Beogradske priče

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Srbija nije Sibir

Beogradske dame i varoška moda na razmeđi 19. i 20. veka umele da zbune čak i Francuze

175af7.jpg


DOLAZEĆI u Beograd na kraju 19. i pogotovo tokom prvih decenija 20. veka mnogi francuski intelektualci ostajali su zbunjeni. Iako su posedovali određena znanja o našem podneblju koja su bila veća nego kod prosečnog građanina Francuske, ipak nisu raspolagali sa dovoljno informacija o običajima i životu u ovom gradu.

O ovome govorimo sa dr Aleksandrom Kolaković, koja ovaj fenomen razlaže u knjizi "Susret sa Beogradom". Do sada smo analizirali način na koji su Francuzi doživljavali gradske ambijente, međutim, utisak koji su na njih ostavljale beogradske dame očito je bio vredan zasebne priče i - vrlo upečatljiv.

VRAGOLASTE I NASMEJANE

ODAVNO nije tajna da su žene jedno od najlepših obeležja Beograda, a da njihova lepota ovaj grad čini posebnim. Međutim, nije to tekovina novih, modernih vremena, već se ponos Beograđana na njihove dame proteže još iz davnih dana.

Među onima koji su svedočili tome bili su francuski diplomati koji su službovali u našem gradu, ili su makar gostovali u njemu.

Dr Kolaković posebno citira Albera Malea, koji je u Beogradu krajem 19. veka proveo neprekidno dve godine. Po obrazovanju istoričar i diplomata širokog obrazovanja i raskošnog životnog iskustva, svakako je imao rafiniran ukus.

- Prilikom proslava i balova osetio je potrebu da proveri obrazovanost mladih Srpkinja - objašnjava dr Kolaković. -Dolazile su na zabave "Džokej kluba" u toaletama iz Pariza. Pritom su govorile tečan francuski i čitale literaturu na tom jeziku. Ipak, Alber Male je bio katolik i konzervativac, pa ga je začudio izbor knjiga koje su tadašnje mlade Beograđanke čitale, kao što je, na primer, "Emil", "Dnevnik jedne žene" ili "Nova Eloiza". Njegovom oštrom oku i radoznalom umu nije promaklo ni da Beograđanke rado prihvataju novu modu pristiglu iz Pariza i drugih evropskih centara.

Novogodišnji bal 1893. godine na njega je ostavio još burniji utisak.

"One su beskrajno iznad naših, francuskih devojaka - mislim sa mondenske tačke gledišta", pisao je Male.

2c1f52.jpg


Francuski posmatrač govorio je kako se od devojaka sa njegovog podneblja "u takvim prilikama moglo izvući samo 'da' ili 'ne', ukoliko im niste rođak, brat ili drug iz detinjstva".

- One ovde jedva čekaju da ćaskaju, i to čine na sebi svojstven način; dva puta ženstvenije i, ako je moguće, dva puta radoznalije, koketnije, vragolastije, nasmejanije nego što to čine Francuskinje.

ORIGINALNI KOSTIMI

SVETSKI putnik Pol Labe, u službi Normandijskog geografskog društva, posebno je hvalio vrednoću Srpkinja u izradi ručnih radova i pripremi ukusnih jela. U isto vreme u francuskoj štampi izlaze njegov spis o Srbiji, kao i članak "Žene Balkana" Maril Markovič.

- Ovi autori uočavaju veliku razliku među srpskim ženama koje žive na selu i onih u gradu - dodaje dr Kolaković. - Žena iz grada se približava tipu žene na Zapadu. Time je i patrijarhalni element vezan za život žene u Srbiji sve više bledeo.

Tako Alfons Mize, koji boravi u Beogradu 1912. godine, posebno uočava "elegantne žene i lepe radnje, prosto, ali otmeno odelo i držanje oficira". Takođe, hvali lepotu originalnih kostima srpskih seljanki.

3708d6.jpg


- Diplomata Male, koji je bio i učitelj kralja Aleksandra Obrenovića, po sopstvenom priznanju kaže kako je pre dolaska u Beograd bio poprilična neznalica što se Srba tiče - zaključuje naša sagovornica. - Tek nakon čitanja dela Sen Rene Tajandijea "Srbija: Karađorđe i Miloš", shvatio je da je srpska istorija "lepa i vrlo uzbudljiva". Na kraju prve decenije 20. veka pravnik, geograf i etnolog Pol Labe nepoznavanje Srbije u svetu uporedio je sa nepoznavanjem Sibira.

PROMENA SLIKE

STUDIJA "Imaginarni Balkan" Marije Todorove ukazuje na to da se predstava o stanovnicima ovog podneblja kao primitivnim varvarima i nasilnicima zaokružila u prvoj deceniji 20. veka, a da su Srbi u središtu ove slike zbog događaja iz 1903. i 1914. godine.

- Ipak, u Francuskoj se slika menjala. Utisci o Beogradu i njegovim stanovnicima, a posebno o modernizaciji grada koje su ostavili Francuzi gosti srpske prestonice stvarali su nove poglede na Srbiju - kaže dr Kolaković. - Potom su utkani u savezništvo i ideju večitog prijateljstva dva naroda.

4ac3de.jpg


HOTEL "IMPERIJAL"

FRANCUZI su ostavili beleške i o izgledu gradskih hotela i restorana. Alber Male je tako opisao hotel "Imperijal", koji se nalazio u Ulici Vase Čarapića, pored Univerziteta. U njemu su odsedali ministri, državnici, profesori i novinari stranih listova.

- Isticao je kako ovaj hotel ima samo jedan sprat, ali je ipak bio zadovoljan smeštajem - kaže dr Kolaković. - Susedi su mu bili srpski ministri Stojan Ribarac i Živojin Veličković, kao i dopisnik engleskog lista "Standard".

Restoran, koji je bio smešten u dvorištu, prema Maleovom opisu, prepunom bagremova i golubova, pružao je "solidnu uslugu, sa skupim vinom osrednjeg kvaliteta". Stolovi su bili postavljeni na verande gde užasne freske dočaravaju aleje u parku, vodopade, statue i romantične ruševine.

(Novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Zašto Srbin neće u kelnere

Grad drmala "konobarska kriza", jer niko nije hteo da služi u kafani, a na Terazijama se nalazila jedino "Simina kafana" u kojoj su odsedali samo seljaci i "ladoleži"

1fec73.jpg


TERAZIJE su se do sredine 19. veka zvale Terazijski sokak, a takve su mu bile i odlike: retke kuće sa velikom baštom i voćnjakom; bunar levo od kuće, a štale, koševi i ambari na desnoj strani i iza kuće.

- Mnogi domaćin imao je konje i kola sa njihovom zapregom, a istaknutiji gazda konje i taljige... - počinje priču list "Vreme" u oktobru 1938. godine. - Sirotinja ni onda nije imala ništa... Karuca je bilo svega nekoliko u celom Beogradu.

"Sa ovakvim sokakom Beograd je postao prestonica i zamenio Kragujevac. Pri toj zameni povećan je broj za nekoliko fenjera u Beogradu, a Kragujevac je utonuo u gusti mrak i do 1855. godine imao je svega četiri fenjera..."

Ipak, za nekoliko decenija Terazije su postale ponos Beograda.

