Albanija

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
5. april 2005.

Skadar: borba protiv predrasuda

Izvor: B92

Naš čitalac Petar Andrejić poslao nam je svoje utiske sa kratkog boravka u Skadru, u Albaniji.

21279973414252a2272ea9f251785433_extreme.jpg


Ako ste avanturista, onda ćete se od zamišljene tačke u Crnoj Gori okrenuti levo i poći put Ulcinja. Pa i još dalje, ka novootvorenom graničnom prelazi Sukobin, tridesetak kilometara severoistočno od najjužnijeg jugoslovenskog grada. Međutim, ovde ćete naići na prepreku koja se zove nedostatak saobraćaja. Kombi prevoznici, koji nisu samo pančevački izum, krstare i ovim područjem, ali samo i isključivo ujutro, vraćajući se kasno popodne. Opet vam jedino preostaje taksi i 20 evra do granice sa Albanijom. Stopiranje ne dolazi u obzir, iz krajnje praktičnih razloga. Kratki planinski useci i blaga uzbrdica koja prati uski asfatni put jedino je što se može, uz krave i magarce, videti uz put.

Sledi prolazak kroz Vladimir, selo u kome verovatno odavno više nema ni jednog Vladimira, ali zato ima crveno-crnih zastava na pretek. Pazarnim danom naročito je zanimljivo, pa se uz put mogu videti zaista zanimljivi likovi i motivi. "Monet", jedna od dve crnogorske mobilne mreže rasprostranjena je i po ovim gudurama (dobro se kotira i u samoj Albaniji iako u ovoj zemlji takođe postoji mobilna mreža), tako da možete videti čobane koji u društvu životinja koje čuvaju, prijatno ćaskaju mobitelom. Odatle drum vodi prema u tom smeru poslednjem mestu u SCG, malom seocetu Sukobin na samoj SCG-albanskoj granici. Jedna prodavnica, u blizini jedna kasarna, sveprisutne krave, i to je sve.

Slobodan ulaz

20204327024252a22740876491190144_extreme.jpg


Pružene lične karte, uz pasoše, potvrdile su identitet i odagnata je pretpostavka službenog lica da se radi o pokušaju trgovine belim robljem ili nekakvom prelasku radi sumnjivih delatnosti ("ukrajinska veza" trgovine ženama, kažu da baš ovuda negde prolazi, kao i putevi droge). Ali, sigurno nije odagnato čuđenje šta mladi par traži u "zemlji orlova", u kojoj je prema nekim tvrdanjama, rizično kretanje i samih njenih stanovnika, a kamoli stranaca, pa još i Srba. Podozrivi i krajnje sumnjičavi pogledi trojice službenika crnogorske policije, i opet na "ničiju zemlju". Kao kakav usud, ili u stvari dokaz koliko smo "dobri" kao komšije; opet nas presreće jedna vojna tema-ovaj put to su dobro poznati bunkeri, strategijom Envera Hodže rasuti po vasceloj Albaniji a ponajviše u pograničnom delu prema nekadašnjoj SFRJ. Teški staljinistički komunizam, najvećeg neprijatelja pronalazio je u jugoslovenskom modelu "crvene budućnosti".

Za ulazak u Albaniju u turističkoj sezoni ne treba viza, ali se plati se ulazna taksa od 10 dolara (dolar se bolje kotira od evra). Ako ste autom, prođete kroz bazen neke tekućine, valjda dezinfikacionog sredstva protiv slinavke i šapa. Sa albanske strane granice opet začuđeno lice službenika koji će na lošem srpskom upitati za razlog posete. Iščuđavanju nema kraja ako ogdovorite da je motiv vašeg putovanja turističke prirode, ali sigurno nećete naići na neprijatnost bilo koje vrste. Bar ne na granici. Ulazak u najsiromašniju zemlju Evrope koja je na glasu kao jedna od najnebezbednijih destinacija "stare dame", ipak je na lični rizik.

Kažu da je Albanija napravila ohrabrujući napredak u protekle tri godine i sada je, u određenim aspektima u vrhu reformskih zemalja jugoistočne Evrope. Posebno se napominje da je sve do 1999. godine u severnoj a naročito u severoistočnoj Albaniji vlast bila u rukama lokalnih bandi, zemlju je pogađalo bezakonje i oštre političke konfrontacije vlasti i opozicije. Nakon ozbiljnijeg angažovanja OEBS-a primetni su rezultati ponajviše u samom organizovanju države, njenoj decentralizaciji i reformi policije. Na ulicama albanskih gradova patroliraju brojne dobro naoružane patrole policije. Korupcija koja je ovde bila naročito izražena svedena je na znatno manju meru što potvrđuju brojni izveštaji različitih misija koje su prisutne u ovoj zemlji. Ipak, pošast trgovine drogom i ljudima još uvek je veoma prisutna. Zato podozrenje vlada prema svima koji bez nekog primetnog razloga žele da posete ovu zemlju.

Dobar glas daleko se čuje

10303403054252a22750cd5458855810_extreme.jpg


Odmah tu, na albanskoj strani, nalazi se selo Murićani. Meštani ovog zabačenog sela, kao uostalom i u celoj Albaniji, slabo stoje sa poslom. Dovijajući se na razne načine da zarade neki lek (100 leka - jedan evro), mnogi od njih obavljaju i taksi usluge. Na divlje. Treba imati toliko sreće pa nabasati na Bedri Hasimija, zadnja pošta Murićani, i da sasvim bezbedno i bez straha (koliko je to moguće) uđete u Albaniju. Naravno, i to ima svoju cenu, pa će celodnevni aranžman koji uključuje odlazak do Skadra, obilazak ovog mesta i povratak do granice koštati 20 evra (kažu da toliko iznosi i prosečna plata u Albaniji). Ovaj Murićanin, na lošem srpskom, objasnio nam je da su Vojvođani naročito cenjeni u Skadru otkad je do njihovog grada stigla humanitarna pošiljka brašna u ono vreme sredinom devedesetih kada se Albanija raspala nakon sloma piramidalnih štedionica (kao kod nas Jezde i Dafine).

Od granice do Skadra putuje se 15 kilometara, ili oko sat vremena. Vremenski izraženo, put je duži zbog toga što se radi o kolskom putu, nešto kao kod nas put nasut rizlom. Nema asfalta. Lep krajolik narušavaju oronule udžerice i blato, vrlo često na putu se ispreči po koja krava i magare. Saobraćajni znaci su upadljivo malih dimenzija a duž celog puta nalaze se već pomenuti bunkeri.

Lokalna globalizacija

4141219044252a2276079b414422185_extreme.jpg


Prvo sledeće mesto od granice je Obljika i deluje vrlo siromašno. Kasnije put vodi duž reke Bojane, i tu nas čeka prvo iznenađenje. Radnici ogaravljena lica razbacuju asfalt ispod finišera. Iza se cakli novi put. Sledi objašnjenje: Albanci grade put od Skadra prema granici da se povežu sa lukom Bar. Strateški interes, ili nešto drugo? Sledi novo iznenađenje: most na Bojani kojim se prelazi na skadarsku stranu obična je gvozdena konstrukcija sumnjive izdržljivosti popločan drvenim gredama širine jedne kolovozne trake! Pa sad, usudi se i pređi! No, mercedes (mnogi, gotovo svi koji u Albaniji voze, poseduju mercedese starijih generacija pa je popularna taksistička “stodvaestrojka” nacionalno vozilo) klizi preko mosta. Preko je stari grad Skadar na Bojani. Tu je prilika da u podnožju grada obiđe katolička crkva, koja nije jedina bogomolja hrišćana. U Skadru ih ima još, kao i džamija ali i pravoslavnih hramova. Sve se to ubrzano gradi, jer je u Albaniji religija u vreme komunista bila zakonom zabranjena.

U centru Skadra istovremeno se kreću automobili (mercedesi), ljudi, zaprege. Nema semafora, nema zebri. Uživancija, prelaziš gde hoćeš. Kafić u centru nosi naziv "Don kafe". U Albaniji je ova kafa, kao i kod nas vrlo popularna, što dovoljno govori o nekoj lokalnoj varijanti globalizacije. Tome u prilog govori i to da ako hoćete da kupite čokoladu u Albaniji, kupićete Mars, Snikers ili Milku. U Albaniji ne da nema fabrike čokolade, već nema ni potrebe za njom. Što kad je Milka slađa? Ako pak, hoćete da kupite dres nekog domaćeg fudbalskog ligaša, na primer Vljaznije (Jedinstvo) platićete ga 5-10 evra. Toliko o predrasudi da će te, ako zamenite 10 evra u Albaniji, moći da "kupite ceo grad". Jedina prava albanska robna marka je čuveni (i odličan!) konjak Skenderbeg. To se ne sme propustiti, ako ste već u Albaniji. Za sladokusce, nije loše ni Premium Tirana pils, najbolje domaće pivo. Naravno, zar treba pomenuti da se može kupiti i Hajneken, Amstel, Efes. Ako vas interesuje muzika, uz originalni albanski hip-hop, možete nabaviti hitove domaćih folk izvođača ali i, nemojte se iznenaditi, na policama se nalaze kasete Dragane Mirković, Mileta Kitića a Lepa Brena se ovde još uvek pamti i sluša.

Oronula obala

8251630614252a22773919051920794_extreme.jpg


Pored toga što naši susedi muku muče sa strujom koje ovde često nema po 15 sati, ni turizam im baš ne ide od ruke. Tako je za albanske pojmove poznato turističko mesto Široka koje se nalazi na Skadarskom jezeru zvrji prazno i deluje poprilično oronulo. Pomalo i sablasno. Što se mora tiče, kažu da je albanska obala slična ulcinjskoj Velikoj plaži a da su je ove sezone zaposeli - turisti sa Kosova. Sudeći po praznim ulcinjskim plažama, biće da je istina. Inače, u Albaniji kažu da ne vole previše Kosovare. Uostalom, Kosovo je za njih druga, susedna zemlja i malo šta će vas u Albaniji asocirati na Kosovo. Čak i dnevne novine, svih šest albanskih izdanja, prioritet u izveštajima daju lokalnim i globalnim temama i tek po negde se može naići na vest i sa Kosova, one što se mogu pročitati i u crnogorskim i srpskim listovima. Najčitanije dnevne novine naših južnih suseda se Gazeta Šćiptare, Tema i Šekulji i one koštaju 30 leka (18 dinara). U Skadru izveštava i lokalna televizija a mnogobrojne antene velikog dometa okrenute su uglavnom ka Italiji.

