Beogradske priče

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Tajne vračeva iz celog sveta


Neobični Beograđani: Nedeljko Dražić, kolekcionar šamanskih maski. Neobična dela, nastala na različitim stranama planete, imala su zadatak da donesu mir, zdravlje, zajedništvo, da odbrane saplemenike od neprijatelja...

1_zpsb75f25f5.jpg


NAŠI sugrađani imaju različite kolekcije predmeta koje skupljaju, motivisani drugačijim ljubavima i hobijima kojima se bave. Pa ipak, jedna ostavlja posmatrača zaprepašćenim, jer predstavlja skup maski koje nose plemenski šamani.

Naš sugrađanin Nedeljko Dražić je svetski putnik, koji je sklopio neobične kontakte sa mnogim vračevima širom planete. Za sebe kaže da je šaman, lekar i putnik, a putujući svetom sabrao je maske raznih svetova, uz poruku: „Poštuj masku kao što poštuješ veru i čoveka.“

- Od kada je sveta, od tada su se ljudi, zbog različitih razloga maskirali, krijući svoj lik - objašnjava Dražić. - I danas mnogi žive pod maskom. Šta je šminka nego novi vid želje da se maskiramo, da skrijemo nedostatke, a istaknemo ono što želimo?

Od Hercegovine do Tibeta

SLIČAN ovoj priči je i Dražićev životni put. Naš sagovornik potiče iz Hercegovine, i kaže da je tajne raspoznavanja lekovitih trava učio još od svoje bake koja je bila seoska babica, a njega je procenila kao unuka kojem bi trebalo da ostavi svoja raskošna znanja.

- Tokom proteklih pet vekova svi su mi u porodici bili travari - počinje svoju životnu priču Dražić. - Kasnije, kada sam savladao prve lekcije iz poznavanja lekovitog bilja, put me je odveo na Tibet, gde sam upoznao mnoge interesantne ljude. I tako je nastala ova strast za skupljanjem maski iz različitih plemena širom sveta.

Eksponati u njegovom stanu čine kolekciju koju je ovaj neobičan čovek dobijao iz Egipta, drugih delova Afrike, Australije, Indije, Haitija, Dominikanske Republike, Jamajke...

- Različite su uloge ovih maski - objašnjava Dražić. - Jedne su namenjene za šamaske rituale kada žele da nerotkinja ostane u drugom stanju, druge su za lečenje dece... Maske su vračevi i šamani pravili kako bi terali negativnu energiju, kako bi odbranili pleme od bilo kakvih štetnih uticaja, i, na kraju, pravili su ih i za lečenje bolesti. Ovakve maske prenose se s kolena na koleno, i stariji vrač, kada za to dođe vreme, predaje masku mlađem nasledniku.

2_zps5e3a16ba.jpg


Tako neke od ovih rukotvorina i čudnih umetničkih predmeta skupljenih širom planete, kao da same govore o željama onih koji su ih koristili. Jedni su želeli da ostvare zajednicu i potomstvo, drugi da se sačuvaju od neprijatelja, naredni su prizivali spokoj, ljubav, ili večni mir...

Maske i amajlije

U MNOGIM plemenima koje je Dražić posetio, kažu da „nema samo čovek moć, već da je ima i maska“.

- Uz maske često obredno koriste i amajlije, koje prave vrač i njegovi učenici. Uloga svake maske je da prvo zaštiti samog vrača, a zatim i njegov narod. Kako objašnjavaju vračevi, vremenom maske gube svoju energiju, pa dolazi vreme da budu napravljene nove, koje zajednički izrađuju skupovi šamana. A mnogo toga je zajedničko za različita plemena, bez obzira na to koliko su međusobno udaljeni, na različitim kontinentima, a pouzdano je da nikada nisu mogli da budu u kontaktu.

Tokom istorije obredne maske su muškarci najčešće nosili u lovu, u vojsci, a potom je maska služila da pokaže jasnu razliku između podanika i vlasti. Što je bio strašniji vladar, ili bila veća impoznatnost njegove maske - to je ona kod podanika budila veće strahopoštovanje ili divljenje.

- Čovek stvara masku po svojoj meri u svesti, stvara je svojim rukama i nosi na licu. Maska ima svoju simboliku i značanje, a ona je i energija koja je dominantna i kada čoveka nema. Deo njegove energije prenet je na masku, i ona zrači dok postoji. Kroz istoriju poznate su bezbrojne maske i njihova svrsishodnost.

Prema Dražićevim rečima, mit i mistika maske prisutna je i danas kroz razne maškare u čast proleća, cveća, vode... do dodola, svetkovine verskih obreda, preko svetski poznatog karnevala u Riju - sve je u maskama.

KLEOPATRA I PRVI RUŽ

PRVE maske kod žena javljaju se zajedno sa otkrivanjem sopstvene lepote i pitanjem: „Da li otkriti ili sakriti lice?“

- Maske i lice su večita igra lica i naličja - dodaje Dražić. - Za razliku od muških, među kojima su dominirale olovne, bronzane, a često i zlatne maske, žene su za svoja maskiranja često koristile zemlju, papir ili smolu.

Kako kaže naš sagovornik, za Kleopatru se vezuje nastanak prvog ruža za usne. Bio je dominantno crvene boje, pravljen od smole i različitih pigmenata. Lak za nokte sačinjavan je na sličan način.

3_zps517e6ff4.jpg


SLIKE I BOJE

SVAKA maska bilo kojeg plemena je tajna za sebe. Američka plemena su poznata po perju i bojama, Tibet po drvenim i bronzanim, iz mistike je izašla i ona koja je opredeljena za lečenje, najzad, tu su i brojne koje su bile obredne, od prizivanja kiše, do obreda rituala opstanka, zdravlja i sreće. U Africi viđamo baš ovakve, okrenute brizi za zdravlje porodice, maske vere i samopouzdanja srećemo na Tibetu, na severnoameričkom kontinentu su tu, sastavljene od perja i obojene da prikažu buntovništvo...

Boje koje se vide na ovim rukotvorinama takođe su veoma bitne, pa je tako crvena opredeljujuća za rat i borbu, plava često označava slobodu i milosrđe, zlatna je boja dominacije, a zelena - prašume.

OSTANAK I OPSTANAK JEDNA od maski prikazuje nam dve figure tamnoputih žitelja afričkog plemena Zulu. One su obredne, kako kaže Dražić, jer se novorođenčetu pronose oko glave čim dođe na svet, kako bi našlo izabranika svog srca, ali i da od tada proživi miran život u porodičnom zajedništvu.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

„Opsada Beograda“ u londonskoj antikvarnici


Kako je Mirko Radovanac ušao u trag originalnim notama izgubljene opere. Opera posvećena bici koja se odigrala 1456. godine, prvi put izvedena 1791, i bila veoma popularna u britanskoj prestonici

1_zpseafb8a08.jpg


KRAJEM 18. veka u Londonu je bila veoma popularna opera „Opsada Beograda“, posvećena velikoj bici koja se odigrala 1456. godine, kada su hrišćani, na čelu sa Janošem Hunjadijem i Jovanom Kapistranom odbranili Beograd od turske najezde.

Zatim su prošli vekovi zaborava, tokom kojih se niko nije sećao da je ova kompozicija postojala, a tek poneki glas o njenim notama i taktovima odjekivao je u sećanjima malobrojnih, upućenih stručnjaka. Naša priča, sasvim neočekivano, počinje potragom koju započinje jedan saobraćajni inženjer, Mirko Radovanac.