"Simina kafana"

NOVINARI tridesetih godina veoma umešno pišu reportaže i privlače pažnju široke publike. Opisuju grad i vreme koje je trajalo znatno pre njih, ostavljajući sećanja na vrlo dragocene slike i prizore. Tako novinar potpisan kao Sv. Šumarević kaže kako "danas na Terazijama ima dovoljno otmenih kafana, a pred njima (i u njima) sedi sam gospodin do gospodina (i dama do dame)...tako da čovek, prolaznik, pred svakim stolom skine kapu!"

- Ali, kad je ovdašnji centar Beograda bio samo sokak, Beograđanin je skidao svoj fes samo u bogomolji i pred sudom. I to je istorijska istina.

Vraćajući se ka opisu sredine 19. veka, hroničar pominje kao prvu, seljačku mehanu koja je osvanula na Terazijama "Siminu kafanu". Njeni gosti su bili isključivo seljaci.

Prvi list za zemljoradnike bio je "Čiča Srećkov list", a urednik mu je bio Atanasije Nikolić. Izlazio je 1847. i 1848. godine, a Nikolić je u njemu hvalio dobre i prekorevao loše domaćine. Kao loše posebno je imenovao seljake iz okoline grada, posetioce "Simine kafane", nazivajući ih "ladoležima".

Nekoliko godina kasnije, 1852, u listu "Šumadinka" autori takođe pišu kako "na Terazijama nije bilo nigde svratišta u kojem bi se moglo štagod otmeno popiti". Seljaci su i dalje bili gosti terazijskih kafana, pored kojih su trgovci i činovnici šetali, "žedni i suha grla"...

- Terazije i Gospodska ulica bile su bez dobrih kafana - sažaljivo piše "Šumadinka". (Gospodska je današnja Brankova ulica). Zna se kakva je živost nedeljom po ulicama... Svet vrvi na sve strane... Šetaju se bogati trgovci i činovnici, a i oni koji nemaju ni krajcera u džepu, jer u ta dva sokaka nigde nema gde bi čovek svratio da popije koju čašu vina ili piva, i s tim da se razladi i da opere gušu od prašine.

Današnja Ulica Gavrila Principa
23c311.jpg


Novinari očajavaju nad sudbinom starih Beograđana i kažu da su najzad prepušteni uživanju tek u Pivarskom sokaku. To je potom bila Bosanska ulica koja danas nosi ime po Gavrilu Principu. Tamo je bila pivara, kao i kupališna bašta. Pored muzike, "u njima se često čula zveka čaša".

"Ovde kelneri nikoga ne trpe da sedi, i obraćaju se odmah gostima", pišu novinari pokazajući konobarsku netrpeljivost prema gostima koji ne prave ceh.

"Ugostiteljska" kriza

PRAVI problem sa prvim kafanama, a uz ova dva mesta autor pominje i "Staro zdanje" odnosno Hotel "Kod jelena", bio je u tome što niko od Srba nije hteo u konobare.

- Otvaranje prvih triju otmenih javnih lokala uzdrmala je u samom početku takozvana kelnerska kriza. U to vreme Srbin i Srbijanac nije nikako hteo da ide u kelnere i da služi kafanske goste. Druga je to služba, kada kršan momak, inače siromah, pogodi kod nekog domaćina, pa ga služi, bilo u varoši, bilo u selu... Služeći ga upoznaje se i sa domaćinom i sa njegovom porodicom, te tako cela služba nimalo ne ponižava jer je srodnička i bratska...

A kafana je "svratište svih i svakoga".

- Zasedne nepoznat čovek, pa udari rukom o kafanski sto i traži s pravom da se posluži. S ozbiljnim ljudima još bi se nekako izašlo na kraj, ali u Beogradu ima dosta štucera ili kicoša...

317212.jpg


Termin "kicoš" koji je do danas očuvan u ono vreme je obeležavao čoveka koji nosi bič, po ondašnjoj modi. "Njime udaraju o kafanske astale i nadmeno poručuju", pisali su hroničari, imajući razumevanje za Beograđane koji nisu hteli u konobare.

Tako su prvi kelneri otmenih kafana u gradu bili stranci. Preko njih se najviše poručivalo na nemačkom jeziku, a u "Zdanju ne može čovek da ruča ili večera ako ne zna nemački".

Dabome, i to vreme je prošlo, ali je vredno setiti se da je nekada i ovako bilo u varoši.

AMBIJENT

OPISUJUĆI nesrećnog, zaljubljenog i doteranog momka, novinar "Vremena" uvodi nas u ambijent Beograda onog doba. Pedesetih godina 19. veka, pisac pominje mladića u uglednoj kafani.

- Za kicošev sto stiže poručeni "sajtlik" crnog vina a pored flaše svetli sveća "sa stakletom okolo". Traga za damom sa kojom se upoznao na jednom otmenom balu "Kod jelena". Igrali su najnovije valcere, polke, kadrile... Bio je pažljiv i pazio je da joj slučajno u igri ne otšpenadla krogi na suknji, pozadi, ispod struka.

(Novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ko je bila baba Višnja?

1d43cc200625762b9.jpg


Jedno sramno priznanje: Zamišljala sam, a isto tako i mnogi ljudi koje sam pitala, da je na Vračaru pre nekoliko decenija živela neka divna bakica koja je nesebično delila deci kolače (sa višnjama), mačkama mleko a radoznalim prolaznicima pokoju životnu lekciju, jednostavnu i prosvetljujuću, kako to samo umeju bake čiji je um ostao britak. Onda je umrla a stanovnici ulice koja povezuje Krunsku i Makenzijevu odlučili su da naprave peticiju i zamole gradske vlasti da odaju počast komšinici koja je promenila živote mnogih. Tako nastade Baba Višnjina ulica.

Sve je ovo, naravno, izmišljotina. Ispostavlja se da je vračarska ulica ovaj naziv dobila 1. januara 1900. godine, po ženi koja je rodila začetnika jedne od najmoćnojih vladarskih loza u istoriji Srbije.

239d02bd7ef645b51.jpg


Višnja Urošević rođena je u Donjoj Trepči, negde u drugoj polovini XVIII veka. O njenom životu ne znamo mnogo i kako to najčešće biva, tačke možemo povezati tek onda kada se njeno ime vezuje za muškarca. Njen prvi muž zvao se Obren Martinović, sa kojim je Višnja imala troje dece: Stanu, Jakovai Milana. U ovo doba običaj još nalaže da se prezime potomaka izvodi iz očevog imena. Pogađate - Stana, Jakov i Milan su prvi Obrenovići, o kojima ćemo tek naslutiti čitajući udžbenike iz istorije. Njihov otac nije dugo poživeo i Višnja, još mlada, se nakon njegove smrti ponovo udala za čoveka po imenu Teodor Mihajlović. Ovaj brak će takođe iznedriti troje dece, Miloša, Jovana i Jevrema. Braća Teodorović (ili samo Miloš, po nekim navodima) će tokom života biti prilično bliski sa svojom polubraćom, a kasnije čak i preuzeti njihovo prezime. Tako je skovano prepoznatljivo ime - najstariji od trojice braće, Miloš Teodorović Obrenović, postaće vojvoda, zatim vrhovni vožd i knez, vladar Srbije.