Zanimljivostima nikad kraja ali dok sunce zalazi nad Skadarskim jezerom i kad umorne oči i noge zatraže odmor, po skromnom mišljenju potpisnika ovih redova pametnije je uputiti se prema granici nego ka nekom od skadarskih hotela. Stranac u noći u Albaniji ipak je tema za neku drugu priču.






 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Albanija - zemlja orlova, bunkera i mercedesa

23. septembar 2008.

Albanija - zemlja orlova, bunkera i mercedesa

Priznaćete da vas barem malo kopka kako izgleda Albanija. Svakakve ste priče čuli o ovoj pretežno planinskoj zemlji, ali malo toga iz prve ruke. Očigledno dovoljno neobavešteni, nas troje smo na jednodnevni izlet u susednu, samo nekoliko kilometara morem udaljenu Albaniju, poneli svu flaširanu vodu koju smo mogli da stavimo u ranac i spakovali sve što bi u toku dana "moglo da nam zatreba". Ispostavilo se da u Albaniji, barem organizovano za turiste - to već postoji!

Piše Ivana Dukčević Buđa
Izvor: Travel Magazine


154300466448d3e059b8fd0458471077_extreme.jpg

Photo: fotosap


Boraveći na Krfu, nekoliko dana pre našeg izleta za Albaniju, jednog vetrovitog popodneva na plaži smo puštali zmaja. Prišli su nam dečkić i njegova mama, koja je pričajući na grčkom, oduševljena što smo iz Srbije, rekla da su oni iz Albanije. Još smo pokušavali da prikrijemo iznenađenje, a ona je nastavila: "Serbia & Albania…" i stisnutim šakama obe ruke pokazala pokret zajedništva(?). Zatim je upitala kako se zove "ona lepa pesma koja je pobedila na Pesmi Evrovizije i o čemu govori…"

Zbog već poznatih političkih prilika između Srba i Albanaca na Kosovu, retki su oni koji će se bez razmišljanja uputiti u "Škiptariju" ili Shqiperise (na albanskom: "Zemlju orlova"), nekad najzatvoreniju, a i dalje najzaostaliju zemlju Evrope. Međutim, ako letujete u Grčkoj - na Krfu i u sebi nosite barem malo avanturističkog duha, za ukupno 57 eura po osobi možete uplatiti veoma reklamirani i (među turistima Zapadnjacima) posećeni jednodnevni izlet brodom do centra Albanske rivijere - grada Sarande i dvadesetak kilometara južnijeg Butrinta - arheološkog nalazišta iz antičkog perioda, koji je pre petnaestak godina uvršten u UNESCO-vu Svetsku kulturnu baštinu.

Priznaćete da vas barem malo kopka kako izgleda Albanija. Svakakve ste priče čuli o ovoj pretežno planinskoj zemlji, ali malo toga iz prve ruke. Očigledno dovoljno neobavešteni, a verovatno među prvim turistima iz Srbije, nas troje smo na jednodnevni izlet u susednu, samo nekoliko kilometara morem udaljenu Albaniju, poneli svu flaširanu vodu koju smo mogli da stavimo u ranac (julska tempratura bila je blizu 40˚C) - spakovali smo sve što bi u toku dana "moglo da nam zatreba". Ispostavilo se da u Albaniji, barem organizovano za turiste - to već postoji!


26745451948d3e059efe3a039405158_extreme.jpg

Photo: Nomad Tales


U julu 2007, za ulazak u Albaniju građanima Srbije nije bila potrebna viza. Mesec dana ranije, u Albanskoj ambasadi u Beogradu, rečeno nam je da to važi do kraja septembra 2007, kada očekuju set novih skupštinskih zakona među kojima bi možda mogla biti i uredba o viznom režimu sa nekim zemljama, između ostalog i Srbijom. Međutim, kako stvari danas stoje Srbima, kao uostalom i drugim strancima, nije potrebna viza za turističk posetu Albaniji. Računajte samo da ćete prilikom ulaska u zemlju morati da izdvojite 10 eura na ime takse. Ono što obavezno morate imati pri izlasku iz Grčke i ulasku u Albaniju je viza za Grčku - sa dva ulaska (tražite ovu opciju prilikom podnošenja dokumenata za grčku vizu). U suprotnom, sa jednim ulaskom u Grčku, koji obično dobijate uz turističku vizu (bez obzira što u pasošu nećete dobiti albanski pečat), Grci vas neće pustiti da se vratite nazad na Krf!

"Sarris cruises" ime je jedne od dve grčke brodske kompanije sa brodićima srednje veličine, koja je na vreme "namirisala" pustolovni evropski duh i turiste uvek željne nečeg novog, te svakodnevno plove za "egzotičnu" Albaniju. Reklame za izlet veoma su primamljive, jer poruke u stilu: "Otkrijte jednu od poslednjih oaza Evrope" i "Još neotkriveni predeli Evrope", zaista privlače veliki broj stranaca. Tokom turističke sezone, svakog dana, samo Sarris-ovim brodom "Tzortzia" ("Džordžija"), sa Krfa put Sarande krene oko 250 turista.

Do Albanije svakodnevno idu i grčki hidro-gliseri (Flying Dolphin) kompanije "Ionian Cruises", kao i neki prilično stari albanski (koje su Albanci kupili polovne od Grka). Po ceni od 39 eura kupićete povratnu brodsku kartu sa lučkim taksama, i posle 25 minuta plovidbe, oko 09.30h naći se u luci Sarande prepušteni lutanju po gradu (povratak svih brodova je oko 18.30h).


41882897848d3e05a1af58220280965_extreme.jpg

Photo: r_gordani


Međutim, za doplatu od 18 eura - dobićete mnogo više. Posle osamdesetak minuta plovidbe do Sarande, u luci ćete ući u stare grčke autobuse bez savremenih klima-uređaja (hlađenje je kao nekada - na duvanje). Oni će vas odvesti do obližnjeg velikog arheološkog nalazišta - Butrinta, uz usputne stručne komentare albanskog vodiča o istoriji Albanije i životu za vreme Envera Hodže (na jednom od svetskih jezika koji izaberete). Posle toga, svratićete na osveženje u novoizgrađen restoran sa baštom, tik uz lokalitet, na sladoled (iz sanduka: Algida), coca-colu, fantu, ili flaširanu albansku vodu ("uji") - "Tepelene". Autobusima ćete poći nazad i proći pored predivnog poluslanog jezera Butrint koje se uliva u more (zovu ga Butrint laguna ili na albanskom: Laguna e Butrintit), a zatim na organizovani ručak (švedski sto) u restoran kod sela Finike (takođe poznatog po arheološkim ostacima iz starogrčkog perioda). Na kraju izleta, odvešće vas autobusima nazad do centra Sarande, gde ćete prema planu, dobiti još oko 1,5 - 2 sata za šetnju do polaska broda nazad za Krf.

Za zaljubljenike u antiku, obala Albanije mogla bi vremenom postati pravi mali raj. Priobalje je puno još neotkrivenih arheoloških nalazišta, najviše iz perioda antičke Grčke i Rima. Za sada je Butrint (na albanskom: Butrinti), lokalitet na delti jezera zbog kojeg godišnje tone po 1 cm - najznačajniji. Proveravajući neke stare spise, pronašao ga je niko drugi do Musolini, kada je 1928. godine okupirao Albaniju. Doveo je svoje arheologe i počeo je sa iskopavanjima, ali ga je nakon 15 godina kapitulacija omela u nastavku posla. Ipak, uspeo je da pokupi nešto vrednih iskopina i odnese za Italiju.

Za vreme Envera Hodže, ni jedan kamen nije iskopan, pa je sve zaraslo u duboku travu. Danas je Butrint - "Mesto gde je umro žrtvovani bik" iz 6. veka pre naše ere, u obimnim arheološkim iskopavanjima. Do sada je pronađeno nekoliko slojeva naseobine, sa hramovima posvećenim bogovima Apolonu i Asklepiju (bogu medicine), amfiteatar, terme, buleterion, kao i veliki Akropolj na brdu sa gotovo kiklopskim zidinama i "Lavljom kapijom" (kao u čuvenoj grčkoj Mikeni), svi iz perioda antičke Grčke. Za razliku od dva propeta lava iz Mikene, iznad kamene "lavlje kapije" Butrinta reljefno je prikazan lav koji ubija bika - detalj iz legende po kojoj je lokalitet i nastao. Tu su i ostaci Krstionice - u doba Vizantije, po značaju nekada odmah posle one čuvene u istanbulskoj Aja Sofiji, a zatim i bazilika iz istog perioda. Iznad toga nalaze se Venecijanska tvrđava i ostaci iz turskog perioda, a na samom vrhu brda (i lokaliteta) je kula sa topovima i odmorište sa klupama i toaletom.

Prema legendi, posle pada Troje, jedan od sinova trojanskog kralja Prijama, mladi princ i ratnik Helenus isplovio je ka zapadu u želji da osnuje novu Troju. Na svom putovanju dospeo je na ostrvo Krf, gde je odlučio da žrtvuje bika bogu Apolonu - jednom od šest božjih zaštitnika nekada moćne Troje. Slučaj je hteo da za vreme ceremonije žrtvovanja, bik uspe da se otrgne i ranjen dođe do obale mora, gde je na najužem delu moreuza (3km), preplivao sa Krfa do Albanije. Iznenađeni princ ga je pratio brodom i video kad je iznemogao, uginuo na kraju prirodnog jezerskog kanala Vivari, kojim se jezero Butrint, kao kratka vijugava reka, uliva u Jonsko more.

Iznenađen događajem i siguran da je ovo bio božji znak, princ je na tom mestu odlučio da sagradi novu Troju, sagradivši prvo hram i svetilište bogu Apolonu. Mesto je nazvao Butrint ili "Vousthrotos", od "vous" - bik i "throtos" - ranjeni.


