The Who

The Who

The Who1969.jpg

TKO? Konkretno, četvero ljudi - gitarist Pete Townshend, pjevač Roger Daltrey, bubnjar Keith Moon i basist John Enwistle. Eto tko.

Grupa The Who je pod tim imenom nastala 1964, nakon raspada nekoliko bendova iz kojih su potekli njeni članovi. Nakon početnih dvojbi oko vlastitog identiteta i stila (neko vrijeme je to bio surf-rock), razvijaju osobit R&B stil, izgrađen oko Townshendove ritam gitare (poznata "vjetrenjača", tj. kruženje desnom rukom je njegov izum, bez obzira što vam neki punkeri tvrdili), koja je tako ostavila Moonu i Daltreyu puno prostora za eksperimentiranje (da ne spominjemo kreveljenje pred kamerama), što je bilo suprotno tradiciji rocka, gdje osnovicu čine upravo bas i bubnjevi, dok je mirni i na pozornici neprimjetni basist Enwistle funkcionirao kao "oko oluje".

Nakon incidenta u klubu Marquee, gdje je u naletu bijesa Townshend razbio svoju gitaru, grupa dobiva neočekivan publicitet i stvara se prva tvrda jezgra fanova. Ipak, nedugo nakon toga, pod utjecajem menadžera Petea Meadena, Tho Who mijenjaju ime u High Numbers i izdaju R&B singl čiji je podbačaj doveo do razlaza sa Meadenom. Novi menadžeri pogurali su i nove ideje, tako da grupa vraća svoje izvorno ime i razvija osobit imidž (Townshendova majica s metom), kao i glazbu pod utjecajem R&B-a, soula i Motownove produkcije (Motown je poznata izdavačka kuća, čiji su glazbenici presudno utjecali na scenu šezdesetih, ali i kasnije). 1964. grupa potpisuje ugovor za kuću Decca, nakon čega izdaje vrlo uspješni singl "I can't explain" (1965). Uspjehu singla pomogli su i nastupi na televiziji, te ponovljeno razbijanje opreme koje postaje njihov zaštitni znak (Roger Waters iz Pink Floyda, inače bliskih prijatelja The Who, je izjavio da su Townshend i Moon razbijanje usavršili do umjetnosti). Uspješni su bili i singlovi "Anyway, Anyhow, Anywhere" te njihov "signature single" - "My Generation" (poznata rečenica Hope I die before I get old), kojeg je slijedio album istog imena. Početkom 1966. "Substitute" je ponovio uspjeh svojih prethodnika.

Nakon manjih promjena u menadžmentu, dolazi i do promjena u glazbi, Townshendove progresivne ideje od pop singlova stvaraju mini opere ("Substitute"). Album "A Quick One" ponovio je prošle uspjehe, ali je u SAD-u prošao nezapaženo dok nije 1967. izašao pod imenom "Happy Jack". Najveći uspjeh do tada ostvaren je sa "The Who Sell Out", konceptualnim albumom koji je osmišljen kao radio prijenos (pauze između pjesama su bile reklame). Tim albumom i hitom "I Can See for Miles" The Who se konačno probijaju i u Americi. Iste godine su nastupili na festivalu u Montereyu. Bizarni singl "Dogs" (1968.) najavio je najznačajnije ostvarenje grupe, album (i kasnije film) "Tommy", rock operu o gluhom, nijemom i slijepom mladiću sa darom za fliper (!), koji postaje vođa pseudoreligijskog kulta (!!). Bizarno, zar ne? Kakogod, uspjeh "Tommyja" je iznenadio sve, pa i Townshenda, koji se suočio sa problemom - kako nastaviti takav uspjeh? Odgovor je bio - koncertnim albumom. "The Who Live At Leeds" možda nije bio toliki komercijalni uspjeh, ali se i danas smatra jednim od najboljih koncertnih albuma uopće (kao i "Made In Japan" Deep Purplea, koji nemaju veze sa ovom pričom, ali je album definitivno vrijedan spomena).

