do tričarija. Kakvo je još dobro u tim pozorištima?

Subotom su Pustovalov i ona išli na večernju, a praznikom na ranu liturgiju i, vraćajući se iz crkve, išli su jedno pored drugog ozarenog lica; od njih se širio prijatan miris, a i njena svilena haljina isto tako je prijatno šuštala. Kod kuće su pili čaj s kolačem i raznim slatkom, a zatim su jeli pirog. Savki dan u podne u dvorištu i pred kapijom se osjećao prijatan miris boršča i pečene ovčetine ili patke, a u posne dane - ribe, i čovjek nije mogao proći pored kapije a da mu se ne prohtije jesti. U kancelariji je stalno vrio samovar, i
mušterije su čašćavali čajem i s đevrecima. Jednom sedmično su supruzi išli u banju, i otuda se vraćali oboje crveni i jedno pored drugog.


- Pa, eto, Bogu hvala, lijepo živimo - govorila je Oljenka svojim poznanicima. - Neka Bog da svakome da živi kao što živimo Vasečka i ja.

Kada bi Pustovalov odlazio u mogiljevsku guberniju po građu, mnogo je tugovala, čitave noći nije spavala i samo je plakala. Ponekad bi joj uvečer došao mladi pukovski veterinar Smirnjin, koji je stanovao kod nje u desnom krilu zgrade. On joj je nešto pričao ili igrao s njom karata, i to ju je zabavljalo. Naročito je interesovalo pričanje iz njegovog ličnog porodičnog života. Bio je oženjen i imao je sina, ali se zbog ženine nevjere razveo, i sad ju je mrzio i slao joj mjesečno četrdeset rubalja za izdržavanje sina. Slušajući o tome, Oljenka
je uzdisala, klimala glavom i žalila tog nesretnika.

- Pa nek vam je Bog na pomoći - govorila je praštajući se s njim i prateći ga sa svijećom do stepenica. - Hvala vam što ste se dosađivali sa mnom, dao vam Bog zdravlja i presveta Bogorodica...

Oponašajući muža, ona se uvijek izražavala tako dostojanstveno i razborito; kada se veterinar već gubio dolje iza vrata, ona mu je dovikivala:

- Znate.Vladimire Platoniču, dobro bi bilo da se vi pomirite sa svojom ženom. Makar zbog sina, trebalo bi da joj oprostite!... Po svoj prilici, dječak to sve razumije.

A kad bi se Pustovalov vratio, ona bi mu poluglasno pričala o veterinaru i njegovom nesretnom porodičnom životu, i tada bi oboje uzdisati, klimali glavom i govorili o dječaku koji, po svoj prilici, tuguje za ocem. Zatim bi, po nekom čudnom toku misli, oboje stali pred ikone, klanjali se do zemlje i molili da ih Bog djecom nadari.

I tako su Pustovalovi, tiho i spokojno, preživjeli šest godina u ljubavi i punoj slozi. Ali jednog zimskog dana Vasilije Andrejič se u skladištu napio vrućeg čaja, izišao bez kape da izda građu, prehladio se i razbolio. Liječili su ga najbolji ljekari, ali je bolest pobijedila, i on je umro proležavši četiri mjeseca. Tako je Oljenka opet obudovjela.

- Kome si me ostavio, golubiću moj? - ridala je poslije sahrane. - Kako ću živjeti bez tebe, jadna i nesretna? Dobri ljudi, sažalite se na mene, sinju kukavicu...

Ona je sada izlazila sva u crnini i zauvijek se odrekla šešira i rukavica, izlazila je rijetko, samo u crkvu ili mužu na grob, i živjela kod kuće kao neka monahinja. Tek kada je prošlo šest mjeseci, skinula je flor i počela otvarali kapke na prozorima. Ponekad bi je sada vidjeli kako ujutro sa svojom kuharicom ide na pijacu po namirnice, ali kako je ona živjela kod kuće i šta je tamo, moglo se samo
nagađati. A ljudi su, naprimjer, nagađali po tome što su vidjeli da ona u svojoj baščici pije čaj s veterinarom, a on joj naglas čita novine, pa i po tome što je prilikom susreta s jednom poznanicom u pošti rekla:


- U našem gradu nema odgovarajućeg veterinarskog nadzora, i zbog toga je tako mnogo bolesti. Stalno se čuje kako se ljudi razbolijevaju od mlijeka i zaražavaju od konja i krava. O zdravlju domaćih životinja, zapravo, trebalo bi se brinuti isto tako kao i o zdravlju ljudi.

Ponavljala je veterinarove misli i sada je o svemu imala isto mišljenje kao i on. Bilo je jasno da ni godinu dana nije mogla proživjeti bez privrženosti i da je novu sreću našla u desnom krilu svoje kuće. Drugu bi osuđivali za takav postupak, ali o Oljenki niko nije mogao pomisliti ništa hrđavo, jer u njenom životu sve je bilo tako razumljivo. Ni ona ni veterinar nikome nisu govorili o promjeni koja se desila u njihovim odnosima i nastojali su da to sakriju, ali im nije pošlo za rukom, jer u Oljenke nije moglo da bude nikakve tajne. Kada su mu dolazili gosti, njegovi drugovi iz puka, ona bi, nalivajući im čaj ili servirajući večeru, počinjala razgovor o kugi
rogate stoke, o slinavki i grad-skim klaonicama, a on se strašno nervirao, a kad bi otišli gosti, on bi je uhvatio za ruku i siktao od ljutine:


- Pa ja sam te molio da ne govoriš o stvarima koje ne razumiješ! Kada mi, veterinari, razgovaramo, molim te, nemoj da se miješaš. Na koncu konca, to je i dosadno!

A ona bi ga pogledala začuđeno i zabrinuto, pa bi upitala:
- Volođa, pa o čemu onda da razgovaram?

I sa suzama u očima bi ga grlila i molila da se ne ljuti, i oboje bi opet bili sretni.

Međutim, ta sreća nije dugo trajala. Veterinar je otputovao zajedno sa svojim pukom, i to otputovao zauvijek, jer je njegov puk bio prekomandovan nekud vrlo daleko gotovo u Sibir. I Oljenka je ostala sama.
Ovaj put je ostala potpuno sama. Otac joj je već odavno umro, a njegova naslonjača je ležala na tavanu, pokrivena prašinom i bez jedne noge. Ona je izmršala i poružnjela, i pri susretu na ulici ljudi je više nisu gledali kao prije i nisu joj se više smiješili. Bilo je očevidno da su najbolje godine već prošle i ostale iza nje, a da je sada počinjao nekakav nov i neizvjestan život, o kome je bolje ne misliti. Uveče bi Oljenka sjedila na svojoj terasici i slušala kako u "Tivoliju" svira muzika i prašte rakete, ali to sada kod nje nije izazivalo nikakvih misli. Ravnodušno je gledala svoje pusto dvorište, ni o čemu nije mislila i nikakvih želja nije imala, a onda, kada bi se spuštala noć, odlazila bi da spava i sanjala bi svoje pusto dvorište. Jela je i pila kao da je to nasilno činila.


A što je glavno i najgore, ona više ni o čemu nije imala svoga mišljanja. Vidjela je oko sebe stvari i razumjela sve što se događalo, ali ni o čemu nije mogla da stvori svoje mišljenje i nije znala o čemu bi govorila. A kako je to užasno nemati nikakvog svog mišljenja! Naprimjer, vidiš kako stoji boca, ili pada kiša, ili seljak goni kola, ali zašto postoji ta boca, ta kiša ili seljak, kakav je smisao njihovog postojanja, ne možeš da kažeš, pa čak ni za hiljadu rubalja ništa ne bi mogao reći. Dok su bili živi Kukin i Pustovalov, a zatim i veterinar, Oljenka je mogla sve objasniti i reći svoje mišljenje o čemu hoćete, a sada je i u njenim mislima i njenom srcu vladala ista takva pustoš kao i u njenom dvorištu. I bilo joj je tako teško i tako gorko kao da se najela pelina.

Postepeno se grad širio na sve strane. Ciganska mahala se već zvala ulicom, a tamo gdje je bio "Tivoli" i građevinska stovarišta izgrađene su kuće i pojavio se čitav niz uličica. Kako vrijeme leti brzo! Oljenkina kuća je potamnjela, krov zahrđao, šupa se nakrivila i čitavo dvorište zaraslo u visok korov i koprive. Pa i sama Oljenka je ostarjela i poružnjela; ljeti sjedi na svojoj terasici, a u duši joj je, kao i prije, pusto i teško i sve je kao pelin gorko, a zimi sjedi pored prozora i zuri u snijeg. Kad sine proljeće, vjetar donese jeku zvona
sa saborne crkve i najednom navale uspomene iz prošlosti, srce se slatko stegne i iz očiju poteku krupne suze, ali to samo za trenutak, a onda opet zavlada pustoš i neizvjesnost zašto se živi. Crna mačka Briska umiljava se oko Oljenke i mehko prede, ali Oljenku ne dira to mačije umiljavanje. Zar joj je to potrebno? Njoj je potrebna ljubav što bi obuzela čitavo njeno biće, čitavu dušu i razum, ljubav koja bi pokrenula njene misli, dala pravac u životu i zagrijala njenu krv, koja stari iz dana u dan. I ona goni sa skuta crnu Brisku i govori joj

ljutito:

- Idi, idi...! Šta ćeš mi ti!

I tako iz dana u dan, iz godine u godinu - bez ijedne radosti i bez ikakvog mišljenja. Što kaže kuharica Mavra, to je i dobro.

Jednog toplog julskog dana, u predvečerje, kada su ulicom gonili gradsko stado i kada se čitavo dvorište napunilo oblacima prašine, iznenada se čula nečija lupa na kapiji. Oljenka je pošla da sama otvori i, kada pogleda, sva pretrnu - pred kapijom je stajao veterinar Smirnjin, sada već sijed i u civilu. Ona se najednom sjeti svega i ne izdrža, zaplaka pa, ne rekavši ni riječi spusti mu glavu na grudi.
Od velikog uzbuđenja nije ni primijetila kako su zatim zajedno ušli u kuću i kako su sjeli da piju čaj.

- Golubiću moj! - mrsila je ona drhteći od radosti. - Vladimire Platoniču! odakle vas Bog dade?

- Hoću da se ovdje stalno nastanim - pričao je on. - Otišao sam u penziju, i, evo, došao sam da probam sreću na slobodi, da poživim spokojnim životom. A vrijeme je i da sina upišem u gimnaziju. Porastao je već. Znate, pomirio sam se sa ženom.

- A gdje je ona? - upita Oljenka.

- Ona je sa sinom u hotelu, a ja, evo, hodam i tražim stan.

- Gospode Bože, pa uzmite moju kuću! Zar ovo nije stan? Pobogu brate, ništa vam ja ne tražim - uzbudila se Oljenka i opet zaplakala.
- Živite tu, a meni je dosta i krilo. Bože moj, kakva radost!

Sljedećeg dana već se bojio krov na kući i krečili zidovi, a Oljenka je, podbočivši se, išla po dvorištu i nadgledala posao. Na njenom licu zablistao je pređašnji osmijeh, a ona je živnula kao da se prenula iz nekog dugog sna. Došla je i veterinarova supruga, suha, nimalo lijepa žena, s kratkom kosom i kapricioznim izrazom lica, i s njom njen dječak Šaša, isuviše malen za svoje godine (već mu je počela deseta), debeljuškast, svijetloplavih očiju i s jamicama na obrazima. I tek što je dječak ušao u dvorište, potrčao je za mačkom i
začuo se njegov veseo i radostan smijeh.

- Tetice, je li ovo vaša mačka? - pitao je Oljenku. - Kada se omaci, molim vas, poklonite nam jedno mače. Mama se jako boji miševa.

Oljenka je porazgovarala s njim, dala mu čaja, i srce u njenim grudima najednom se zagrijalo i slatko steglo kao da je taj dječak bio njen rođeni sin. A kada je uvečer, sjedeći u trpezariji, Saša ponavljao zadaće, ona ga je nježno gledala i tužno šaputala:

- Golubiću moj, ljepotane. Čedo moje, kako si se samo tako pametan i tako lijep rodio.

- Ostrvom se naziva - čitao je Saša - dio zemlje što je sa svih strana okružen vodom.

- Ostrvom se naziva dio zemlje... - ponavljala je ona, i to je bila njena prva misao koju je s ubjeđenjem izgovorila poslije toliko godina šutnje i misaone pustoši.

I ona je sada imala svoje mišljenje i za večerom je govorila sa Sašinim roditeljima o tome kako je sada djeci teško učiti u gimnaziji, ali da je ipak klasično obrazovanje bolje od realnog, jer je iz gimnazije put svuda otvoren: hoćeš za ljekara, hoćeš za inženjera.

Saša je počeo da ide u gimnaziju. Njegova majka je otputovala u Harkov svojoj sestri i nikako se nije vraćala; otac mu je svaki dan odlazio nekud da pregleda krda, pa se događalo da po tri dana ne bi došao kući, i Oljenki se činilo da su Sašu sasvim zanemarili, da je suvišan u porodici i da umire od gladi. Zato ga je prevela sebi u desno krilo i smjestila u malu sobu.

I već je pola godine kako Saša živi kod nje u desnom krilu. Svako jutro Oljenka ulazi u njegovu sobu. A on tvrdo spava, ruka mu je pod obrazom i kao da ne diše. I njoj je žao da ga budi.

- Sašenjka - budi ga ona tužnim glasom - ustaj, golubiću! Vrijeme je u gimnaziju.

On ustaje, oblači se, moli se Bogu, a onda sjedne da pije čaj; popije tri čaše čaja i pojede dva velika đevreka i pola francuskog hljeba s buterom. Još se nije sasvim rasanio i zato je neraspoložen.

- A ti, Sašice, nisi baš najbolje naučio svoju basnu - govorila je Oljenka i gledala za njim kao da ga ispraća na dalek put. - Na brizi sam s tobom, golubiću moj, trudi se, uči... Slušaj profesore.

- Ah, pustite me, molim vas! - odgovarao je Saša. Zatim je ulicom odlazio u gimnaziju, onako malen, ali s velikim kačketom i torbom na leđima. Ide Saša, a za njim, nečujno, ide i Oljenka.

- Sašice! - dovikne ona.

On se okrene, a ona mu u ruku gurne datulu ili karamelu. Kada skrene u uličicu gdje se nalazi gimnazija, njega obuzme stid što za njim ide ta visoka puna žena, on se okrene i kaže:

- Tetka, idite vi kući, sada ću ja sam.

Ona se zaustavi i netremice gleda za njim sve dok se ne izgubi u vratima gimnazije. O, kako ga ona voli! Od svih njenih ljubavi još nijedna nije bila tako duboka, nikada se prije njena duša nije potčinjavala tako predano, tako nesebično i s takvim uživanjem kao sada kada se u njoj sve više rasplamsavalo materinsko osjećanje. Za tog tuđeg dječaka, za njegove jamice na obrazima i za njegov kačket ona bi dala čitav svojh život, dala bi ga s radošću i suzama svoje nježnosti. A zašto? Ko bi znao - zašto!

Isprativši Sašu u gimnaziju, ona se polahko vraća kući, vraća se zadovoljna, spokojna i puna ljubavi. Njeno lice, koje se pomladilo za posljednje pola godine, smiješi se i blista, pa i prolaznici, gledajući je takvu, osjećaju zadovoljstvo i pozdravljaju je:

- Dobar dan, dušice Olga Semjonovna! Kako ste dušice?
- Teško je sada učiti u gimnaziji - pričala je ona na pijaci.
- Nije šala, juče su u prvom razredu zadali da se basna napamet nauči, pa latinski prevod, pa zadaću... Kako dijete da izađe nakraj?

I počinjala je da priča o profesorima, o časovima, o udžbenicima - pričala je sve ono što je Saša pričao.

Oko dva sata zajedno ručaju, uvečer zajedno spremaju zadaće i plaču. Smještajući ga u postelju, ona ga dugo krsti i šapuće molitvu, a zatim, kada i sama legne da spava, mašta o dalekoj maglovitoj budućnosti, kada će Saša po završetku škole postati ljekar ili inženjer, kada će imati vlastitu veliku kuću, konje, kočiju, kada će se oženiti i imati djecu... Tonući već u san, ona je još uvijek mislila o tome, i suze su joj tekle iz zatvorenih očiju. A crna mačka leži pored nje i prede:

- Mr... mr... mr...

Neočekivano se začula lupa na vratima. Oljenka se budi, srce lupa, od straha je prestala

da diše. Samo pola minute kasnije lupa se ponavlja.

"To je telegram iz Harkova", misli ona i počinje da drhti čitavim tijelom. "Majka traži da joj pošaljem Sašu u Harkov... O, Gospode!"

U očajanju su joj se ohladile i glava i ruke i noge, i čini se da na čitavom svijetu nema nesretnijeg stvora. Ali minutu kasnije čuju se glasovi: to se iz kluba veterinar vraća kući.

"Eh, hvala Bogu", misli ona.

Postepeno sa srca spada teret, i opet je spokojna. Ona ponovo liježe u postelju i misli o Saši, koji u susjednoj sobi već tvrdo spava i ponekad bunca:

- Pokazaću ja tebi! Gubi se ! Šta se biješ!





Anton Chekhov


* Anton Pavlovič Čehov - Novele
** Svjetlost, Sarajevo 2001.
*** preveo Derviš Imamović



 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

ČOVJEK U FUTROLI


Na samom kraju sela Mironosickoje, u pojati seoskog staroste Prokofija, zanoćili su zakašnjeli lovci. Bila su svega dvojica: veterinar Ivan Ivanič i profesor gimnazije Burkin. Ivan Ivanič je imao prilično čudnovato, dvostruko prezime - Čimša-Himalajski, koje mu
uopće nije odgovaralo, pa su ga u čitavoj gubemiji zvali prosto po krštenom i očevom imenu. On je živio u blizini grada u jednoj od zgrada ergele i sada je došao u lov da se nadiše čistog vazduha. A profesor Burkin je svakog ljeta dolazio u goste grofovima P., i on se u ovom kraju već odavno osjećao kao kod svoje kuće.