7258599848d3e05a5a772367583088_extreme.jpg

Photo: etrit


Butrint je u 4. veku p. n. ere već bio prosperitetan grad sa 10.000 stanovnika, lukom i hramovima, a od 49. do 48. godine p. n. ere služio je kao baza Cezarevoj vojsci. Godine 1992. Svetska organizacija koja brine o kulturnom nasleđu planete - UNESCO, uvrstila je Butrint na svoju listu.

Uski asfaltni put kojim smo u julu 2007. nešto više od pola sata putovali od Sarande do Butrinta i nazad, nekada je smela da upotrebljava samo vojska. Najgore je bilo kada se neko razboli, a niko ne sme njime da ga transportuje do bolnice… Kada prođete duž čitavog velikog jezera i dospete do lokaliteta Butrint, put do obližnjeg sela prekida vodeni tok Vivari, kojim se jezero uliva u more. Ako poželite u selo, na tom mestu sačekaće vas skela, koja prevozi ama baš sve, od mercedesa do autobusa - ali pojedinačno. Osim seoske skele, danas u Albaniji postoji i novi autoput, ali u severnom delu, kod Tirane. A nekada je, priča nam Amira, mlada vodičkinja našeg autobusa, bilo znatno drugačije.

Godine 1993, kada su počeli prvi izleti sa Krfa u Albaniju, jedna Britanka opisivala je svoje utiske: tada u Albaniji još nije bilo automobila, a jedino što je osim dva turistička autobusa, sa turistima pristiglim sa Krfa, krstarilo drumovima, bili su tenkovi i oklopna vojna vozila. Na plažama Sarande nije bilo žive duše, a upotreba fotoaparata i kamere u Albaniji bila je zabranjena, pa niko od turista nije uspeo da svoje utiske podeli sa ostatkom sveta…

U doba komunizma, za rođenje 12. deteta Albanka bi dobijala kravu. Kažu da navodno zbog toga, mnoge nisu htele da se školuju - imale su cilj da dobiju kravu. Danas je nešto drugačije. Krava više nije u opticaju, ali se pedesetpetogodišnji radni staž albanske žene skraćuje za pet godina u slučaju da rodi 6. dete! Ipak, komunizam je izgleda imao i svojih dobrih strana - osim u selima na severu zemlje, na ulicama Sarande muslimanski, ženski deo populacije nije pokriven zarovima. Amira kaže da su u poslednjih nekoliko decenija imali toliko zabrana, da im ne pada na pamet da uvode nove.

Kuriozitet "onog" vremena su sigurno i bunkeri (i oni kažu "bunker"). Viđali smo ih putujući autobusom, pored puta, uglavnom na brežuljkastom terenu. Iako više nisu u upotrebi, svojevremeno ih je sagrađeno (i još uvek postoji) ukupno 730.000! Budući da Albanija trenutno ima oko 3,5 miliona stanovnika, te da je pre tridesetak godina taj broj bio nešto manji, pretpostavka je da je u slučaju umišljenog napada, u svaki bunker trebalo da stane po četvoro ljudi!?

Posle smrti Envera Hodže i pada Berlinskog zida, mnogi su mladi Albanci pošli trbuhom za kruhom u Ameriku, Australiju i evropske zemlje. Posle nekoliko godina, vraćali bi se kući sa, za albanske uslove značajnim sredstvima, kupili obavezni mercedes i započinjali privatni biznis. Mercedes je danas najpoznatiji statusni simbol u zemlji. Kao pravi "gastarbajterski" auto, u Evropi (a i šire) poznat je podatak da je Albanija zemlja sa ubedljivo najvećim brojem mercedesa po broju stanovnika, pa je u šali zovu i "Zemlja mercedesa". Kupuju se kako novi, tako i polovni - u zavisnosti od imovinskog stanja.

U malom šumarku blizu sela Finike, jedan od mnogobrojnih povratnika sa rada u inostranstvu, sagradio je simpatičan rustični restorančić sa stablom drveta koje je ostalo u sredini kuće i čija krošnja izbija kroz krov, i jezerom po kome se šepure patke i labudovi, u kome smo u debeloj hladovini ručali. Izbor jela na "švedskom stolu" sličan je onom po hotelima u Grčkoj - i uopšte, mnogo kopiraju Grke, čak i u arhitekturi kuća - nove privatne kuće u Sarandi i okolini, veoma podsećaju na one sa njima najbližeg Krfa.

129466068848d3e05a7c43c521493426_extreme.jpg

Photo: Piedmont Fossil


Najveći biznis u ovom delu Albanije ipak su nekretnine. Samo u Sarandi, na rivi - promenadi, 90% kuća se ili gradi, ili je izgrađeno u poslednjih nekoliko godina. U pitanju su novi, višespratni, ultramoderni stanovi i apartmani, zgrade pastelnih boja sa velikim balkonima, uglavnom sa pogledom na rivu i gradsku plažu. Amira nam je objasnila da su za vreme Envera Hodže mnoge porodice ostale bez domova i da je to glavni razlog zašto se toliko gradi. Nije nam do kraja razjašnjeno na koji način su ostajale bez kuća, osim ako ih vlasti nisu rušile (možda je to razlog što grade nove).

Tik uz luksuzne višespratnice sunčane Sarande, smestilo se par manjih i jedan veliki hotel "Butrinti" sa 5*, koji izgleda sablasno prazan, sa zastavama: Albanije, EU, SAD-a, Turske i arapskih zemalja na jarbolima ispred ulaza. Pored hotela postoji priličan broj savremeno sređenih kafića i picerija, a na rivi i jedna jedina radnja sa suvenirima u kojoj osim crvenih sitnica sa crnim dvoglavim orlom (privesci, šolje, majice), i dalje nema bog zna šta autentično da se pazari (nema potrebe da menjate novac jer svi primaju i vraćaju sitne eure). Na kraju rive, starije Albanke turistima nude miljee i vezene šustikle (kao na Kalemegdanu). Na samoj promenadi pored mora nalazi se nekoliko belih skulptura i spomenika, drvored palmi, žbunovi oleandra i bugenvilije.

Ispod šetališta, skoro celom dužinom centralnog dela grada, postoji uska gradska plaža puna kupača - lokalaca, sa skakaonicom na kraju doka. Na albanskim Internet stranicama pročitala sam da je "…Saranda najomiljenije letovalište građana Albanije i Kosova" (na sredini šetališta postoji noviji kafić "Prizren"), čije se stanovništvo leti, zbog velikog broja uglavnom domaćih turista, čak utrostruči. Među mladim Albancima, ovo je i omiljeno mesto za medeni mesec.

S obzirom na to da je kaskadno, polukružno smeštena na obronku brda iznad mora, već u drugom redu zgrada iza onih "besnih" i modernih, nalaze se i one koje podsećaju na višegodišnje siromaštvo. Između novih i okrečenih, smestile su se i pretežno nesređene kuće i radnje… kad bolje razmislim, ne sećam se da smo videli i jednu samoposlugu - samo pijacu sa tezgama po sred ulice.

Lutajući ulicama Sarande, primetićete ekspoziture svih stranih banaka koje postoje i kod nas, reklame za tri albanska mobilna operatera (domaći, grčki Cosmote i britanski Vodafone), kao i mesne odbore nekih od 60 albanskih političkih partija… - sve znake "tranzicije". Iako nam je i sama vodičkinja rekla da je Albanija i zvanično najsiromašnija zemlja Evrope (prosečna mesečna plata je 250 eura), napredak se vidi.

Legenda kaže da su, slično kao i u slučaju Butrinta, prvi antički stanovnici Sarande bili potomci grčkog kraljevića i heroja trojanskog rata - Ahila. Ahilov sin se navodno oženio udovicom trojanskog prestolonaslednika Hektora i tako začeo novu, grčko-maloazijsku porodičnu dinastiju koja je trajala barem 1.000 godina (majka Aleksandra Velikog - Olimpija, jedan je od potomaka ove loze).

Za razliku od Butrinta, ime Saranda je nešto novijeg datuma. Nastala od prethodnog grčkog naziva "Agia Saranda" (što znači "Sveta četrdesetorica"), ime grada vezano je za nemili događaj iz 15. veka, kada su turski okupatori od 40 grčkih monaha iz manastira na brdu iznad sadašnjeg grada, zahtevali da pređu u islam. Pošto su odbili, ubijeni su i tim činom za crkvu (i narod) postali sveti mučenici - Sveta četrdesetorica.

I danas u ovom delu Albanije postoji popriličan broj pravoslavnih crkava, dve ili tri u centru Sarande. Albansko stanovništvo je oko 60% muslimanske, 20% pravoslavne i 20% katoličke veroispovesti. U centru Sarande, u velikim, novim mercedesima, često ćete, baš kao i kod nas, viđati novopečene albanske bogataše (i vernike) sa velikim "krstačama" na retrovizoru automobila.


45476192548d3e05aa48de933230105_extreme.jpg

Photo: jansmetsfoto


Saranda, nekada antički Onchesmus (po imenu oca trojanskog princa Anhisesa), sada ima oko 30.000 stanovnika. Nalazi se samo 26 kilometara severno od kopnene granice sa Grčkom, a morem, na najužem delu - samo tri kilometra od Krfa. Stanovništvo u ovom delu Albanije uglavnom živi od poljoprivrede (drveće banane često raste kao korov usred grada!), kao i uzgoja dagnji na već pomenutom poluslanom jezeru Butrint.

Turizam (makar onaj strani) u "najturističkijem" mestu na obali Albanije - Sarandi, još je u začecima. Iako su veoma ljubazni prema turistima, nova odmorišta i restorani na bitnim turističkim punktovima (Butrint i Finike, na primer) sagrađena po visokim standardima, hrane po restoranima ima u izobilju, a toaleti su čisti i imaju WC papir, u Albaniji na još mnogo toga mora da se poradi.