Londonske antikvarnice

NAŠ sagovornik ima veoma lepo muzičko obrazovanje, mada se nikada nije profesionalno bavio muzikom. Ipak, mnogo toga je zapamtio i imao na umu kada ga je put Londona poveo jedan profesionalni zadatak...

- Tokom 2008. godine našao sam se tamo, u blizini Lester skvera, poznatog po tome što se tamo nalaze pozorišta i antikvarnice u kojima se čuvaju različiti notni materijali - govori Radovanac za „Beogradske priče“. - Setio sam se postojanja opere o Beogradu i rešio da „zaronim“ među stare notne tekstove. Bio sam zapanjen kada su vredni antikvari pronašli originalan zapis iz 1791. godine!

Zaista, „Opsadu Beograda“ napisao je Stiven Storidž, ali je izvesno da je poreklo kompozitora bilo italijansko, pa da mu je originalno prezime Storače. Opera u tri čina izvođena je u Kraljevskom pozorištu Drurli lejn, a bila je dovoljno popularna da su je umetnici godinama izvodili pred zadovoljnom publikom koja je punila salu.

2_zps7ac71f56.jpg


- Ostalo je zapisano da je jednu od naslovnih rola pevela „sinjora Storače“, odnosno sopran Nensi Storače koja je bila kompozitorova sestra - dodaje Radovanac delove mozaika iz svojih istraživanja. - Ona je pevala sopran, i bila je nosilac naslovne role Lili, srpske seljanke. Originalne note pronađene u Londonu se odnose na njenu ulogu. Ma kako nam to danas čudno izgledalo, glavna muška uloga odnosila se na srpskog seljaka, Lilinog ljubavnika, koji se zvao Leopold. Njegovu ulogu dobio je Džon Banister.

Sklapajući ovaj čudan mozaik, Radovanac je stupio u kontakt sa upravnikom Muzeja grada Beograda. U to vreme na toj funkciji bio je Bojan Kovačević, koji je odmah bio zainteresovan za ovo delo, i sada se note opere „Opsada Beograda“ nalaze u tom muzeju.

Eugenova pesma

Nije to jedina priča koja je povezala Mirka Radovanca i pesme o Beogradu za koje sugrađani našeg glavnog grada ne znaju da postoje. Tako je kod nas manje poznato da je jedna od pesmica koju su nemački i austrijski mališani učili u školi takođe spevana u slavu jedne od bitaka za Beograd, ovog puta posvećena slavi princa Eugena.

To je bila borba koja se odigrala 1717. godine, posle koje Beograd dve decenije uspeva da odahne od turske vlasti i postaje vrlo interesantna barokna varoš.

- Svojevremeno je u Beogradu održan sastanak Upravnog odbora Evropske biciklističke federacije čiji sam bio potpredsednik - dodaje Radovanac. - Napravili smo turneju po Beogradu i dovezli smo se do Donjeg grada, gde smo zastali kod Leopoldove kapije, a ja sam gostima opisao deo bogate istorije grada pominjući bitku koju je predvodio princ Eugen. Tada je predsednik Evropske biciklističke federacije Horst Klokner iz Bremena počeo da peva neku pesmicu.

Klokner je objasnio svom domaćinu da su posle Drugog svetskog rata svi učenici škola morali da znaju na pamet pesmicu koja opevava kako je princ spasao Evropu pod zidinama Beograda. Ta pesma bila je obavezno štivo i svi mališani su morali da je znaju naizust.

3_zpsb7d6ca9e.jpg


- Kasnije sam u Beču pitao predsednika jednog biciklističkog udruženja, Petera Čermaka, da li zna za ovu pesmu. „Prinz Eugen Der Edle Ritter“ je otpevao odmah, dajući mi odgovor da je učio u školi.

Tako su putevi muzike jednog inženjera večito vraćali u Beograd, bez obzira na koju stranu Evrope se uputio.

BICIKLIZAM I MUZIKA

NAŠ sagovornik priznaje da ga je, potpuno neočekivano, biciklizam čiji je posvećenik, povezao sa čudnim, muzičkim pričama. Kada je u Londonu pronašao note, u stvari je bio na profesionalnom sastanku vezanom za „Porto Montenegro“, a britanski partner i investitor bio mu je arhitekta muzičara Mika Džegera, koji je projektovao sva zdanja koja je naručio lider „Rolingstonsa“. Suština brzo sklopljenog prijateljstva bila je u tome što su obojica zagriženi zaljubljenici u dvotočkaše.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Dine na obali Save

Podsećanja: Izgradnja Novog Beograda i sećanje na peščaru koja mu je prethodila. Bilo je mnogo razloga da ondašnji građevinari budu ponosni na svoje delo, jer je ovo bilo jedno od najvećih gradilišta na svetu

1_zps043c100d.jpg

Foto Istorijski arhiv grada Beograda, Jovan Ristić

NOVI Beograd ponikao je na peščanim dinama koje su prethodno nasute u ovu oblast sa dna Dunava i Save. U prošlosti, novobeogradska strana bila je prepuna baruština obraslih trskama, jer je Sava menjala svoj tok i ostavljala za sobom takozvana fosilna korita, odnosno bare i mrtvaje.

Kada je sazrelo vreme da se Beograd proširi na levu savsku obalu, prvo je ceo ovaj prostor morao da bude nasut peskom, kako bi kasnije na njemu nikla armiranobetonska novogradnja.

Tako su ondašnji građevinari pribegli refuliranju, a to je nasipanje željene oblasti mokrim peskom, jer se deset puta brže taloži nego suv, pa je za kratko vreme moguće početi izgradnju. Tako je i bilo.

Ovo su snimci iz sedamdesetih godina prošlog veka, kada je uveliko nicao novi grad. Bilo je mnogo razloga da ondašnji građevinari budu ponosni na svoje delo, jer je ovo bilo jedno od najvećih gradilišta na svetu.

Sada se sa setom prisećamo kako su pre nešto više od četiri decenije beogradske majke bile očajne, jer su mališani dolazili kući, obavezno izuvajući cipele prepune peska. Kada bi se košava ostrvila na grad, veliki oblaci peska završavali su u sobama novoizgrađenih stanova, pa je bilo mnogo muke dok domaćice sve ne očiste, a takozvana velika spremanja bila su mnogo češća nego danas.

2_zpsc737f687.jpg


Sada na Novom Beogradu gotovo da nema peska, a mladim stanovnicima ovog dela grada ovakvi prizori deluju gotovo nestvarno.

3_zps8adaba12.jpg


(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Beogradski sajam pre rata


Sačuvani kadrovi predratnog sajmišta vraćaju nas u tridesete godine prošlog veka

1_zps2c35e058.jpg


KRAJ tridesetih godina prošlog veka predstavljao je snažnu ekspanziju Beograda i ondašnje Jugoslavije, tako da je 1937. godine otvoren Sajam koji je bio centar ekonomskih zbivanja predratne prestonice.

Nekoliko fotografija čuva sećanje na to vreme, i puštamo čitaocima da zajedno sa ovim kadrovima „otputuju“ u prošlost.

Tokom sajamskih manifestacija proizvođači su nudili „sm lampe“, sa porukom kako „čas teče ali lampa ostaje“, a to je bio ekskluzivni uvozni artikal iz Danske, smederevski vinari su se ponosili svojim proizvodima, a ratari su bili beskrajno zainteresovani za alatke koje su mogli da pronađu upravo na ovom mestu.