Još nisu spavali. Ivan Ivanič, visok, mršav starac s dugačkim brkovima, sjedio je na mjesečini kod ulaza i pušio na lulu. Burkin je ležao na sijenu u pojati i nije se vidio u mraku.

Pričali su razne dogodovštine. Pored ostalog, pričali su i o starostinoj ženi. Ta žena, potpuno zdrava i nimalo glupa, čitavog života nije makla dalje od svog rodnog sela, nikad nije vidjela ni grad ni željeznicu, a posljednjih deset godina stalno je sjedjela iza peći i samo noću izlazila napolje.

- Nema tu ništa neobičnog! - reče Burkin. - Nije malo ljudi, usamljenih po svojoj prirodi, koji kao rak samac ili puž nastoje da se zavuku u svoju ljušturu. Možda je to pojava atavizma, vraćanje u doba kada čovjekov predak još nije bio druš-tvena životinja i kada je usamljen živio u svojoj jazbini, a možda je to, prosto, jedna od raznolikosti ljudskog karaktera - ko bi ga znao. Ja nisam prirodoslovac i nije moja stvar da se upuštam u slična pitanja; hoću samo da kažem da takvi ljudi kao što je Mavra - nisu rijetka pojava. Evo, ne treba daleko da idemo, nema ni dva mjeseca kako je kod nas u gradu umro neki Bjelikov, profesor grčkog jezika, moj kolega. Svakako ste čuli za njega. Odlikovao se time što je stalno, čak i kad je najljepše vrijeme, nosio kaljače i kišobran i, neizostavno, vatiran zimski kaput. I kišobran mu je bio u navlaci, i sat mu je bio u navlaci od sive jelenske kože, i kada je vadio perorez da zašilji olovku, i perorez je imao svoju navlačnicu. Činilo se da mu se i lice nalazilo u navlaci, jer ga je stalno uvlačio u podignut okovratnik. Nosio je crne naočale, vestu, uši je zapušivao vatom, a kada je sjedao u kočiju, naređivao je da se podigne krov. Jednom riječi, taj čovjek je
neprekidno težio za ljuskom, htio je, takoreći, da stvori sebi futrolu koja bi ga odvojila i zaštitila od spoljnih uticaja. Stvarnost ga je dražila, plašila i držala u stalnom strahu; i možda je baš zbog opravdanja te svoje bojažljivosti i svoje odvratnosti prema sadašnjici uvijek hvalio prošlost, i to ono čega nikada nije ni bilo. I drevni jezici, koje je on predavao, u suštini, bili su te iste kaljače i kišobran, iza kojih se on skrivao od stvarnog života.


"O, kako samo zvuči i kako je divan grčki jezik!!" govorio je sa sladunjavim izrazom lica; i kao da dokazuje svoje riječi, zažmurio bi i, podigavši prst, izgovorio:"Antropos!" (grčki - čovjek. Prim, prev.)

- Bjelikov se trudio da i misli drži u futroli. Za njega su bili jasni samo cirkulari i novinski članci kojima se nešto zabranjivalo. Kada se cirkularom učenicima zabranjivalo da poslije devet sati uveče izlaze na ulicu ili se nekim člankom osuđivala tjelesna ljubav, to je za
njega bilo jasno i određeno: zabranjeno - i gotova stvar. A u svakoj dozvoli i odobrenju, po njegovom mišljenju, uvijek se krio element nečeg sumnjivog, nečeg nedorečenog i nejasnog. Kada bi u gradu odobrili rad dramske sekcije, čitaonice ili čajdžinice, on je klimao glavom i tiho govorio:


"Ono, naravno, nije da nije, sve je to lijepo, samo da se iz toga ne bi štogod izleglo."

- Svaki prekršaj, izbjegavanje i odstupanje od pravila u njega su izazivali potištenost, iako bi se moglo pomisliti da se to njega ne tiče. Ako bi neko od kolega zakasnio na službu Božiju, ili se čulo o nekom nestašluku gimnazista, ili bi kasno uveče vidjeli nadzornicu s
oficirom, on se uzbuđivao i neprestano ponavljao - samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. A na pedagoškim savjetovanjima prosto nas je morio svojom opreznošću, podozrenjem i svojim čisto futrolskim rasuđivanjima o tome da se tobože i u muškoj i u ženskoj gimnaziji omladina loše ponaša i mnogo larma u učionicama - ah, samo da ne dođe do ušiju pretpostavljenih, ah, samo da se iz toga ne bi štogod izleglo - i kako bi bilo dobro kad bi iz drugog razreda izbacili Petrova, a iz četvrtog - Jegorova. I šta mislite? Svojim uzdasima, svojim jadikovkama i svojim crnim naočalama na blijedom, sitnom licu - znate, imao je sitno lice kao u tvorića - on nas je
sve davio, i mi smo popuštali, Petrovu i Jegorovu smo smanjivali ocjenu iz vladanja, kažnjavali ih zatvorom i na kraju krajeva istjerali iz škole i jednog i drugog. Imao je čudan običaj da dolazi u naše stanove. Dođe nastavniku, sjedne i šuti kao da nešto razmatra. Posjedi
tako sat-dva šutke i ode. To je on nazivao "održavanje dobrih odnosa s kolegama", a, po svemu sudeći, teško mu je bilo da nas posjećuje, a posjećivao nas je samo zato što je to smatrao svojom drugarskom obavezom. Mi, profesori, bojali smo ga se. Bojao ga se i sam direktor. Pomislite samo, naši profesori su ljudi od misli, neobično čestiti, vaspitani na djelima Turgenjeva i Ščedrina, ali, eto, ovaj čovjek, koji je uvijek nosio kaljače i kišobran, čitavih petnaest godina je u svojim rukama držao cijelu gimnaziju! I ne samo gimnaziju! Čitav grad! Bojeći se da on ne bi doznao, naše nastavnice nisu subotom priređivale domaće priredbe. I sveštenstvo se pred njim ustručavalo da mrsi ili da se karta. Pod uticajem takvih ljudi kao što je Bjelikov za posljednjih deset-petnaest godina u našem gradu su se počeli bojati svega. Boje se da govore glasno, boje se da se dopisuju, da prave poznanstva, da čitaju knjige, boje se da pomažu sirotinju, boje se da uče nepismene...


Želeći da nešto kaže, Ivan Ivanič kašljucnu, ali prvo zapali lulu, pogleda u mjesec i tek onda poče odmjereno:

- Da. Ljudi od misli, čestiti, čitaju i Ščedrina, Turgenjeva, i razne Bokle i njima slične, a eto, ipak su se potčinjavali, trpjeli... To je baš ono.

- Bjelikov je stanovao u istoj kući gdje i ja - nastavi Burkin - na istom spratu, vrata prema vratima, često smo se viđali, i meni je bio poznat njegov kućni život. I kod kuće je bilo isto: kućna haljina, noćna kapa, kapci na prozorima, reze, čitav niz svih mogućih zabrana, ograničenja, i - samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. Jesti posno jelo - štetno je, a mrsno - ne ide, jer, po svoj prilici, pronio bi se glas da Bjelikov ne drži do posta, pa je zbog toga jeo smuđa na buteru, jer - to nije posna hrana, ali se ne može reći ni da je mrsna. Bojeći se da o njemu hrđavo ne misle, nije držao žensku poslugu, nego kuhara Afanasija, šezdesetogodišnjeg starca, uvijek pripitog i luckastog, koji je nekad bio posilni i umio nešto malo da kuha. Taj Afanasije obično je stajao pored vrata i, skrstivši ruke, uz
dubok uzdah, uvijek gunđao jedno te isto:
"Mnogo ih se sada naplodilo!"

- Bjelikovljeva spavaća soba je bila malena kao sanduk, a nad krevetom je visila zavjesa. Kad bi legao da spava, pokrio bi se preko glave; bivala je vrućina, zagušljivo, u zatvorena vrata je udarao vjetar, a u peći je fijukalo; iz kuhinje su se čuli uzdasi, zloslutni uzdasi.

- On se i pod jorganom plašio. Bojao se da se ne bi nešto izleglo - da ga ne bi Afanasije zaklao ili upali lopovi, i onda je čitavu noć sanjao strašne snove, a ujutro, kada bismo zajedno išli u gimnaziju, bio je utučen i blijed, i vidjelo se da je bučna gimnazija, u koju je on išao, bila strašna i odvratna čitavom njegovom biću i da je tom, po svojoj prirodi, samotniku teško padalo da ide sa mnom zajedno.

"Mnogo je larme u našim učionicama", govorio je kao da je nastojao da nađe objašnjenje za svoje tegobno osjećanje. "Ni na što ne liči."

- I, zamislite, taj profesor grčkog jezika, taj čovjek u futroli, umalo se nije oženio.


Ivan Ivanič zirnu u pojatu i reče:

- Šalite se?

- Da, ma kako to izgledalo čudno, umalo se ne oženi. Postavili kod nas novog profesora historije i geografije, nekog Ukrajinčinu, Kovaljenka Mihaila Saviča. I nije stigao sam, nego sa sestrom Varenjkom. On mlad, visok, crnomanjast, s ogromnim rukama. Na samom licu mu se vidjelo da govori iz basa. I, stvarno, glas mu je dolazio kao iz bačve: bu-bu-bu... A ona, ne više mlada, oko tridesete, ali također visoka, stasita, crnih obrva i rumenih obraza - jednom riječju, ne djevojka, nego marmelada. Živa, vesela, sve pjeva maloruske romanse i smije se. Malo nešto, i ona se grohotom zasmije: ha-ha-ha. Sjećam se, s njima sam se prvi put pobliže upoznao kod direktora na njegov imendan. Među grubim, usiljenim i dosadnim pedagozima, koji i na imendan idu po dužnosti, najednom, vidimo, nova Afrodita se pojavljuje iz pjene: korača podbočivši se, smije se, pjeva i igra. S neobičnim osjećanjem nam je otpjevala ukrajinsku pjesmu "Viju vjetri", a onda jednu romansu, pa još jednu, i sve nas je očarala - sve, čak Bjelikova. Smiješeći se slatko, on je sjeo pored nje i rekao:

"Svojom nježnošću i prijatnim zvučanjem ukrajinski jezik podsjeća na starogrčki."

- To joj je polaskalo, i ona mu poče pričati živo i ubjedljivo da u gađačkom srezu ima imanje i da joj na imanju živi mamica, a tamo su divne kruške, dinje i kabaki. Ukrajinci tikvicu zovu kabak, krčma, a krčmu - šinok, i od tih tikvica, crvenkastih i modrikastih, kuhaju čorbu, boršč, "tako ukusnu da je to prosto - užasno".

- Slušali mi, slušali, i najednom nam sinula misao:

"A dobro bi bilo da ih oženimo", reče mi tiho direktorova žena.

- Sada se svi najednom sjetismo da naš Bjelikov nije oženjen, i čudno nam izgledalo da dosada nismo mislili o tome i da smo sasvim izgubili iz vida tako važnu pojedinost u njegovom životu. Kako li se on uopće odnosi prema ženi, kako li lično rješava to nasušno
pitanje? Ranije nas to uopće nije interesovalo; možda čak nismo mogli ni pomisliti da bi mogao nekoga voljeti čovjek koji, bez obzira na vrijeme, nosi kaljače i spava iza zavjese.

"Njemu je već preko četrdeset, a njoj trideset..." - direk-torova žena objasni svoju misao.
"Čini mi se ona bi pošla za njega."

- Šta se sve od dosade ne radi u nas u provinciji, koliko nepotrebnih i glupih stvari! I to je sve zato što se uopće ne radi ono što bi trebalo da se radi. Eto, tako smo mi najednom našli za potrebno da ženimo tog Bjelikova, koga nisi mogao čak ni zamisliti kao oženjenog. Direktorova i inspektorova žena i sve dame naše gimnazije najednom su oživjele, čak se proljepšale, kao da su najednom otkrile svoj životni put. Direktorova žena uzela ložu u pozorištu, i gledamo - u njenoj loži sjedi Varenjka s lepezom u ruci, sva sija od sreće i zadovoljstva, a pored nje Bjelikov, sićušan, zguren, kao da je kliještima iz kuće izvučen. Ja priređujem večerinku, a sve žene traže da neizostavno pozovem i Bjelikova i Varenjku. Jednom riječju čitava mašina je stavljena u pogon. Pokazalo se da i Varenjka nije imala ništa protiv udaje. Nije joj bilo baš tako lahko da živi kod brata, po čitave dane su se prepirali i svađali. Evo vam jednog prizora: ide ulicom Kovaljenko, visok, prava ljudeskara, na njemu vezena košulja, a ispod kačketa na čelo pao čuperak kose; u jednoj ruci je svežanj knjiga, u drugoj - debeo čvornovit štap. Za njim ide sestra, također s knjigama.

"Pa ti to, Mihailo, nisi čitao", osporava ona na sav glas. "Kažem ti, kunem se, ti to uopće nisi čitao!"


"A ja tebi kažem da sam čitao!" - viče Kovaljenko udarajući štapom po trotoaru.


"Ah, Bože moj, Mikice! Zašto se ljutiš, pa mi principijelno razgovaramo."

"A ja tebi kažem da sam čitao!" Kovaljenko viče još glasnije.

- A kod kuće, čim neko dođe, odmah počinje svađa. Po svoj prilici, takav joj je život već dosadio, i htjela je da svije svoje gnijezdo, a i godine treba uzeti u obzir: tu više nije bilo vremena za biranje, moralo se poći za koga bilo, pa čak i za profesora grčkog jezika. Osim
toga, u većine naših djevojaka ti je - samo da se uda, pa za koga bilo. Bilo kako bilo, Varenjka je prema našem Bjelikovu počela pokazivati otvorenu blagonaklonost.

- A Bjelikov? On je i Kovaljenka posjećivao isto tako kao i nas. Dođe mu, sjedne i šuti. On šuti, a Varenjka mu pjeva "Viju vjetri", ili ga zamišljeno gleda svojim crnim očima, ili se najednom zakikoće:

"Ha-ha-ha!"

- U ljubavnim stvarima, a naročito kada je u pitanju ženidba, uticaj drugih igra veliku ulogu. Svi - kolege i žene - počeli su ubjeđivati Bjelikova da treba da se ženi i da mu ne preostaje drugo nego da se oženi. Svi su mu čestitali i, praveći se važni, govorili razne otrcane
fraze kao, recimo, da je brak vrlo ozbiljan životni korak. Osim toga, Varenjka je bila ljepuškasta i privlačna, bila je kći državnog savjetnika i imala imanje, a što je glavno, to je bila prva žena koja se prema njemu odnosila ljubazno i srdačno - od toga svega Bjelikovu se zavrtjelo u glavi, i on je zaključio da se zaista mora oženiti.

- Evo prilike da ga oslobodimo kaljača i kišobrana - govorio je Ivan Ivanič.


- I, zamislite samo, pokazalo se da je to nemoguće. Na svoj sto postavio Varenjkinu sliku, stalno je dolazio meni i go-vorio o Varenjki, o porodičnom životu, o tome da je brak ozbiljan životni korak i vrlo često je bivao u Kovaljenkovih, ali svoj način života ni trunke nije
promijenio. Naprotiv, odluka o ženidbi u njega je izazvala čak nekakvu klonulost, on je omršavio, poblijedio i izgledalo je da se još dublje zavukao u svoju futrolu.

"Meni se sviđa Varvara Savišna", govorio mi je s jedva primijetnim podrugljivim osmijehom," i ja znam da je svakom čovjeku neophodno da se oženi, ali... znate, sve se to dogodilo nekako neočekivano... Treba porazmisliti."

"A šta ima tu da se razmišlja?" kažem mu ja. "Ženite se, i gotova stvar."

"Ne, ženidba je - ozbiljan životni korak, prvo treba raz-motriti predstojeće obaveze i odgovornosti... da se kasnije iz toga ne bi štogod izleglo. Ta stvar me jako uznemirila, ja sada po čitavu noć ne spavam. I, moram vam priznati, bojim se: u nje i u njenog brata nekakve
čudne misli, i rezonuju oni, znate, nekako čudnovato, a i vrlo su temperamentni. Oženiš se, pa kasnije upadneš u neugodnosti." I, na veliko nezadovoljstvo direktorove žene i svih naših dama, stalno je odlagao svoju prosidbu; stalno je razmatrao predstojeće obaveze i
odgovornost, i u isto vrijeme, misleći možda da je to u njegovom slučaju tako potrebno, gotovo svaki dan šetao s Varenjkom i dolazio meni da porazgovara o porodičnom životu. I, po svoj prilici, na kraju krajeva, on bi je najzad zaprosio i sklopio jedan od onih nepotrebnih i glupih brakova kakvih se u nas, od čame i dosade, na hiljade sklapaju da se iznenada nije desilo "kolossalische Scandal". Moram vam reći da je Kovaljenko, Varenjkin brat, zamrzio Bjelikova, još od prvog dana njihovog poznanstva, očima nije mogao da ga vidi.

"Ne razumijem", govorio nam je sliježući ramenima, "ne razumijem kako vi podnosite toga doušnika, tu odvratnu njušku. Oh, gospodo, kako vi možete ovdje živjeti! Ova vaša atmosfera je zagušljiva i pogana. Zar ste mi vi neki pedagozi, profesori? Vi ste obični karijeristi, to za vas nije hram nauke, nego policijska ustanova, i na kiselinu zaudara kao u pravoj policijskoj stražari. Ne, prijatelji moji, samo još malo ću ostati s vama, pa ja odoh na svoje imanje da lovim rakove i učim Ukrajinčad. Ja ću da odem, a vi ostajte tu sa svojim Judom, sjeme mu se zamelo."

- Ili bi se smijao, smijao do suza, čas basom, čas tankim piskavim glasom i pitao me šireći ruke:

"Šta on kod mene sjedi? Šta hoće? Sjedi i gleda."