Naime, na našem jednodnevnom putovanju, pojavio se fenomen koji smo zvali "Vodičkinja & Co". Naime, osim što je simpatična Amira i sama rekla da je i njen otac bio turistički vodič (?), te da je (prirodno) od njega "naučila posao", kada je naša grupa od nekoliko autobusa stigla u Finike i kada smo ručali, vozač autobusa je otvorio prazan gepek autobusa iz kojeg su: Amira, jedna mlađa devojka i jedna starija žena (za koje smo zaključili da su joj najverovatnije sestra i majka), izvukle ogromnu sportsku torbu, postavile je na improvizovani stočić na samom izlazu iz restorana i počele da vade suvenire. Nije bilo druge nego da sačekamo da posle ručka svi turisti iz svih pet autobusa pogledaju i odluče se za neki od njenih suvenira. I opet: miljei, privesci, nekoliko navodno 50 godina starih srebrnih minđuša (od 15 eura), "raki" - albanska rakija i ona čuvenija - "Skender-beg", male staklene čašice za rakiju sa dvoglavim orlom, majice sa albanskom zastavom… Zajedno sa još nekim turistima, kupili smo razglednicu (sve sa markicom: 1 euro) ispisali je i ostavili Amiri da pošalje (razglednice su stigle u Srbiju posle nedelju dana).

Kada je prošlo neko vreme, vozači ručali, a one zaključile da više niko ne kupuje, spakovale su sve nazad u torbu i vratile u gepek autobusa, pa smo najzad, sa barem sat vremena zakašnjenja, mogli da krenemo za Sarandu - u šetnju promenadom. Na kraju našeg druženja, prilikom izlaska iz autobusa, umesto da kao do tada otvore i zadnja vrata, otvorili su samo ona prednja - kako bi svi turisti mogli da njoj i vozaču, u maramicu na pultu, daju eventualni bakšiš.

Iako ste i pre izleta, sa Krfa odlično videli albansko kopno, tek kada se odande vratite, umećete bez problema da negde od Kalamija, Kouloure, sve do Agios Stefanosa, prepoznate i lepo vidite samo 3-4 kilometra udaljeni Butrint, dok se soliteri Sarande odlično vide iz Kasiopija i mesta zapadnije od njega (sa plaže Kalamaki, na primer).

Dok se odmarate na nekoj od krfskih plaža, sretaćete, kako turiste iz Albanije, koji porodično u sve većem broju dolaze na odmor na Krf, tako i one sa nižim primanjima koji dolaze na privremeni rad tokom letnje sezone. Očigledno da je svet sve "manji" i da izolovane zemlje kao što je bila Albanija, polako nestaju - uz ostale turiste iz nekadašnjeg Istočnog bloka i stanovnici Albanije polako počinju da putuju…



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
U Draču zidaju cene i solitere

13. april 2009.

U Draču zidaju cene i solitere


Dugačka dračka plaža, ili pljaž na albanskom, podseća na obalu ispod Instituta „Dr Simo Milošević“ u Igalu, samo je nekoliko desetina puta veća. Samo što mikroskopski sitan, utaban pesak koji se u moru kraj Drača pretvara u blato, nije lekovit. To je šetalište gde dolaze parovi i porodice, ali i mercedesi čijim vlasnicima nedeljna šetnja, očigledno, ne podrazumeva korišćenje nogu.

Autor: Peđa Obradović
Izvor: Blic


16430431249e25bd0655a0879045318_huge.jpg


Jedan prijatelj je 30 godina pušio isključivo duvan, ne onaj fini što se prodaje u boljim trafikama, nego domaći. Do rata je pušio hercegovački, a onda je prešao na albanski koji se, švercovan, do bombardovanja prodavao na beogradskom Zelenom vencu, upakovan u albanske novine. U međuvremenu je prestao da puši ali je tražio jedno kilo „taraboša“, čim je čuo da neko ide u Albaniju. I traži fotografije, hoće da vidi bunkere i komunističke spomenike, ali neće konjak „skenderbeg“, pošto su mu lekari zabranili i da pije.

Albanija, međutim, danas ostavlja drugačiji utisak. U Draču, svuda su skele i kranovi. Uz pljaž, niz novosagrađenih stambenih višespratnica, hotela, pansiona, restorana.

– Ovo je neprepoznatljivo. Tu pre četiri godine ničega nije bilo. Bila je poneka ružna zgrada sa druge strane ulice, a uz plažu šikara i dve stare vile koje su nekada koristili komunistički funkcioneri – kaže saputnik, koga zovemo Trnova ružica, zbog sklonosti da odluta u san u svakoj prigodnoj situaciji.

Čitavom dužinom bulevara su restorani, kafići, internet kafei, po čijim se nazivima da prepoznati odakle su stigli vlasnici: Tetovo, Preševo, Kosovo, Uroševac, Ulcinj, Priština... Ponegde, u dvorištima preostalih ružnih trospratnica koje je nekad gradio Enver Hodža, čuči bunker. Danas se koristi kao ostava. Ima i jedna osnovna škola. Tamo deca još igraju klikere u dvorištu. Malo dalje je trafika o koju, oslonjen, novine čita jedan stariji čovek.

– Pijaca, pijaca, tamo, za duvan – kaže čovek, i pokazuje rukom, preko pulta zatrpanog novinama, ka starom Draču.

Albanija, zemlja sa preko tri miliona stanovnika, ima više od 20 dnevnih listova sa ukupnim tiražom od svega sto hiljada primeraka.

Drač je, uz Valonu, najveće turističko mesto na albanskoj obali koju je samo u prvih šest meseci prošle godine posetilo preko dva miliona stranih turista. Iako taj broj, uključujući i posetioce iz EU svake godine raste, činjenica je da tamo najviše letuju sunarodnici iz Makedonije i, svakako, sa Kosova. To koriste ulagači pa po starom Draču niču raznobojni soliteri i kafići i restorani sa ne baš popularnim cenama. Tu se ne može naći „ozbiljno“ jelo bez tridesetak evra, ne uključujući flašu boljeg vina, za koju treba izdvojiti otprilike još toliko.

– Sve se menja, samo mislim da grešimo što pokušavamo da se oslobodimo svakog podsećanja na Hodžino vreme. Time se slabe turistički kapaciteti zemlje, jer su ti simboli i građevine zanimljivi turistima iz Evrope – tvrdi Žulijeta Harasani iz kancelarije Uneska iz Tirane.

Centrom Drača dominira džamija, nešto dalje ka obali je tek renovirana pravoslavna crkva. Samo još mali kvart u uskim krivudavim uličicama svedoči o urbanističkoj potki koju su ostavili Turci. Nedaleko odatle je i vizantijski amfiteatar. Tek tu, jedan prodavac polovnih cipela sa kamiona rukom pokazuje na tezge kod Pošte. Tu se, između ostalog, prodaju i mobilni telefoni i kartice, toalet-papir, lozovi i semenke. A na jednoj haubi, duvan, nekoliko vrsta. Ispresovan, na kilo, od mekog bledobraon boje do tamnih duvana koji „seku“ pluća. Taraboš miriše sveže i autentično, kada prodavac u papir bez lepka savije cigaretu za probu. Kilogram je 15 evra. Kao nekad, onaj švercovani sa beogradskog Zelenog venca, umotan u albanske dnevne novine.

Treba viza, ne treba viza

Organizovanog, direktnog prevoza od Beograda do Albanije nema, pa se do nje najčešće dolazi preko Crne Gore. Prema informacijama sa sajta MIP Srbije, našim građanima za turistički boravak do 180 dana nije potrebna albanska viza, međutim…

– Vize nisu potrebne samo od maja do septembra, za organizovane ture. Morate da platite 35 evra – kaže nam na engleskom jedan od dvojice policajaca na graničnom prelazu.

Platimo i tražimo račun. Lice drugog policajca koji je primio novac smrklo se. Pokupio je novčanice koje smo dali i uredno ih spakovao u pasoše koje pruža kroz prozor kućice.

– Srbija, nazad – kaže, pa ponavlja to isto još nekoliko puta na naša pitanja na srpskom, engleskom i italijanskom. U čemu je problem? – pita. Čovek je uvređen i više ne želi da razgovara. Jedva smo pronašli njegovog kolegu koji govori engleski.

– Ne treba vam račun. To se sve kompjuterski obrađuje, sada ste u kompjuteru – govori dok nasmejan pruža novčanice uvređenom kolegi, koji ih stavlja u fioku.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Albanija koja se menja iz dana u dan

30. jun 2009.

Albanija koja se menja iz dana u dan


Tri krave koje slobodno šetaju između automobila dok smo čekali na pasošku kontrolu na graničnom prelazu Hani Hoti navele su nas na pomisao da je odlazak u Albaniju putešestvije u poslednju evropsku zabit.

Autor: Dragiša Drašković
Izvor: http://www.blic.rs/Blic


16221512984a498a2b5e86d696087436_extreme.jpg


Ulaskom u Skadar, grad od 180.000 stanovnika, otkrivamo drugu Albaniju i zaključujemo da je izreku kako prvi utisak nikad ne vara izmislila neka budala. Besprekorno čistom ulicom ulazimo na prostrani trg sa novom ali skladnom arhitekturom, a uskoro nailazimo na spomenik majki Terezi.

I po letnjoj sparini i po ciči zimi ispred njega je uvek sveže cveće. U samom centru je i Pozorište “Miđeni”, najveće u Albaniji, u čiju je obnovu, kako nam kaže naš domaćin Sokolj Hodža, država uložila 300.000 evra. Na ulici lako kontaktiramo sa ljudima, a svi mladi znaju engleski.

Tri bogomolje na 100 metara

Na samo stotinak metara jedna od druge nalaze se džamija, katedrala i pravoslavna crkva.

- Građani Skadra su ponosni na duhovnike koji vode te bogomolje. Kada su zbog piramidalne prevare ljudi počeli da pale mnoge javne građevine, hodža, pravoslavni i katolički sveštenik telima su branili bogomolje. Ali ne svako svoju, već je hodža stajao ispred prvoslavne crkve, pravoslavni pop na ulazu u katedralu, a katolički pastor je štitio džamiju - objašnjava Drita, studentkinja pedagogije.

Kao što smo kasnije videli u Draču, Valoni, Sarandi i naročito u milionskoj Tirani, na ulicama i kafićima je mnogo devojaka u mini suknjama, momaka u “beneton” majicama. Niko se ne mršti kada kažemo da smo iz Srbije. Skadarski trgovci imaju lepe manire, a slučajne prolaznice obavezan smešak koji ne podrazumeva ništa više od lepog ponašanja.

U starom delu Skadra oduševljava nas obnovljena ulica sa zgradama u venecijanskom stilu sa arhitektonskim detaljima sa Trga sv. Marka. Nekako je preživela Hodžina vremena kada je sve staro rušeno da bi se izgradilo “novo i bolje”.