Sajam je imao svoje paviljone, a u centralnom delu bio je „Filipsov“ štand, mesto gde je 1938. godine emitovan prvi eksperimentalni televizijski program u Beogradu.

Sećanja na predratni grad vraćaju nas u doba kada je trajao snažan ekonomski procvat, sve dok nije stigao Drugi svetski rat i sasekao mnoge procese u korenu.

2_zps8d28f988.jpg


(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Kad lađari utihnu


U najstarijoj kafani u Zemunu, kapetani brodova raspredaju svoje priče i legende: „Rečni vukovi“ sećaju se doba kada smo imali jednu od najmoćnijih flota u Evropi, kad smo prvi osnovali Brodarsku školu, a jedna plata bila dovoljna za „fiću“

1_zpscd133368.jpg


KAFANA „Rudopolje“ u Zemunu posebna je oaza za kapetane rečne plovidbe koji su dosegnuli penziju, ali se sa radošću sećaju dana provedenih na evropskim rekama. Sada su stari lađari „nasukani“ na bezbrižne dane druženja, kada uživaju u svom jedinom brodu na suvom.

Čovek koji upravlja „Rudopoljem“ je Dragutin Selaković, kojeg mnogi današnji mladi kapetani dobro znaju, jer je, pored burnih decenija plovidbe neko vreme proveo i kao profesor u Brodarskoj školi, a posle penzionisanja je otvorio restoran 2001. godine. Istina, okupljeni „rečni vukovi“ ovo mesto zovu „zabavištem“ jer kao „fakultet“ označavaju kafanu „Promaja“ pored pristaništa, koja im je obeležila radni vek.

Najveći teret

SVAKOG petka gazda kafane sam sprema riblju čorbu, a više od decenije je pravilo da svi koji su komandovali velikim rečnim lađama obavezno dođu u „Rudopolje“. Kraj nas je jedan od njih, iskusni Radivoj Cicović, autor knjige „Od anđela do kapetana broda“, koja poput enciklopedije beleži istoriju srpskog brodarstva, kao i biografije kapetana 18. klase.

- Imali smo jedno od najjačih rečnih brodarstava u Evropi sedamdesetih godina prošlog veka, a pritom mislim i na kadrove i na brodove - govori Cicović.

Pored njega sedi Milan Grubor, čovek koji je i danas legenda. On je jedan od prvih eksperimentalnih kapetana koji je rekorder po tome što je sa potiskivačem oborio rekord po veličini sastava barža koje je gurao. Deluje nestvarno, ali taj uspeh burno je odjeknuo u stranim medijima, dok je kod nas prošao gotovo beznačajno. Grubor je imao sastav koji je nosio teret od 23.000 tona. Širina je bila 54, a dužina 288 metara. Ovaj sastav činiio je površinu veću od 13.000 kvadratnih metara i do danas predstavlja dunavski rekord.

Cicović se seća i doba kada su naši brodograditelji radili iračku flotu, za reke Tigar i Šat el Arab.

- Tada smo napravili 67 gurača i 100 barža nisivosti od 500 tona - objašnjava Cicović. - Mi smo bili instruktori i obučavali smo iračke kapetane za rad na tim brodovima, od 1976. do 1979. godine. Tu su bili i ratni brodovi na kojima smo ih podučavali uoči rata sa Iranom, posle čijeg početka smo se vratili u domovinu. Sećam se da je sam početak sukoba bio takav da su Iračani upravo tim, vojnim brodovima koji su imali po tri topa, započeli rat. Plovila su dostizala brzinu do 70 kilometara na sat, a oni su iz Basre otplovili do Abadana i skriveni iza jednog ostrva otvorili su vatru na rafineriju. Iranci nisu znali šta se dešava, niti su shvatili odakle dopire napad, a dok su se okrenuli Iračani su već vratili brodove u Basru i razmontirali su topove, tako da njihovi protivnici nisu mogli da shvate odakle je stigla vatrena kanonada.

Zanat na prvom mestu

- Svakom kapetanu je najvažnije da prvo nauči zanat - objašnjava Cicović. - On mora da ume da manevriše brodom, da poznaje plovni put, a kada sve savlada, da bi bio dobar - potrebno mu je najmanje deset godina kapetanskog rada. Tek tada je „pravi“. Neki zaboravljaju da reka ima svoje zakone i da je moraju poštovati.

Našem sagovorniku treba verovati jer je 1974. godine, sa 24 godine, postao najmlađi kapetan na Dunavu.

Dok razgovaramo, u kafani se razleže žagor, stari vukovi se međusobno glasno pozdravljaju, kapetan Selaković na sva usta hvali svoju čorbu (na to ima sva prava!), i lagano se vraćamo u prošlost. Za nevericu, čujemo da je sedamdesetih godina kapetanska mesečna plata bila dovoljna za kupovinu „fiće“. „Zastava 750“ prvo je koštala oko 700.000 ondašnjih dinara, da bi poskupela na 950.000, a istim ritmom je rasla i kapetanska plata.

2_zps807ac3f2.jpg

Kapetani Dragutin Selaković, Radivoj Cicović i Milan Grubor

Kada su se gosti razgalili, kapetan Selaković se setio sjajne dovitljivosti ondašnje posade, kada je bio na čelu broda „Avala“. Tada se rodila jedna od neprevaziđenih dunavskih anegdota. Naime, zadatak je bio da odvedu kontingent od šest šlepova žita za Austriju.

- Pošto je pšenica bila sveža, na svakoj barži su bili krmar i mornar, čiji je zadatak bio, pored ostalog, da tokom puta lopatama prevrću žito. To je bilo neophodno da se sveža pšenica „ne upali“, i da stigne na odredište spremna za dalju preradu. Međutim, tokom redovnih procedura carinske revizije bili smo neobično često zadržavani. Prvi put, odmah u Bezdanu. Na brod su ulazili i carinici i policajci, kao i radnici u radnim odelima i sa lopatama. Nešto su tražili i prevrtali po žitu i to veoma detaljno - baržu po baržu.

Nije to bilo celo zlo, već su nesrećni brodari imali istu muku i na sledećim carinskim kontrolnim tačkama. Opet su žito prevrtali Mađari, pa za njima i tadašnji Čehoslovaci. Sada je vrag odneo šalu, jer su zbog neočekivanih procedura izgubili tri dana, a za to su im sledovali „teški penali“, odnosno kazne za kašnjenje transporta.

- Slutio sam da se nešto događa što ja ne znam, i deo posade sam „priterao uza zid“ i naterao da priznaju o čemu se, zapravo radi. I tada sam, od sve muke glasno počeo da se smejem, a zatim je to uradio i generalni direktor Radoslav Rakidžić, kome sam sve ispričao.

Ispostavilo se da je posada bila lenja da okreće lopatama žito tokom celog puta, pa su se dosetili kako da sebi olakšaju život: carinskim kontrolama na koje su nailazili, anonimno su javljali kako na brodu, tobože, ima švercovane robe. Tako su inostrane, a bogami i domaće carinike i policajce naterali da, umesto njih, lopatama završe posao koji je sledovao našim članovima posade.

- Uvek kada bi posle dolazili stranci, direktor Rakidžić me je zvao na prijeme i koktele, kako bi svakoj novoj delegaciji ispričao kako smo se nekada šegačili sa njima - seća se Selaković.