- On mu čak i novo ime dao - "Pauk". I, sasvim razumljivo, mi smo izbjegavali da govorimo s njim o tome da se njegova sestra Varenjka sprema da pođe za tog "pauka". I kada mu jednog dana direktorova žena nabaci da bi dobro bilo udati njegovu sestru za tako solidnog i od svih poštovanog čovjeka kao što je Bjelikov, on se namrgodio i progunđao:

"To nije moja stvar. Neka se za zmiju uda ako hoće, ali ja ne volim da se miješam u tuđe stvari."

- A sada slušajte šta je bilo dalje. Neki obješenjak nacrtao karikaturu: ide Bjelikov u kaljačama sa zavrnutim nogavicama i s njim pod kišobranom pod ruku ide Varenjka. A dolje natpis: "Zaljubljeni antropos". Razumijete, izraz lica izvanredno pogođen. Mora da se
slikar trudio ne jednu noć, jer su svi profesori i muške i ženske gimnazije pa i bogoslovije i činovnici - svi odreda dobili po jedan primjerak. Dobio je i Bjelikov. Ta karikatura je na njega neobično teško djelovala.

- Izlazimo mi tako zajedno iz kuće - bio je upravo Prvi maj, nedjelja, i mi smo se svi, profesori i učenici, dogovorili da se sastanemo kod gimnazije i da zatim zajedno pješice odemo iz grada u šumarak - izlazimo mi tako, a on zelen, natušteniji od crnog oblaka.


"Kako samo ima pakosnih i zlobnih ljudi!" reče Bjelikov i usne mu zadrhtaše. Meni se čak sažali na njega. Idemo mi tako i, najednom, možete zamisliti, na biciklu se pojavio, Kovaljenko, a za njim Varenjka, također na biciklu, zajapurena, umorna, ali vesela i radosna.

"A mi odosmo naprijed!" - doviknu on. "Vrijeme je tako lijepo, tako lijepo, prosto užas!"

I oboje iščezoše, a moj pozelenjeli Bjelikov sada najednom pobijelje i kao da se skameni. Zaustavi se i zagleda u mene...

"Oprostite, pa šta je to?" izusti on. "Ili da me možda oči ne varaju? Zar profesorima gimnazije i ženama dolikuje da jašu na biciklu?

"Pa šta tu ima nedoličnog" rekoh ja. "Neka vozaju i neka im je nazdravlje."

"Ma kako to može da bude?" uzviknu on čudeći se mom spokojstvu. "Šta to kažete!"

- On je bio toliko zaprepašten da nije htio ići dalje i vratio se kući.
Sljedećeg dana je stalno nervozno trljao ruke i podrhtavao, a na licu mu se vidjelo da mu nije dobro. Tog dana je ostavio i nastavu, što se u njegovom životu dogodilo prvi put. Nije ni ručao. A predveče se obukao toplije, iako je napolju bilo pravo ljetno vrijeme, i odgegao se Kovaljenkovima. Varenjke nije bilo kod kuće, i našao je samo njenog brata.

"Molim lijepo, sjedite", Kovaljenko je rekao hladno i nabrao obrve. Lice mu je bilo sanjivo. Tek što je bio prilegao poslije ručka, i bio je veoma neraspoložen.

- Bjelikov šutke posjedi desetak minuta, a onda poče: "Došao sam do vas da nekako duši olakšam. Vrlo, vrlo mi je teško. Neki paskvilant je u smiješnoj pozi nacrtao mene i još jednu, nama obojici blisku osobu. Smatram svojim dugom da vas uvjerim da ja s tim nemam ništa... Ja nisam davao nikakvog povoda za takvo ismijavanje - naprotiv, stalno sam se ponašao kao što dolikuje jednom čestitom čovjeku."


Kovaljenko je sjedio mrzovoljan i šutljiv, a Bjelikov poslije kratke stanke nastavi tihim i tužnim glasom:

"Imam još nešto da vam kažem. Ja već odavno služim, a vi ste tek stupili u službu, i, kao vaš stariji kolega, smatram svojim dugom da vas preduprijedim. Vi se vozate na biciklu, a takvo zabavljanje, moram vam reći, ne dolikuje jednom vaspitaču omladine."

"A zašto?" upita Kovaljenko basom.

"Pa zar tu treba još nešto da se objašnjava, Mihailo Saviču, zar to nije samo po sebi razumljivo? Ako se sam profesor voza na biciklu, šta će tek onda učenici da rade? Oni će na glavi da hodaju! A ako takva stvar nije cirkularno odobrena, onda ne smije ni da dođe do
toga. Ja sam se jučer zaprepastio! Kad sam ugledao vašu sestricu, pred očima mi se sve pomutilo. Da li je to žena ili djevojka na biciklu - pa to je užasno!"

"A šta vi zapravo hoćete?"

"Ja hoću samo jedno - hoću da vas preduprijedim, Mihailo Saviču. Vi ste još mladi, pred vama je čitava budućnost, treba se ponašati vrlo obazrivo, a vi zanemarujete koješta, oh, i te kako zanemarujete! Vi idete u vezenoj košulji, stalno ste na ulici s nekakvim knjigama, a sada, eto, još i bicikl. Saznaće direktor, a onda će doći i do ušiju okružnog školskog načelnika da se i vi i vaša sestra vozate na biciklu... Kakvog dobra iz toga može da bude?"

"Nikoga se ne tiče što se ja i moja sestra vozamo na biciklu", odgovori Kovaljenko i zajapuri se. "A toga ko se bude miješao u moje domaće i porodične stvari; ja ću poslati do sto đavola."

- Bjelikov poblijedje i ustade.
"Ako vi mislite da takvim tonom razgovarate sa mnom, onda ja ne mogu nastaviti razgovor" - reče Bjelikov. "I molim vas da se u mom prisustvu nikada tako ne izražavate o starješinama. Vi se morate s poštovanjem odnositi prema vlastima."

"A zar sam ja nešto loše govorio o vlastima?" upita Kovaljenko gledajući ga s gnjevom u očima. "Molim vas lijepo, ostavite vi mene na miru. Ja sam pošten čovjek i s takvim gospo-dinom kao što ste vi ne želim uopće da razgovaram. Ja ne volim doušnike."

- Bjelikov se nervozno uzvrpolji i, s izrazom preneraženosti na licu, požuri da se obuče. To mu je bilo prvi put u životu da je čuo takve grubosti.


"Možete govoriti sve što hoćete", reče izlazeći iz predsoblja na stubište. "Samo vas moram preduprijediti: možda nas je neko čuo, pa da ne bi došlo do nekog izvrtanja našeg razgovora i da se iz toga ne bi štogod izleglo, moraću gospodinu direktoru da saopćim sadržaj našeg razgovora... onako u glavnim crtama. Dug mi je da to učinim."

"Saopćiti? Idi, saopćavaj!"

- Kovaljenko ga s leđa zgrabi za jaku i gurnu, a Bjelikov se zakotrlja niza stepenice tutnjeći svojim kaljačama. Stepenice su bile visoke i strme, ali on se sretno dokotrlja do donjeg stu-bišta, a onda ustade i pipnu nos - da vidi jesu li mu čitave naočale. Ali upravo tada,
dok se on kotrljao niza stepenice, došla je Varenjka sa dvije dame - one su stajale dolje i gledale, i za Bjelikova je to bilo ono najstrašnije. Činilo se da bi mu bilo lakše da je vrat slomio, pa i obje noge, nego da postane predmet ismijavanja. Sada će za to čuti čitav grad, doći će do direktorovih i načelnikovih ušiju - ah, samo da se iz toga ne bi štogod izleglo! - sada će još nacrtati novu karikaturu i stvar će se završiti time da će mu narediti da dadne ostavku...

- Tek kada se digao, Varenjka ga poznade i, gledajući u njegovo smiješno lice, izgužvan kaput i kaljače, ne znajući šta se dogodilo, ali pretpostavljajući da je nehotice pao, ne izdrža i tako se zakikota da se čitava kuća orila.

"Ha-ha-ha!"

- S tim grohotnim i zvonkim "ha-ha-ha!" sve je bilo za-vršeno: i proševina i čitavo ovozemaljsko bitisanje Bjelikova. Nije on više čuo ni šta je Varenjka govorila niti je više išta vidio. Došavši kući, prije svega je uklonio sliku sa stola, a onda legao i više nije ustao.

- Tri dana kasnije došao mi je Afanasije i pitao da li da pošaljemo po ljekara pošto sa gospodinom nešto nije uredu. Otišao sam Bjelikovu. Pokriven jorganom, šutke je ležao za svojom zavjesom. Na svako pitanje je odgovarao samo da ili ne - i više ni zvuka. On leži, a oko njega se muha Afanasije, mračan, namrgođen, duboko uzdiše, a od njega bazdi rakija kao da se u birtiju pretvorio.

- Mjesec dana kasnije Bjelikov je umro. Svi smo se našli na njegovoj sahrani, to jest obje gimnazije i bogoslovija. Sada, kada je već ležao u mrtvačkom sanduku, izraz njegovog lica je bio krotak, prijatan čak i veseo, kao da se radovao što je najzad položen u futrolu iz koje nikada više neće izići. Da, on je postigao svoj ideal! I kao da je to bilo u njegovu čast, na dan sahrane vrijeme je bilo sumorno i kišovito, i svi smo nosili kaljače i kišobrane. Varenjka je također bila na sahrani, i kad su spuštali sanduk u grob, prolila je nekoliko suza. Primijetio sam da Ukrajinke ili samo plaču ili se kikoću, u njih nema nekog srednjeg raspoloženja.

- Priznajem da je veliko zadovoljstvo sahranjivati takve ljude kao što je Bjelikov. Kad smo se vraćali s groblja, izgledali smi smjerni i tužni. Niko nije htio da pokaže osjećanje zadovoljstva - zadovoljstva sličnog onom koje smo nekad davno osjećali kad su stariji odlazili iz kuće i mi po čitav sat-dva trčkarali po bašči naslađujući se potpunom slobodom. Ah, sloboda, sloboda! Čak sam nagovještaj, čak slaba nada na njenu mogućnost daje krila duši, zar ne?


- S groblja smo se vratili u dobrom raspoloženju. Ali nije prošla ni sedmica dana, a život se nastavio kao ranije, onako isto surov, zamoran, besmislen, život koji nije cirkularno zabra-njen, ali nije potpuno ni dozvoljen, nije bilo ništa bolje. I, stvarno, sahranili smo, eto, Bjelikova, ali koliko je još ostalo takvih ljudi i koliko će ih još biti!

- To, to je ono što je bitno - reče Ivan Ivanič i zapali lulu.

- I koliko će ih još biti! - ponovi Burkin.

Profesor izađe iz pojate. To je bio omalen, debeo i potpuno ćelav čovjek, sa crnom bradom gotovo do pojasa. S njim izadoše i dva psa.

- Pogledaj samo mjesec! - reče on zagledavši se u nebo. Bila je već ponoć. Desno se vidjelo čitavo selo, dugački sokak se otegao u daljinu, gotovo na pet vrsta. Sve je utonulo u miran i dubok san; nigdje ni najmanjeg pokreta, ni zvuka, i teško je nekako vjerovati da u prirodi može biti tako tiho. Kada na mjesečini gledaš širok sokak s njegovim brvnarama, stogovi-ma i zaspalim vrbama, onda se i u duši pojavljuje neka neobična tišina; u tom svom miru, sklonivši se u noćne sjenke od napora, brige i tuge, ona postaje krotka, sjetna, prekrasna i čini se da i zvijezde na nju gledaju nježno i umiljato, da na zemlji više nema zla, već da svuda vlada sreća i blagostanje. S lijevog kraja sela počinjalo je polje, ono se vidjelo sve do samog horizonta, i na čitavoj širini tog mjesečinom obasjanog puta također nije bilo ni najmanjeg pokreta ni zvuka.

- To, to je baš ono što je bitno - ponovio je Ivan Ivanič. - Pa zar to što mi živimo u gradu, u zagušljivosti, u tjeskobi, pišemo neke nepotrebne spise i kartamo se - zar to nije futrola? I zar to što provodimo čitav život među dangubama, parničarima, glupim i besposelnim ženama, govorimo i slušamo razne besmislice - zar to nije futrola? Ako hoćete, ispričaću vam jednu vrlo poučnu stvar.

- Ne, vrijeme je da se spava - reče Burkin. - Sutra!

Obojica uđoše u pojatu i legoše na sijeno. Već su se bili pokrili i počeli da tonu u san kada se iznenada začuše lahki koraci: tup, tup...

Neko je hodao nedaleko od pojate; prođe malo i zaustavi se, a odmah zatim opet ono: tup, tup... Psi počeše da reže.

- To hoda Mavra - reče Burkin.

Koraci se izgubiše.

- Gledati i slušati kako lažu - poče opet Ivan Ivanič okrećući se na drugu stranu - pa te još nazivaju budalom zato što trpiš tu laž, podnosiš uvrede i poniženja, i ne smjeti otvoreno reći da si na strani poštenih i slobodnih ljudi, pa i sam lagati i smiješiti se, a sve zbog

komadića hljeba, zbog toplog kutka i zbog nekog ništavnog položajčića - ne, ne može se više tako živjeti!

- Eh, to je već iz druge opere, Ivane Ivaniču! - reče profesor. - Pustite da spavamo.


Samo deset minuta kasnije Burkin je već spavao. A Ivan Ivanič se okretao s jedne strane na drugu i uzdisao, a onda najednom ustade, opet iziđe napolje, sjede pored vrata i zapali svoju lulu.




Anton Chekhov

* Anton Pavlovič Čehov - Novele
** Svjetlost, Sarajevo 2001.
*** preveo Derviš Imamović
 
Član
Učlanjen(a)
27.01.2011
Poruka
306

PAVILJON BR. 6



I


U bolničkom dvorištu nalazi se omanja kuća zarasla u čitavu šumu čičaka, koprive i divlje konoplje. Krov joj je zahrđao, dimnjak se
napola srušio, stepenice na ulazu istrulile i zarasle u travu, a od maltera su ostali samo tragovi. Prednjom stranom kućica je bila okrenuta prema bolnici, a zadnjom je gledala u polje, od koga ju je dijelila siva bolnička ograda s ekserima. Ti ekseri, okrenuti uvis, i ograda, pa i sama kućica, imaju onaj osobit turoban i prokletnički izgled kakav kod nas imaju samo bolničke i tamničke zgrade.

Ako se ne bojite da ćete se ozariti o koprive, hajdemo onda uskom stazom koja vodi kućici pa da vidimo šta se u njoj zbiva. Otvorivši
prva vrata, ulazimo u predsoblje. Ovdje su pored zidova i peći nabacana čitava brda bolničkih prnja. Strunjače, stari poderani ogrtači, pantalone, košulje sa plavim prugama i poderana i neupotrebljiva obuća - sve te prnje, nabacane u gomile, izgužvane i spletene, truhnu i šire zagušljiv smrad.

Na tim prnjama, uvijek sa lulom u ustima, leži čuvar Nikita, stari isluženi vojnik s olinjalim širitima. On ima grubo i ispijeno lice,
spuštene obrve, koje mu daju izgled stepskog ovčarskog psa, i crveni nos; srednjeg je rasta, naoko suhonjav i košutnjav, ali njegova pojava proizvodi utisak, i ima ogromne pesnice. Spada u red onih prostodušnih, pozitivnih, poslušnih i zatucanih ljudi koji najviše na svijetu vole red i zato su uvjereni da treba tući. I on tuče po glavi, po grudima, po leđima i po čemu stigne, i uvjeren je da ovdje bez toga ne bi bilo reda.

Dalje se ulazi u veliku, prostranu sobu koja zauzima čitavu kućicu, ako izuzmemo predsoblje. Ovdje su zidovi premazani sivoplavom
bojom, tavanica je pokrivena čađu kao u krovinjari bez dimnjaka - vidi se da ovdje zimi dime peći i da ima ugljen-monoksida. Prozori su iznutra unakaženi željeznim rešetkama. Pod je prljav i hrapav. Sve zaudara na kiseo kupus, na čađ od lampe, na stjenice i amonijak, i taj smrad u prvom trenutku čini na vas utisak kao da ulazite u zvjerinjak.

Duž sobe su poredani kreveti, prišarafljeni za pod. Na njima sjede i leže ljudi u plavim bolničkim ogrtačima i, kao u staro vrijeme, s
kalpacima na glavi. To su - umobolnici.

U sobi ih je bilo petero. Samo jedan je bio plemićkog porijekla, a ostali su bili srednjeg staleža. Prvi do vrata, visok, mršav građanin,
sa riđim, glatkim brkovima i uplakanim očima, sjedi podnimivši se i stalno gleda u jednu tačku. I dan i noć on tuguje, klima glavom, uzdiše i gorko se smiješi. On rijetko učestvuje u razgovorima i na pitanja obično uopće ne odgovara. Jede i pije potpuno mehanički, onako, kad mu donesu da jede. Sudeći po njegovom teškom i oštrom kašlju, mršavosti i rumenilu na obrazima, kod njega je začetak tuberkuloze.

Do njega je sitan, živahan i vrlo pokretan starac šiljate bra-dice i crne, kao kod crnca, kovrđave kose. Danju on šeta po sobi od prozora
do prozora, ili sjedi na svom krevetu po turski, savijenih nogu, i neumorno, kao zimovka, fućka ili tiho pjeva i smijulji se. Svoju dječiju veselost i živahnost on ispoljava i noću kad ustaje da se pomoli Bogu, to jest da se lupa šakama u grudi i čačka prstom po vratima. To je Jevrejin Mojsejka, luđak koji je pomjerio pameću još prije dvadesetak godina, kad mu je izgorjela kaparska radionica.

Od svih žitelja paviljona br. 6 samo je njemu dozvoljeno da izlazi iz kuće, pa čak i iz bolničkog dvorišta na ulicu. Tu privilegiju on uživa već odavno, vjerovatno kao bolnički starosjedilac i kao miran i neopasan luđak, gradska budala, koju su već davno navikli da vide na ulicama u krugu djece i pasa. U bolničkom ogrtaču, sa luđačkom kapom na glavi i u papučama, ponekad i bos, pa čak i bez pantalona, on hoda ulicama zaustavljajući se pred kapijama i dućanima proseći milostinju. Negdje mu dadu kvasa, negdje hljeba, a negdje opet kopejku, tako da se on obično vraća sit i s parama u džepu. Ali sve što on donese Nikita oduzima. I to on čini grubo, srdito, izvraćajući mu džepove i kunući se Bogom da nikad više Čifuta neće pustiti na ulicu i da je nered za njega najgora stvar na svijetu.