- U vreme Hodžine diktature srušen je stari deo grada i baš-čaršija sa 3.500 dućana. To je bila duša Skadra - kaže Škeljzim Tuzi, jedan od domaćina iz
“Shkodra travela”.

Staroj tvrđavi sa koje se pruža pogled na jezero, tri reke i Jadransko more diktator nije mogao ništa. Sa njom su preživele i mnoge legende, a najlepša je opevana u srpskoj narodnoj pesmi “Zidanje Skadra na Bojani”. U albanskoj verziji mlada Gojkovica se naziva Rozafa.

Bela voda koja izvire među zidinama smatrala se Rozafinim mlekom koje pospešuje žensku plodnost. Pre braka mladi ritualno dolaze na tvrđavu. Upravo dok smo silazili, sreli smo mladu u predugoj venčanici u pratnji mladoženje i dva kamermana.

Kada od Skadra krenete prema Tirani ili Draču, pratiće vas uvek ista slika. “Mercedesi” na putu, bunkeri pored puta. Albanci se odlučuju za ovo vozilo jer je jako i istrajno na lošim putevima. Više od 700.000 bunkera koje je izgradio Enverom režim još odolevaju. Kada su posle 1991. godine pokušali da ih uklone, zaključili su da je to nemoguće. Pokazala se tačnom priča da je kvalitet gradnje Hodža proverio tako što je arhitektu zatvorio u bunker i naredio da se izdržljivost ispita ispaljivanjem tenkovske granate.

Mnoga od tih betonskih čudovišta ofarbana su pastelnim bojama i pretvorena u salon za tetovažu, kabinu za presvlačenje na plaži, poneki i u bungalov. Većina zvrji prazna i mladima služi za ljubavne sastanke. Jedno istraživanje je pokazalo da je svaki četvrti mladi Albanac izgubio nevinost u bunkeru.

Prosečna plata 250 evra

- Nažalost, zbog paranoje diktatora utrošeno je strašno mnogo novca. Po ceni gradnje jednog bunkera mogao se sazidati jednosoban stan - kaže naš vodič Arben Beni.

Danas u Albaniji traje građevinski bum druge vrste. Oni koji su pre tri godine posetili Tiranu grad ne mogu da prepoznaju. U Draču, počev od glavne ulice, tutnje građevinske mašine, a u najpoznatijem primorskom letovalištu Sarandi videli smo kako se kidaju delovi brda da bi se obezbedilo mesto za nove hotele. U vreme Envera Hodže cela Albanija je imala 27 hotela, a danas se na dračkoj rivijeri nalazi više od 400. U Sarandi, koja inkasira najviše od turizma, albanski gastajbarteri iz Italije i Grčke grade nove hotele. Građevinski radnici zarađuju malo više, a prosečna plata u Albaniji ne prelazi 250 evra.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Reportaža: Dani u Albaniji

9. septembar 2009.

Reportaža: Dani u Albaniji


Jedna od najtajanstvenijih destinacija u Evropi krije u sebi prekrasne prirodne ljepote, spajajući na jednom mjestu planinsku surovost i morsku blagost, historijske znamenitosti, višestoljetnu kulturnu tradiciju i predivne ljude koji svakom gostu nude toplu, bezuvjetnu dobrodošlicu

Autorka: Belma Bećirbašić
Izvor: Dani


10732482654aa6c59f0054e717775253_extreme.jpg


Četrdeset i pet godina vladavine Envera Hoxhe zacementiralo je Albaniju u okviru njenih granica, a ostatak svijeta joj je postao nedostupan isto koliko i ona njemu
Cigar, cigar, cigar, viče dječak prilazeći autu netom nakon što zastajemo na prvom semaforu u Albaniji. Tek što smo prešli crnogorsko-albansku granicu, pod prelijepim Skadarskim jezerom, i uzbuđeno zakoračili na sjeverno tlo zemlje, nailazimo na naselje - romsko. Ispred okolnih baraka u raspadu, žene prostiru veš, mladići se kartaju, stariji bulje ispred sebe čekajući da se nešto dogodi... Pretpostavljam da je dječak prethodno tražio novac, ali sliježući ramenima pružam mu jednu Marlboro cigaretu; leke, albanske dinare, još nismo uspjeli razmijeniti. Jedna ga očito ne zadovoljava; naslonjen na prozor viče i, pokazujući u pravcu kutije, traži još. Pridružuju mu se ostali dječaci i gurajući se jedan preko drugog otimaju se za drugu cigaretu. Najbučnijem je otprilike šest godina. Na moje odmahivanje glavom ne obraća pažnju. Uvlači se gotovo cijelim tijelom kroz prozor i stavlja ruku na kutiju. Pokušavam ga zaustaviti, ali obje strane prozora odjednom okružuju djeca, trgajući cigarete. Moje mišljenje po pitanju lične imovine ih više uopće ne zanima. Uzimaju sve što im je nadohvat ruke. Pošto se susprežem da im zgnječim ruke zatvaranjem prozora, brže-bolje skrivam ostale stvari. Gledajući me puni bijesa, udaraju haubu. Policajac na obližnjem mostu uređuje saobraćaj... Desno je skretanje za Kruje, prvi grad na našoj mapi obilaska zemlje. Prolazimo zeleno svjetlo s mlazovima pljuvačke na licu.

Stereotip zaostalog

"Idete u Albaniju?! Posao? Rodbina? Euh...?", bila su pitanja većine osoba kojima smo najavljivali odlazak u blisku nam državu Albaniju. Začuđenost tek slijedi nakon prostog odgovora: ljetovanje. "Odmor u Albaniji? Šta ćete tamo, pobogu?" Prirodne ljepote, historijska kompleksnost, kulturna autentičnost, upoznavanje drugog i drugih... Zaista, pobogu, zašto Albanija?! Pitanje nije ništa manje značajno, apsurdno i protkano predrasudama negoli "zašto Bosna i Hercegovina". Ovu potonju zaslugom ratnih okolnosti još uvijek prati oznaka "nepovjerljivosti" a na put navodi tek putnike dobronamjernike kojima svakako trendovi nisu diktat razotkrivanja introvertnijih područja. Za Albaniju, koja se isto toliko trudi od pada komunizma da postane poželjna destinacija, dakle, važe ista pravila. Neosporno je - četrdeset i pet godina vladavine Envera Hoxhe zacementiralo je Albaniju u okviru njenih granica, a ostatak svijeta joj je postao nedostupan isto koliko i ona njemu. Međutim, nije samo višedecenijska nepristupačnost odredila zazor prema ovoj zemlji. U onom upornom "dobro, ali..." koje iščitavamo na licima naših sugovornika i nakon numerisanja na stotine i nama samima nepoznatih razloga odlaska, očito je da je sumnjičavost prema Albaniji negdje drugo... I, nažalost, manje ili nikako ne svjedoči o njoj, već daleko više o kulturološkim stereotipijama i uvijek zlokobnom osjećaju superiornosti stanovnika bivše Jugoslavije prema "zaostalim" susjedima. Ružna, prljava, zatvorena, nerazvijena, siromašna, bijedna... Nemalom broju, da pojednostavimo - gluposti, koje smo čuli iz usta naših sugovornika, dodatno doprinosi i opisna karakteristika na web-stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH: "povećani rizik, nesigurnost, oprez na putu, pažnja na privatne stvari..." I to je sve što smo u ovoj zemlji mogli pred odlazak saznati o boravku u Albaniji, uključujući i neuspješno obilaženje knjižara. I sve ono u što se, izuzev male početne nezgode koja se može dogoditi bilo gdje, nikako nismo mogli uvjeriti.

Tunga tiet, moj dashuri

U nezainteresiranost policajaca, poput gore pomenutog, pak jesmo: na cestama, koje su većinom u fazi obnavljanja ili izgradnje, prosto ih nema. Taj manjak kontrole očito je odredio kodekse ponašanja vozača - voze kako im je volja, i obaziru se jedni na druge tek ako ih alarmirate. Dakle, vozač može voziti ravnodušno i posred ceste, sve dok mu neko ne zatrubi. Bez mnogo nerviranja, sklonit će se ustranu. Čudno - ali tako su napravili vrlo uređen saobraćaj. Pojedini nam ipak sa žaljenjem objašnjavaju da saobraćaj remete dijasporci, koji svakog ljeta preplave Albaniju i koji su "vani - mirni kao bubice, a ovdje - divljaju". Drugi opet tvrde da je razlog tome što se s policajcima možete dogovoriti sve "uz nekoliko leka". Kako god, s ciljem da preživimo na cesti, prilagodili smo se pravilima vožnje i vozili kao i svi - brzo. Stoga, kada nas je jedne prilike zaustavila patrola, nelagodno smo se smješkali ubjeđeni da za strance važi "malo više leka". Policajac je ljubazno uzvratio na albanski pozdrav "tunga tiet" i upitao nas da li znamo gdje idemo. Nakon što smo mu na mapi ukazali željeno mjesto, objasnio nam je detaljno najlakši put. Zahvalili smo se, iščekujući da sada uslijede - sankcije. Policajac je i dalje razvlačio osmijeh. Mi smo i dalje čekali. I uradili nešto što pri zdravoj pameti ne bi ni u matičnoj zemlji - izvinili se za brzu vožnju. Pojas. Svjetla na farovima. Šta god. Još uvijek smo čekali. Policajac je mahao rukom.

Da nam se slično nije ponovilo s običnim građanima, vjerovali bismo da se radi o slučajnosti. Ali, ljubaznost i dobrodošlica Albanaca smještena je tamo gdje nije ni tražena. Tako je vrlo brzo prvi "topli" dodir s Albanijom nakon prelaska granice pao u zaborav. Da li zato što se raduju bilo kom vanjskom posjetiocu, pojedini nam nude pomoć ili informaciju kada sami, iz nekog razloga, ustanove da nam je potrebna. Osjećaj ih uglavnom ne vara... Nadležni organi se baš i nisu potrudili da smjernicama olakšaju putokaz. Kroz većinu naselja prolazimo bez da uopće znamo kako se zovu niti gdje se tačno nalazimo. Tako važi i za Kruje, do kojeg, i pored toga što je čuvar čuvene tvrđave Skender-bega, vodi komplikovan put.