33b5c3175584ef87c.jpg


Višnjin drugi muž je takođe umro mnogo pre vremena tako da se ostatak porodice našao u velikoj neprilici, izjeden siromaštvom. Ova nevolja je, međutim, dovela do toga da Višnja okuplja svoje sinove i sa njima se seli kod Jakova Obrenovića, sina iz prvog braka, zbog čega polubraća bivaju ujedinjena. Milan će za vreme Prvog srpskog ustanka postati vojvoda, Jovan i Jevrem će nositi niz državnih činova dok će do današnjih dana ostati poznati kao gospodari, čija imena nose dve ulice na Dorćolu. Sve njih je vaspitala ista žena koja je, pod nesrećnim okolnostima, svoju roditeljsku ulogu uglavnom igrala sama.

Ne možemo da znamo kakav je bio karakter, držanje, intelekt ili narav Višnje Urošević, no očigledno je da je imala veoma posebnih sposobnosti. Umrla je ne znajući da je rodonačelnica loze koja će vladati skoro čitav vek - tek nekoliko meseci nakon što je umrla, 1817. godine, njen sin Miloš postao je knez Srbije.

(011Info.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Znate li gde je Dom za s uma sišavše?

900x600_Doktorova_kula_Beograd58a5221e64ed8be3.jpg

Autor fotografije: SANU

Sumnjam da se o tome često razmišlja, ili govori, no surov i nehuman tretman psihički obolelih ljudi nam je istorijski mnogo bliže nego što bismo smeli da priznamo. Ono čime, sa druge strane, možemo da se pohvalimo jeste činjenica a je prva psihijatrisjka bolnica na Balkanu nikla u Beogradu.

Zdanje u kome je bila smeštena i dalje postoji i koristi se, a u posebnim prilikama kao što je Noć muzeja je otvoreno i za posete. Ako ste već svraćali u Doktorovu kulu, koja se nalazi u Kneza Miloša br. 103, mogli ste da vidite da je deo enterijera i dalje u stanju nalik izvornom, što će reći - sredina XIX veka. Zgradu je podigao lični lekar Miloša Obrenovića, doktor Vito Romita. Prošle su decenije i zdanje je promenilo nekoliko vlasnika da bi je na kraju nasledio knez Mihajlo Obrenović i 1861. godine joj dao namenu koja će trajati do danas, a što se u datom vremenu zvanično zvalo "Dom za s uma sišavše".

zavod_za_zastitu_spomenika6ae75175fdaafa6d.jpg

Foto: Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda - unutrašnjost Doktorove kule

Revolucija doktora Laze

U avgustu iste godine zabeležen je i prvi pacijent, za koga se po pojedinim izvorima tvrdi da je bila žena po imenu Kata Radmanova. Uzrok njenog psihičkog rastrojstva se ne može sa sigurnošću utvrditi, ali se informacije do kojih se može doći svode na tužnu istoriju u kojoj je ostala udovica, nakon čega je bila primorana na neku vrstu prostitucije, za šta je odgovarala pred sudom koji joj je, navodno, odredio kaznu bičevanjem. Posledice ogromnog, lančanog stresa učinile su Katu prvom pacijentkinjom Doktorove kule. U narednih nekoliko godine broj pacijenata se povećao na nekoliko desetina, o čemu se nije vodilo previše računa. Bilo je važno da su pacijenti podeljeni na muškarce i žene, a zatim i na mirne i uznemirene. Ako ste se našli ovde u Noći muzeja, mogli ste da vidite i lekarske zapisnike sa dijagnozama sa kraja XIX, od "govoruće apatije" do "totalne zaprepašćenosti". Prvi pravi izveštaj, sa istorijom bolesti pacijenta, pojavljuje se 1880. godine kada u istoriju srpske medicine ulazi doktor Laza Lazarević. Time, stidljivo, počinje i ozbiljniji i posvećenji rad sa pacijentima, koji tek deceniju ili dve ranije neretko držani vezani, a terapija za smirenje je bila sprovođena i svojevrsnim motkama. Onoliko znanja i stručnosti koliko je Laza uspeo da dovede u srpsku psihijatriju za svojih skromnih 39 godina života, a deset u medicini, bilo je dovoljno da ova ustanova danas nosi njegovo ime.

L._K_._Lazarevic_1891_Th_._Mayerhofer_13b606fbe3ab92151.png


Interesantno je da je Lazarević jedan deo života proveo i živeći na spratu iste zgrade, dok je poslednje godine proveo u svojoj kući u Hilandarskoj ulici. Još jedan znameniti stanovnik Doktorove kule bio je i pisac (i političar) Petar Kočić. Njegova uloga u Domu bila je, međutim, drugačija, budući da je nakon smrti svog sina počeo da pokazuje prve znake "duševnog rastrojstva". Kako izveštaji navode, na ovaj korak se manje ili više odlučio samovoljno. Prvo svetski rat je već bio u jeku, a "Dom za s uma sišavše" niko nije želeo da uznemirava. Paradoksalno, tokom čitavog rata psihijatrijska bolnica u Beogradu je bila, na svoj način, čudna oaza mira.

Autor: Vanja Mlađenović
Izvor: 011info.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kraljevski dvor, izgubljeno blago Beograda

15c84f35f3c16e7ce.jpg


Ono što danas zovemo Skupštinom grada i predsedništvom Srbije nekada je bio velelepni kraljevski kompleks, okružen vrtom, malim jezerom, lalama i skulpturama, dok se unutar zidina nalazio raskošni svet kakav smo viđali isprva u crtanim filmovima, a zatim na ekskurzijama, istražujući Versaj ili Šenbrun.

Najstariji član ove grandiozne skupine je Stari dvor, koji je počeo da se gradi početkom 1881. godine, kako bi se u njega uselili kralj Milan Obrenović, njegova supruga Natalija i sin Aleksandar. Bio je ovo dvorac kakav smo naučili da zamišljamo kada su nam čitali prve bajke: okružen ogradom od kitnjastog, kovanog gvožđa, a zatim i uređenim vrtom, sa brojnim statuama, karijatidama i stubovima koji pridržavaju balkone, pozlaćena prozorska okna i ograde na velelepnom stepeništu, stakleno predvorje i sala za balove sa žutim zidovima i velikim lusterima od venecijanskog stakla. Enterijer opremljen stilskim nameštajem u duhu renesanse i rokokoa, muzički paviljon, zimska bašta u staklu, džinovka biblioteka sa preko deset hiljada razičitih naslova. Zanimljivo je da je projekat bio delo Aleksandra Bugarskog, koji je projektovao i Narodno pozorište. U dvorištu se nalazila i mala kapela, koja će sa dolaskom komunizma biti sravnjena sa zemljom.

27f3a4028fb8529d5.jpg


Ruševine Majskog prevrata
Uz dvor se nalazio najstariji deo kraljevskog zdanja - kuća Stojana Simića, političara, trgovca i biznismena svog vremena. On ju je podigao tridesetih godina XIX veka, kada je Terazijsko brdo još bilo daleko od gradske vreve i trinaest godina kasnije je prodao kraljevskoj porodici.