Mojsejka voli da učini uslugu. On daje drugovima vodu, pokriva ih kada spavaju, svakom obećaje da će mu s ulice donijeti kopejku i
sašili novu kapu; on kašikom hrani paralitičara, svoga susjeda s lijeve strane. To on ne čini iz nekog sažaljenja ili humanizma, nego podražava i nehotice se potčinjava Gromovu, svom susjedu s desne strane.

Ivan Dmitrič Gromov, je čovjek od svojih trideset tri godine, plemićkog porijekla, bivši sudski izvršitelj i gubernijski sekretar, koji
pati od manije gonjenja. On ili leži sklupčan na postelji ili pak hoda po sobi tamo-amo kao radi okrepe, ali vrlo rijetko sjedi. On je uvijek uzbuđen, uznemiren i u nekom napregnutom i neodređenom očekivanju. Dovoljno je da nešto samo malo sušne u predsoblju ili da neko vikne u dvorištu, pa da on podigne glavu i počne da osluškuje: da možda po njega ne dolaze? Možda baš njega traže? I u tom trenutku na njegovom licu se pojavljuje krajnja uznemirenost i gađenje.

Meni se sviđa njegovo široko lice, krupnih jagodica, uvijek blijedo i potišteno, koje kao ogledalo odražava njegovu dušu, izmučenu
borbom i dugotrajnim strahovanjem. Njegove grimase su čudne i nenormalne, ali nježne crte njegovog lica, ti tragovi dubokog i iskrenog bola, djeluju razumno i inteligentno, a u očima mu tinja topao i plemenit sjaj. Sviđa mi se on, onako učtiv, uslužan i neobično delikatan u ponašanju prema svima, izuzimajući Nikitu. Kad nekome padne dugme ili kašika, on brzo, skoči sa postelje i podigne. Svako jutro svojim drugovima zaželi dobro jutro, a pred spavanje zaželi im lahku noć.

Osim stalno napregnutog stanja i kreveljenja, njegovo ludilo se ispoljava i u ovome. Ponekad uveče on se ogrne svojim ogrtačem i,
tresući se čitavim tijelom i cvokočući zubima, počinje brzo da hoda tamo-amo po sobi između kreveta, i izgleda kao da ima jaku groznicu. Sudeći po tome kako se iznenada zaustavlja i gleda u drugove, vidi se da bi želio da kaže nešto vrlo važno, ali očevidno, zaključujući da ga neće slušati a ni shvatiti, on nestrpljivo vrti glavom i nastavlja da korača. Ali uskoro želja da govori pobjeđuje sve njegove razloge, i on popušta sam sebi, i počinje da govori vatreno i strasno. Govor mu je zbrkan, grozničav, nešto kao bunilo, u zaletima i ne uvijek razumljiv, ali se zato u njemu osjeća, i u riječima i u glasu, nešto izvanredno lijepo. Po njegovim riječima vi ćete u njemu odmah poznati luđaka i čovjeka. Teško je opisati njegov luđački govor. On govori o ljudskoj podlosti, o nasilju nad pravdom, o prekrsnom životu koji će jednom zavladati na svijetu, govori o rešetkama na prozorima koje ga stalno podsjećaju na glupost i svirepost nasilnika. Sve to zvuči kao haotičan i neharmoničan potpuri starih, ali još nedopjevanih pjesama.



II


Prije nekih dvanaest-petnaest godina živio je u vlastitoj kući u gradu, u glavnoj ulici, činovnik Gromov, čovjek solidan i imućan. Imao
je dva sina: Sergija i Ivana. Već kao student četvrte godine Sergije je dobio galopirajuću tuberkulozu i umro. Njegova smrt kao da je bila početak čitavog niza nesreća koje su najednom zaredale u porodici Gromovih. Nedjelju dana poslije sahrane Sergija otac-starac predan je sudu pod optužbom da je izvršio neke falsifikate i pronevjeru, i uskoro je od tifusa umro u tamničkoj bolnici. Kuća i sva pokretna imovina bili su prodani na licitaciji, a Ivan Dmitrič je zajedno sa svojom majkom ostao bez ikakvih sredstava za život.

Ranije, dok mu je otac bio živ, Ivan Dmitrič je, živeći u Peterburgu, gdje je studirao na univerzitetu, primao po šezdeset-sedamdeset
rubalja mjesečno, i ni pojma nije imao o nekoj oskudici, a sada je morao iz osnova promijeniti svoj način života. Od jutra do mraka je morao budzašto davati časove i baviti se prepisivanjem, pa ipak je bio prisiljen gladovati, jer je svu svoju zaradu slao materi da bi se nakako prehranila. Takav život Ivan Dmitrič nije mogao dugo izdržati - klonuo je duhom i malaksao, pa je napustio univerzitet i vratio se kući. Tu, u toj varošici, po protekciji, bio je primljen za nastavnika sreskog učilišta, ali se nije slagao s kolegama niti se on dopao učenicima, pa je ubrzo napustio tu dužnost. Uskoro mu je umrla majka. Oko šest mjeseci je bio bez posla, i jeo je samo hljeb i pio vodu. A onda je počeo da radi kao sudski izvršitelj. Tu dužnost je vršio sve dok ga nisu otpustili zbog bolesti.

On nikada nije imao izgled zdravog čovjeka, pa čak ni u mlade studentske dane. Uvijek je bio blijed, mršav i sklon nazebu, malo je jeo
i slabo spavao. Od jedne jedine čašice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerični napad. Uvijek ga je vuklo u društvo ljudi, ali pošto je bio razdražljiv i nepovjerljiv, on ni s kim nije imao bliskih veza, pa nije imao ni prijatelja. O stanovnicima svoga grada uvijek je govorio s prezirom, govorio da mu je odurna i odvratna njihova krajnja nekulturnost i njihov dremljivi, životinjski način života. Govorio je iz tenora, gromko, vatreno, uvijek negodujući i s ogorčenjem ili, naprotiv, s oduševljenjem i divljenjem, i to uvijek sasvim
iskreno. Ma o čemu počeo s njim razgovarati, on sve svodi na jedno: u gradu je teško i dosadno živjeti, društvo nema ideala, ono živi bezbojnim i besmislenim životom obogaćujući ga samo nasiljem, grubim razvratom i licemjerstvom. Nitkovi su siti i obučeni, a pošteni ljudi se hrane otpacima sa stola. Potrebne su škole, poštene lokalne novine, pozorište, javna predavanja i jedinstvo inteligencije. Potrebno je da društvo upozna sebe i da se zgrozi. Govoreći o ljudima, on ih je uvijek slikao bijelom ili crnom bojom i nije priznavao nikakve nijanse. Kod njega su se ljudi dijelili na poštene i nitkove - sredine kod njega nije bilo. O ženama i ljubavi uvijek je govorio vatreno i sa oduševljenjem, ali on sam nikada nije bio zaljubljen.

Bez obzira što je bio nervozan i oštar u svojim ocjenama, u gradu su ga voljeli i iz nježnosti zvali - Vanja. Njegova urođena
delikatnost, uslužnost, časnost, moralna čistota i njegov pohabani kaput, bolešljivi izgled i porodične nesreće izazvali su dobra, topla i tužna osjećanja. Osim toga, on je bio temeljito obrazovan i načitan i po mišljenju građana, znao je sve, i u gradu je slovio nekom vrstom živog leksikona.

Čitao je veoma mnogo. Često je sjedio u klubu i, nervozno čupkajući svoju bradicu, prelistavao časopise i knjige; već i po njegovom
licu se vidjelo da on ne čita nego prosto guta ne stižući ni da sažvače pročitano. Po svoj prilici, čitanje je bilo jedna od njegovih nezdravih navika, jer on se podjednako halapljivo bacao na sve što mu je dolazilo do ruku, pa čak na novine i kalendare iz prošle godine. A kod kuće je uvijek čitao ležeći.



III


Jednog jesenjeg jutra, podigavši okovratnik svog zimskog kaputa i gacajući po blatu, sokacima i dvorištima, išao je Ivan Dmitrič
nekom građaninu da izvrši naplatu u vezi sa pljenidbenim nalogom. Bio je potišten kao i uvijek ujutro. U jednom sokaku je sreo dva vezana zatvorenika u pratnji četiri stražara sa puškama. I ranije je Ivan Dmitrič vrlo često sretao zatvorenike, i svaki put su oni kod njega izazivali osjećaje sažaljenja i neke nelagodnosti, ali sada je taj susret kod njega izazvao neki osobit i čudan utisak. Njemu je najednom došlo u glavu da i njega isto tako mogu vezati i isto tako po blatu voditi u tamnicu. Izvršivši naplatu i vraćajući se kući, kod pošte je sreo poznatog policijskog nadzornika; on ga je pozdravio i išao s njim nekoliko koraka, i to se Ivanu Dmitriču učinilo nekako sumnjivim. Kod kuće mu čitav dan nisu iz glave izlazili oni zatvorenici i stražari s puškama, i neki neshvatljivi duševni nemir nije mu dao da čita i da se pribere. Uveče nije palio svjetlo u kući, a noću nije mogao da spava, i stalno je mislio na to da i njega mogu uhapsiti, okovati i strpati u zatvor. On nije osjećao nikakve krivice i mogao je jamčiti da ni ubuduće nikada neće biti ubica, palikuća ili kradljivac. Ali zar je teško počiniti neki zločin nehotice, slučajno, i zar je nemoguća kleveta, pa najzad i sudska greška? Nije to bez
razloga da vijekovima živi poslovica - nikad se ne kuni da nećeš dopasti prosjačke torbe i tamnice. A u sadašnjem sudskom postupku sudska greška je sasvim moguća, i nema tu ništa čudnovato. Ljudi koji po službenoj dužnosti imaju posla sa tuđim jadima, naprimjer sudije, policajci, ljekari, usljed navike, toliko otupe da oni, i kad bi htjeli, prema svojim klijentima se i ne mogu drukčije držati nego zvanično. u tom pogledu oni se nimalo ne razlikuju od mužika koji po dvorištima kolje ovnove i telad, a krv ne primjećuje. U službenom i bezdušnom odnosu prema čovjekovoj ličnosti, da bi nevinog čovjeka lišio svih prava i osudio na robiju, sudiji treba samo jedno: vrijeme. I to samo toliko vremena da bi se ispunile izvjesne formalnosti za koje su sudije plaćene, a poslije toga - sve je
svršeno. Traži ti onda pravdu i zaštitu u ovom malom i prljavom gradiću, dvjesta vrsta od željezničke pruge! I zar nije smiješno misliti na pravdu kada u svakom nasilju društvo vidi pametnu i svrsishodnu mjeru, a svaki gest milosrđa, naprimjer oslobađajuća presuda izaziva čitavu provalu nezadovoljenog, osvetoljubivog osjećanja?

Ujutro Ivan Dmitrič se digao iz postelje sav obuzet stravom, s hladnim znojem na čelu, već sasvim uvjeren da ga svakog trenutka
mogu uhapsiti. Ako ga jučerašnje teške misli tako dugo ne mogu ostaviti na miru - mislio je Ivan Dmitrič - znači da u njima ima i nešto istine. Nisu one mogle da mu dođu u glavu bez ikakvog razloga.

Policajac je, ne žureći se, prošao pored njegovih prozora: nije to tek tako. Eno, dva čovjeka su se zaustavila pored kuće i šute. Zašto
šute?

I za Ivana Dmitriča počeli su mučni dani i noći. Svi koji su prolazili pored njegovih prozora ili ulazili u dvorište ličili su mu na špijune
i detektive. U podne je obično načelnik okružne policije prolazio u kočiji; to je on išao u upravu policije sa svog imanja u okolini grada, ali se Ivanu Dmitriču svaki put činilo da se on vozi nekako isuviše brzo i s nekim naročitim izrazom na licu: očevidno, hita da objavi da se u gradu pojavio neki veliki zločinac. Ivan Dmitrič bi se stresao svaki put čim bi čuo kucanje ili zvonce na vratima; za njega je bilo mučenje kad bi se kod gazdarice sreo s nekim nepoznatim čovjekom; prilikom susreta s policajcima i žandarima on se smiješio i zviždukao da bi izgledao ravnodušan. Očekujući hapšenje, on po čitave noći nije spavao, ali je gromko hrkao i uzdisao kao
da nešto sanja, samo da bi gazdarica mislila da on spava; jer ako ne spava, znači da ga grize savjest - opasan dokaz! Činjenice i trezvena logika govorili su mu da su sva ta strahovanja - gluposti i duševna rastrojenost, da u samom hapšenju i tamnici, ako se stvar posmatra šire i suštinski, nema ničeg strašnog - glavno je da je savjest mirna. Ali ukoliko je on razumnije i logičnije rezonovao, utoliko je jači i teži postajao njegov duševni nemir. To je podsjećalo na slučaj pustinjaka koji je htio da u prašumi raskrči sebi mjesto: ukoliko je više sjekao, utoliko je šuma postajala gušća. Videći, na kraju krajeva, da je to sve uzaludno, Ivan Dmitrič je napustio svako
rezonovanje i sav se predao očajanju i strahu.

Počeo je da se usamljuje i izbjegava ljude. I ranije mu je njegova dužnost bila odvratna, a sada mu je već postala nepodnošljiva. On
se bojao da mu nekako ne podvale, da mu neprimijetno ne ubace u džep mito, a zatim da ga ne uhvate na djelu, ili da u zvaničnim aktima sam nehotice ne učini neku grešku koju bi pretvorili u falsifikat ili, možda, da ne izgubi tuđe novce. Čudno je da nikada ranije njegove misli nisu bile tako elastične i pronicljive - svaki dan je izmišljao hiljade raznih povoda da mora strahovati za svoju slobodu i čast. Ali zato je on u znatnoj mjeri izgubio interesovanje za spoljašnji svijet, pa i za knjige, a i pamćenje je jako počelo da ga izdaje.

U proljeće, kada se snijeg otopio, u jaruzi pored groblja pronađena su dva polutruhla leša - starice i dječaka - sa znacima nasilne smrti.
U gradu se pričalo samo o tim leševima i nepoznatim ubicama. Da ne bi pomislili da je on taj ubica, Ivan Dmitrič se smiješio kada je izlazio na ulicu, a pri susretu sa poznanicima on bi poblijedio, pocrvenio i počeo da govori kako nema podlijeg zločina od ubistva slabih i bespomoćnih. Međutim, on se uskoro umorio od tog laganja i, poslije kraćeg razmišljanja odlučio je da je u njegovom slučaju najbolje da se sakrije u gazdaričin podrum. U podrumu je prosjedio čitav dan, a onda noć, pa drugi dan, i sav je promrzao, pa se,
dočekavši mrak, kao neki lopov, potajno prokrao u svoju sobu. Ne mičući se i osluškujući, tako je sve do zore prestojao nasred sobe. Ujutro, prije izlaska sunca, gazdarici su došli pećari. Ivan Dmitrič je vrlo dobro znao da su došli da preziđuju peć u kuhinji, ali u strahu on je povjerovao da su to policajci preobučeni u pećare. On je oprezno izišao iz stana i, obuzet strahom, bez kape i kaputa, potrčao je ulicom. Za njim su jurili i lajali psi, neki mužik mu je nešto doviknuo iza leđa, a u ušima mu je fijukao vazduh, i njemu se činilo da se to sjatilo nasilje čitavog svijeta i sad juri za njim.

Mještani su ga zaustavili, odveli kući i njegovu gazdaricu poslali po ljekara. Doktor Andrej Jefimič, o kome će kasnije biti riječi,
propisao mu je hladne obloge na glavu i kapljice, sažaljivo klimnuo glavom i otišao rekavši gazdarici da više neće dolaziti, jer da ljudima ne treba smetati da lude. Ali kako Ivan Dmitrič nije imao sredstava za život i liječenje, njega su uputili u bolnicu i smjestili u odjeljenje za venerične bolesnike. On po čitave noći nije spavao, provodio je svoje hirove i uznemiravao bolesnike, i uskoro je, po naređenju Andreja Jefimiča, bio premješten u paviljon br. 6.

Godinu dana kasnije u gradu su već svi zaboravili Ivana Dmitriča, a njegove knjige, koje je gazdarica iznijela na saonice pod
nadstrešnicom, razvukla su djeca.



IV


Lijevi susjed Ivana Dmitriča, kao što rekoh, bio je Jevrej Mojsejka, a desno od njega je bio mužik sav u loju, kao bure okrugao, sa
glupim i potpuno besmislenim izrazom lica. To je nepokretna, proždrljiva i prljava životinja koja je već odavno izgubila sposobnost da misli i osjeća. Od njega se stalno širi oštar i zagušljiv smrad.

Pospremajući oko njega, Nikita ga nemilosrdno tuče, tuče iz sve snage i ne štedeći svoje šake. I nije jezivo to što ga tako tuče - na to
se može naviknuti - nego to što ta otupjela životinja uopšte ne reagira na batine, ne reagira ni zvukom, ni pokretom, pa ni izrazom očiju, nego se samo pomalo klati kao neko teško bure.

Peti i posljednji žitelj paviljona br. 6 je čovjek koji je nekad razvrstavao poštu, malen, mršav, plave kose, s dobrodušnim, ali pomalo
lukavim izgledom lica. Sudeći po njegovim pametnim i mirnim očima, koje gledaju vedro i veselo, on ne zaboravlja na sebe i ima neku vrlo važnu i prijatnu tajnu. Pod jastukom i pod strunjačom ima nešto što nikome ne pokazuje, ali ne iz straha da mu to ne otmu ili ukradu, nego iz sramežljivosti. On ponekad priđe prozoru i, okrenut leđima prema drugovima, stavlja sebi nešto na grudi i obori glavu pa gleda u to. Ako mu tada priđeš, on se zastidi i skine to s grudi. Ali nije teško odgonetnuti njegovu tajnu.