3_zps1445a8e6.jpg


Filozofija sa vode

Svaka branša ima svoje životne mudrosti, a ljudi koji provedu radni vek na vodi su posebni. Kako kaže Radivoj Cicović, otkada je osetio život rečnog kapetana, postao je siguran da se mnogo toga promenilo.

- Nikada ne bih mogao da radim na obali. Samim ukrcavanjem na brod, svi problemi ostaju „na suvom“, a čovek plovi u susret nekom novom događaju. Nema radnog vremena na način na koji to postoji „tamo“, gde sve počinje i završava u isto vreme. Na brodu je sve drugačije.

ŽRTVE KAZANA

NAJVEĆE muke na našem delu Dunava svakako predstavlja Đerdapska klisura, odnosno Donji i Gornji Kazan. Kako objašnjava Radivoj Cicović. U delu koji zovu Hajdučka vodenica, 1977. godine, izmerio je dubinu od 117 metara, dok je isto merenje na istom mestu dosegnulo do 68 metara.

- Tu su „podavljene“ tri barže. Jedna je bila čehoslovačka, druga ruska, a treća naša. Sva tri broda potonula su u periodu od šest do sedam godina. Bili su to veliki konvoji, a neiskustvo kapetana je skupo plaćeno. Mislili su da sve mogu da postignu silom motora. Ulazili su u Kazan sa jakom angažovanom snagom, a osnovno je pravilo da je uvek lakše dodati motoru gas, nego ga oduzimati. Suština je bila u tome što voda na nekim mestima odbija brod od obale, a na drugima ga privlači. Oni su mislili da snagom sve mogu da reše, i barže sa velikim teretom bi se uskoro našle na dnu Dunava.

POPESKU I BRODARSKA ŠKOLA

PRVA brodarska škola u Evropi osnovana je u našoj zemlji. Njen utemeljivač bio je Jova Popesku, koji je predavao našim sagovornicima, a oni pamte kako su ga zvali Čika Jova. Kako je cela kafana „Rudopolje“ jedna vrsta brodarskog muzeja, sa predivnim slikama starih lađa na zidovima, tako je jednom sin profesora Popeskua doneo i sliku oca koju su naši domaćini sa ponosom istakli na zid. - On je bio sjajan, a časove je umeo da „drži“ i u kafani - seća se Selaković.
- Ja sam tokom školovanja imao nadimak Špijun, jer mi je odavao tajne kada će da ispituje. Mi smo živeli u internatu, a pošto je moj otac Čačanin i pravio je sjajnu rakiju, profesor bi me često „nagradno“ slao kući. Kada donesem balonče šljivovice, Čika Jova je umeo da mi oda kada će da ocenjuje.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Ko je stariji: Kontrolor ili karta?

Pre 122 godine, kada je gradom prošao prvi tamvaj sa konjskom vučom, upola cene vozili se vojnici, deca do devet godina, „oni koji su niži od jednog metra“, poštari, policajci, vatrogasci i, dabome - opštinski službenici

1_zps3ca5f152.jpg


PRVO „moderno“ prevozno sredstvo u Beogradu bio je tramvaj sa konjskom vučom, koji je povezao Kalemegdan i Slaviju 1892. godine. Hroničari istorije automobilizma beleže ondašnje izveštaje da „vozovi svakih 11 minuta kreću i na taj način zadovoljavaju preku potrebu građana našega grada“. Pored predsednika gradske opštine, svečanom otvaranju prisustvovao je i mitropolit Mihailo, što samo govori o važnosti ovog projekta.


Tako je počela da funkcioniše „beogradska varoška željeznica - tramvaj“.


Niska cena


- Kad je proradio prvi tramvaj sa konjskom vučom, prestoničko stanovništvo prihvatilo je ovo moderno „podvozno“ sredstvo kao veoma korisno, ne samo zbog uštede vremena, već i zbog niske cene - govori za „Beogradske priče“ Aleksandar Zajc iz Udruženja istoričara automobilizma. - Cena jedne vožnje iznosila je deset para dinarskih. Vojnici „do narednika zaključno“, putnici niži od jednog metra visine i deca do devet godina plaćali su upola cene, dok za „decu koja se drže u krilima“ nije naplaćivana vožnja.


Karte nisu plaćali poštari, vatrogasci i policijski službenici. Tadašnja birokratija imala je takođe autentičan popust: „Opštinski službenici ne plaćaju kartu kada idu službeno, ali da ih ne bude više od četiri u jednom vozilu!“

Mada su se potencijalni akcionari bunili zbog niske cene prevoza, tokom 1892. i 1893. godine prevezeno je 2.463.550 putnika sa bruto prihodom od 441.650 tadašnjih dinara.


- U ono doba bilo je viđenih trgovaca koji su bili skeptični prema ovom poslu, i nisu hteli da upisuju akcije, odnosno da učestvuju u ustanovljavanju „Srpsko-francuskog društva za eksploataciju tramvaja“ - dodaje Zajc. - Naročito bučni u otporu ovoj novotariji bili su gradski kočijaši, koji su bili direktno ugroženi uvođenjem tramvaja sa konjskom vučom.


„Neka se ubrišu Beograđani da ih ja vozim od Kalemegdana do Slavije za 10 para“, naročito se bunio jedan među njima. „Da je bar za dinar ili najmanje pola dinara, pa đene-đene... Živi bili, pa videli, ovi što grade tramvaje, ostaviće svoje šine u ovu tursku kaldrmu, jer, oni treba da znaju, da Beograd nije ni Beč ni Pariz...“


Još od tog doba postojali su kondukteri i od tada Beograd na različite načine muči muke sa naplatom karata. Zlobnici bi rekli - od konjskih tramvaja do „Bus plusa“ priča se nije promenila...

Zbrka oko vrata


Dabome, progres je donosio svoje, konjske tramvaje zamenili su električni, vozni park je obogaćen autobusima i trolejbusima, ali potreba sugrađana da se voze besplatno nikada nije jenjavala.


- Tako je još 1965. godine deo Gradskog saobraćajnog preduzeća - Pogon „Kosmaj“, rešio da deo svojih autobusa na prigradskim linijama radi bez konduktera, pa su vozači morali da preuzmu i dužnost blagajnika - nastavlja Zajc.


- Ulaz je bio na prednjim vratima, od kojih je bio postavljen usmerivač kretanja, tako da svaki putnik mora da prođe pored vozačkog mesta pored kojeg su bili kondukterski pultovi. Vozila su bila obeležena natpisom „VK“ što je značilo „vozač-kondukter“, ulaz je bio na prednjim, a izlaz na srednjim vratima.


U avgustu 1968. godine ovaj sistem naplate karata bio je prekinut, zbog nezadovoljstva putnika i nemogućnosti usavršavanja i ubrzavanja ovog procesa.

2_zpseff00f98.jpg


- Iste godine počinje proba sistema samousluge putnika sa uređajima na ekspresnim autobusima linije 15, a uskoro su stigli i automati za karte iz Velike Britanije koji su testirani na liniji 33. Tokom 1975. godine na liniji 24 vožnja se plaća putem samouplate, tako što putnik ubacuje novac za kartu u kasetu pored vozača koji istovremeno kontroliše plaćanje, a zatim je osmišljen konačni sistem modernizacije.