Manje pretenciozna i udobnija, ali jednako raskošna kao Stari dvor, vila u engleskom stilu je bila omiljeno prebivalište Milanovog naslednika Aleksandra i njegove supruge Drage. Paradoksalno, par je upravo ovde i ubijen maja 1903. godine, iako je kuća Stojana Simića bila povezana podzemnim prolazima sa ruskim poslanstvom. Saterani u ćošak, Draga i Aleksandar nisu uspeli da pobegnu, već su pronađeni iza jednih skrivenih vrata u spavaćoj sobi, gde su i streljani. Kada je suparnička dinastija Karađorđević preuzela vlast, čitava zgrada je porušena kako ne bi podsećala na tragični događaj.

398983f15297ae3fa.jpg


Tako dolazimo do najmlađeg dela slagalice koje će godinama kasnije nostalgičari nazivati "srpskim Versajem". Novi dvor, danas Predsedništvo Srbije, niče 1911. godine kao dvor kralja Petra I Karađorđevića. Kralj Petar je, međutim, prevashodno živeo u vili na Senjaku, dok je dvor, sa svojih 60-tak soba, ostao kao kitnjasti odraz prefinjenog ukusa i moći vladajuće dinastije. U desetine soba spadala su tri velika, glavna salona, devet radnih kabineta, pet kupatila. Impozatan broj prostorija, međutim, nije ono što nas zanima. Uređenje enterijera je poveren najboljim stručnjacima, a zidovi su bili ukrašeni delima Sezana, Van Goga, Gogena, a kasnije i domaćih umetnika, od Petra Lubarde, Save Šumanovića do srednjevekovnih fresaka donetih iz manastira sa Kosova i Metohije, gde preovladavaju likovi iz dinastije Nemanjića. Umetnički radovi na zodovima se nisu gomilali nasumično. Postavka je bola pažljivo osmišljena kako bi pokazala svu raskoš srpske istorije slikarstva. Međutim, i Novi dvor je prošao kroz ratove i prevrate koji su ga ostavili okrnjenog i siromašnijeg za mnoga vredna dela. Nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. godine, objekat je zvanično pretvoren u muzej. Iako mu je danas vraćena politička uloga, otvoren je i za turističke posete. To znači da ćete imati prliku da vidite kako zgrada izgleda nakon što je pripadala nekolicini različitih vlada, službi, predsednika, tehnički - i nekolicini država. Što daje implicira da pretrpela nebrojeno mnogo promena i da je malo toga ostalo verno njenom izvornom izgledu.

4c70a27e381317693.jpg


Kada se radi o vrtu - on je ponovo nikao tek pre nekoliko godina, kada je između Starog i Novog dvora posađena fontana nalik na onu koja je tu stajala skoro vek ranije. U istom maniru je posađeno i cveće i travnjak sa klupicama na kojima danas možete da odmorite šetajući se potezom Slavija - Trg republike, od skora - sa pogledom na spomenik ruskog cara Nikolaja II.

Vanja Mlađenović
(011info.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ružica: Crkva sa pogledom na rat

1784cac85ffd04b57.jpg


Hram rođenja presvete Bogorodice, crkva Ružica, smatra se jednom od najstarijih beogradskih crkava, iako nije poznato kada je tačno napravljena, niti ko ju je sagradio. Ipak, zapisi koji postoje dovoljni su da zaključimo da je imala vrlo burnu istoriju. Ova mala crkva, obrasla u puzavicu i ruže, nalazi se ispod Zindan-kapije, u severnoistočnom podgrađu Beogradske tvrđave.

27218ab50173df167.jpg


Prvo pominjanje crkve pod imenom Ružica sreće se u biografiji despota Stefana Lazarevića. Crkva Ružica iz ovog vremena srušena je 1521. godine pri turskom osvajanju Beograda. Nakon oslobođenja od Turaka crkva je obnovljena i u njoj su se opet vršila bogosluženja. Međutim, tokom 18. veka prestala je da bude u funkciji crkve – služila je kao barutni magacin. Konačno, u drugoj polovini 19. veka, tačnije 1867. godine kada su Srbi preuzeli tvrđavu, ponovo je pretvorena u crkvu – ovog puta vojno svetilište. Tada je podignut zvonik i dograđena je oltarska apsida.

Tokom Prvog svetskog rata crkva Ružica je ponovo srušena, da bi krajem 1925, za samo godinu dana, bila opet obnovljena, kada je i poprimila današnji izgled. Prilikom poslednje obnove crkve napravljene su zanimljive skulpture koje se danas nalaze na ulazu. U pritanju su statue dva srpska vojnika, izlivene od topovskih čaura: srednjovektovnog kopljanika cara Dušana i pešadinca iz Prvog svetskog rata. Radovi na obnovi crkve Ružice nastavljeni su i posle rata – popravljen je vodovod i podignuta kapija kod oltara. Najveći radovi pak vršeni su tokom 1937. godine kada je izgrađena kapela Svete Petke, trem i crkveni dom, koji je uništen tokom bombardovanja Beograda u Drugom svetskom ratu. Konačno, 1965. godine stavljena je pod zaštitu države.

3f65617eafcf35a97.jpg


Unutrašnjost ove male kalemegdanske crkve ukrašena je ikonostasom koji je izradio Kosta Todorović, a oslikao ga je slikar i kaluđer Rafailo Momčilović. Ikonostas uglavnom prikazuje scene iz života Bogorodice, ali se mogu videti i portreti Aleksandra Karađorđevića, Nikole Pašića i drugih savremenika koji su delo ruskog slikara Andreja Bicenka. Zanimljivo je da se u crkvi svojevremeno nalazilo i šest ikona prenetih iz logora Nador u Africi, ali su sačuvane samo dve.

Crkva Ružica često se pominje kao jedna od najneobičnijih crkvi na svetu. Ovaj epitet dobila je zahvaljujući nesvakidašnjem polijeleju – izrađenom od delova oružja. Naime, u crkvi Ružici nalazi se veliki mensingani luster, napravljen od austrougarskih granata i pištoljskih i puščanih metaka kojima je rušena u Velikom ratu, dodatno ukrašenim srpskim oficirskim sabljama iz tog perioda. Ovaj jedinstveni crkveni luster izradili su stručnjaci Vojnog zavoda iz Kragujevca, sa idejom da će svetlost i vosak sveća koji neprekidno kaplje na oružje uspeti da prenesu poruku da takvo bezumlje kakav je bio Prvi svetski rat ne sme da se ponovi.

41ddf15848f898f4a.jpg


U prvoj godini tog Velikog bezumlja na Beograd je poslato nebrojeno granata. Prema nekim podacima, 5. oktobra 1915. godine, kada je bombardovanje kulminiralo, na prestonicu je palo 30 hiljada granata. Jedna od njih – granata od 402 milimetara koja se danas nalazi u Vojnom muzeju u Beogradu – zarila se u zidine Beogradske tvrđave iznad same crkve Ružice. Da je ova razorna granata eksplodirala, bili bi sravnjeni sa zemljom i crkva i zidine i kula iznad nje. To se, međutim, nije desilo, te je pukovnik Miloš Obradović, komandant artiljerijsko-tehničkog zavoda, dobio zadatak da ukloni granatu. Reč je o granati koja je bila napunjena sa 96 kilograma trotila, sa košuljicom teškom 900 kilograma. Posle pažljive akcije pukovnika Obradovića i njegovog tima, granata je uklonjena, a Crkva Ružica i tvrđava iznad nje ponovo su postale bezbedne.

