Milan Marinković - Cile

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Milan Marinković - CILE

Cile_Marinkovic.jpg


Milan Marinković je rođen u Beogradu 25. januara 1947. Diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1972. godine. Na studijskom je boravku u Parizu od 1977-1980. godine. Član je ULUS-a i član Maison des Artistes u Parizu. Od 1966. godine imao je više od sedamdeset samostalnih izložbi i učestvovao na oko dve stotine grupnih izložbi u Francuskoj, Jugoslaviji, Belgiji, Sjedinjenim Državama, Italiji, Rusiji, Švedskoj...Od 1992. živi i radi u Francuskoj.
Objavljene monografije:
  • Milan Marinkovic—CILE, autori: Nikola Kusovac i Tatjana Bo šnjak; ULUS, Beograd, 1989.
  • CILE, autori: Đorđe Kadijević, Milan Marković, Ljubica Miljković i Zoran Markuš; SVETLOKOMERC, Beograd, 1996.
Nagrade: Od 1975. do 1995. godine dobitnik je više nagrada kako u zemlji tako i u inostranstvu, među kojima izdvajamo Oktobarsku nagradu grada Beograda.

(Gallerychaos.com)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Slike umanjuju patnje sveta

Slikar Milan Cile Marinković za "Novosti" o izložbi u Podgorici, Parizu koji nestaje, mladalačkim ambicijama, vezi sa Beogradom, stvaralaštvu našeg vremena

13_620x0.jpg


Ovom izložbom zaokružuje se moja bogata izlagačka aktivnost u Crnoj Gori, koja traje već 20 godina. Posebna energija koju sam susretao na rivijeri bila mi je neiscrpna stvaralačka inspiracija koja je markirala moje delo i mene samog, što je takođe prisutno na mojim novim slikama.

Ovo, za "Novosti", kaže Milan Cile Marinković, poznati srpski slikar međunarodnog renomea koji je u četvrtak otvorio izložbu svojih dela "Ciklusi" u Modernoj galeriji JU muzeja i galerija Podgorice, gde je izložio 39 slika velikog formata, nastalih u Beogradu i Parizu u poslednjih desetak godina. Ovi radovi predstavljaju krunu njegovog stvaralaštva u prethodnoj deceniji.

* Kada ste dolazili u Pariz, rekli ste da ćete udaviti ogromno parisko nebo mokrim četkama. Nad tim beskrajnim plavetnilom se u međuvremenu naoblačilo?
- Kada sam došao s porodicom, izazov da se nametnem u Parizu bio je ogroman. Vukao me je u visine. Taj grad je sada potpuno drugačiji od tog vremena s početka devedesetih. Ovaj Pariz je za neke druge slikarske i ljudske priče. Nebo još uvek postoji, ali njime, sada, s vremena na vreme, lutaju olujni oblaci. Dešavaju se razni užasi. Terorizam, ubistva, kriminal. Nesigurniji je za život. Nije to više onaj Pariz iz filmova Godara, Trifoa i Luja Mala. Sad i nema takvih reditelja koji mogu da daju pravu sliku. Došli su neki drugi ljudi koji su napravili svoje aranžmane, nova pakovanja, manje prihvatljivu ambalažu, s lošim dizajnom. Ipak, Pariz je i dalje veliki i nedostižan.

* Nekada ste nakratko dolazili u Beograd, sada tu i tamo dođete u Pariz. Šta je uzrok te promene?
- Paralelno izlažem po pozivu i u Beogradu, i u Parizu, i, evo, sad u Podgorici. U Pariz me je dovela želja da osetim šta to znači biti pariski, francuski i evropski slikar. Ovde se drugačije "pliva". Pariz je internacionalna scena u kojoj su svi sa raznih strana doneli pomalo nade. S druge strane, teme u Beogradu su pune fantastike i halucinacija. Veza s Beogradom je neuništiva. Bio sam u mnogim gradovima Evrope, svugde sam se borio, a u Beogradu sam disao punim plućima.

* Da li se s godinama čovek sve više okreće svojim počecima?
- Neki ljudi koje sam davno upoznao, od Armana, preko Sezara, do Dade, nisu više živi. Nekada sam se s njima nalazio u "Luteciji" ili "Paleti", provodio divno vreme. Sada toga više nema. Ceo jedan grad je nestao. Tako je to s godinama. Zato se, valjda, podsvesno, povlačimo. A onda shvatimo da ni kod nas više nema Kapora, Olje, Čemerskog...

* Jesu li se sve vaše ambicije realizovale?
- Kada sam počinjao, imao sam pred sobom dosta ciljeva. Na spisku su bili Pariz, uspeh, porodica. Želje za lepšu i čistiju budućnost. Ostvario mi se san da mogu da slikam, da radim ono što želim, da stvaram i u Parizu, i u Beogradu. Imam mnogo izložbi iza sebe. Stvari se ne završavaju, već se nadovezuju jedna na drugu. Srećan sam i sa svojom porodicom. Ali nisam siguran da će budućnost bili lepša i čistija.