Nacionalno jedinstvo

Grad je smješten na vrhu planine i čini se gotovo kao da je uklesan u stijene. Penjući se uz vijugave ceste grada, ne mogu da se otmem impresiji da će se svakoga časa sva infrastruktura, a i mi s njom, srušiti u ponor... Subota je večer i jedva se probijamo cestama. Svi trube, viču, hodaju uzduž i poprijeko, gore i dole, auti jedva mimoilaze jedan drugog, ono što je jednosmjerno istovremeno je dvosmjerno... Albancima univerzalna pravila služe samo kao mjera da naprave sopstvena, pomislit ću tu večer kao i nebrojeno puta tokom putovanja. Iako iz nekog razloga tražimo jezgro čaršije, brzo shvaćamo da je centar - sve. Estetika je haotična, nove višespratnice miješaju se sa starim, otomanskim dijelom grada, sve je nabacano jedno povrh drugog... Kada konačno pristupimo vrhu grada - visoke prelijepe stijene i divlji makadam nas upozoravaju da ne možemo dalje - vidimo ono što mu i priliči: balkon Jadrana. Kažu da je grad na tolikoj uzvisini da katkad oštro oko može doseći do daleke obale mora, udaljene dvjestotinjak kilometara. Mi ga ne vidimo, ali pred nama se pruža nepregledan svjetlucavi horizont... onaj koji je stanovnike Kruja pretvorila u zaštitnike albanske državotvornosti. S tog mjesta je Gjergj Kastrioti, koji je nakon djetinjstva i mladosti provedene na Porti u Istanbulu svojim vojničkim vještinama zaslužio titulu Skender-bega, povratkom u rođenu zemlju branio punih dvadeset pet godina Albaniju od Otomanskog carstva. Ne samo da će se insurekcija upisati u povijest kao jedna od najupornijih bitaka protiv moćne imperije, već će u svijest Albanaca usaditi korijene o nacionalnom identitetu. Tako je početkom borbe za nezavisnost organizirao susret plemenskih vođa u gradu Lezhe na kojem su se svi dogovorili da zaborave svoje razlike i stvore front jedinstva. Albanci njegovim imenom, Skender-beg pivom, konjakom, vinom, nazdravljaju dobro zdravlje i dug život...

Posljednja noć u celibatu

Dok obilazimo Kruje noću, do nas dopiru zvuci albanske narodne muzike. Odlazimo u tom pravcu. Na mjestu ruševine, između dvije zgrade, nailazimo na - kolo. Na jednom od balkona, visi tranzistor. Plesači izlaze i ulaze unutar kruga okruženi klupama na kojima s jedne strane sjede djeca, a s druge starije žene u crnini, kosa pokrivenih bijelim maramama. Sjedamo na kraj jedne od klupa, krišom se miješajući u gomili. Pratimo ostale - svako malo ustajemo, odgovarajući na rukovanje osoba koje redom obilaze klupe. Mlađe osobe shvataju da smo uljezi. Prilaze nam i ljubazno pitaju ko smo i šta smo. Svečano obučen dječak s tacnom obilazi goste. Na jednoj strani su cigarete, na drugoj bonbone. Sliježući ramenima, biram - cigaretu. Susjed mi objašnjava da bi, pošto sam žensko, trebalo biti obratno. Izvinjavam se i vraćam je, ali odmahuje glavom dajući mi do znanja da je to samo tradicija. Pitam: "Je li svadba?" Nije. "Vjerenički ritual, posljednja noć u celibatu. Svadba je sutra." Mlada je kući, sa svojima, dok su prisutni samo prijatelji i porodica mladoženje. Vremenom s nekolicinom mladih odlazimo na drugo mjesto, na piće valjda. Čini se da im je dosta tradicije za večeras. Većina njih su emigranti, koji su došli ovdje tokom ljetnog odmora. Dok se spuštamo niz Kruje, govore nam kako ovdje nema posla i kako sve veći broj mladih odlazi vani, na bilo koji način. Albaniju je u posljednjih dvadeset godina napustilo 1,5 milion stanovnika, i tako se samo pridružilo staroj dijaspori, raširenoj po cijelom svijetu, najčešće Italiji i SAD-u. S mladićima se sporazumijevamo pretežno na talijanskom, najčešće korištenim stranim jezikom u Albaniji. Kad konačno stižemo u podnožje grada, vozač, mladi Krujanin, koji nije kao i njegovi prijatelji uspio napustiti zemlju, skreće lijevo. Prolazeći kroz uski put opasan grmljem, čujemo muziku i glasove. Pomišljamo kako smo najvjerovatnije dovedeni na dernek. Naši domaćini nas uvode u dvorište: pred dvije uređene dvospratnice nailazimo na još jedno kolo okruženo publikom na klupama. Okrećemo se upitnog pogleda prema mladićima. "Još jedan vjerenički ritual?!" "Da", kimaju glavom smijući se, "ovaj put - raskošniji." Pred ulazom nas dočekuje otac mladoženje i još nekolicina postarijih muškaraca. Čestitamo im, a potom se častimo cigaretom i bonbonama. Pronalazimo svoje mjesto na klupama, dok nas svi redom značajno promatraju. Preko puta primjećujem opet starije žene u crnini, s bijelim maramama. Naši sugovornici objašnjavaju da su to majke plača, udovice. Uživam u njihovoj nedoumici na licu dok razmjenjuju mišljenja o tome koje su religijske pripadnosti.

Multikonfesionalni sklad, ali pravi

Već tada počinjemo shvaćati da je dogovor sklopljen u gradu Lezhe i pored snažnog prisustva bizantinske kulture, četiristo godina Otomanskog carstva, balkanskih ratova tokom kojih su teritoriju htjeli prisvojiti Bugari, Srbi, Grci, preko talijanskih aspiracija na albansku kulturu do jugoslavenskih težnji ka pripajanju Albanije kao sedme republike, uspio opstati. Historija naravno pamti svoje sukobe, nijanse, boli i svađe, ali historija našeg malog puta kroz Albaniju nas je svakoga časa vodila ka uvjerenju da se sklad albanske društvene različitosti uporno čuva upravo na temeljima njihovih uzajamnih poštivanja. Džamije i crkve kohabitiraju jedna s drugom u tišini, ne čuje se niti ezan niti zvono, dok se, kako saznajemo, klerikalni predstavnici pojavljuju tek kao promotori patrijarhata ili religijskih dogmi a nikako nacionalnog identiteta. Posljednji put kada se glas sveštenika čuo u javnosti bilo je tokom nedavne javne polemike po pitanju gay prava: modernizacija političke platforme premijera Saliha Berishe naišla je na njihovu osudu. I to je, takoreći, sve. Remzi Lani, direktor Albanskog medijskog instituta kojeg susrećemo u Tirani, pokušat će nam objasniti da su radikalne islamske struje iz Irana i Afganistana pojačale svoj utjecaj posljednjih godina ali "da im to nije uspjelo" jer je država marginalizirala utjecaj religijskih vođa. Nisam sigurna zapravo gdje završava sekularizam a nastaje prvenstvo zaštite albanskog identiteta, ali teško smo mogli sakriti blagu zavist prema njihovom nekonfliktnom konfesionalnom suživotu. Bez obzira što su političke i historijske prilike obje zemlje apsolutno neuporedive, mjerilo bh. razvoja sukladno ocjeni je li "iznad ili ispod Albanije" u pojedinim eurointegracijskim pitanjima prizemno je koliko i naša nesposobnost da uvidimo iluziju sjaja nekadašnje kulturne superiornosti, pogubnosti inih nacionalizama i vizije o jedinstvu kao uvjetu napretka. U poređenju s Albanijom, bosanskohercegovačko društvo koje pušta da njim dominiraju radikalni i nedobronamjerni politički i vjerski ideolozi, može biti samo multi-nacionalističko.

Šifra Marenglen

Putujući Albanijom, zemljom koja je "kao BiH ostala bez liberalizacije viznog režima", kako nam uzvraćaju njeni stanovnici pri spomenu našeg porijekla, suočavamo se s tipičnim "tranzicijskim" elementima: novoizgrađene veleljepne rezidencije nadomak poluruševnih kuća, autoputevi u izgradnji, benzinske pumpe na svakih sto metara, luksuzni restorani pred kojima djeca prodaju žive zečeve... Koliko god se čini da žive neki svoj albanski podivljali kapitalizam, toliko se ne možemo oteti utisku da će ga prevazići daleko prije negoli BiH, upravo jer ga, pored visokog stepena korupcije i kriminala, ne stimuliraju dodatno i međunacionalni konfliktni interesi. Albanci na svakom koraku nedvojbeno poručuju da je cijena ekonomskog patriotizma naklonjenost "velikim silama". Gotovo na sve i jednoj kući, zgradi, benzinskoj pumpi, gradilištu, trafici, kontejneru, praonici auta - kojih ima koliko i granapa - vijori se obavezno, pored albanske, američka, EU i NATO zastava. Nedaleko od njih, nerijetko u kakvom žbunju, primjećujemo nekadašnje bunkere, paranoidni relikvij vremena kada se strahovalo od mogućeg napada tih istih "velikih sila". Navodno ih ima 400.000 širom zemlje. Uskoro će početi njihovo rušenje. Prizori proamerikanizma me neprestano podsjećaju na Kosovo u vrijeme proglašenja nezavisnosti u februaru 2008.

"Albancima je muka od Hoxhinog perioda i zato ideja o velikoj Albaniji dolazi prvenstveno s Kosova. Ovdje više uopće ne čujete o tome, jer im ta ideja nije donijela ništa dobro. Kosovski Albanci žive potpuno drugu stvarnost i Albanci iz Albanije su toga vrlo svjesni. Bez obzira što je većina nakon toliko godina umislila sebi ono u što ih je Hoxha uvjeravao, da su direktni potomci Ilira te da su stoga najstariji evropski narod i superiorni u odnosu na druge, Albanci sve više napuštaju staromodne ideje o savršenoj naciji jer vide da nisu, da su u zaostatku i žele ih pošto-poto prevazići", objašnjava nam Remzi Lani. Četrdeset pet godina komunizma je naravno uspjelo u potpunosti marginalizirati religiju, daleko više negoli je to bio slučaj u socijalističkoj Jugoslaviji. Antireligijsko djelovanje posebno je ohrabrivalo kršćane i muslimane, da mijenjaju imena djece kako se ne bi prepoznavali po tome. Hoxha je ostao Enver, ali drugi su savjetovani da biraju poželjna imena sa zvanične liste, bilo ilirskog značenja, bilo svojevrsne hibride revolucionarnog predznaka. Tako je cijela jedna generacija dobila izmišljena imena poput, recimo, popularnog Marenglen, spoj Marksa, Engelsa i Lenjina.