- Čestitajte mi - često on kaže Ivanu Dmitriču - predložen sam za odlikovanje Stanislavljevim ordenom drugog stepena sa zvijezdom.
Drugi stepen sa zvijezdom daju samo strancima, ali iz nekog razloga za mene hoće da naprave izuzetak - smiješi se on i u nedoumici sliježe ramenima. - Moram da priznam, tako nešto nisam očekivao!

- Ja se u te stvari ne razumijem - mrzovoljno odgovara Ivan Dmitrič.

- A znate li vi šta ću ja prije ili kasnije izboriti za sebe? - nastavlja nekadašnji poštar lukavo žmirkajući. - Ja bezuslovno moram dobiti
švedsku Polarnu zvijezdu. Za takav orden isplati se potruditi. Bijeli krst i crna traka. Vrlo lijepa stvar.

Vjerovatno, nigdje na svijetu nije život tako jednoličan kao u ovom paviljonu. Izuzev paralitičara i debelog mužika, ujutro se bolesnici
umivaju u predsoblju iz velikog čabra i brišu peševima svojih ogrtača. Zatim iz olovnih šolja piju čaj koji im Nikita donosi iz glavne bolničke zgrade. Svakom daje po jednu šolju čaja. U podne jedu šči od kiselog kupusa i kašu, a uveče opet jedu kašu koja je ostala od ručka. U međuvremenu, oni leže, spavaju, gledaju kroz prozore i hodaju po sobi tamo-amo. I tako iz dana u dan. Čak bivši poštar stalno govori sve o jednim te istim ordenima.

U paviljonu br. 6 rijetko se viđaju novi ljudi. Doktor već odavno ne prima nove luđake, a na ovom svijetu malo je ljubitelja koji vole
da posjećuju ludnice. Jednom u dva mjeseca odjeljenje posjeti brijač Semjon Lazarič. Nećemo ni govoriti o tome kako on šiša luđake, kako mu Nikita pomaže i kako se bolesnici svaki put uznemire kad se brijač pojavi pijan i veseo.

Osim brijača, niko ne zaviruje u ovo odjeljenje. Bolesnici su osuđeni da iz dana u dan vide samo Nikitu.

Uostalom, nedavno se po bolnici prenijela prilično čudnovata vijest.

Pronio se glas da je doktor počeo posjećivati paviljon br. 6.


V


Čudnovat glas!


Doktor Andrej Jefimič Ragin je na svoj način interesantan čovjek. Kažu da je u ranoj mladosti bio veoma pobožan, da se spremao za
sveštenički poziv i daje htio, kada je 1863. godine završio gimnaziju, da ide na duhovnu akademiju, ali da ga je otac, doktor medicine i hirurg, žestoko ismijao i kategorično izjavio da ga neće smatrati svojim sinom ako ode u popove. Koliko je u tome istine, ja ne znam, ali znam da je Andrej Jefimič više puta priznao da nikada nije osjećao sklonosti za medicinu ni uopće za neku užu specijalnost.

Bilo kako bilo, ali po svršetku medicinskog fakulteta Andrej Jefimič nije otišao u sveštenike. Nije ispoljavao neku pobožnost, a na
duhovno lice je u početku svoje ljekarske karijere isto toliko malo ličio koliko i sada.
Po svojoj spoljašnosti on je nezgrapan, grub, pravi mužik, a svojim licem, bradom, ravnom kosom i svojom snažnom i trapavom tjelesnom građom podsjeća na drumskog krčmara, za-driglog, naprasitog i osornog. Lice mu je bilo namrgođeno, prekriveno plavkastim žilicama, oči sitne, a nos crven. Uz visoki stas i široka pleća, imao je i ogromne noge i ruke; činilo se - samo da lupi pesnicom - duša bi na nos izletjela. Ali on se uvijek kretao lagahno, a korak mu je bio oprezan i neodlučan. Prilikom susreta u nekom uzanom hodniku, on se uvijek prvi zaustavi da propusti čovjeka i kaže, i to ne basom kao što bi se očekivalo, nego tankim i nježnim tenorom: "Oprostite!" Na vratu ima neki manji tumor, koji mu smeta da nosi tvrdu, uštirkanu kragnu, i zato je uvijek u mehkoj
platnenoj ili cicanoj košulji. Kratko govoreći, on nije odjeven kao što su odjeveni ljekari. Jedno te isto odijelo, koje on obično kupi u nekoj jevrejskoj starinarnici, izgleda isto tako izlizano i izgužvano kao i staro. U jednom te istom kaputu on prima bolesnike, i ručava, i ide u goste, ali nije to iz škrtosti, nego iz potpunog nemara prema svojoj spoljašnjosti.

Kada je Andrej Jefimič stigao ovamo da primi dužnost, ova "dobrotvorna ustanova" se nalazila u užasnom stanju. U odjeljenjima,
hodnicima i bolničkom dvorištu nije moglo da se diše od smrada. Bolničari, bolničarke, pa i njihova djeca, spavali su po sobama zajedno sa bolesnicima. Svi su se žalili da se ne može živjeti od bubašvaba, stjenica i miševa. U hirurškom odjeljenju stalno je vladao crveni vjetar. Čitava bolnica je imala samo dva skalpela i nijednog termometra, a u kadama su držali krompir. Nadzornik, magacionerka i ljekarski pomoćnik pljačkali su bolesnike, a za bivšeg ljekara, prethodnika Andreja Jefimiča, pričali su da se bavio potajnom prodajom bolničkog špiritusa, a od bolničarki i bolesnica stvorio čitav harem. U gradu su vrlo dobro znali za taj nered, pa čak se i pretjerivalo u tome, ali su to sve mirno tolerisali. Jedni su to opravdavali time što u bolnici leže samo prosti građani i seljaci, koji ne mogu biti nezadovoljni jer kod kuće žive mnogo gore nego u bolnici - neće ih valjda tu šumskim jarebicama hraniti! Drugi su, opet, to opravdavali time da sam grad, bez pomoći zemstva (zemstvo - lokalna samouprava u carskoj Rusiji. Prim. prev.) ne može izdržavati odgovarajuće uređenu bolnicu - hvala Bogu da postoji i ovakva! A novouspostavljeno zemstvo nije otvaralo bolnice ni u gradu ni u njegovoj okolini, a sve pod izgovorom da grad već ima svoju bolnicu.

Kada je pregledao bolnicu, Andrej Jefimič je došao do zaključka da je to nemoralna ustanova i krajnje štetna po zdravlje stanovnika.
Po njegovom mišljenju najpametnije što se moglo uraditi bilo je - otpustiti sve bolesnike, a bolnicu zatvoriti. Ali on je istovremeno došao do zaključka da za to nije dovoljna samo njegova želja i da od toga ne bi bilo nikakve koristi. Ako fizičku i moralnu prljavštinu otjeraš s jednog mjesta, ona će preći na drugo: treba čekati da se ona sama po sebi izvjetri.

Osim toga, ako su ljudi već otvorili tu bolnicu i mire se s njom, znači da im je ona potrebna. Potrebne su i predrasude i sve te gadosti i
gnusobe života, jer one se vremenom pretvaraju u nešto što valja, isto tako kao što od đubreta postaje plodna zemlja. Na ovom svijetu ne postoji ništa tako savršeno što u svom začetku ne bi sadržavalo i nešto prljavo.

Primivši dužnost Andrej Jefimič se, izgleda, prilično ravnodušno odnosio prema tom neredu. On je samo zamolio bolničarke i
bolničare da više ne spavaju po bolesničkim krevetima i postavio dva ormara za svoje instrumente. Što se, pak, tiče nadzornika, magacionerke, ljekarskog pomoćnika i crvenog vjetra u hirurškom odjeljenju - sve je ostalo kako je i bilo.

Andrej Jefimič je neobično cijenio pamet i poštenje, ali da bi oko sebe organizovao pametan i pošten život, nedostajala mu je čvrsta
volja i uvjerenost u svoje pravo. On apsolutno nije umio da naređuje, zabranjuje i da bude uporan. Izgleda kao da se zavjetovao da nikad neće povisiti glas i u svom rječniku upotrijebiti zapovjedni način. Njemu je teško da kaže "daj" ili "donesi". Kad je gladan on neodlučno kašljuca i govori kuharici: "Kako bih ja malo čaja..." ili "Kako bih ja ručao." A da kaže nadzorniku da prestane da krade, da ga najuri ili sasvim ukine tu nepotrebnu parazitsku dužnost - za to nije imao snage. Kada ga varaju, kada mu laskaju ili mu daju da
potpiše očito lažan račun, Andrej Jefimič pocrveni kao rak i osjeća se kao krivac, ali ipak račun potpiše. Kada mu se bolesnici žale na gladovanje ili grubost bolničarki, on se zbuni i tonom krivca progunđa:

- Dobro, dobro, ja ću to već izvidjeti... Po svoj prilici, tu je neki nesporazum...

U početku je Andrej Jefimič radio vrlo marljivo. Od jutra do podne je primao bolesnike, vršio operacije i čak se bavio akušerskom
praksom. Dame su govorile da je vrlo pažljiv i da odlično pogađa bolesti, naročito dječije i ženske. Ali vremenom mu je posao dosadio zbog jednoličnosti i očevidne nekorisnosti. Danas primiš trideset bolesnika, sutra dođe trideset i pet, a prekosutra i četrdeset, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu, a umiranje u gradu se ne smanjuje i bolesnici ne prestaju da dolaze. Da pružiš ozbiljnu pomoć četrdesetorici bolesnika koji dođu od jutra do ručka, nema fizičke mogućnosti, znači - i nehotice se sve pretvera u varku. U protekloj
godini je primljeno dvanaest hiljada bolesnika, prosto rečeno, to znači da je prevareno dvanaest hiljada ljudi. A da smjestiš u bolnicu teže bolesnike i da ih liječiš po pravilima nauke također je nemoguće, jer pravila postoje, ali nauke nema. Ako, pak, odbaciš filozofiju i, kao i drugi ljekari, pedantno se držiš pravila, i u tom slučaju, prije svega, potrebna je čistoća i ventilacija, a ne prljavština, potrebna je zdrava hrana a ne šči od smrdljivog kiselog kupusa, potrebni su dobri pomoćnici, a ne lopovi.

A i zašto da smetaš ljudima da umiru kada smrt predstavlja normalan i prirodan kraj svakog živog? Kakva je korist od toga da neki
sitničar ili činovnik pozivi još nekih pet ili deset godina? Ako, pak, uzmemo da je cilj medicine da pomoću lijekova olakšava mučenje, onda se i nehotice nameće pitanje: a zašto da ga olakšavamo? Prvo, kažu da upravo kroz patnje čovjek ide savršenstvu;
drugo, ako se čovječanstvo zaista nauči da pomoću pilula i kapljica olakšava svoje stanje, onda će ono potpuno zanemariti i religiju i filozofiju, a u njima je ono dosad nalazilo ne samo zaštitu od svake nevolje nego čak i svoju sreću. Puškin je pred smrt pretrpio strašno mučenje, a jadni Hajne je nekoliko godina ležao okovan paralizom, pa zašto onda da ne poboluje i neki Andrej Jefimič ili Matrjona Savišna, čiji je život bez sadržaja, i bio bi potpuno pust i ličio na život amebe kad ne bi postojale patnje?

Utučen takvim razmišljanjima, Andrej Jefimič je klonuo duhom i prestao da svaki dan dolazi u bolnicu.


VI


Njegov život tekao je ovako. Obično je ustajao oko osam sati ujutro, oblačio se i pio čaj. Zatim bi sjedio u svom kabinetu ili bi otišao
u bolnicu. U uskom i mračnom bolničkom hodniku sjede ambulantni bolesnici i čekaju da budu primljeni. Pored njih, lupajući čizmama po podu od cigle, trčkaraju bolničari i bolničarke, prolaze mršavi bolesnici u bolesničkim ogrtačima, pronose mrtvace i sudove s izmetinom, plaču djeca i puše promaha. Andrej Jefimič vrlo dobro zna da su za grozničave, tuberkulozne i uopće osjetljive bolesnike ovakvi uslovi pravo mučenje, ali šta da se radi? U ordinaciji ga dočekuje ljekarski pomoćnik Sergej Sergejič, omalen, gojazan čovjek, obrijanog, čisto umivenog, bucmastog lica, sa lagahnim i ravnomjernim pok-retima i u novom širokom odijelu, koji je više ličio na nekog senatora nego na ljekarskog pomoćnika. U gradu on ima ogro-mnu praksu, nosi bijelu mašnu i smatra da zna mnogo više nego doktor, koji se uopće ne bavi privatnom praksom. U uglu ordinacije nalazi se velika uramljena ikona i pred njom teško kandilo; tu je i analoj zastrt bijelim pokrivačem. Po zidovima vise slike arhijereja, slika Svetogorskog manastira i vijenci od suhog različka. Sergej Sergejič je pobožan i voli ukrase. Ikonu je nabavio o svom trošku. Nedeljom, po njegovom naređenju, neko od bolesnika u ordinaciji čita naglas akatist, a zatim Sergej Sergejič lično obilazi sa kadionicom sva odjeljenja i kadi ih tamjanom.

Bolesnika je uvijek mnogo, a vremena malo, i zato se pregled svodi samo na kratko pitanje i propisivanje nekog lijeka kao što su
razne masti i ricinusovo ulje. Podnimivši se, Andrej Jefimič sjedi zamišljeno i mahinalno postavlja pitanja. I Sergej Sergejič sjedi, trlja ruke i ponekad se umiješa.

- Bolujemo i u oskudici živimo - govori on - zato što Bogu milosrdnom slabo molimo. Tako je to!

Za vrijeme primanja Andrej Jefimič ne vrši nikakve operacije; on se već odavno odvikao od njih i neprijatno se osjećao kada bi vidio
krv. Kada mora da otvori djetetu usta da pregleda grlo, a dijete se dere i brani ručicama, od brujanja u ušima njega hvata vrtoglavica i suze udaraju na oči. On žuri da propiše lijek i odmahuje rukama da žena što prije iznese dijete.

Za vrijeme ordiniranja brzo mu dosade snebljivost bolesnika i njihova zatucanost, prisustvo nalickanog Sergeja Sergejiča, slike po zidovima i njegova vlastita pitanja koja on stalno postavlja evo već više od dvadeset godina. I zato on primi pet-šest bolesnika i odlazi. Ostale bolesnike pregleda pomoćnik.


S prijatnim osjećanjem da se već odavno, hvala Bogu, ne bavi privatnom praksom i da ga niko neće uznemiravati, Andrej Jefimič, čim
stigne kući, odmah sjedne za sto u svom kabinetu i počinje čitati. Čita on vrlo mnogo i uvijek čita s velikim zado-voljstvom. Pola plate troši na kupovinu knjiga, a od šest soba njegovog stana tri su zatrpane knjigama i starim časopisima. Najviše voli historijska i filozofska djela. Iz oblasti medicine pretplaćen je samo na časopis "Ljekar", koji uvijek počinje čitati s kraja. On čita po nekoliko sati neprekidno, i to ga ne umara. Ne čita tako brzo i strastveno kao što je nekad čitao Ivan Dmitrič, nego čita polahko, s udubljivanjem, često se zadržava na mjestima koja mu se dopadaju ili su nerazumljiva. Pored knjige uvijek se nalazi stona boca s votkom i pored nje kiseli krastavac ili ukiseljena jabuka, onako na čohi, bez tanjira. Ne skidajući očiju s knjige, on svakih pola sata nalije čašicu votkom i ispije, a onda, ne gledajući, napipa krastavicu i odgrize komadić.

U tri sata on neodlučno prilazi kuhinjskim vratima, kašljucne i kaže:

- Darjuška, kako bih ja to ručao...

Poslije ručka, prilično slabog i neurednog, Andrej Jefimič seta svojim sobama i, prekrstivši ruke na grudima, razmišlja. Sat otkuca
četiri sata, a onda i pet, a on još uvijek šetka i razmišlja. Ponekad škripnu kuhinjska vrata i iz njih se pomoli crveno i pospano Darjino lice.

- Andreja Jefimiču, je li vrijeme da popijete pivo? - pita zabrinuto.
- Nije, još nije... - odgovara on. - Pričekaću... pričekaću...

Predveče obično dođe upravnik pošte Mihail Averjanič, jedini čovjek u čitavom gradu čije društvo za Andreja Jefimiča nije bilo
neugodno. Mihail Averjanič je nekad bio bogat spahija i služio u konjici, ali je propao, pa je pod stare dane morao da stupi u poštansku službu. On je bio bodar i zdrav, imao je bujne sijede zaliske, lijepo držanje i jak i prijatan glas. On je dobar i mehka srca, ali plahovit. Kada neko od posjetilaca u pošti protestuje, ne pristaje na nešto ili prosto počinje da mudruje, Mihail Averjanič sav pocrveni, trese se čitavim tijelom i gromoglasno urla: "Tišina!" Zato poštu već odavno smatraju za ustanovu koju nije tako bezopasno
posjećivati. Mihail Averjanič poštuje i voli Andreja Jefimiča zbog njegove obrazovanosti i plemenite duše, a na ostale palančane gleda s visine kao na svoje podređene.

- Evo i mene! - kaže on ulazeći Andreju Jefimiču. - Dobar dan, dragoviću! Sigurno sam vam već dosadio, a?
- Naprotiv, baš mi je drago - odgovara doktor. - Uvijek mi je drago kad dođete.

Prijatelji sjedaju na kanabe u kabinetu i neko vrijeme šutke puše.

- Darjuška, kako bi nam malo piva! - dovikne Andrej Jefimič.

Prvu bocu popiju također šutke: doktor - zamišljen, a Mihail Averjanič - veseo i živahan, kao čovjek koji ima da ispriča nešto vrlo
zanimljivo. Razgovor uvijek počinje doktor.