Tog kobnog oktobra 1915. godine za veliki broj branilaca Beograda – od kojih su na prvoj liniji odbrane prestonice bili delovi 10. i 7. puka, ostaci Sremskog odreda i ostaci Žandarmerijskog odreda – ovo sveto mesto, međutim, nije bilo bezbedno. Bilo je mesto odakle se polazi u smrt.

Pre nego što su se spustili u rovove pored Save i Dunava, odakle su se junački borili sa mnogobrojnijim Austrougarima, beogradski branioci pričestili su se, mnogi poslednji put, u crkvi Ružici. Nakon tri dana odbrane, Beograd je pao, ali je poneo orden Legije časti, kao jedan od ukupno pet gradova na svetu (od toga samo dva izvan Francuske) sa ovakvim priznanjem. Mnogi od beogradskih branilaca koji su zaslužni za ovo priznanje danas počivaju svega nekoliko desetina metara od crkve Ružice, u spomenik kosturnici u Jakšićevoj kuli.

Ina Borenović
(011info.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Novobeogradska misterija brojeva: Ko je, kada i zašto ciframa bez reda "krstio" Blokove?

15717f641db0428c6.jpg


Geometrija, integralni račun i viša matematika padaju ničice, i nevoljno priznaju poraz pred pitanjem kako su blokovi na Novom Beogradu numerisani. Gde leži veza između Bloka 50 i onog označenog cifrom 6, i zašto su jedan pored drugog? Otkud 44 i 45 naspram 70 i 71, gde je nestao Blok 27 i ko ih je uopšte nazvao blokovima?

Mnogi se došljak u "grad svetla, sunca i budućnosti", kako je nekada nazivan Novi Beograd, neiskusno koračajući bez mape nekadašnjom močvarom, pošteno namučio tražeći pravu adresu. Urbana legenda kaže da su mnogi, ne želeći da traže put nazad i nastave agoniju tumačenja brojeva blokova, odlučili da tu i ostanu i započnu novi život.

2d021704d3c09ac78.jpg


Od svinjske plaže do blokova

A sve je počelo davne 1948. Optimizam posleratnog Beograda bodrio je duh 33.000 omladinaca u radnim brigadama, a njihova leđa, znoj i drugarstvo podigli su, uz prekide nastale zbog ekonomskih problema, ovaj "grad u gradu".

Pre toga Novi Beograd je bio močvara koju je Sava često plavila. Uz samu obalu, na potezu od današnjeg Sava centra, do Brankovog mosta nalazilo se "divlje" naselje. S druge strane, na rubu Zemuna oko sadašnjeg hotela Jugoslavija, bilo je nešto kuća, na koje se nadovezivalo Novo naselje (stari aerodom) u blizini Bežanije i selo Bežanija. Sve zajedno, tu je živelo oko 2.500 duša.

3d922215134f0b919.jpg


Kroz tadašnji rit prolazili su samo put do Zemuna i pruga koju su još 1884. godine izgradili Austrijanci.

A onda se promenilo sve. Mladi proleteri su, ne štedeći sebe, neumorno radili i na kraju od Svinjske plaža načinili današnje "Blokove".

Logičan početak

Imenovanje je započeo sa Blokom 1 iliti popularnom Fontanom. Praksa imenovanja pratila je logičan sled i svaki naredni blok dobijao je cifru više sve do broja 8. I tu kreće čitava zavrzlama.

Kako je išla dalja numeracija, nije poznato sa sigurnošću. Čak i oni koji su učestvovali u celoj priči od početka, u sećanju nisu zadržali tačno koja je logika primenjivana prilikom dodele brojeva. Tako su nastali različiti zaključci i teorije koje su nastale kao mešavina želja, činjenica i mašte.

4c43c7c6b38e0a622.jpg


Bez sigurnog odgovora

Među žiteljima Novog Beograda ima onih koji veruju da su blokovi od 9 do 15 zatim postavljeni uz Dunav, pošto je nakon završetka Bloka 8, izgradnja nastavljena u tom delu grada. Činjenicu da postoje blokovi 9A, 9B, ... objašnjavaju time da su radovi na njima stajali pa nastavljani.

Ovom logikom se objašnjava da su dalje brojevi išli od Ušća, pored Save i dalje do Starog železničkog mosta, i da su pravilo lepljenja brojeva neimari pratili sve do Bloka 43.

A na dalje... E, to dalje baš i ne objašnjavaju najbolje, ali priznaju da Blok 72 u potpunosti odudara od svake logike numeracije. Većinu stvari dalje objašnjavaju time da su haos u celu priču uneli oni koji su neplanski gradili nove blokove od osamdesetih godina prošlog veka, pa na ovamo.

Postoji i drugo gledište po kome su ulice dobijale imena značajnih ljudi iz zemalja članica pokreta Nesvrstani, a sami blokovi brojeve po nekim, uglavnom nama nepoznatim, datumima vezanim za te ljude.

Fakta iz bloka

- Jednocifreni blokovi su najstariji.

- Brojevi blokova su sve veći kako se kreće ka Zemunu.

- Na Tošin bunar izbija Blok 4.

- Paviljoni su 7 i 8, Retenzija Blok 9.

- Od Starog merkatora ka Ušću počinju dvocifreni brojevi: 11, 12, pa 10, zatim 13, 14, 15, 16.

- Staro sajmište su Blokovi 17 i 18, Sava centar je u Bloku 19, a preko puta su: 21, 22, 23... redom do 32 (nedostaje blok 27).

- Blok 31 je tačno preko puta Opštine, a zatim se ka Tošinom bunaru uz jednocifrene dalje, bez nekog jasnog reda, ređaju: 33, 34 i 37, 38. Preko pruge su Blokovi 41, 42, 43...

- Na Bežanijskoj kosi su 57 i 57A, a nekadašnja Svinjska plaža isparcelisana je redom: 61, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 68. Međutim, tu „uskače” i 58, a onda kreću: 70A, 70, pa najednom 44 i 45, a zatim 71 i 72.

Brodari znaju tajnu

Bivši profesor Saobraćajnog fakulteta dr Vladeta Čolić svojevremeno je pripovedao kako je Novi Beograd, pre početka izgradnje, bio nasipan peskom iz Dunava. Pesak je izvlačen pored Velikog ratnog ostrva, a zatim prebacivan ka levoj obali Save gde su zatrpavane baruštine.

5128a8ed5247b0b56.png


Čolić je 1969. godine radio kao jedan od vodećih projektanata u PIM-u (brodarsko preduzeće "Ivan Milutinović"). U to vreme nasipanje je već bilo u toku, a kasete ili blokovi, odakle se ime zadržalo do danas, već su bili označeni brojevima od strane inženjera.

Kako je naveo, manji brojevi su bili kod priobalnih delova od kojih je nasipanje počelo, dok su veći brojevi dodeljivani kasnije, kako se napredovalo sa posipanjem peska.

690ea0d0010facfb8.jpg


Šta kaže pravi kum?

Pravu istinu i logiku koja stoji iza naziva novobeogradskih blokova nije mogao da rasvetli u potpunosti ni Jovan Mišković, koautor Regulacionog plana Novog Beograda s početka šezdesetih., koji je blokove i krstio.