Bunkerska parodija

"Albanci nisu baš veliki vjernici. Mislim da radi toga nema toliko sukoba, vjera je više simbolička, tradicionalna, i upražnjava se po potrebi. Zato se Albanci, konfesionalno, stalno miješaju, većina uopće ne zna koje je pripadnosti", reći će nam jedna profesorica francuskog i engleskog jezika, naš domaćin na jugu, u jednom od najljepših albanskih gradova, pod UNESCOV-om zaštitom, Gjirokastri. Objašnjava nam da je ona bektašija - pripadnica sufijskog reda koji su po religijskoj pripadnosti druga najveća zajednica, poslije sunnita u Albaniji - ali da njena djeca idu u evangelističku crkvu. Iz pristojnosti ne tražimo detalje. Dok sjedimo na balkonu njene porodične kuće na, uistinu, "najvišoj čaršiji na svijetu", kako je egzaktno opisao Ismail Kadare svoj rodni grad, naša sugovornica nam pokazuje mjesto gdje se iznad nove kuće poznatog pisca nalazi porodična vila Envera Hoxhe. Danas je pretvorena u etnografski muzej. Sve kuće su orijentalnog stila, građene čuvenim gjirokastrijskim kamenom. Dok razgovaramo o problemima s kojim se suočava Albanija, gazde kuće - stariji gospodin i gospođa - prinose rakiju za stol. Pitamo ih da li je život bio teži nekada. "Život je imao svoje prednosti tada", govori starija žena, dok naša sugovornica prevodeći dodaje opasku da je njen suprug "bio važan Hoxhin čovjek u Gjirokastri". Suprug ne priča mnogo o tom vremenu, tek toliko da kaže da je "sve što je rađeno bilo u skladu s tadašnjim zakonima". Pomišljam kako se i Adolf Eichmann na sudu branio istim argumentima. "Kad sam bio mali, bojali smo se da će doći po oca. Berlinski zid je pao i nova vlada je počela praviti čistke. Ali nisu." Njegova supruga se s podsmijehom i tiho prisjeća kako je Hoxhin komunizam polako postajao parodičan. "Sjedili bismo na nastavi i odjednom bi zazvonilo na uzbunu. Učiteljice bi govorile: 'Napad, napad!', a mi bismo svi trkom preko vrata krenuli ka izlazu da se sakrijemo u najbliži bunker. Čekali bismo satima, zbijeni jedni pored drugih, ali, naravno, nikada se ništa nije desilo." "Svi znaju šta se događalo, ali niko ne poteže priču o tome. Nema historijskog revizionizma te vrste, iako mislim da ćemo se jednom morati u javnom diskursu suočiti s tim i izvući strahove", objasnit će nam Remzi Lani. Istina, koga kod da pitamo o tom vremenu, sliježe ramenima, ćuti... Suveniri s Hoxhinim likom nude se turistima na prodaju. Pitam se zašto bi neko u svojoj kući držao čašu sa slikom osobe koja je kriva za progone, ubijanja, zatvaranja, mučenja i uskraćivanja temeljnih individualnih sloboda? Zato što su Albanci svjesni da ih samo ono što ih je razdvojilo od svijeta može iznova njemu približiti? Što se za spomen Albanije, koju je decenijama izolirao od ostatka svijeta, veže samo njegovo ime? Sada kada Albanija razotkriva svoj veo, Hoxha je zaista potpuno nebitan lik.

Berat - Grad hiljadu prozora

Čast svim gradovima koje moj putnički CV pamti, ali Berat je grad najčudesnije estetike koji sam ikada vidjela. Zbog kuća orijentalno-mediteranskog stila koje se s obje strane rijeke nižu duž stijena zovu ga gradom hiljadu prozora. Stari ilirski zid mu daje životni vijek od 2.000 godina a različite građevine svjedoče o višestoljetnom suživotu raznih religijskih i kulturnih zajednica. Gradom dominira tvrđava Kala u kojoj se nalazi posebna čaršija sa svojim kafeima, granapima, sokacima... Ostaci džamija i pravoslavnih crkvi vidljivi su širom tvrđave, dok autohtono stanovništvo stoljećima živi nadomak prelijepih bizantijskih crkvi i gigantske skulpture s likom cara Konstantina. Berat je preplavljen maslenicima, čiji se raznovrsni plodovi mogu kušati na lokalnoj pijaci, uz svježi sir, kajmak, mileram...

Od Tirane do Jadrana - Albanska ljepota poroka

Od svih gradova, najmanje smo se zadržali u Tirani. Iako su mladi ponosni na njen sve brži razvoj, modernizaciju kvartova, popularizaciju noćnog života, Tirana nije najljepše od onoga što se nudi putnicima. Relativno mlad, proglašen je glavnim gradom samo kako bi onomad zbližio i olakšao spajanje sjevera i juga zemlje: počeo se razvijati između dva svjetska rata, u vrijeme kraljevine King Zoga, a dovršio ga je Enver Hoxha čiji ukus za arhitekturu Tirani nije donio ništa dobro. Sada kada se na mjestu poluruševnih zgrada grade nova veleljepna zdanja, Tirana izgleda kao jedno veliko predgrađe grada u koji nikad ne stižete. Mladi ističu Boku, nekadašnji administrativni kvart i sjedište albanskog diktatora, decenijama zabranjen običnom narodu: vrlo brzo nakon Hoxhine smrti postao je glavno mjesto izlaska; svuda su kafići, diskoteke i klubovi. Tirana je, pak, s istočne strane okružena predivnim planinskim vijencima, nacionalnim parkom Dajit, a sa zapadne jadranskom obalom do koje autoputem ne treba ni sat vremena vožnje. Durres, odnosno Drač, jedan je od najstarijih albanskih gradova, u kojem se nalazi nekoliko ostavština iz rimskog perioda. Nedaleko od centra počinje plaža duga četrdeset kilometara. Pješčane dine i toplo more okruženi su novoizgrađenim hotelima, diskotekama, restoranima... Cijene su duplo jeftinije nego u BiH ili na Jadranskom moru. Dok se u Durresu najčešće odmaraju Albanci, turisti preferiraju Serandu na koju su Albanci ponosni: "Da li ste išli u Serandu, kada ćete ići u Serandu, Serandu ne smijete propustiti", pitaju uvijek. Serandu, dakle, nismo zaobišli - leži na Jonskom moru i, pored toga što je infrastruktura još uvijek u izgradnji, okolna brda, stijene, tvrđava i kamene plaže čine je biserom albanske obale.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Skadar - šaran u taverni Tradita

13. septembar 2009.

Skadar - šaran u taverni Tradita


Grad je kraj Skadarskog jezera, na ušću reke Kiri u Bojanu. Kako ni more nije daleko, Skadar obiluje vodama. Jezgro grada obeleženo je bogomoljama, raskošnom džamijom, pravoslavnom i katoličkom crkvom.

Autor: Radoslav Đerić
Izvor: Danas


3073790584aad37768bfec000338924_extreme.jpg

Photo: steffen42 / Flickr


Već je bilo na ovom mestu reči o albanskom državljaninu Muhamedu Trepciju, stalnom budvanskom letnjem gostu, inženjeru čija je pasija rad sa maslinovim drvetom i traganje za neobičnim „umetničkim“ šarama na presecima njegovih grana i stabala.

Tome je posvećena čitava jedna knjiga, a majstorski odabranim „slikama“, čiju umetničku vrednost overava Umberto Eko, imali su prilike da se dive i posetioci Nacionalnog rimskog muzeja.

Sklopili smo prijateljstvo još prošlog leta, a ove godine supruga i ja bili smo njegovi gosti u Skadru, rodnom gradu našeg poznanika. Skadar je od Budve udaljen osamdesetak kilometara, putuje se preko Ulcinja i, uz prijatelja Albanca, za jednodnevni izlet bez po muke dobijete vizu.

Na prilazu gradu uputili smo se da razgledamo srednjovekovnu tvrđavu, koja dominira Skadrom, izgrađenu na ostacima utvrđenja iz antičkog doba. Ona je simbol grada. Skadar je od sredine III veka pre nove ere prestonica ilirskih kraljeva, a od 168. godine pod vlašću Rimljana. Nakon podele Rimskog carstva, pripadao je Vizantiji. Od 1043. do 1360. godine pod vlašću je srpskih vladara. Zauzeli su ga, potom, Turci, zatim Mlečani te ponovo Turci, čiju će vlast priznavati do 1918. godine.


5425284224aacf4de1997b985174908_huge.jpg


Od XIV veka, stanovništvo je pretežno albansko. U balkanskim ratovima to snažno utvrđeno mesto opsedaju Crnogorci i delovi srpske vojske. Iako su tursku posadu prisilili na predaju, od maja 1913. godine, Skadar odlukom velikih sila pripada Albaniji. U Prvom svetskom ratu opet su ga zauzeli Crnogorci i ubrzo napustili. Zanimljivo je da je ovde, zimi 1915/16. godine, za vreme povlačenja srpske vojske preko Albanije, bilo sedište srpske vlade i vrhovne komande. Skadar je 1919. godine konačno pripao Albaniji.

Grad je kraj Skadarskog jezera, na ušću reke Kiri u Bojanu. Kako ni more nije daleko, grad obiluje vodama. Jezgro grada obeleženo je bogomoljama, raskošnom džamijom, pravoslavnom i katoličkom crkvom. Enver Hodža je, za svoje vladavine, sravnio prve dve sa zemljom, u plitkoumnom ubeđenju da je to jedan od efikasnih načina borbe protiv religije. Od Hodže nema ni pomena, a obnovljeni hramovi čine se još lepšim i starijim.