- Kako je žalosno - počne on polahko, vrteći glavom i ne gledajući u oči sagovorniku (on nikada ne gleda u oči) - zaista je to veoma
žalosno, poštovani Mihaile Averjaniču, da u našem gradu uopće nema ljudi koji bi umjeli i voljeli da vode pametan i interesantan razgovor. To je za nas veliki gubitak, čak se ni inteligencija nije oslobodila prostakluka: nivo njenog razvitka, budite uvjereni, nije ništa više nego kod nižeg staleža.

- Apsolutno tačno. Slažem se.

- I vi sami vrlo dobro znate - nastavljao je doktor tiho i odmjereno - da je na ovom svijetu sve mizerno i neinteresantno, sve, osim
visokih duhovnih manifestacija ljudskog razuma. Razum je upravo ono što duboko odvaja čovjeka od životinje, što nagovještava njegovu božanstvenost i čak donekle mu nadoknađuje besmrtnost, koje inače nema. Polazeći s tog stanovišta, razum predstavlja jedino moguć izvor zadovoljstva. A mi niti čujemo niti vidimo oko sebe manifestacije razuma, a to znači da smo lišeni zadovoljstva. Doduše, mi imamo knjige, ali to uopće nije ono što predstavlja živa riječ i razgovor. Ako mi dopustite ne baš sretno poređenje, onda bih rekao: knjige su - note, a razgovor je - pjesma.

- Apsolutno tačno.

Nastaje šutnja. Iz kuhinje izlazi Darjuška i, s izrazom tuge na licu, zaustavi se na vratima, podnimi se i sluša.

- Eh! - uzdahne Mihail Averjanič. - Od ovih sadašnjih tražite pameti!

I on počinje da priča kako se nekad živjelo trezveno, radosno i kako je život bio zanimljiv, kako je Rusija imala pametnu inteligenciju
i uzvišene pojmove o čovjeku i prijateljstvu. Pozajmljivan je novac bez potpisivanja mjenice i smatralo se za sramotu da ne pomogneš drugu kad je u nevolji. A kakvih je sve bilo ratnih pohoda, doživljaja, sukoba, kakvih drugova i kakvih žena! Pa Kavkaz - kakva neobična zemlja! A žena jednog komandanta bataljona, čudnovata neka žena, oblačila se kao oficir, i uveče, sama, bez ikakve pratnje odlazila u planine. Pričalo se da je tamo u nekom aulu imala ljubavne odnose sa nekim knezom.

- Bogorodice, Majko Božija... - uzdisala bi Darjuška.
- A kako se pilo! Kako se jelo! I kakvih je bilo strastvenih liberala!

Andrej Jefimič je slušao, ali nije čuo; on je pijuckao pivo i razmišljao o nečemu.

- Ja često sanjam pametne ljude i razgovore s njima - on neočekivano prekine Mihaila Averjaniča. - Otac mi je dao prekrasno
obrazovanje, ali pod uticajem ideja šezdesetih godina primorao me da postanem ljekar. Čini mi se, da ga tad nisam poslušao, ja bih se sada nalazio u samom centru intelektualnog pokreta. Vjerovatno bih bio član nekog fakulteta. Naravno, ni pamet nije vječita, nego prolazna stvar, ali vi već znate zašto sam joj ja naklonjen. Život je samo jedna dosadna zamka. Kada čovjek od misli postane zreo i dođe do konačnog saznanja, on i nehotice osjeća kao da se nalazi u klopci iz koje nema izlaza. Doista, njega su neke slučajnosti, protiv njegove volje, iz nepostojanja dovele u život... A zašto? On bi htio da sazna smisao i cilj svoga postojanja, a njemu ne odgovaraju ili mu govore razne gluposti. On kuca - a niko mu ne otvara. Pa i smrt mu dolazi - opet protiv njegove volje. I kao što se u tamnici ljudi, vezani zajedničkom nevoljom, osjećaju bolje kad se nađu za-jedno, tako u životu ne primjećuješ klopku kad se nađeš s ljudima koji vole analiziranje i opće zaključke i koji provode vrijeme u razmjeni gordih i slobodoumnih misli. U tom pogledu razum predstavlja nezamjenljivo zadovoljstvo.

- Apsolutno tačno.

Ne gledajući svom sagovorniku u oči, polahko i sa prekidima, Andrej Jefimič nastavlja da govori o pametnim ljudima i razgovorima s
njima, a Mihail Averjanič pažljivo ga sluša i ponavlja: "Apsolutno tačno."

- A zar vi ne vjerujete u besmrtnost duše? - iznenada pita upravnik pošte.
- Ne, poštovani Mihaile Averjaniču, ne vjerujem i nemam ni razloga da vjerujem.
- Priznajem, i ja sumnjam u to. Iako, doduše, imam neko osjećanje kao da neću nikad umrijeti. Eh, pomislim nekad, starkeljo jedna,
vrijeme je da se umire! A u duši neki glasić se javi: ne vjeruj, nećeš da umreš!

Nešto poslije devet sati Mihail Averjanič odlazi kući. Oblačeći u predsoblju bundu, on uzdahne:

- Sto mu jada, u kakvu nas je zabit sudbina bacila! A najgore je to što ćemo ovdje morati i umrijeti. Eh!...



VII


Isprativši prijatelja, Andrej Jefimič sjeda za sto i opet počinje da čita. Ništa ne remeti večernju, a zatim ni noćnu tišinu; izgleda da se i
vrijeme zaustavilo i utihnulo zajedno sa doktorom nad knjigom, i čini se da ništa više i ne postoji osim te knjige i lampe sa zelenim sjenilom. Grubo i seljačko doktorovo lice polahko osvaja osmijeh tronutosti i ushićenja djelom ljudskog ra-zuma. O, zašto čovjek nije besmrtan? - razmišlja on. - Zašto postoje moždani centri i vijuge, zašto vid, govor, osjećanje, ge-nije, kad je svemu tome suđeno da ode u zemlju i da se, na kraju krajeva, ohladi zajedno sa zemljinom korom, i da onda milione godina juri oko Sunca bez ikakvog
smisla i cilja? Samo da bi se ohladio, a zatim jurio, za to nije potrebno iz nepostojanja izvlačiti čovjeka, sa njegovim velikim i gotovo božanskim razumom, a zatim, kao da se radi o izrugivanju, pretvarati ga u ilovaču.

Razmjena materije! Ali kakav je to kukavičluk - tješiti sebe tim surogatom besmrtnosti! Nesvjesni procesi koji se vrše u prirodi nisu
ravni ni ljudskoj gluposti, jer i u gluposti ipak ima svijesti i volje, a u tim procesima ništa od toga. Samo kukavica, koja ima više straha od smrti nego dostojanstva, može se tješiti time da će vremenom njegovo tijelo živjeti u travi, u kamenu, žabi... Smatrati da se besmrtnost sastoji u razmjeni materije isto je tako čudnovato kao i proricati sjajnu budućnost futroli pošto se već skupocjena violina razbila i postala neupotrebljiva.

Kada sat otkucava, Andrej Jefimič se zavali u fotelju i zatvori oči da malo porazmisli. Pod uticajem lijepih misli iz knjiga, on i
nehotice baca pogled na svoju prošlost i sadašnjost. A prošlost je odvratna, bolje da je se i ne sjeća, a i sadašnjost je ista kao i prošlost. On zna da u to vrijeme, kada njegove misli zajedno sa ohlađenom Zemljom jure oko Sunca, odmah do doktorskog stana, u velikoj zgradi pate ljudi od raznih bolesti i fizičke prljavštine. Možda neko od njih ne spava i ratuje sa insektima, neko se inficira crvenim vjetrom ili stenje zbog prejako stegnutog zavoja; a može se i to desiti da se bolesnici kartaju i s bolničarkama piju votku. Prošle godine je prevareno dvanaest hiljada ljudi. Čitava bolnička organizacija, kao i prije dvadeset godina, počiva na lopovluku, svađi, spletkama, protekciji i šarlatanstvu, i bolnica još uvijek predstavlja nemoralnu ustanovu, krajnje štetnu po zdravlje stanovnika. On zna da iza rešetaka u paviljonu br. 6 Nikita tuče bolesnike i da Mojsejka svaki dan lunja po gradu i sabire milostinju.

S druge strane, njemu je vrlo dobro poznato da je posljednjih dvadeset pet godina u medicini došlo do fantastičnih preokreta. Kada je
on studirao na univerzitetu, njemu se činilo da će medicinu uskoro postići sudbina alhemije i metafizike, a sada, kada noću čita, medicina u njemu izaziva osjećanje divljenja i čak oduševljenja. Zaista, kakav neočekivan blijesak, kakva revolucija! Zahvaljujući antiseptici, vrše se operacije koje veliki Pirogov nije smatrao za moguće čak in spe (u budućnosti - lat.) Najobičniji zemski ljekari sada se usuđuju da vrše resekciju zgloba u koljenu, na sto trbušnih operacija dolazi samo jedan smrtni slučaj, a kamenci se smatraju takvom sitnicom da o njima čak i ne pišu. Radikalno se liječi sifilis. A teorija nasljednosti, hipnotizam, pronalasci Pastera i Koha, higijena sa statistikom, pa naša ruska zemska medicina? Psihijatrija sa njenom sadašnjom klasifikacijom bolesti, sa metodama dijagnosticiranja i liječenja, u poređenju s onim što je bilo, to je čitav Elbrus. Sada više luđacima ne liju hladnu vodu na glavu, niti im navlače luđačke košulje; prema njima se čovječanski odnose, i čak, kako pišu novine, za njih organizuju predstave i balove. Andrej Jefimič vrlo dobro
zna da, pri sadašnjim pogledima i mjerilima, onakva grdoba kao što je paviljon br. 6 može postojati samo na udaljenosti dvjesta vrsta od željezničke pruge, u gradiću gdje su gradonačelnik i svi gradski oci polupismeni palančani, koji u ljekaru vide nekog žreca kome treba vjerovati bez ikakve kritike, pa makar on u usta sipao rastopljeno olovo. U nekom drugom mjestu i ljudi i novine davno bi tu malu Bastilju rastrgali na paramparčad.

"Pa šta?" pitao se Andrej Jefimič otvarajući oči. "Kakva je korist od toga? Imamo i antiseptiku, i Koha i Pastera, a suština same stvari
ni za dlaku se nije izmijenila. Bolesti i smrtnost ostale su iste. Za luđake priređuju predstave i balove, a na slobodu ih ipak ne puštaju. Znači, sve su to trice i ništavnosti, i u suštini, nikakve razlike nema između najbolje bečke klinike i moje bolnice."

Ali tuga i osjećanje koje liči na zavist smetaju mu da bude ravnodušan. Po svoj prilici, to je od umora. Otežala glava se spušta prema
knjizi, on se podnimi da mu je glavi lakše i razmišlja:

"Ja služim štetnoj stvari, i plaćaju me ljudi koje varam. Ja sam nepošten. Ali sam po sebi ja nisam ništa, ja sam samo djelić
neminovnog socijalnog zla: svi sreski činovnici su štetni i nizašto primaju plate... Znači, za svoje nepoštenje nisam kriv ja, nego moje doba... Da sam se rodio dvjesta godina kasnije, ja bih bio drugi čovjek."

Kad izbije tri sata, on gasi lampu i odlazi u spavaću sobu, ali mu se ne spava.


VIII


Prije jedno dvije godine zemstvo je najzad nekako postalo darežljivo i odlučilo da svake godine daje trista rubalja kao pomoć za
povećanje medicinskog personala u gradskoj bolnici sve do otvaranja zemske bolnice, pa je kao pomoćnik Anđreju Jefimiču bio pozvan sreski ljekar Jevgenij Fjodorič Hobotov. To je još vrlo mlad čovjek - nema ni trideset godina - visok, crnomanjast, širokog lica i sitnih očiju, biće da su mu preci bili pripadnici neke neruske narodnosti. Stigao je u grad bez pare u džepu, s koferčetom i mladom ružnom ženom, koju je predstavljao za svoju kuharicu. Ta žena je imala dojenče. Jevgenij Fjodorič je nosio kačket, visoke čizme, a zimi i kožuh. On se sprijateljio sa ljekarskim pomoćnikom Sergejem Sergejičem i blagajnikom, a ostale činovnike je odnekud zvao
aristokratima i izbjegavao ih. U čitavom stanu on ima samo jednu knjigu - "Najnoviji recepti bečke klinike za 1881.g.". Kada ide bolesniku, on uvijek sa sobom nosi tu knjigu. Uveče obično u klubu igra bilijara. Ne voli karte. U razgovoru veoma voli da upotrebljava riječi kao što su - petljanje, mantifolija sa sirćetom, ne bacaj prašinu u oči i slično.

U bolnicu on dolazi dvaput sedmično, obilazi odjeljenja i prima bolesnike. Ljutilo ga je što u bolnici nema antiseptike i kupica za
puštanje krvi, ali nije uvodio nikakve novine bojeći se da time ne uvrijedi Andreja Jefimiča. Svog kolegu Andreja Jefimiča on smatra starim prepredenjakom, vjeruje da ima velike pare i u duši mu zavidi. Vrlo bi rado zauzeo njegovo mjesto.


IX


Jedne proljetne večeri, krajem marta, kada više nije bilo snijega, a u bolničkoj bašči pjevali čvorci, doktor je izišao da do kapije isprati
svog prijatelja upravnika pošte. Upravo u tom trenutku je u dvorište ulazio Jevrej Mojsejka, koji se vraćao sa prosjačenja po gradu. On je bio gologlav i u plitkim kaljačama na bosim nogama, a u rukama je držao kesicu sa milostinjom.

- Daj kopjejku! - obratio se doktoru drhteći od hladnoće i smiješeći se.

Andrej Jefimič, koji nikoga nije umio da odbije, dao mu je deset kopjejki.

"Kako je to ružno", pomislio je gledajući njegove bose noge s pocrvenjelim i suhim člancima. "Takva je mokrina."

Pod uticajem osjećanja, koje je istovremeno ličilo i na sažaljenje i na gađenje, on odmah za Mojsejkom pođe u odjeljenje pogledajući
čas u njegovu ćelu, čas u članke. Čim doktor uđe, Nikita skoči sa gomile starih prnja i zauze stav mirno.

- Dobra večer, Nikita - reče blago Andrej Jefimič. - Kako bi bilo da ovom Jevreju damo neke čizme, šta li, inače će se prehladiti.
- Razumijem, vaše visoko blagorođe. Raportiraću nadzorniku.
- Molim te. Zamoli ga u moje ime. Reci da sam ja molio.

Vrata odjeljenja su bila otvorena. Ležeći u krevetu i podnimivši se, Ivan Dmitrič je uznemireno osluškivao taj novi glas i najednom je
prepoznao doktora. On se sav tresao od gnjeva i, zajapurivši se od srdžbe i izbuljivši oči, skočio je iz kreveta i našao se nasred sobe.

- Doktor došao! - povikao je i zakikotao se. - Najzad! Gospodo, čestitam, doktor nas je udostojio svojom posjetom! Prokleti gad! -
zaurla i u bijesu, kakav još nisu vidjeli na ovom odjeljenju, lupi nogom. - Ovog gada treba ubiti! Ne, njega je malo ubiti! U nužniku ga treba udaviti!

Čuvši to, Andrej Jefimič pogleda iz predsoblja u odjeljenje i upita blago:

- A zašto?
- Zašto? - prodera se Ivan Dmitrič prilazeći mu s prijetećim izrazom na licu i grčevito se umotavajući u svoj bolnički ogrtač.
- Zašto? Lopove! - prošišta s gađenjem i praveći usne kao da će da pljune. - Šarlatane! Krvniče!
- Umirite se - reče Andrej Jefimič i postiđeno se nasmiješi.
- Budite uvjereni da ja nikada i ništa nisam krao, a što se tiče ostalog, po svoj prilici, vi to mnogo preuveličavate.
- Ja vidim da se vi na mene ljutite. Molim vas, smirite se ako možete i recite mi spokojno zbog čega se vi ljutite.
- A zašto vi mene ovdje držite?
- Zato što ste bolesni!

- Tako, ja sam bolestan. Ali desetine i stotine luđaka šetaju slobodno zato što vaše neznanje nije u stanju da razlikuje bolesne od
zdravih. Pa zašto ja i ovi nesretnici moramo da ležimo tu i da ispaštamo grijehe za sve ostale? I vi, vaš pomoćnik, nadzornik i sva vaša bolnička poganija - svi ste vi u moralnom pogledu neuporedivo gori od nas, i zašto smo onda mi ovdje zatvoreni, a ne vi? Gdje je tu logika?

- Tu se ne radi ni o moralu ni o logici. Sve zavisi od slučaja. Koga zatvore, taj i leži, a koga ne zatvore, taj šeta, u tome je čitava stvar.
U tome što sam ja ljekar, a vi duševni bolesnik, nema ni govora o nekom moralu ni logici, to je samo prosta slučajnost.

- Te gluposti ja ne razumijem... - turobnim glasom reče Ivan Dmitrič i sjede na svoj krevet.

Mojsejka, koga Nikita nije mogao da pretrese u doktorovom prisustvu, poredao je po svom krevetu komadiće hljeba, papiriće i kosti i,
još uvijek tresući se od hladnoće, poče nešto brzo da pjevucka na jevrejski način. Vjerovatno je uobrazio da je otvorio dućan.

- Pustite vi mene - reče Ivan Dmitrič i glas mu zadrhta.
- Ne mogu.
- A zašto? Zašto?
- Zato što to nije u mojoj vlasti. Pomislite i sami kakvu ćete imati korist od toga ako vas ja pustim. Recimo, odete. Pa vas će odmah
zaustaviti građani ili policija, i vratiće vas ovamo.
- Da, da, tako je... - reče Ivan Dmitrič i protrlja čelo. - To je grozno! Pa šta da radim? Šta?