Kako je svojevremeno naveo, "radilo se tako da se urbanisti i ljudi na terenu bolje razumeju". Brojevi su se često dodavali i preskakali, kako je ispričao, jer se teritorija Novog Beograda naknadno širilia. Mišković je sa svojim kolegom Milutinom Glavičkim tušem pisao brojeve na kopiji plana. Urbanisti nisu imali pravo da daju imena ulicama i blokovima, pa su se služili brojevima koji su se zadržali i danas.

Inače, Mišković i Glavički su samo nastavljači tradicije u numeraciji koju je, s kraja pedesetih godina prošlog veka, započeo arhitekta Branko Petričić, projektant prvog novobeogradskog bloka.

I dodatak...

mapa-novi-beograd-blokovi709202f512d23312.png


TEST KOLIKO SI (NOVO)BEOGRAĐANIN: Samo 2% ljudi može da, za manje od 10 sekundi, označi gde se nalazi Blok 2. (Foto: Google Maps)

Ivan Radojičić
(011Info.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Zaboravljeni vrtovi beogradske varoši

Prestonica se nekada snabdevala iz sela razbacanih po okolini grada. U Kneževcu nekada postojala Dvorska bašta, a žitelji Resnika u čezama dovozili mleko i mlečne proizvode pred kuće građana

15e4ff270d0114d96.jpg


SELO Kneževac, u okolini nekadašnjeg, omalenog Beograda bilo je jedno od mesta odakle se glavni grad snabdevao poljoprivrednim potrepštinama.

Podsećamo, grad je pre Drugog svetskog rata imao oko 300.000 stanovnika, mada su dobro raspoloženi procenitelji voleli da dodaju poneku desetinu hiljada više. Poljoprivredna naselja van grada bila su sasvim dovoljna da prestoničke potrebe budu namirene.

Na mestu gde je danas Ulica oslobođenja, sa adresom na nekadašnjem broju 2, svojevremeno se nalazila Dvorska bašta. Odatle je opsluživan kraljevski dvor. Zabeleženo je da su za njene potrebe postojala čak četiri parna kotla.

U to vreme ovo je bila daleka periferija.

Sagovornik nam je Zoran Dokić, kolekcionar neobičnih, starih predmeta iz istorije Beograda, kao i sakupljač nesvakidašnjih gradskih uspomena i pripovesti.

Tokom dela njegovog detinjstva Dvorska bašta je izgubila ime, ali ne i namenu. Kako objašnjava, od kraja Drugog svetskog rata pa do početka osamdesetih godina na tom mestu je gajeno cveće. Tako su gradske cvećare imale uredno snabdevanje iz nekadašnje bašte koja je imala epitet "dvorske".

Početak na Paliluli

- OD 1981. godine upravo na toj lokaciji niče deo fabrike koja je spadala pod kompleks "21. maja" - podseća Dokić. - Na mestu nekadašnje zelene oaze naprasno je bio instaliran i deo namenske proizvodnje, pa su tu pravili čak i visokokvalitetne delove za američki "Boing".

Zatim je gigant "potonuo", njegove hale i ceo taj prostor pretvoren je u magacine, a onima poput Dokića, koji su voleli ovo mesto ostalo je pitanje da li bi bilo bolje da je tu ostala stara, "dvorska" bašta.

2b881b5a5f6fbc253.jpg


Sagovornik nas vraća u stari Beograd i njegovo zemljoradničko okruženje.

Poznato je da je još sredinom 19. veka knez Miloš Obrenović "privukao" selo Palilulu naseljavajući na to mesto povrtare i na taj način snabdevajući grad.

Dokić nas ovog puta vraća u šaroliki izgled istorije Resnika i njegovu seosku tradiciju.

Koliko god to danas čudno zvučalo, Topčiderska reka bila je bistra i čista, i uz nju su se nalazile bašte sa povrćem, kako bi seljaci lakše zalivali svoje leje.

- U centru sela postojao je parni mlin otvoren još početkom dvadesetog stoleća, a bio je u punoj funkciji do šezdesetih godina prošlog veka.

Čeze i mleko

- OSNOVNA uloga sela oko Beograda nekada je bila, pored ostalog, da snabdevaju građane mlekom i mlečnim proizvodima - podseća Dokić. - Seljaci su robu uglavnom do varoši dovozili čezama. Tako su više od milošte zvali zapregu u koju je upregnut jedan konj koji vuče dvokolice.

"Mlečna" zaprega
36e10a9d26fd731a4.jpg


Od 1964. godine gradske vlasti uvode zabranu ulaska zapregama na gradske saobraćajnice. Istina, razvoj saobraćaja je iziskivao mnogo urednija pravila i logično je bilo da se vozila sa konjskom vučom povuku sa ulica. Tako seljaci iz okoline grada gube ulogu snabdevača, koju od tada pretežno preuzimaju prodavnice i samoposluge.

Na taj način se izgubio deo beoradskog "ruralnog šmeka" i seljaka sa šajkačama ili žena zabrađenim maramama koji bi obavljali "ulogu glavnog gradskog snabdevača".

Do tada su postojala vrlo precizna, doduše nepisana pravila gradskog snabdevanja. Prvo je bilo da seljak ne ulazi u kuću kupca, već bi ispred vrata domaćica ostavila čiste posude za mleko, kiselo mleko i sir. Na taj način bi bile namirivane dnevne ili nedeljne potrebe svakog domaćinstva. Plaćanje je, po pravilu, bilo na svakih 15 dana.

- Na takvim običajima koje danas dobro pamte stariji žitelji Resnika, očitavala se priča o poverenju i poštenju, jer niko ne bi krao, niti uskraćivao porudžbine.

Tako nova vremena potiskuju stara. Doduše, ostale su gradske pijace koje seljacima iz okoline pružaju priliku da plasiraju svoje proizvode, ali stanovnici Resnika, baš kao i naš sagovornik, pamte doba kada je bilo drugačije, a neretko i - bolje.

469995002f1865c80.jpg


AKCIJE

PRVA srpska zemljoradnička banka osnovana je u Beogradu u Mekenzijevoj ulici još 1912. godine. Dokić nam je doneo akcije ove banke koje su bile emitovane još 1919, neposredno posle Prvog svetskog rata.

DESET RATARA

U DANAŠNjEM Resniku, prema procenama našeg sagovornika, ostalo je još desetak porodica koje žive kao njihovi prethodnici, od obrađivanja zemlje. Među njima je Voja Petrović, koji još uvek citira pravila koja su zacrtali njegovi preci. On ume da kaže: "Pored porodice, najvrednije što imam je zemlja."

KATALOG I MOTIKA

KOLEKCIONAR zaboravljenih i čudnovatih beogradskih predmeta, Zoran Dokić doneo je i katalog "Metal servisa" iz pedesetih godina. Firma je bila registrovana za promet gvožđarske, metalne i tehničke robe, a uputstva i tekstovi bili su ispisani na srpskom i nemačkom jeziku.

Zoran Dokić
5cda77d2c4b6b16c3.jpg


U ponudi ondašnjem kupcu sa sela ponuđeno je, pored potkovica, šrafova i ručnog alata i 20 vrsta motika. Jedna među njima imala je "poseban naziv" - "beogradska".

"PALILULSKO" DOBA

JOŠ u doba kada su na Paliluli bili najvažniji beogradski voćnjaci i povrtnjaci, postojala su pravila šta se smatra krađom, a šta ne.