Primenjena je poluautomatska naplata tako što su putnici mogli da se voze i na taj način što su nabaljali karte van vozila, a poništavali ih u njima.


- Od maja 1977. godine uvedeni su automati za poništavanje. Tadašnji sistem imao je automate za poništavanje pojedinačnih karata, ali i onih za više vožnji. Postojao je način da putnik kupi kartu u vozilu, kod vozača, kao i pretplatne karte.


Od konduktera do validatora


Pre ovoga, svako vozilo gradskog prevoza imalo je posadu koju su činili kondukter i vozač. Kondukter je prodavao karte, sedeo je između zadnjih i srednjih vrata, pa je u vozilo trebalo ući upravo na ta dva mesta. Prema tadašnjoj zamisli saobraćajnih stručnjaka, prednja vrata služila su kao izlaz, ali i kao ulaz za one koji su imali pretplatne karte, kao i za majke sa decom i trudnice.


Posle toga sve je bilo obrnuto: prednja vrata su postala ulazna, jer su putnici kupovali karte kod vozača, srednja su postala izlazna, a zadnja ulazna za putnike sa kartama kupljenim van vozila ili pretplatnim legitimacijama.

3_zpsddc80b5d.jpg


... I tu zbrku nismo razrešili do dana današnjeg...


Posle toga bilo je još različitih ideja, koje su, istini za volju, često zbunjivale Beograđane. Tokom poslednjih decenija pamtimo i uvođenje privatnika u posao, koji su u ondašnjim političkim prilikama pritekli u pomoć gradskim vlastima koje su bile oštro suprotstavljene onim, republičkim, pa su na linijama viđani i turistički, spratni autobusi. Tada kondukterima nije bilo teško da trčkaraju sa donjeg na gornji nivo, samo da bi naplatili karte, i sve se opet vratilo na doba pre automatizacije.


Svega je bilo, dok nam današnjicu krase potpuno originalni termini „validatora“ i „validiranja“, očigledno tipično „srpskog“ porekla.


Pa ipak, ostala je za spomen „pantljičara“ (karta za više vožnji) koju su Beograđani zapamtili kao najdražu i najjednostavniju. I „ridžovani“, čiji nadimak opstaje već decenijama, još od doba Korejskog rata kada je američki general Metju Ridžvej bio ozloglašen u ondašnjim medijima Jugoslavije, pa je „prišivanje“ njegovog imena kao nadimak kontrolorima bila svojevrsna uvreda ljudima koji se bave ovim, nimalo lakim poslom.


Sve u svemu, sećanja su lepa, prošlost je, dabome, uvek bila bolja od sadašnjosti, a potreba da izbegavamo plaćanje gradskog prevoza ista je kao kada smo izbegavali da „šlogiramo pantljičaru“. Ili ste, možda, zaboravili taj deo žargonskog obraćanja koji je označavao otkucavanje karata za više vožnji?

OSVEŠTANjE

Kada je pre 122 godine mitropolit srpski Mihailo osveštao prvu tramvajsku liniju u Beogradu, tadašnji predsednik Opštine grada Beograda bio je Milovan Marinković. On je ushićeno otvorio prvu prugu. - Kroz kratko vreme i pruga Sava - Slavija i Terazije - Novo groblje biće predate saobraćaju, te će na taj način naš mili grad - srpska prestonica, biti obogaćena još jednom kulturnom ustanovom, neobično korisnom za nju. Srećno, da Bog da! - poželeo je Marinković.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

„Advertajzing“ po meri naroda

Predratni marketnig plasiran kroz domaću štampu značajno liči na onaj kojim nas i danas obasipaju različiti mediji: Dominirale reklame o neprevaziđenom leku protiv ćelavosti i peruti, tkanina oprana samo „njihovim“ deterdžentom bila savršeno bela...

1_zpse22354eb.jpg


PROŠLO je više od 80 godina otkako su Beograđani mogli da otvore dnevne novine, tamo ugledaju oglas, naruče „specijalni šampon“ i reše problem ćelavosti. Samo „pofajtaju“ ćelu, a tamo, ne samo da ubrzo izraste nova kosa, već uskoro novom upotrebom spektakularnog preparata reše i problem peruti... ma šta god da požele mogli su lako da reše.

Blago njima.

Zaboravite na ćelavost

U novinama iz 1933. godine ovaj proizvod zvao se „morana“, a reklama je prikazivala dvojicu sagovornika koji su telefonom razmenjivali iskustva. Jedan (onaj čupavi) drugom (ćelavom) objašnjavao je i to kako treba odmah da upotrebi „moranu“, a „dobićeš je svugđe... zbog nje ugine perut, ona jača i hrani koren, odmah obustavi opadanje, a kosa izraste na ćelavom mestu“.

Možda se marketing u nečemu promenio, ali mnoge stvari su ostale iste. Tako su reklame za sredstva protiv muške ćelavosti ostale bogme nepromenjene do dana današnjeg, baš kao i efekti pomenutih proizvoda. Iako su naslednice „morane“ dale „izuzetne“ i „revolucionarne“ rezultate, sve je više ćelavih, ali pojam vezan za „revoluciju“ je toliko primamljiv marketinšim stručnjacima, da se održava do danas.


2_zps80642de1.jpg


POKLON ZA BOŽIĆ

KAO najlepši poklon za Božić i Novu godinu reklamiran je i pištolj na kapisle, „strašljivac“ kako su ga neki zvali. To je bio pištolj za koji nije bila potrebna policijska dozvola. Svako je mogao da ga kupi u nekoliko varijanti, u Balkanskoj ulici.

Istovremeno, na sadašnjim tv programima jasno vidimo kako postoje dve vrste belih tkanina za koje su, naravno, odgovorni deterdženti visokog kvaliteta (hajd’ da u ovom slučaju preskočimo one, „revolucionarne“). Jednostavan primer na tv ekranu prikazuje upravo ono isto što su pokazivali novinski oglasi iz tridesetih godina. S tom razlikom što je tada devojčica plakala u ujakovom krilu, a danas su bitni neki drugi akteri.

Neutešno dete cmizdrilo je „u dva reda suza“, jer je, jadno, mislilo da je njena haljinica bela, a uskoro se uverila u bezvredno sivilo omiljene tkanine. Ali! Na scenu stupa nenadmašni ujkica brišući joj suze snežnobelom maramicom, koju je, dabome, prethodno oprao sapunom „radion“.

Taman je slično prošao i dasa koji se našao u čudu jer je okovratnik oprao istim proizvodom, ali košulju nije, i - eto nevolje, okovratnih je bleštao čineći neverovatan kontrast.

Koristeći sličan recept domaćicama se obraća i proizvođač „albusa“ koji uvodi sapun sa terpentinom. Istina, tada su u upotrebi samo sapuni za rublje, jer veš mašine nisu bile sastavni deo domaćinstva, pa je pranje svakako bilo zahtevan posao.

3_zps1e1b19c1.jpg


„Vesele“ tridesete u nekim momentima nisu zaostajale za današnjim, modernim marketingom, mada su bile uskraćene za tako kolosalan proizvod kao što je televizija. Ipak je štampa briljirala, uzimajući kajmak od oglašivača.

Dabome, kao što rekosmo, stručnjaci za reklamu nisu se libili velikih, „glamuroznih“, a pogotovo stranih reči, pa je pojava „kraljice peći“ označena kao „senzacija“. Bila je ozačena kao „jedina patentirana peć koja u potpunosti sagoreva domaći ugalj“, dok se kod drugih konkurentskih peći značajan deo energije gubio „u vidu dima i čađi“.