Verovatno bismo i bez upozorenja domaćina uočili nespretno nastojanje skadarskih otaca da osavremene gradsku središnju zonu izgradnjom modernih višenamenskih velelepnih zdanja, a, u stvari, uguše u njoj podsećanje na minula vremena, kada se lepota merila drugačijim aršinima.

Greh je otići iz ovog istorijskog grada, a ne zapaziti sasvim neuobičajenu kombinaciju muzeja, bara, restorana i hotela. A sve je nastalo, takoreći, slučajno. Jednog mladog Skadranina, ako smo dobro zapisali, Đon Dukgilaja prilike su odvede u svet. Po povratku našao se pred jednom prastarom zgradom prepuštenoj zubu vremena, za koju se, odnekud pouzdano, znalo da je nastala predaleke 1694. godine. U glavi Dukgilaja sinula je ideja, mahnuo je čarobnim štapićem i začaranu staricu pretvorio u lepoticu. Tako se dogodila bajka, iza koje je stajao veliki etnografski, graditeljski i finansijski napor povratnika, koji je svome rodnom gradu poželeo da pokloni na istom mestu muzej, bar, restoran i hotel.

Obilazeći sa nama muzejske eksponate, vešto smeštene u ugostiteljski objekat, koji čuva sve oznake proteklih vremena i prostora u kome se nalazi, vlasnik nam je, na besprekornom francuskom jeziku, objašnjavao predivne narodne kostime sa prostora čitavog Balkana. Tu smo imali prilike da vidimo nešto što je naš obavešteni vodič nazvao prvom haljinom na Balkanu. Skretao nam je, usput, pažnju na mnoge detalje raznovrsnih delova ženske odeće minulih vekova, između ostalog i na česte ukrase u vidu zmije, čija se uloga sastojala u tome da štiti svoju vlasnicu od vradžbina.

Čitav taj ambijent dopunjavali su, ko zna kada, vešto napravljeni sanduci za „žensko ruho“ i komadi starog nameštaja. Taj nameštaj ovde je i danas u upotrebi, što vas, kad vas na njemu posluže tradicionalnim jelima, prenosi u neka prohujala vremena, pa vam je, kad napustite ovu „začaranu“ kuću, koja se ne zove slučajno „Tradita“ (tradicija, na albanskom), potrebno bar nekoliko trenutaka da se vratite u stvarnost.

Nemojte nikako da odete iz ovog grada, a da pre toga, recimo baš u „Traditi“, ne pojedete na poseban način pripremljenog šarana iz Skadarskog jezera. Biće to kao da jedete šarana na crnogorskoj obali Skadarskog jezera, ali sa mirisom Skadra, i neće biti „šaran“ nego „krap“.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Hotel Dajti u Tirani

4. novembar 2009.

Hotel Dajti u Tirani


Verovatno zvuči malo prejako, ali asocijacije su to što jesu, kao što su i činjenice ne ono o čemu se dogovorimo da one jesu, već su to same po sebi, tek Tirana danju, ne i noću, zvuči, huči i bruji kao Njujork.

Autorka: Borka Pavićević
Izvor: Danas


6925236954af0c4442da92956905098_extreme.jpg

Photo: Predrag_Bubalo / Flickr


To je trk na sve strane, bučan saobraćaj, i za razliku od moga prvog boravka u ovome gradu, dve hiljade i treće, semafori rade, i saobraćajci neumoljivo kontrolišu saobraćaj, pišteći iz sve snage.

Aerodrom je nov i sređen po svim međunarodnim standardima, do Tirane autoput, pre samo pet godina bio je to neki pravac u nekom pravcu, danas su uz autoput skladišta, svakojake trgovinske zgrade, a onda, sve nama dobro poznato, iza tog urabaniziranog toka počinje neumoljiva divlja gradnja, raznorazna raštrkana čudovišta, i pusta polja.

Taksista bez zazora odmah kaže kako je korupcija toliko golema da ni paradajza više nema, jer se hrana uvozi, to je korisnije partijskoj vrhuški na vlasti, oni zarađuju, a narod ništa, bedan.

Idemo dalje, i ispred Opere je kafana, na velikom trgu, gde je bio veliki park, i tamo je kafana. Sedi narod, pogotovo mlad, u tim kafanama, devojke, ah devojke, upriličene onako kako se to nekome može dopasti.

Ne sve, naravno. Istoričarke umetnosti i kustoskinje, Adela Demetja i Julija August upriličile su međunarodnu izložbu „Feedback/1989“, dakle promene od pada Berlinskog zida do dana današnjeg.

Za razliku od kafane u parku, stari hotel „Dajti“ skriven je u izdžikljalom mediteranskom drveću, neposredno pored nove gradske galerije, u kojoj se sa vrata vidi ono što se smatra reprezentativnim za albansko slikarstvo, nekadašnje vaze za cveće polupane su, a stepenište lepo, široko, kameno i trošno. Na prostranom tremu, senovitom, grupa muškaraca igra karte, otvara se u tri, izveštavaju me, i nastavljaju da igraju karte, sedim na stepeništu i gledam u palme, sve mi je to tako poznato, Mediteran. U koji se utiskuje beton.

Razgovor o „Evropi i granicama, Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, Kultura i politika“ je u četiri, jedan sat obilazim ovu veliku i problematizujuću izložbu, izrazito političnu, iz prostara u prostor napuštenog hotela „Dajti“, u nekadašnjoj kuhinji i baru fotosi Petrita Kumija, albansko društvo od nekadašnjih radnih akcija do „tranzicije“.

Kroz šta se sve prošlo, i šta je zapravo „tranzicija“.

Mladi i ambiciozni novinar, „zadužen“ za razgovor, nema nikakvu dilemu, sve što je bitno jeste „gurati ka Evropi“, integrisati se u Evropu, nije baš oduševljen bilo kakvim upitom o tome kako se to izvodi, i šta to znači, Evropa je, naravno, neupitna.

I javlja se kao odgovor na sva pitanja, i kao rešenje za sve što nismo u stanju da rešimo, kao politički pojam za nedostatak vlastite politike, kao nadomešćenje za sve što nismo u stanju sami da proizvedemo, ni da artikulišemo.

I to mi je poznato. Poznato mi je i to da će slediti pitanja o identitetu, kulturnom, naravno i pre svega, unutar globalizacije. Na šta će književni kritičar iz Tirane reći kako su se tiraži knjiga albanskih autora sveli na tri stotine primeraka. I sada smo tu. Toliki napori oko suvereniteta i nacionalne države, a toliko pražnjenje onoga što se podrazumeva pod kulturnim identitetom.

Usred starog hotela, koji još niko nije kupio, jer očigledno „vlasti“ ne mogu da se dogovore ko je kupac i ko će od toga da ima koristi.

Međutim, na razgovoru ima toliko upitanih očiju, i toliko želje da se čuje, a posebno mlade žene, vredne žene, lepe žene, kako bismo mogli, kako bi mogli da od „Daitija“ naprave svoj stalni prostor, da to bude kulturni centar u kome bi oni mogli, jer bi hteli da tu budu stalno, nema veze što je hladno, nema veze što ničeg nema, tako je lepo, tako se tu dobro osećaju, kao svoji. I onda sledi pitanje svih pitanja, a to je „mi smo samo umetnici“, nemamo pojma kako se to izvodi, dakle, kako se to što hoćemo uzima.

Kreneš sa jednim predlogom, ne može, nikoga to ne zanima ni u gradu, ni u državi, nema institucija koje bi im mogle pomoći, ovi što imaju para, e oni ih troše na druge stvari, sve je u njihovim rukama, i ako hoćeš da se zaposliš, moraš da platiš, sve moraš da platiš, mi smo sve same ovo očistile, dovlačile smo vodu iz one kafane preko puta, a bulevar je širok, da, u kofama, vodu.

Iako je u Tirani toplo, grejalo je sunce čitavog dana, ispred Opere su prolazila razna vozila sa međunarodnim natpisima, sve je interkontinentalno, i interevropsko, i evroatlantsko, takve su i marke automobila, ove mlade dame bile su promrzle i veoma umorne. Prošle su kroz ogroman napor da naprave ono što su htele, u jednom času.

Mogu li to nastaviti. Razgovor se kretao između nabrajanja argumenata zašto je to nemoguće, i ambicije, uprkos svemu, da se od „Daitija“ napravi kulturni centar.

„Ja sam Albanac“, rekao je dečko koji prodaje olovke u kafani ispred Opere dok je prolazio autobus na kome piše „Evropske telekomunikacije“.

„Ma rade samo za sebe, ništa ih ne zanima kako mi živimo“, rekao mi je isti taksista, Kristo, dok me je vozio nazad, na aerodrom. „Sve što je bilo kakvo opšte dobro njima je potpuno strano. Te ovce što vidite, tu i tamo, to je preostalo, pljačka, gospođo, pljačka.“



 
Član
Učlanjen(a)
19.01.2010
Poruka
684
Crvendać, odakle ti ovoliko tekstova o Albaniji kao destinaciji...Neverovatno...
Bio sam tamo 2007, ima svega i svačega od nemila do nedraga... Moram naći negde i moje fotke bunkera ima ih "bilion" teško je to ukloniti...
Tirana-Drač spojeno 30 km nazovi autouta sa naseljem levo i desno do oko kilometar...
Divlja gradnja kao dobar dan...
Stari religiozni objekti ne postoje (izuzev đžamije iz "turskog" doba u centu Tirane), sve ih je porušio ili prepakovao Enver Hođža, novi niču svakodnevno...
Noćni život...Diskutabilna priča, spram onog što mi podrazumevamo u turističkoj ponudi jednog grada...
Picerije i italijanski restorani odlični...
Teletina prava, bez hemije, sa visoravni hranjena samo travom...
Jako čudna zemlja i ljudi...Previše dugo izolovani i "odsečeni" od sveta...
I najvažnije ima vrlo malo ispod 20% sličnosti sa Kosovom...
Doduše govorim o Tirani i Draču, kako je na prokletijama ne mogu da kažem...
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Našla sam na sajtu B92, kao i gomilu drugih stvari. Trudim se... :) Ako nađeš svoje sličice, bilo bi lepo da ih postaviš ovde kao dopunu. :)
 
Natrag
Top