- Ako putnik prolaznik ubere voćku sa grane i odmah je pojede to nije bila krađa - podseća Dokić. - Međutim, ako je ubere i stavi u džep, ne bi li je poneo sa sobom, onda jeste!

(Novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Dobro jutro, džezeri

Beograd je tokom proteklih decenija često bio muzička prestonica Evrope. Pre pola veka grad sa najviše džez klubova i orkestara po broju stanovnika bio je Nju Orleans, da bi "vicešampion" bio jugoslovenski glavni grad

bgd-jazz_620x05b3c03289a1a7449.jpg


DžEZ muzika decenijama je bila zaštitni znak našeg grada, a ostali su mnogi poštovaoci koji tvrde da je Beograd posle Nju Orleansa u drugoj polovini 20. veka imao najviše džez klubova. Taktovi ove muzike često se čuju i danas, a sve je počelo posle Prvog svetskog rata.

Kako nam je objasnio Petar Novaković, radijski novinar i posvećenik ovoj vrsti muzike, reč "džaz" pojavljuje se posle prvog velikog svetskog ratnog sukoba. Ostala je i najava prvog nastupa u našem gradu - "Američkog crnačkog džaz banda" iz maja 1922. godine u tadašnjim novinama. Nažalost, nisu sačuvani podaci da li je koncert i održan.

"Džaz bend"

- U hotelu "Palas", 22. novembra 1923. godine održan je prvi registrovani nastup nekog "džaz banda", uz odličan odziv publike - objašnjava Novaković. - U to vreme se govorilo "džaz", a ne "džez", ali prvi termin je bio pogrdan, pa je zato izmenjen. Tada kod nas sviraju dva odlična džez improvizatora, bubnjar Isa Alfandari i klarinetista Milan Pavlović, koji je studirao u Švajcarskoj, a neko vreme je proveo i u Parizu. Tamo se susreo sa velikanima onog doba Sidnijem Bešetom i Đangom Rajhartom. Pavlović kasnije, 1928. godine, donosi prvi alt-saksofon u Beograd. Posle Drugog svetskog rata bio je zaslužan i za uvoz "selmer" duvačkih instrumenata sa Zapada, što je bilo veoma teško u to vreme.

Prvi ovakav muzički sastav u našem gradu bio je "Studentski Miki džez orkestar" koga je osnovao Rafael Blam 1927. godine. Nedavno je podatke i slike tog orkestra otkrila poznata izraelska trombonistkinja Reut Regrev. Usledili su "Laci džez orkestar", "Todo džez orkestar", ali treba znati da su neki od njih bili sastavljani samo za po jedan nastup.

Prvog dana postojanja Radio Beograda, 1924. godine, na kraju programa emitovane su čak tri džez kompozicije.

- Orkestar Šuleta Jovanovića 1938. godine snima prvu džez ploču - dodaje Novaković. - Imajući u vidu da je prva ploča sa ovom vrstom muzike snimljena 1917. godine, vidi se da Beograđani nikada nisu dugo "kaskali" za muzičkim trendovima. Najzad, najpoznatija pevačica tog vremena bila je Nina Selak, a muzičari su se dovijali na različite načine, pa su note nabavljali u Parizu, Berlinu i Budimpešti.

bgd-jazz-MALA6618951dfb252577.jpg


Džez nije lako stigao do Beograda. Naš sagovornik podseća da je reakcija konzervativnog dela grada bila burna, a izdvaja i vodećeg književnog kritičara i književnika Bogdana Popovića koji 1923. godine izjednačava džez sa "fokstrotom, futurizmom, dadaizmom i vraćanjem u varvarstvo, odnosno ukidanje svega što je civilizacija s mukom stvorila".

Ratno i poratno doba

ZA vreme okupacije tokom Drugog svetskog rata jedan pripadnik Vermahta gadno je nagrabusio zbog džeza, koji mu se, očigledno, veoma dopao.

- To je bio Fridrih Majer, poreklom Austrijanac, koji je 1942. godine bio dirigent orkestra Radio Beograda. On je dobio odobrenje od svojih nadležnih da sluša strane radio- stanice, ali su među njima neke emitovale i američku muziku, dabome, uključujući i džez. Po svemu sudeći, Majer je prekoračio ovlašćenja, pa je zadojen popularnim notama, zajedno sa prijateljima krišom svirao po kućama, što su na kraju čuli neki visoki oficiri. "Nagrada" za zaljubljenog džezera Fridriha Majera bila je - da su ga prebacili iz Beograda direktno na Istočni front.

Posle okončanja Drugog svetskog rata vladajuća garnitura nije bila oduševljena prihvatanjem strane muzike poput ove, o kojoj pričamo, ali ipak među muzičarima i kompozitorima naglo raste interesovanje. Predvođeni Vojislavom Bubišom Simićem, ipak se probijaju. Tada su mnogi filmovi, poput "Serenade u dolini sunca", "Mladića sa trubom" i "Bala na vodi" uvodili novu muziku među Beograđane.

- Već 1948. godine osnovan je Zabavni orkestar, koji je 1954. preimenovan u Džez orkestar Radio Beograda. Tokom 1953. osnovano je i Udruženje džez muzičara, a dirigent i kompozitor Mladen Guteša i trubač Duško Gojković postaju jedini Srbi koji su se našli u prestižnoj "Svetskoj džez enciklopediji" Leonarda Federa 1954. godine.

Naše "Novosti" su tada veoma u trendu, pa tako citiraju i Bojana Adamiča, dirigenta iz Ljubljane koji kaže da "džez nije moda, već potreba koja se u današnjem tempu života sama nameće", a od tada ovu vrstu muzike počinju da uvažavaju i politički i muzički autoriteti.

- Prvi američki džez orkestar gostuje u našem gradu 1956. godine, a predvodi ga legenda Dizi Gilespi, da bi na Bledu bio organizovan prvi festival u Jugoslaviji. Prvi takav muzički skup u Beogradu održan je 1971, ušao je u legendu kao Beogradski džez festival, koji je imao pauzu od 1990. do 2005. godine.

Na kraju, jedno pravilo je ostalo u našem gradu do današnjih dana: Kada muzičara opišete kao "džezera" - znalo se da je vrhunski.

VELIKANI

Danas niko ne može da navede nekog od velikana džez muzike koji nije gostovao u našem gradu. Štaviše, ova vrsta muzike je neko vreme do te mere dominirala našom kinematografijom, da su bili češći jugoslovenski filmovi u kojima se čuje džez, nego američki. Taj trend je postepeno opao krajem šezdesetih.

MAJLS DEJVIS

Legenda Majls Dejvis bio je nekoliko puta gost našeg glavnog grada, i, kako objašnjava Novaković, veoma je voleo Beograd.

- Tokom 1986. Majls je održao koncert u Sava centru, koji je bio veoma posećen. Neposredno pre toga bio je u prestonici Japana, Tokiju, gde je samo on dobio honorar od milion dolara, ne računajući orkestar. U Beogradu je svirao za zanemarivu svotu, u poređenju sa onim što je dobio u Zemlji izlazećeg sunca.

Ali, voleo je da svira ovde.