Glas Ivana Dmitriča i njegovo mlado i pametno lice s grimasama svidjeli su se Andreju Jefimiču. Obuze ga želja da bude nježan
prema to mladom čovjeku i da ga umiri. On sjede pored njega na krevet, zamisli se i reče:

- Vi pitate šta da se radi? U vašoj situaciji najbolje je - bježati odavde. Ali nažalost, to je beskorisno. Bićete uhvaćeni. Kada se društvo
ograđuje od zločinaca, duševnih bolesnika i uopće nezgodnih ljudi, ono je nepobjedivo. Ostaje vam samo jedno: da se pomirite s mišlju da je vaš boravak ovdje neophodan.

- Nikome on nije potreban.

- Kad već postoje tamnice i ludnice, onda mora da neko i leži u njima. Ako ne vi, onda - ja, ako ne ja, onda neko treći. Čekajte samo,
kada u dalekoj budućnosti ne bude više ni tamnica ni ludnica, onda neće biti ni rešetaka na prozorima, a ni bolničkih ogrtača. Naravno, prije ili kasnije, takvo vrijeme će doći.

Ivan Dmitrič se zajedljivo nasmiješi.
- Vi se šegačite - reče i pogleda ga ispod oka. - Takvoj gospodi kao što ste vi i vaš pomoćnik Nikita nije stalo do budućnosti, ali
budite uvjereni milostivi gospodine, doći će bolja vremena! Možda se ja izražavam neduhovito, možete da mi se smijete, ali zablistaće zora novog života, pobijediće pravda, pa će i nama granuti sunce! Ja to neću dočekati, crknuću, ali dočekaće nečiji praunuci. Ja ih pozdravljam i od sveg srca radujem se, radujem se zbog njih! Naprijed! Bog vam pomogao, prijatelji!

Ivan Dmitrič se diže užagrenih očiju i, ispruživši ruke prema prozoru, nastavi uzbuđenim glasom:
- Kroz ove rešetke ja vas blagosiljem! Živjela pravda! Ja se radujem!

- A ja ne vidim nekog naročitog razloga za radovanje - reče Andrej Jefimič, kome se taj gest Ivana Dmitriča učinio teatralnim, ali mu
se u isto vrijeme i dopao. - Tamnica i ludnica neće biti, i pravda će, kao što ste vi izvoljeli reći, pobijediti, ali sama suština stvari se neće izmijeniti, i dalje će važiti jedni te isti prirodni zakoni. Ljudi će i dalje bolovati, stariti i umirati. Ma kakva veličanstvena zora obasjala vaš život, na kraju krajeva vas će ipak zakovati u sanduk i baciti u jamu.

- U besmrtnost?

- Koješta!


- Vi ne vjerujete, ali ja vjerujem. Kod Dostojevskog ili kod Voltera neko kaže - kad ne bi bilo Boga, ljudi bi ga izmislili. A ja sam duboko uvjeren - ako nema besmrtnosti, nju će prije ili kasnije pronaći veličanstveni ljudski razum.


- Lijepo rečeno - reče Andrej Jefimič smiješeći se od zadovoljstva. - Dobro je to što vi vjerujete. Sa takvom vjerom i zazidan čovjek
bi mogao bezbrižno živjeti. Jeste li vi negdje izvoljeli studirati?

- Da, na univerzitetu, ali nisam završio.

- Vi ste čovjek koji misli i koji se udubljuje u stvari. U svakoj situaciji vi možete naći utjehu u samom sebi. Slobodna i duboka misao
koja teži da shvati život i potpuno preziranje glupe sujete svijeta - to su dva najveća blaga koje je čovjek ikada poznavao. A vi možete posjedovati ta blaga, pa makar se nalazili iza tri rešetke. Diogen je živio u buretu, ali je bio sretniji od svih zemaljskih careva.

- Vaš Diogen je bio bolestan - mrzovoljno dočeka Ivan Dmitrič. - Šta vi meni tu govorite o Diogenu i nekakvom shvatanju? -
najednom on planu i skoči. - Ja volim život, i volim ga strastveno! Patim od manije gonjenja, stalno me muči strah, ali ima trenutaka kada me obuzima žudnja za životom, i tada se plašim da ću poludjeti. Strašno mi se živi, strašno!

Onako uzbuđen, on se prošeta po sobi i, spustivši glas, poče:
- Kada sanjarim, posjećuju me priviđenja. Dolaze mi neki ljudi, čujem glasove, muziku, i čini mi se da šetam po nekakvim šumama,
po morskoj obali, i onda tako strasno priželjkujem neko poslovanje, brige... Recite mi, šta ima tamo novog? - upita Ivan Dmitrič. - Kako je tamo?

- Želite da čujete o gradu, ili uopće?

- Pa, eto, ispričajte mi prvo o gradu, a onda i o svemu uopće.

- Pa evo. U gradu je iznurujuće dosadno... Nemaš s kim riječi da izmijeniš, niti da poslušaš nekoga. Nema novih ljudi. Zapravo,
nedavno je stigao mladi ljekar Hobotov.

- Pa on je stigao još dok sam ja bio napolju. Šta je, neotesanac?

- Da, nekulturan čovjek. Čudnovata stvar, znate... Sudeći po svemu, u našim prijestonicama nema intelektualne stagnacije, naprotiv,
primjećuje se napredak, znači - tamo bi moralo biti i savremenih ljudi, ali, eto, ne znam zašto, nama otuda uvijek šalju takve ljude da ih ne možeš gledati. Ovo je nesretan grad!

- Da, baš je nesretan grad! - uzdahnu Ivan Dmitrič i zasmija se. - A kako je tamo inače? Šta pišu novine i časopisi?

U odjeljenju je već bilo mračno. Doktor ustade i stojeći poče da priča šta pišu u inostranstvu i u Rusiji, i koje se sada ideje primjećuju.

Ivan Dmitrič ga je pažljivo slušao i postavljao pitanja, ali najednom, kao da se sjetio nečeg strašnog, uhvati se za glavu i leže u krevet
okrenuvši leđa doktoru.

- Šta vam je? - upita Andrej Jefimič.
- Ni riječi više vi od mene nećete čuti! - grubo odgovori Ivan Dmitrič. - Ostavite me na miru!
- A zašto?
- Kažem vam - ostavite me! Kog vraga tražite?

Andrej Jefimič sleže ramenima, uzdahnu i izađe. Prolazeći kroz predsoblje, on reče:

- Nikita kako bi bilo da se ovdje počisti... Strašno zaudara!
- Razumijem, vaše visoko blagorođe.

"Kako je prijatan taj mladi čovjek!" - razmišljao je Andrej Jefimič vraćajući se u stan. "Za čitavo vrijeme mog boravka ovdje, čini mi
se, to je prvi čovjek s kojim se može porazgovarati. On umije da rezonuje i interesuje ga upravo ono što vrijedi."

Dok je čitao, a i kasnije, kad je legao u krevet, on je stalno mislio o Ivanu Dmitriču. A ujutro čim se probudio, sjetio se da se jučer upoznao sa jednim pametnim i interesantnim čovjekom, i odluči da ga opet posjeti čim mu se za to ukaže prilika.



X

Ivan Dmitrič je ležao u istoj pozi kao i jučer, obuhvatio je glavu rukama i podavio noge. Lice mu se uopće nije vidjelo.

- Dobar dan, prijatelju - reče Andrej Jefimič. - Vi ne spavate?

- Prvo, ja vam nisam prijatelj - odgovori Ivan Dmitrič u jastuk - a drugo, uzalud se vi trudite: nećete od mene izvući ni jedne jedine
riječi.

- Čudnovato... - zbunjeno progunđa Andrej Jefimič. - Jučer smo razgovarali tako mirno, ali vi se najednom nađoste uvrijeđeni i
odmah prekidoste... Možda sam se nezgodno izrazio ili iskazao neku misao koja se ne slaže sa vašim nazorima...

- Mislite da vam ja vjerujem! - reče Ivan Dmitrič dižući se gledajući doktora podrugljivo i uznemireno svojim pocrvenjelim očima.
Možete da idete da špijunirate i iskušavate negdje na drugom mjestu, a ovdje vi nemate šta da radite. Još jučer sam shvatio zašto ste vi dolazili.

- Čudna fantazija! - nasmiješi se doktor. - Znači, vi smatrate da sam ja špijun?
- Da, smatram... Špijun ili doktor kome su me dali na posmatranje - to je potpuno svejedno.
- Eh, baš ste neki... izvinite... čudak!

Doktor sjede na klupicu pored kreveta i prijekorno klimnu glavom.

- Dobro, dopustimo da ste u pravu - reče on. - Dopustimo da vas ja izdajnički hvatam za riječ da bih vas izdao policiji. I vas onda
uhapse i osude. Pa zar će vam u sudu i u tamnici biti gore nego ovdje? Pa da vas i protjeraju ili čak osude na robiju, zar je i to gore nego ležati u ovom kućerku? Čini mi se da nije gore... Čega se onda bojite?

Po svoj prilici, ove su riječi djelovale na Ivana Dmitriča, i on spokojno sjede.

Bilo je nešto poslije četiri sata - vrijeme kada Andrej Jefimič obično šetka po sobama, a Darjuška ga pita da li je vrijeme za pivo.
Napolju je bilo tiho i lijepo vrijeme.

- A ja, evo, kao što vidite, poslije ručka izišao da prošetam, pa, eto, navratio do vas - reče doktor. - Pravo je proljeće.
- Koji je sada mjesec? Mart? - upita Ivan Dmitrič.
- Da, kraj marta.
- Napolju blato?
- Ne, nije baš tako. U bašči su već staze uređene.

- Sada bi dobro bilo u kočiji se izvesti nekud van grada - reče Ivan Dmitrič trljajući pocrvenjele oči kao da se tek probudio - a onda se
vratiti kući u topao i prijatan kabinet i... poći nekom poštenom ljekaru da me liječi od glavobolje... Odavno već nisam živio kao što ljudi žive. A ovdje je tako odvratno! Neizdržljivo odvratno!

Poslije jučerašnjeg uzbuđenja on je bio umoran i apatičan, i nerado je razgovarao. Prsti su mu se tresli, a po licu se vidjelo da ima
veliku glavobolju.

- Između toplog i prijatnog kabineta i ove sobe nema nikakve razlike - reče Andrej Jefimič. - Spokojstvo i zadovoljstvo nije van
čovjeka, nego u njemu samom.

- Kako to mislite?

- Obična čovjek nešto dobro ili hrđavo uvijek očekuje izvan sebe, to jest od kočije i kabineta, a čovjek koji misli - od samog sebe.

- Idite vi i tu filozofiju propovijedajte u Grčkoj, gdje je toplo i naranče mirišu, a ovdje joj klima ne odgovara. S kim sam ja to
razgovarao o Diogenu? S vama, čini mi se ?

- Da, jučer, sa mnom.

- Diogenu nije bio potreban kabinet i topla soba; tamo je ionako toplo. Lezi samo u bure, i jedi naranče i maslinke. A da je morao u
Rusiji živjeti, on bi ne samo u decembru nego bi i u maju tražio tople sobe. Sklupčao bi se od hladnoće.

- Nije to tako. Hladnoću, kao i svaki bol uopće, čovjek može i da ne osjeća. Marko Aurelije je rekao: "Bol je samo aktivna predstava o
bolu; napregni volju da izmijeniš tu predstavu, odbaci je, prestani da se žališ, i bola će nestati." To je tačno. Filozof, ili jednostavno čovjek koji umije da misli i razmišlja, upravo se i odlikuje time što prezire patnje; on je uvijek zadovoljan i ničemu se ne čudi.

- Znači, ja sam idiot, jer patim, nisam zadovoljan i čudim se ljudskom nitkovluku.

- Niste u pravu. Ako se češće budete udubljivali u stvari, vi ćete shvatiti kako je ništavno sve to spoljašnje što nas toliko uzbuđuje.
Treba nastojati da shvatite život, i u tome je - istinska sreća.

- Shvatiti... - namršti se Ivan Dmitrič. - Spoljašnje, unutrašnje... Izvinite, ali ja to ne razumijem. Ja znam samo jedno - reče on ustajući
i ljutito gledajući doktora - ja znam da je mene Bog stvorio od tople krvi i živaca! A organsko tkivo, ako je samo sposobno za život, mora da reagira na svaki nadražaj. I, eto, ja reagiram! Na bol ja odgovaram vikom i suzama, na podlost - negodovanjem, na nitkovluk - gađenjem. Po mom mišljenju, to, zapravo, i jeste ono što se zove život. Ukoliko je organizam nerazvijeniji, utoliko je on manje osjetljiv i utoliko slabije reagira na nadražaj, a ukoliko je razvijeniji, utoliko je osjetljiviji i energičnije reagira na stvarnost. Kako da to ne znate? Doktor, a ne znate takve trice! Da bi čovjek mogao prezirati patnje, da bi uvijek bio zadovoljan i da se ničemu ne bi čudio, treba da se nađe u ovakvom stanju - i Ivan Dmitrič pokaza na gojaznog, okruglog od debljine mužika - ili da se u tolikoj mjeri nauči na patnje pa da izgubi svaku osjetljivost na njih, to jest da prestane da živi. Izvinite, ja nisam ni mudrac ni filozof - uzbuđeno nastavi Ivan Dmitrič - i od toga svega ja ništa ne razumijem. Ja nisam u stanju da rezonujem.

- Naprotiv, vi prekrasno rezonujete.

- Stoici, koje vi parodirate, bili su divni ljudi, ali njihovo učenje se zamrzlo još prije dvije hiljade godina i ni za dlaku nije koraknulo
naprijed, a neće ni koraknuti, jer nije praktično i nema veze sa životom. Ono je imalo uspjeha samo kod manjine, koja je provodila svoje dane u studiranju i uživanju u raznim doktrinama, a većina nije ni razumjela njihovo učenje. Učenje koje propovijeda ravnodušnost prema bogatstvu i uživanju, preziranje patnji i smrti, potpuno je nerazumljivo za ogromnu većinu ljudi, jer ta većina nikada nije ni znala šta su to bogatstvo i uživanje; a da prezire patnje, to bi značilo da prezire sam život, jer se sva suština čovjeka
sastoji od osjećanja gladi, hladnoće, uvreda, gubitaka i hamletovskog straha od smrti. U tim osjećanjima je čitav život: on može biti težak, možete ga mrziti, ali ne i prezirati. Tako je to. Ponavljam, učenje stoika nikada ne može imati budućnosti, kao što i sami vidite, od prvih početaka pa sve do danas uvijek je napredovala borba, osjetljivost na bol i sposobnost reagiranja na nadražaj...

Ivan Dmitrič najednom izgubi vezu misli, zastade i ljutito protrlja čelo.

- Htio sam da kažem još nešto važno, ali sam se smeo - reče on. - O čemu sam to htio? Ah, da! Hoću da kažem: neki od stoika se
prodao u ropstvo da bi otkupio svog bližnjeg. Eto, vidite, znači, i stoik je reagirao na nadražaj, jer da bi čovjek učinio nešto tako velikodušno kao što je uništenje samog sebe radi svog bližnjeg, mora da se radi o duši koja je ozlojeđena i saosjećajna. U ovoj tamnici sam zaboravio sve što sam nekada učio, a ja bih se još koječega sjetio. A Hrista ako uzmemo? Hristos je reagirao na stvarnost tako što je plakao, smiješio se, žalostio, srdio se, čak i tugovao. Nije on s osmijehom išao u susret patnjama i nije prezirao smrt, nego se molio
u Getsimanskom vrtu da bi ga mimoišla ta gorka čaša.

Ivan Dmitrič se zasmija i sjede.

- Dopustimo da mir i zadovoljstvo nisu van čovjeka, nego u njemu samom - reče on. - Dopustimo da treba prezirati patnje i ničemu se
ne čuditi. Ali na osnovu čega vi to propovijedate? Jeste li vi mudrac? Filozof?

- Ne, ja nisam filozof, ali to treba svak da propovijeda zato što je razumno.

- Ne, ja hoću da znam na osnovu čega vi smatrate sebe kompetentnim u stvari razumijevanja, preziranja patnji i tome slično? Jeste li vi
nekada patili? Znate li šta su to patnje? Oprostite, jesu li vas u djetinjstvu tukli?

- Ne, moji roditelji su osjećali odvratnost prema kažnjavanju.

- A mene je otac nemilosrdno tukao. To je bio osoran čovjek, hemoroidialni činovnik, s dugačkim nosom i žutim vratom. Ali da
razgovaramo o vama. Čitavog života vas niko nije prstom dirnuo, niko vas nije zastrašivao i mlatio. Vi ste zdrav kao bik. Rasli ste pod okriljem svog oca i školovali ste se o njegovom trošku, i tako ste se najednom dočepali sinekure. Više od dvadeset godina vi ste živjeli u besplatnom stanu sa grijanjem, osvjetljenjem, poslugom i pravom da radite kako i koliko hoćete, a ako hoćete, da uopće i ne radite. Po svojoj prirodi vi ste čovjek lijen i mekušan i zato ste nastojali da svoj život udesite tako da vas ništa ne bi uznemiravalo i pokretalo
s mjesta. Sve poslove vi ste predali pomoćniku i ostalom ološu, a vi ste sjedili u toplu i tišini, skupljali ste novac, knjige čitali, naslađivali se razmišljanjima o raznim uzvišenim tricama i (Ivan Dmitrič pogleda u crveni doktorov nos) pijuckanjem. Jednom riječi, vi života niste vidjeli niti ga uopće poznajete, a stvarnost vam je poznata samo teoretski. A patnje vi prezirete i ničemu se ne čudite iz vrlo prostog razloga: sujeta nad sujetama, spoljašnje i unutrašnje preziranje života, patnje i smrti, razumijevanje, istinska sreća - sve je to filozofija koja najbolje odgovara ruskom dembelanu. Vi vidite, naprimjer, mužik tuče ženu. Zašto da je vi štitite? Neka je tuče, i
tako će prije ili kasnije oboje umrijeti; a osim toga, taj koji tuče ne vrijeđa batinama toga koga bije, nego samog sebe. Pijančiti je glupo i nedolično, ali: ako pijete - umrijećete, a ako i ne pijete, opet ćete umrijeti. Dođe žena, zub je boli... Pa šta? Bol je predstava o bolu, a osim toga, bez bolesti ne možeš proživjeti na ovom svijetu, svi ćemo umrijeti, i zato - idi, ženo, ne smetaj mi da razmišljam i votku da pijem. Neki mlad čovjek traži savjet - šta da radi, kako da živi. Prije nego što odgovori, svaki drugi bi se malo zamislio, a vi imate odgovor već gotov: treba težiti razumijevanju ili istinskoj sreći. A šta je to ta fantastična "istinska sreća"? Naravno, odgovora nema. Nas ovdje drže iza rešetaka, truhnemo, muče nas, ali to je prekrasno i razumno, jer nikakve razlike nema između ovog odjeljenja i toplog i prijatnog kabineta. Vrlo zgodna filozofija: nemaš šta da radiš, savjest ti je čista i još se filozofom osjećaš... O, ne, gospodine, to nije filozofija, ni razmišljanje, ni širina pogleda, nego lijenost, fakirstvo i sanjivost... Tako je to! - opet se naljuti Ivan Dmitrič. - Patnje prezirete, a da vam neko vratima prst prignječi, sigurno biste zajaukali koliko vas grlo nosi!