Dame su odvajkada bile zahvalna i poželjna ciljna grupa, pa je njihovom ukusu uvek valjalo udovoljiti. Posebnu pažnju lepšem polu posvećivali su saloni za lepotu, a modenski je bilo koristiti francuski jezik, poput „Institut de Beaute“, dok su „sede vlasi zaista najveći neprijatelj mladenačkom izgledu svakog pojedinca“, pa se svima preporučuje „bojadisanje kose“.



Nervozni žive kraće


U ono vreme, prvih decenija 20. veka termin „stres“ nije bio u modi kao što je to danas (a valjda ga je manje i bilo), ali je nervoza mnoge mogla da košta glave. Tako na jednom novinskom stupcu osviće upozorenje u kojem oglašivač pita čitaoce „da li su osetili znakove smalaksavanja živaca?“. Ukoliko je tako, postoji knjiga kojom će korisnik biti vidno obradovan, a koja će mu, dabome, značajno pomoći u nevolji u koju je zabasao. Jer, kako objašnjava oglašivač, „nervozni žive kraće“.

Za one slabokrvne, blede, slabih živaca i bez apetita postojao je „energin“. Deci je bilo savetovano da piju tri male kašike dnevno, dok su odraslima sledovale tri velike kašike. Na dnu oglasa, sasvim uredno je pisalo kako je preparat odobrilo Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja, kao i broj pod kojim je proizvod zaveden. Srećom, tada nije postojala televizija pa spiker nije morao na brzinu da probrblja ono kako „bi trebalo da se posavetujete sa lekarom ili farmaceutom...“ (a ostalo ste iovako zaboravili).

Robna kuća „Mitić“ bila je prestižna u Beogradu i u predratnom periodu neprikosnovena. Veletrgovac Vlada Mitić ostavio je veliki trag u prestonom gradu, a njegove prodavnice su prve prerasle u prave, evropske robne kuće. U njima je potrošač mogao da pronađe najrazličitije artikle, a kada se oglašavao sa željom da prodaje perisijske i turske tepihe, samo je zalepio sliku čoveka sa Orijenta koji ponosno nosi tepih ka njegovoj radnji i dabome - veliko ime „Mitić“ kako bi kupac znao kuda da se uputi.

Napredak tehnike osećao se i u kupatilima dobrostojećih Beograđana, pa je poseban majstor skretao pažnju na njegovo umeće sa „furunama u kupatilu“, koje su istovremeno imale zadatak da greju vodu, kao i vazduh u ovoj prostoriji.

Tridesetih godina su se za prevlast borili i proizvođači i trgovci radio-aparatima. Sve svetske firme već su se udomile u Beogradu, i utakmica za kupce se već rasplamsala. Neko je nudio dužu garanciju, neko bolji opseg radio talasa, a neko, opet, najbolji dizajn.

4_zps7418e34a.jpg


„Četiri dimnjaka i pet dana“

Istovremeno, među požutelim listovima novinske hartije stare osam decenija, primećujemo i bojažljive, ali upečatljive oglase za preparate koji su lečili polne bolesti. Bilo ih je čak iz Praga, uspeh lečenja bio je zagarantovan, a ukoliko ne dođe do izlečenja, proizvođač je garantovao povraćaj novca.

Tada su najbrži parobrodi na planeti otkrivali novi svet, tako što su novinski oglasi nudili putovanje u Ameriku i Kanadu iz Hamburga. Takvi oglašivači očigledno su imali brojnu publiku u tadašnjoj Jugoslaviji, jer se oglas nedeljama ponavljao. Putnicima je nuđeno putovanje brodom „sa četiri dimnjaka za pet i po dana“.

Tako je trgovački život Beograda bio buran i pre osam decenija. Mada današnji magovi marketinga misle da su neprikosnoveni i originalni, mnogo toga ostalo je isto kao i tada...

5_zps7e02eb50.jpg


NIŠTA BEZ BIOSKOPA


BIOSKOPSKE predstave bile su neizbežan deo kulturnog života prestonice tridesetih godina, ali sale ne bi mogle da budu popunjene ukoliko veliki spektakli i premijere ne bi bili oglašavani u novinama.

Tako izdvajamo oglas u kojem bioskop „Kosmaj“ prikazuje najveću senzaciju sezone, „Fantom Durmitora“ u kojem „glavnu ulogu igra naša divna Beograđanka Ita Rina, koja će lično prisustvovati na predstavama od 7 i 9.20 časova“.

Istovremeno je bioskop „Koloseum“ najavio prikazivanje „najvećeg i najboljeg“ ratnog spektakla „Zemlja u plamenu“.

Iste, 1933. godine u „Kasini“ burno je najavljena Lil Dagover, kako u oglasu piše - jedna od najlepših žena Nemačke, u velikom tonfilmu „Iz devnika lepe žene“. Novinska reklama govori i da „film potpuno otkriva dušu moderne žene, njeo slobodnoumno shvatanje o ljubavi i braku, kao i posledicama.“

ČARLI KAO ŠARLO

JEDAN poziv za bioskopsku predstavu ipak nasmeje svakog današnjeg čitaoca ondašnjih novina i njihovih reklama. Tako je veliki komičar i mag nemog filma Čarli Čaplin bio, očigledno, veoma popularan u beogradskim bioskopima, ali pod drugim imenom: Ovde su ga zvali Šarlo Šaplin.

Tako Tonbioskop „Novaković“ najavljuje „najslavnijeg komičara sveta u svom poslednjem, nesravnjivom remek-delu“ Svetlosti velegrada.

Očigledno pod uticajem francuske mode, i kod nas su ime sjajnog komičara čitali na sličan način kao što su to činili Francuzi, pa je „zlosrećni“ Čarli kod nas ispao Šarlo, a ono „Šaplin“ bio je logičan nastavak.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Igumanova palata bez obeležja


Predratni fotografi lista "Vreme" zabeležili su trenutak kada je na vrhu palate podignuta velika skulptura, 1938. godine

1_zpse1b8bd94.jpg


PREDRATNI Beograd bio je prepun zadužbina. Štaviše, postojalo je pravilo da neko koga je Bog podario uspehom, ima zadatak da se oduži dolazećim generacijama. Na neki način pravili su sebi spomen, a istovremeno i veliku uslugu potomcima.

Jedno od takvih zdanja je i Igumanova palata, koja i danas krasi centar grada na Terazijama. Predratni fotografi lista "Vreme" zabeležili su trenutak kada je na vrhu palate podignuta velika skulptura, 1938. godine.

Novinari su zapisali kako su "radnici počeli montiranje monumentalnog spomenika Simi Igumanovu".

Posle rata ovaj gradski beleg je nestao. Skinut je sa zdanja i ostavio zgradu da postoji na način koji danas poznaju stanovnici prestonice.

Sačuvane fotografije beleže da je skulptura na vrhu bila nedirnuta i tokom nemačke okupacije u Drugom svetskom ratu, ali je posleratnim vlastima previše smetala i "bola oči" da bi mogla da ostane na svom prvobitnom mestu.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Samo Bog bez revizije gleda na istoriju

Ko će kome zaista suditi i kakva su to bila dobra, stara vremena? O odnosu prema istoriji govorimo sa našim prestižnim istoričarima, dr Momčilom Pavlovićem, dr Predragom Markovićem i dr Jasminom Milanović

1_zps7d5a5150.jpg


AUTOMOBIL u kojem je ubijen austrougarski prestolonasledik Franc Ferdinand i danas postoji u Beču. Vozilo u kojem se nadvojvoda nalazio prilikom posete Sarajevu postavljeno je u tamošnjem Muzeju rata, i kažu da ga je videlo više od 200.000 Srba. Usred Beča.