* Može li neko ko danas počinje da postavi iste takve ciljeve pred sebe?
- Mogao bi da ih postavi, ali ne znam da li bi se ostvarili. Sad su vremena crno-bela. Ranije je sve bilo u boji. U moje vreme stalno sam tražio neka dešavanja, dobar provod, putovanja. Svesno sam išao u izazove. A danas je obrnuto. Izazovi traže i iskušavaju mlade. I lome ih.

* Je li ovo ta Evropa o kojoj smo sanjali?
- EU se na neki način ostvarila samim tim što je nastala. Ali nije ispunila očekivanja. Nešto se prezupčilo. Dolazak evra je dosta uticao na krah. Mnoge stvari su se od tada promenile. I u slikarstvu. Bilo je sve teže. Ljudi sve manje sebi mogu da dozvole da poseduju umetnička dela. Standard pada iz godine u godinu, galerije se zatvaraju. Ono što je trebalo da ujedini napravilo je veliki jaz.

* Koliko te promene utiču na likovnu umetnost?
- Likovna scena je trenutno, ne samo u Parizu već u Evropi uopšte, potpuno angažovana. Svi ti nemiri i različite situacije neminovno utiču na slikara. Ljudi ginu masovno. Kriza je u svemu. Tonu čitavi hoteli u snegu, nestaju države. To mora da povuče bilo kog umetnika da nešto uradi.

* Šta ste vi uradili?
- Moja slika je čistija. Prošla je kroz čistilište. Sve one izmaglice koje su nekada postojale, i za koje nismo bili sigurni da će doći, sada su kristalno jasne.

* Koliko zapadna scena ima razumevanja za vašu poruku i likovni pogled na svet?
- Dobro su me primili. Dosta se interesuju. Prija im kolorit. Oduševljavaju se nekim drugim mirisima s platna. Ulaze u moje slike kao u hram. Doživljavaju me vanremenski i vanprostorno.

* Hoće li u ovom svetu biti lakše da se slika pod Donaldom Trampom?
- Moguće je da će biti tako, jer je on veseo čovek. Po njegovom licu osećam da će, u svakom slučaju, biti velikih promena. Daće, sigurno, neki svoj recept. Biće tema za nas slikare. Jer, umetnik uvek zvoni na uzbunu. Ipak, nadam se da će biti bolje. I pored svega sam optimista. Nadam se da se to vidi i na mojim slikama. Uostalom i, moja majka, Sremica, zvala se Melanija. Ona me je, kroz kuvanje, naučila raznim fantazijama.

* Kako vam protiče svakodnevica?
- Slikam, šetam, čitam novine. Volim da sam informisan. Stalno mislim na trajanje, na dužinu dana koju treba ispuniti nečim vrednim. A vredno je živeti. Živeti u miru. Ljubavi. Napraviti sliku. Svakodevno moram da slikam. Imam mogućnost da se izolujem, iako izbliza pratim šta se sve dešava u svetu. Možda mi baš to pomaže da se bolje izolujem. Brzo se izbacim i vratim.

* Za to vreme, vaši "Posmatrači" s platna samo gledaju, srećni što ne moraju da silaze među nas?
- Oni su u svom svetu. Uvek ih drži samo jedan pogled. Jedno oko. Ne komuniciraju među sobom. Svako priča svoju priču. Tako je najbolje.

* Može li nada da stigne s ultramarina? Da ono što radite nekome pruži utehu?
- Možda može da ublaži bol, muku, tugu, ako su isuviše jaki. Slika, boja, crvena glava, obrva, mogu da smanje intenzitet patnje. I to je nešto.

UMETNOST KUVANjA

* IMA li, za vas, sličnosti u slikanju i kuvanju, kada je reč o bojama, stvaralaštvu i kreativnosti?
- Oprobani sam kulinar. Pripremao sam sve i svašta, od rižota i brodeta, do puževa i žabljih bataka. U tiganju je veselo, kao i na slici. A u kuhinji još i više. Sve je to stvaralački haos. Boje su kao začini. Ne može se napraviti dobro jelo sa samo dva začina, kao ni slika sa samo dve boje.

SRBIJA KAO SKULPTURA

* KAKO bi izgledala vaša skica za pejzaž Srbije u današnjem svetu?
- Bila bi to više skulptura nego slika, velikih dimenzija, s mnogo različitih boja. Pokreti bi išli ukrug, a slikao bih je od samog početka, kao kad se stvara svet.

(Novosti)
 
Natrag
Top