- A možda i ne bih - reče Andrej Jefimič smiješeći se.

- Nije nego! Ili da vas zgrabi paraliza ili, recimo, da vas neka budala i drznik, iskorišćavajući svoj položaj i čin, javno uvrijedi i da vi
znate da će mu to proći nekažnjeno - e, tada biste shvatili šta to znači upućivati druge da teže razumijevanju i istinskoj sreći.

- To je originalno - reče Andrej Jefimič smijući se i trlja-jući ruke od zadovoljstva. - Prijatno me iznenađuje vaša sklonost za
generalisanje, a moja karakteristika, koju ste maločas izvoljeli dati, prosto je izvanredna. Moram priznati da razgovor s vama za mene predstavlja ogromno zadovoljstvo. A sada, pošto sam ja vas saslušao, budite dobri, pa i vi mene saslušajte...



XI


Taj razgovor je trajao još gotovo čitav sat i, očevidno, na Andreja Jefimiča je učinio veoma dubok utisak. Počeo je svakog dana da ide
u to odjeljenje. Išao je ujutro i poslije ručka, i često ga je večernji suton zaticao u razgovoru sa Ivanom Dmitričem. U početku Ivan Dmitrič ga se pribojavao, sumnjao je da ima hrđave namjere i otvoreno pokazivao svoje neraspoloženje, ali onda se navikao na njega, i svoje osorno držanje prema njemu zamijenio blago-ironičnim.

Uskoro se po bolnici pronio glas da je doktor Andrej Jefimič počeo posjećivati paviljon br. 6. Ni ljekarski pomoćnik, ni Nikita, ni
bolničarke nisu mogli da shvate zašto on ide tamo, zašto tamo sjedi čitave sate, o čemu to on razgovara tamo i zašto ne propisuje lijekove. Čudnovato im je izgledalo njegovo ponašanje. Često se događalo da ga Mihail Averjanič ne zateče kod kuće, što se ranije nikad nije događalo, a i Darjuška je bila u velikoj nedoumici, jer doktor nije više pio pivo u određeno vrijeme, a ponekad je čak i na ručak zakašnjavao.

Jednog dana, bilo je to već koncem juna, doktor Hobotov dođe nekim poslom kod Andreja Jefimiča; ne našavši ga kod kuće, on se
uputi da ga traži po dvorištu. Tamo su mu rekli da je stari doktor otišao kod luđaka. Kad je ušao u kućicu i zastao u predsoblju, Hobotov je čuo sljedeći razgovor:

- Mi se nikada nećemo složiti, niti ćete uspjeti da me prevedete u vašu vjeru - govorio je Ivan Dmitrič uzbuđeno.

- Vi apsolutno ne
poznajete stvarnost i nikada niste patili, nego ste se kao pihavica naslađivali tuđim mukama, a ja sam patio sve od rođenja pa do današnjeg dana. Zato vam otvoreno kažem: ja smatram sebe višim i kompetentnijim od vas u svakom pogledu. Nećete, valjda, vi da me učite.

- Ja uopće nemam neke namjere da vas prevodim u svoju vjeru - poče Andrej Jefimič tiho i sa žaljenjem što sagovornik neće da ga
shvati. - I nije stvar u tome, prijatelju moj. Nije stvar u tome što ste vi patili, a ja nisam. Patnje i radosti su prolazna stvar; ostavimo ih, Bog s njima. Stvar je u tome što vi i ja mislimo; mi vidimo jedan u drugome ljude koji su u stanju da misle i rasuđuju, i to nas čini solidarnim, ma koliko se naši pogledi razlikovali. Kada biste vi znali, prijatelju moj, kako je meni dozlogrdilo sveopće bezumlje, nesposobnost i ograničenost i s kakvim zadovoljstvom ja s vama svaki put razgovaram! Vi ste pametan čovjek, i ja uživam u tome.

Hobotov odškrinu vrata i proviri u sobu; Ivan Dmitrič u kalpaku i doktor Andrej Jefimič sjedili su na krevetu jedan do drugog. Luđak
je pravio grimase, stresao se i grčevito se umotavao u svoj ogrtač, a doktor je, oborene glave, nepomično sjedio i na licu mu se vidio izraz bespomoćnosti i tuge. Hobotov sleže ramenima nasmiješi se i upitno pogleda Nikitu, ali i Nikita samo sleže ramenima.

Sutradan je Hobotov došao zajedno sa ljekarskim pomoćnikom. Obojica su stajali u predsoblju i prisluškivali.

- Naš stari, izgleda, sasvim skrenuo! - reče Hobotov izlazeći napolje.
- Gospode, smiluj se nama, grešnicima! - uzdahnuo je pobožni Sergej Sergejič oprezno obilazeći lokvice da ne uprlja svoje do sjaja
očišćene čizme. - Moram vam priznati, poštovani Jevgenije Fjodoriču, ja sam to već odavno očekivao!



XII


Poslije toga Andrej Jefimič je počeo primjećivati oko sebe neku tajanstvenost. Prilikom susreta su ga i bolničari, i bolničarke pa i
bolesnici gledali nekako čudno, a onda su među sobom nešto šaputali. Djevojčica Maša, nadzornikova kći, s kojom je on volio da se nađe u bolničkoj bašči, sada je bježala od njega kada bi s osmijehom pošao prema njoj da je pomiluje po glavi. Sada, kada ga je slušao, upravnik pošte Mihail Averjanič više nije govorio: "Apsolutno tačno", nego je nekako zbunjeno gunđao: "Da, da, da..." i gledao ga zamišljeno i tužno. Počeo je savjetovati svog prijatelja da ostavi votku i pivo, ali on to, kao delikatan čovjek, nije govorio otvoreno, nego aludirajući i pričajući čas o nekom komandantu bataljona, divnom čovjeku, čas opet o simpatičnom pukovskom svešteniku, koji su pili, pa počeli da boluju, a kad su bacili piće, potpuno su ozdravili. Dva-tri puta mu je dolazio kolega Hobotov; i on mu je savjetovao da se ostavi pića i bez ikakvog vidljivog povoda preporučivao mu da uzima brom.

U augustu je Andrej Jefimič dobio pismo od gradonačelnika u kome ga je on molio da dođe zbog neke važne stvari. Došavši u
određeno vrijeme u gradsku upravu, Andrej Jefimič je tu našao komandanta grada, nadzornika sreskog učilišta, člana gradske uprave, Hobotova i još nekog ugojenog plavokosog gospodina, koga su mu predstavili kao ljekara. Taj ljekar sa poljskim prezimenom koje se teško izgovaralo radio je u ergeli, trideset vrsta daleko od grada, i sada se usputno našao u upravi.

- Tu imamo jednu malu predstavku koja spada u vašu nadležnost - obratio se član uprave Andreju Jefimiču kad su se svi pozdravili i
sjeli za sto. - Evo, Jevgenije Fjodorič veli da je apoteci tijesno u glavnom bloku i da je treba premjestiti u desno ili lijevo krilo. Naravno, nije to neki problem premjestiti apoteku, ali glavno je - treba izvršiti neke prepravke.

- Da, bez opravke se neće moći - reče Andrej Jefimič razmislivši malo. - Ako bi se, recimo, desno krilo osposobljavalo za apoteku,
bilo bi potrebno, mislim, najmanje pet stotina rubalja. Nerentabilna stvar.
Nastala je kratka šutnja.

- Ja sam još prije deset godina imao čast da referišem - nastavi Andrej Jefimič tihim glasom - da je naša bolnica, onakva kakva je,
finansijski luksuz za naš grad. Ona je građena četrdesetih godina, ali tada su bile sasvim druge finansijske prilike. Grad previše troši na nepotrebne građevine i suvišni personal. Ja smatram da bi se za taj novac, u drugim uslovima, mogle izdržavati dvije primjerne bolnice.

- Pa dajte da se mijenjaju ti uslovi! - dočeka član uprave.

- Ja sam već imao čast da referišem: medicinski sektor treba predati u nadležnost zemstva.

- Da, predajte zemstvu novac, a ono će da ga pokrade - nasmija se plavokosi doktor.

- Tako je - složi se s njim član uprave, pa se i on nasmija.

Andrej Jefimič hladno i sumorno pogleda u plavokosog doktora i reče:

- Treba biti pravičan.

Opet je nastala šutnja. Poslužili su čaj. Komandant grada nekako veoma zbunjen, preko stola dotače raku Andreja Jefimiča i reče:
- Doktore, vi ste nas sasvim zaboravili. Uostalom, vi ste pravi monah: za karte ne marite, žene ne volite. Vama je dosadno u našem
društvu.

I svi počeše razgovor o tome kako je čestitom čovjeku dosadno živjeti u ovom gradiću. Nema ni pozorišta, ni muzike, a na
posljednjoj igranci u klubu bilo je oko dvadeset dama i samo dva kavaljera. Omladina ne pleše, nego se stalno gura oko bifea ili se, pak, karta. Ni u koga ne gledajući, polahko i tiho, Andrej Jefimič poče govoriti o tome da je žalosno, veoma žalosno što građani traće svoje životne snage, svoje srce i um na kartanje i ogovaranje, a ne umiju ili neće da provode vrijeme u interesantnim razgovorima i u čitanju, neće da uživaju u zadovoljstvima koje pruža razum. Samo je razum zanimljiv i dostojan pažnje, a sve ostalo je beznačajno i
vulgarno. Hobotov je pažljivo slušao svog kolegu, i najednom ga upita:

- Andreja Jefimiču, koji je danas datum?

Dobivši odgovor, i on i plavokosi doktor, tonom ispitivača koji i sami osjećaju svoje neznanje, počeše da mu postavljaju pitanja - koji
je danas dan, koliko je dana u godini i da li je istina da u paviljonu br. 6 živi nekakav prekrasan prorok.

Odgovarajući na posljednje pitanje, Andrej Jefimič se zajapurio i rekao:
- Da, to je bolesnik, ali vrlo interesantan čovjek.

Više mu nisu postavljali nikakva pitanja.

Kada je u predsoblju oblačio kaput, komandant grada mu stavi ruku na rame i reče uzdahnuvši:
- Vrijeme je da se, mi starci, odmorimo!

Kada je izašao iz uprave Andrej Jefimič je shvatio da je to bila komisija za ispitivanje njegovog duševnog stanja. Sjetio se pitanja koja
su mu postavljali, i sav je pocrvenio - prvi put u životu bi mu žao, gorko žao medicine.

"Bože moj", razmišljao je sjećajući se kako su ga maločas ispitivali ti ljekari, "pa oni su tek nedavno studirali psihijatriju i polagali
ispite - pa odakle kod njih to totalno neznanje? Oni ni pojma nemaju o psihijatriji!"

I prvi put u životu on osjeti uvredu i gnjev.

Tog istog dana uvečer njemu je došao Mihail Averjanič. I ne pozdravivši ga, upravnik pošte mu priđe, uze ga za obje ruke i reče
uzbuđeno:

- Dragi moj prijatelju, pokažite mi da vjerujete u moju iskrenu blagonaklonost i da me smatrate svojim prijateljem... Prijatelju moj! - i,
ne dajući Andreju Jefimiču da dođe do riječi, nastavi uzbuđeno: - Ja vas volim zbog vaše obrazovanosti i plemenite duše. Slušajte šta ću vam reći, dragi moj. Pravila nauke obavezuju ljekare da od vas kriju istinu, ali ja ću vam na vojnički način otvoreno odbrusiti: vi ste bolesni! Oprostite mi, dragi moj, ali to je istina, to su već odavno primijetili svi vaši poznanici. Maloprije mi je doktor Jevgenij Fjodorič rekao da vaše zdravstveno stanje bezuslovno zahtijeva da se odmorite i razonodite. To je apsolutno tačno! Odlično! Ovih
dana ja uzimam odsustvo i odlazim da promijenim vazduh. Pokažite da ste mi prijatelj - hajdemo zajedno! Hajdemo, pa ćemo da se zabavimo kao u staro doba.

- Ja se osjećam potpuno zdrav - porazmislivši malo, odgovori Andrej Jefimič. - A da putujem - ne mogu. Dopustite da vam na neki
drugi način iskažem svoje prijateljstvo.

Da putuje negdje tek tako, bez knjiga, bez Darjuške, bez piva i da u tolikoj mjeri poremeti način života koji traje već dvadeset godina -
to mu je u prvom trenutku izgledalo besmisleno i fantastično. Ali kada se sjetio razgovora u upravi i mučnog osjećanja koje ga je obuzelo kad se vratio iz uprave, njemu se dopala ideja da na kraće vrijeme ode iz grada, gdje ga glupaci smatraju luđakom.

- A kuda vi, zapravo putujete? - upitao je prijatelja.

- U Moskvu, Peterburg, Varšavu... U Varšavi sam proveo pet najsretnijih godina svog života. Divan je to grad! Hajdemo, dragi moj!



XIII


Nedjelju dana kasnije Andreju Jefimiču su predložili da se odmori, drugim riječima, da zatraži penziju, što je on primio sasvim
ravnodušno, a sljedeće sedmice on i Mihail Averjanič već su sjedili u poštanskoj kočiji i vozili se u pravcu najbliže željezničke stanice. Dani su bili hladni, nebo vedro i plavo, a vazduh proziran nadaleko. Dvjesta vrsta koje su ih dijelile od stanice prešli su za dva dana, i za vrijeme putovanja dvaput su noćivali. Kada su ih na poštanskim stanicama posluživali u slabo opranim čašama za čaj ili dugo uprezali konje, Mihail Averjanič bi se zajapurio, tresao se čitavim tijelom i vikao: "Tišina! Jezik za zube!" A kada je sjedio u kočiji, on je neprestano pričao o svojim putovanjima po Kavkazu i Poljskoj. Koliko je bilo raznih doživljaja i kakvih susreta! On je
govorio tako glasno i uz to tako buljio oči da je čovjek mogao pomisliti kako je to sve laž. Pored toga, on je, pričajući, Andreju Jefimiču disao u lice i kikotao se na uho. To je doktora zbunjivalo i smetalo mu da razmišlja i da se sabere.

Radi štednje, željeznicom su putovali u trećem razredu, u vagonu za nepušače. Polovina putnika bila je uredno obučena. Mihail
Averjanič se brzo upoznao sa svima i prelazeći s klupe na klupu, na sav glas govorio kako ne treba putovati tom odvratnom željeznicom. Svuda lopovluk! Konj je sasvim druga stvar: za dan prevališ sto vrsta, i onda se osjećaš zdrav i bodar. A nerodne godine su zaredale kod nas zato što su isušili Pinske močvare. Uopće, svuda je strahovit nered. On je padao u vatru, govorio gromko i nikome nije davao da dođe do riječi. To beskonačno ćeretanje, pomiješano s gromkim smijehom i izražajnim kretnjama, zamorilo je Andreja
Jefimiča.

"Ko je od nas dvojice lud?" mislio je jedeći se. "Ja, koji nastojim da ničim ne uznemirujem putnike, ili taj egoist, koji misli da je ovdje
najpametniji i najinteresantniji, i zato nikome ne da mira?"

U Moskvi je Mihail Averjanič obukao vojnički koporan bez epoleta i pantalone sa crvenim lampasima. Kad je izlazio, oblačio je
oficirsku kapu i šinjel, pa su ga vojnici pozdravljali. Andreju Jefimiču sada se činilo da je to čovjek koji je od svega gospod-kog što je nekad posjedovao profućkao sve što je valjalo i zadržao samo ono što ne valja. Volio je da ga poslužuju i onda kada za to nije bilo nikakve potrebe, Šibica je ležala na stolu pred njim, i on je to vidio, ali je tražio da mu donesu šibicu; on se nije ženirao da u prisustvu sobarice hoda u donjem rublju; svojoj posluzi, pa i starijim ljudima, govorio je "ti", a kad bi se naljutio, zvao ih je blesanima i budalama. To je, kako se činilo Andreju Jefimiču, bilo gospodski, ali odvratno.

Prije svega, Mihail Averjanič je svog prijatelja odveo u Iversku. On se strastveno molio, do zemlje se klanjao i suze lio, a kada je završio s molitvom, duboko je uzdahnuo i rekao:

- Iako ne vjeruješ u Boga, ipak je nekako lakše na duši kad se pomoliš. Poljubite ikonu, dragi moj.

Andrej Jefimič se smeo i poljubio ikonu, a Mihail Averjanič je, napućivši usne i klimajući glavom, očitao molitvu i opet su mu udarile
suze na oči. Zatim su otišli u Kremlj i gledali car-top i car-zvono, i čak su ih prstima dotakli; uživali su u ljepoti grada s one strane rijeke Moskve, posjetili su hram Spasitelja i Rumjancevski muzej.
Ručali su kod Tjestova. Mihail Averjanič je, gladeći svoje zaliske, dugo gledao u jelovnik, a onda je rekao tonom gurmana koji se u restoranu osjeća kao kod svoje kuće:

- Vidjećemo, anđele moj, čime ćete nas danas nahraniti.


 
Natrag
Top