Koliko bi istih takvih Srba želelo u nekom muzeju da vidi deo sopstvene istorije, na primer vozilo u kojem je ubijen kralj Aleksandar u Marselju, 1934. godine? Tu negde počinje ova priča.

Našeg kralja, Aleksandra Karađorđevića, ubili su 1934. godine, ali mi nemamo pojma gde je automobil u kojem su ga ustrelili, niti kakva mu je bila sudbina.

Odaćemo vam tajnu: od automobila marke "delaž" ostala su samo dva fara, čuvaju se u Muzeju automobila u Beogradu, ostatak vozila smo sami uništili.

Možda je to odgovarajući početak priče o istoriji i našem odnosu prema njoj.

Nema suđenja

O ovom i ovakvom odnosu prema istoriji govorimo sa našim prestižnim istoričarima, dr Momčilom Pavlovićem, direktorom Instituta za savremenu istoriju, dr Predragom Markovićem i dr Jasminom Milanović, stručnjacima ove institucije.

Počinjemo, neminovno, pitanjem o takozvanoj reviziji istorije i novom svetlu kroz koje gledamo na događaje iz prošlosti. Uz pitanja o reviziji istorijske nauke i novom gledanju na prošlost, nameće se i fraza koju često koriste mnogi tumači savremenih događanja. Kada se pojavi neka nejasna ličnost ili delo koje ima uticaja u sadašnjosti, ili kada ostane otvoren čak mračan status takve ličnosti, ostavljamo je "sudu istorije".

- Odakle ideja da će nekome istorija suditi - pita se dr Pavlović. - Kome je, ikada, istorija sudila? Sude pobednici poraženima, veliki malima, jači slabijima, odnosno oni koji imaju moć. Do sada su, pored ovih, sudili i istoričari, ozbiljni na osnovu dokumenata. A oni su ljudi svog vremena, sa svim svojim manama, vrlinama, moralom i vrednosnim sudovima doba kojem pripadaju. Dakle, oni gledaju iz perspektive svog vremena i svog načina života, a na osnovu toga i donose svoje zaključke. Prošlošću pokušavaju da objasne ili opravdaju sadašnjost. Naš odnos, pa i odnos istoričara prema nekoj ličnosti ili pojavi, koji može biti promenljiv kad se otkriju novi izvori i iz drugih razloga, samo je prirodno kretanje i razvoj istoriografije, nikako suđenje i presuđivanje. Zato ispada da se istorija uvek iznova piše.
2_zps4b4a42d6.jpg

- Zato se kaže da neko "ide Bogu na istinu" - odgovara dr Pavlović. - Objektivnu i punu istinu o prošlom je nemoguće saznati, ali istoričar treba da nepristrasno teži ka istini. Ta fraza govori da definitivni sud donosi konačna, "nebeska istorija", odnosno da vrhovno traženje završava pred Bogom.


Istorija kao sudstvo


- NAŠA istorija je kao srpsko sudstvo - procesi traju beskonačno, a malo je konačnih odluka - naizgled u šali kaže dr Predrag Marković. - Za nas istoričare je to dobro, jer bi u protivnom izgubili posao. Priča o "reviziji" je do sada stekla negativan strav, ali, logično je da preispitujemo političke sudove prethodnika. Šta bi bilo da nam je do sada preostao samo "običan" stav karađorđevićevaca prema dinastiji Obrenović i da na osnovu ondašnje političke propagande i mi zauzimamo konačne stavove o prethodnoj dinastiji?

Da smo "ustoličli" istoriju i pustili je da do danas traje onako kako nas je "ondašnja" politika terala, sada bismo mislili da je sve bilo potpuno drugačije.

- Revizija je - kaže dr Marković, - ponegde stekla negativan status, ali sasvim je normalno i prirodno preispitivati stavove i političke sudove koji su doneti u nekoj daljoj ili bližoj prošlosti.

Dodatno objašnjavajući ovu temu, dr Jasmina Milanović nas podseća kako Beograd do danas nema spomenik posvećen kralju Milanu Obrenoviću.

- On je doneo nezavisnost Srbiji, a reklo bi se da, osim diskretno raspusnog života, kralj Milan ni po čemu nije bio zlotvor po nas. Najzad, burne privatne živote imali su i brojni drugi srpski vladari, a nisu doneli toliko značajan iskorak kao što je to bilo u vreme njegove vladavine. Podsećam, u njegovo doba, 1882. godine Srbija je, prvi put posle Kosovske bitke, postala kraljevina.

3_zps0b37a870.jpg


Novo doba

KAKO kažu stručnjaci, u istoriji se uvek otkrivaju nove teme.

- Treba da znate da se istorijska nauka stalno menjala, kao i domen njenih interesovanja. Tako, naučnike pre nekoliko decenija nimalo nije interesovao način života koji su pre nekoliko vekova vodila, na primer deca ili žene. Malo je bilo interesovanja za bitisanje običnih ljudi. Danas se postavljaju jasna pitanja vezana za kulturu ili ishranu ljudi prošlog doba. Stručnjaci su polagali minimalnu pažnju na izgled, strukturu ili način izgradnje utvrđenja ili gradova pre nekoliko stoleća, pa i u skorijem dobu - podseća dr Marković. - Sada su vremena postala drugačija i ljudi su sve više zainteresovani da vide ili osete kako izgledaju segmenti prošlosti koji nemaju dodira sa vojskovođama i ratovima. A upravo na njima su počivali mnogi postulati dosadašnje istorijske nauke. Nekada su se ljudi zanimali samo za istoriju politike i rata. To je još jedan razlog zašto je logično da stalno menjamo stavove prema prošlosti.

- Zbog svega toga kažemo da je istorija i nauka sadašnjosti - upozorava dr Pavlović. - Sa našim saznanjima i znanjima mi "učitavamo" sebe u prošlost, pokušavajući da razumemo pretke, često ne razumevajući kontekst. Naše ukupne vrednosti pokušavamo da nametnemo precima i merimo ih našim aršinima, a ne vrednosnim sistemom onog doba. Kako iz današnje distance mi pokušavamo da analiziramo i razumemo ljude pre nas?

Tako, na primer, možete istraživati i nalaziti dobre razloge zašto se neko u rasulu i konfuziji početkom Drugog svetskog rata u Srbiji opredeljivao za četnički, kasnije partizanski pokret ili jednostavno iz egzistencijalnih razloga odlazio na posaou nedićevske formacije. Pobednici su na kraju Drugog svetskog rata nametnuli vrednosni sistem da su samo oni koji su se borili u njihovim redovima bili na pravoj strani, a da su svi ostali izdajnici i kolaboracionisti.

4_zps77bf6bbf.jpg


Dobra, stara vremena

ROMANTIČNA predstava kako su prošla, stara vremena bila bolja, po pravilu nije tačna, ali je korisna.

- Često izaberemo samo segment, projekat nekog dela prošlosti, pa iz njega izvlačimo delove sa vrha piramide - objašnjava dr Pavlović.