ORIGINALNI BUBNjEVI

Gostovanje prvog džez orkestra posle rata odigralo se 1954. godine, kada je u Beogradu bila Juta Hip. Tada su naši sugrađani prvi put mogli da vide pravi set bubnjeva. Tada "Večernje novosti" hvale ovu predstavnicu "kul džeza", uz reči da ovaj stil "dozvoljava mnogo nijansiranije izvođenje i umetnički viši nivo nego sving-džez".

DESET FESTIVALA

Čak deset džez festivala se održava u Srbiji, što je spram teritorije i broja stanovnika naše zemlje veoma neobično.

Naš sagovornik podvlači i to da je festival koji se održava u Kanjiži krajnje interesantan jer gaji stil "fri džeza", a to je jedini takve vrste u Evropi.

SVIRKA U MRAKU

U Titovo vreme socijalističke Jugoslavije gost u Domu sindikata bio je Soni Rolins, tenor saksofonista svetskog glasa, sa svojim orkestrom.

- U to doba svi su morali da prate rigidni moral koji je zapovedalo tadašnje društvo - objašnjava Novaković. - Svetlo u sali moralo je da bude ugašeno tačno u ponoć i tu nije bilo dileme. Budući da je Rolins odužio koncert, koji je, doduše, i nešto kasnije počeo, službenik koji je bio zadužen za rasvetu naprasno je ugasio svetlo tačno u 24.00.

Svi su bili zatečeni novonastalom situacijom, ali ne i veliki džez muzičar, koji je nastavio sa svirkom. Pratio ga je orkestar, a zatim je u sali nastala neverovatna euforija.

U mraku.

(Novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Pariguz za teške rane junačke

Legenda kaže da je turska jedinica upala u zasedu, pa su lečili rane na ovdašnjim termalnim izvorima

15ed5728d63f306d1.jpg


Glavni grad Srbije na svojoj teritoriji ima čak desetak jezera. Istina, nisu velika, ali se prema geografskoj stručnoj terminologiji tako tretiraju. Jedno od njih je Pariguz, čije ime već nagoveštava nekakav veseli prizvuk onoga ko je krstio ovo mesto.

Istražujući neobično ime Pariguza, stigli smo do dr Vidoja Golubovića, autora knjige "Toponimi starog Beograda". Iskusni stručnjak napominje da za mnoge nazive koje nose delovi starog grada nemamo jasno, istorijsko utemeljenje, već mnogo zaključaka baziramo na legendama. U vreme pre dva ili više vekova, prosto, najveći broj stanovnika bio je "temeljno" nepismen, pa osim ostavljanja legendi i predanja nisu mogli potomcima da ostave mnogo više.

SAČMA ISPOD LEĐA

- Postoji priča da su pred početak Prvog srpskog ustanka, na samom početku 19. veka Srbi napravili zasedu jednoj turskoj jedinici - kaže dr Golubović. - Turci, a posebno oni lojalni dahijama, bili su na veoma zlu glasu i među narodnom su rađali strah, ali i bes. Predanje kaže da je jednu takvu grupu sačekala grupa ustanika, da su ih poterali u beg, a da nisu prestali da pucaju za njima ni kad su ovi okrenuli leđa.

Tako su nesrećne haračlije dobile salve sačme u onaj deo leđa koji se prostire na samom kraju kičme. A to se ne bi moglo nazvati preterano prijatnim osećajem.

- Potom su se Srbi primirili, a zbog prijatnog delovanja termalnog izvora na ovom mestu, nesrećni stradalnici su dolazili ovde da "vidaju rane", nadajući se da će topla voda pomoći izlečenju.

Liman džamija
224c7abbe82b8b677.jpg


Na ovaj način prilično jednostavno dolazimo do zaključka zašto ovo jezero ima ovako egzotično, ali i slikovito ime.

Kad smo već blizu vode, dr Golubović nas vodi među stare termine koji su oličavali ondašnji Beograd, pa prvo pominje Liman.

- Ova turska reč označava pristanište, a ovo naše nalazilo se baš na mestu stubova koji danas nose Brankov most - dodaje dr Golubović. - Ostalo je zabeleženo da se tu nalazila i Liman džamija. U doba Osmanlija ovo je bilo neobično važno trgovačko mesto u gradu.

Takođe, nekoliko čardaka je krasilo stari Beograd u doba austrijske okupacije od 1717. do 1739. godine.

- To su bile osmatračnice, koje su naši stanovnici prozvali "čardacima". Nalazili su se na svim važnijim saobraćajnicama koje su bile, otprilike, na prostoru današnje Ulice kneza Miloša.

Sa sličnim šarmom naš sagovornik se seća i brda Smutekovac.

3197c1c15d1697e87.jpg


- To je uzvišenje koje se nalazi iza današnje pivare BIP. Čeh, po prezimenu Smutek, kupio je ovaj plac kako bi napravio pivaru, i Beograđani, večito skloni nadevanju nadimaka, brže-bolje ovaj deo prozovu Smutekovac.

"PARKET" U CENTRU

BIBIJIN potok smo pominjali u jednom od prethodnih brojeva, a to je bio vodotok koji je tekao današnjom Skadarskom ulicom, a ime je poneo po romskom božanstvu Bibiji.

- Potok je izvirao na današnjem parking-prostoru kod zgrade "Politike", umeo je burno da nabuja tokom proleća i topljenja snega, a varoški Romi su mu dali ime kako bi prizvali zaštitnicu da ih sačuva od bujica.

Hrastove kocke bile su takođe neobičan deo gradskog ambijenta, a naš sagovornik podseća da je početkom 20. veka današnji Trg republike, kao i početak Knez Mihailove ulice, bio popločan drvenim kockama.

Hroničari starog Beograda kažu da je tada centralni deo grada bio "pod parketom", da su drvene kocke ublažavale zvuk ondašnjih zaprega i tramvaja, a da je ovakva dekoracija centralnih delova grada bila prava retkost i u evropskim okvirima.

- Najzad, prvi uređeni beogradski park napravljen je 1864. godine - zaključuje dr Vidoje Golubović. - Bio je to "Finansiski park", koji se i danas nalazi na istom mestu - između zgrade Vlade i Ministarstva finansija.

"Parket" na Trgu
43ce3ec79152cbbe7.jpg


NOVOSADSKI LIMANI

NOVI Sad takođe ima važne delove grada koji nose turske nazive, baš kao što su ih nekada nosili beogradski. Reč "liman", odnosno pristanište danas nose čak četiri novosadska naselja uz obalu Dunava.

LEGENDE I PREDANjA

ZA mnoge delove grada danas sa sigurnošću ne možemo da kažemo odakle potiče njihov naziv. Tako za Petlovo brdo dr Golubović podseća na legendu u kojoj su Turci skupljali harač, a domaće stanovništvo je sklonilo svu stoku i drugo "blago".

Pa ipak, kako kaže legenda, jedan petao je kukuriknuo prerano, pa su "uterivači" poreza ipak shvatili da Srbi skrivaju nešto od onoga što bi morali da predaju poreznicima.

- Ipak, treba biti krajnje obazriv sa legendama - upozorava dr Golubović. - Tako niko ne može sasvim pouzdano da kaže odakle Labudovom brdu ime, baš kao što je isti slučaj sa Carevom ćuprijom. Sa legendama valja biti krajnje obazriv.

(Novosti)
 
Natrag
Top