Nakon neuspješne realizacije SF-opere "Lighthouse" (ostatak grupe nije bio toliko oduševljen idejom), Townshend doživljava živčani slom. Ipak, oporavak je bio brz i The Who se vraćaju s albumom "Who's Next", koji je bio sastavljen od dijelova napuštenog Townshendovog projekta. Promjene u zvuku, nastale upotrebom sintesajzera i elektronike, nisu prošle nezapaženo, kao ni album, koji je grupu u svakom pogledu uveo u sedamdesete. Pjesma "Won't Get Fooled Again" danas se smatra jednom od najboljih rock pjesama uopće (pitajte Slasha i Davida Gilmoura ako ne vjerujete kritičarima). To što se Townshendovo ime ovdje spominje češće nego ime grupe nije slučajno, jer su upravo Townshendove ambiciozne ideje gurale grupu u nove, katkad vrlo neobične projekte, pa tako 1972. izdaju još jednu rock operu, "Quadrophenia", portret već zamrlog londonskog "mod" pokreta. 1973. ostatak grupe nije tako oduševljeno prihvaćao inovacije, već je inzistirao da stil ostane u granicama hard-rocka, čitaj glasan, sa macho tekstovima i usmjeren na mlađu publiku. Ipak, nakon toga The Who (čitaj Townshend) izdaju "Who Came First", zbirku pjesama i demo snimki posvećenih njegovom guruu Meher Babi (u to su vrijeme gotovo svi imali kojekakve gurue, od Lennona do Donovana). Tu je grupa i izvana počela pokazivati znakove raspadanja. Enwistle, frustriran zbog podređene uloge u projektima, započinje paralelnu solo karijeru, a kasnije će isto napraviti i Daltrey. Raspadu je pomogao i Townshendov alkoholizam, kao i Moonove sklonosti prema kemijskim supstancama.

Mirovanje grupe prekida se 1975. albumom "The Who By Numbers", koji je prošao vrlo dobro, kao i turneja, usprkos činjenici da je bio Townshendov poligon za izbacivanje frustracija. Trogodišnje mirovanje, tijekom koje se pojavio punk pokret, završeno je albumom "Who Are You", koji usprkos očekivanjima nije donio odgovor na punk, nego je išao "uz dlaku" tadašnjem tržištu i predstavljao dotad najdublji prodor grupe u progresivni rock. Surprise, surprise, album je, opet usprkos očekivanjima, zasjeo na vrhove top lista. Trijumfalni povratak postao je tragedija 7. rujna 1978. smrću Keitha Moona predoziranjem. Iako su kasnije tvrdili da je to predstavljalo kraj grupe, s novim članovima The Who kreće na turneju, ususret novoj tragediji. 3. prosinca 1979. na koncertu u Cincinnatiju 11 obožavatelja je pregaženo u stampedu za sjedeća mjesta. Ironično, članovi grupe su to saznali tek poslije koncerta, ali su usprkos tome došli na udar javnosti. Nevolja uvijek slijedi nevolju; Townshend postaje ovisan o heroinu i kokainu te 1981. zamalo umire od predoziranja. Međutim, iste godine izlazi album "Face Dances", koji je dobio podijeljene kritike, ali se dobro prodavao, kao da je publika bila sretna što su The Who bilo što izdali. Iduće godine izdaju "It's Hard" i najavljuju oproštajnu turneju, koja je završila live albumom "Who's Last" (1984).

Solo karijere članova grupe, osim Townsendove, koji je sve češće surađivao sa Davidom Gilmourom iz Pink Floyda, su se pokazale vrlo neuspješnima. Nakon okupljanja na Live Aidu 1985. i koncerta 1989, The Who se ponovno okupljaju i kreću na turneju, koja je ocijenjena kao pokušaj zgrtanja lake love (objavljen je i live album, "Join Together"). Takva se tradicija nastavila, a The Who se tu i tamo okupe i danas, pojačani Davidom Gilmourom, koji svira Townshendove dionice, dok se Pete zabavlja sa akustičnom gitarom. Basist Enwistle je preminuo 2003. godine, tako da se čini da dugogodišnja karijera ovog dinosaura ipak ide svom odavno zasluženom kraju.

DISKOGRAFIJA

My Generation - 1965
A Quick One - 1966
The Who Sell Out - 1967
Direct Hits (compilation) - 1968
Tommy - 1969
Live At Leeds - 1970
Who's Next - 1971
Meaty, Beaty, Big & Bouncy (compilation) - 1971
Quadrophenia - 1973
Odds & Sods - 1974
Tommy (OST) - 1975
The Who By Numbers - 1975
Who Are You - 1978
The Kids Are Alright (part live) - 1979
Face Dances - 1981
It's Hard - 1982
Who's Last (live on 1982 farwell tour) - 1984
Join Together (live) - 1990
Live At The Isle Of Wight Festival 1970 - 1996
BBC Sessions - 2000

Izvor: Zid.hr

Hvala svima!

Out in the Street