- Kasnije dela nekih ljudi, kao i njih same prenosimo u sadašnju vizuru i stvaramo predstavu o nihovoj veličini.

Po pravilu, kaže dr Pavlović, kada je nekome sadašnjost besperspektivna, prošlost mu izgleda mnogo bolja. Što je stvarnost sumornija, a budućnost neizvesnija, prošlost izgleda savršenije. Odatle u mnogima čežnja za dobrim, starim vremenima.

Aleksandrov auto

"Delaž" u kojem je ubijen kralj Aleksandar čuvan je u Vojnom muzeju na Kalemegdanu, koji se tada nalazio u današnjoj zgradi Zavoda za zaštitu spomenika. Komunističke vlasti su posle rata shvatile da u muzeju imaju automobil u voznom stanju.

Kako nam je objasnio Bratislav Petković, osnivač Muzeja automobila, Vojska je preradila auto u dostavno vozilo, prevozeći njime demonstrativno pomije iz Doma armije, na taj način unižavajući sećanje na kralja. Kada je auto konačno bačen na otpad, Petković je uspeo da sačuva farove, koji se i danas nalaze u Muzeju automobila.

Deca i mezimci

Prvi srpski dečji vrtić otvoren je u Beogradu, u Resavskoj ulici 1912. godine.

- To je bio vrtić za radničku decu, i taj podatak je veoma interesantan, ali nekadašnju istorijsku nauku to nije interesovalo niti je taj podatak smatrala dragocenim - kaže dr Jasmina Milanović. - Tu temu do sada niko nije stručno obradio. Sada smo se okrenuli upravo tim istraživanjima i ona nas uvode u proučavanja načina života ljudi onog doba.

Isto tako, interesantan podatak je da je Beograd imao svoje prvo društvo za zaštitu životinja još početkom 20. veka.

Pogled iz rova

Stručnjaci ovog instituta imaju još nekoliko projekata kroz koje žele da prikažu način života "običnih" ljudi tokom teških vremena.

Tako nam dr Marković objašnjava kako savremeni istoričari pokušavaju do detalja da dosegnu život u rovu naših boraca tokom Prvog svetskog rata, način na koji su se borili i živeli u tim strašnim uslovima, ali postoje još neke ideje.

- Želimo detaljno da istražimo život jedne obične porodice pod okupacijom tokom Velikog rata - dodaje dr Marković, dokazujući koliko je veliki raspon tema i interesovanja koje se tiču i domaće javnosti i same nauke.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Preživećemo i "crveni alarm"


Najhladnija zima bila 1928. i 1929., kada je bilo rekordnih 25,5 ispod nule, a Sava bila zaleđena dva meseca, tako da su preko nje išle zaprege sa saonicama

1_zpsrqdas7bl.jpg


RETKO koji grad u Evropi, pa i u svetu, ima toliko povoljnu klimu kao što je ima Beograd. Godišnja doba našeg glavnog grada jasno se prepoznaju, a stručnjaci će vam objasniti da ovde vlada umerenokontinentalna klima.

Da bismo objasnili paniku koja ume da nas obuzme ako je leti vruće, a zimi hladno, u pomoć smo pozvali meteorologa Časlava Stanojevića, koji se dugo bavio istorijom vremenskih prilika kod nas.

Dok nas mediji upozoravaju na "crvene" i druge alarme koji prete da nas "progutaju", dok nas mećave konačno ne zatrpaju, iskusnog stručnjaka smo pozvali da nam objasni kakve su zime bile nekada, kao i kakve su vremenske prilike kod nas vladale u prošlosti.

To je bila zima

- PROSEČNA temperatura za zimski period u našem glavnom gradu je 1,4 stepena - počinje pripovedanje za "Beogradske priče" Časlav Stanojević. - Ako već tražimo najhladniju zimu koju naša nauka beleži, ona je bila ovde 1928. i 1929. godine, kada je prosečna temperatura bila minus 4,1 stepeni. Od tada do danas ni približno nije bilo tako hladne zime.

Upravo u zimskom periodu koji je obuhvatao te dve pomenute godine, izmerena je najniža temperatura od 25,5 stepeni ispod nule.

- Tada je oboren još jedan rekord - dodaje Stanojević. - Snežni pokrivač neprekidno je prekrivao Beograd tokom 41 dana. U to vreme, tokom prvih decenija 20 veka odigravao se još jedan fenomen, na koji smo do danas gotovo zaboravili: beogradske reke su se svake godine redovno ledile.

U pomenutoj, najhladnijoj zimi, krajem treće decenije prošlog veka, ledostaj je trajao neprekidno dva meseca!

2_zpscrnhj3ml.jpg


- Led na Savi bio je toliko debeo da se sa jedne strane sasvim bezbedno moglo prelaziti na drugu - dodaje naš sagovornik.

- Beograđani su to činili pešice, ali neretko i sankama u koje su bili upregnuti konji. Ledena ploča je bila toliko jaka da nije bilo bojazni da bi ovakva zaprega mogla da se nađe u vodi ispod.

Tada je i rečni saobraćaj bio sasvim paralisan, a brodovi i druga plovila bili su potpuno okovani ledom i zarobljeni na mestu gde su se zatekli.

- U Beogradu postoji pravilo da se veoma hladne i ekstremno hladne zime javljaju jedanput u 25 do 40 godina. Nešto su češće tople zime, a one se pojavljuju u periodičnosti od 15 do 20 godina.

Povoljnosti

DOBAR klimat koji karakteriše Beograd mogao bi da se poredi samo sa Lisabonom, ako govorimo o evropskim gradovima. Objašnjavajući prednosti naše prestonice, Stanojević nam skreće pažnju samo na neke od važnih parametara.

- Klima se definiše kao najveće prirodno bogatstvo jedne države, a u ovom slučaju grada Beograda - kaže Stanojević. - To se pre svega odnosi na geografski položaj, ortografiju, vodu (pogotovo pijaću), vegetaciju, osunčanost, provetrenost i kvalitet vazduha.

3_zpsgdf8illf.jpg


Ortografija Beograda govori da se sa svakog od gradskih brda može jasno videti ostatak grada, da smo dobro osunčani, sa čak 2.300 sati godišnje, a da je provetravanje u centru grada obezbeđeno jugoistočnim vetrom, popularnom košavom, kao i onim koji duva sa severozapada.

Kvalitet vazduha u većem delu prestonice je dobar, osim u pojedinim delovima gde je povećano opterećenje zbog saobraćaja. Najzad, činjenica je da već oko 20 godina nije zabeležena epizoda sa jakim zagađenjem vazduha.

Meteorolozi u našem gradu imaju još jedan bitan razlog da budu ponosni na svoju struku i njenu tradiciju na ovom podneblju. Ova služba u Srbiji prednjačila je u Evropi.

4_zpsaggebucl.jpg


Od početka do danas


- METEOROLOŠKA merenja u Beogradu započeo je 1. januara 1848. godine profesor Liceja Vladimir Jakšić - s ponosom ističe Stanojević. - On je to radio na svom imanju na Senjaku, u današnjoj Ulici kralja Vukašina broj 6. U njegovom odsustvu merenja je sprovodio prijatelj Vuk Gavrilović. Podaci i komentari s početka su upisivani na staroslovenskom pismu! I danas na ovom mestu merenja rade njegovi potomci i tako neprekidno 167 godina! Čak su sačuvani i originalni podaci.

5_zps9ft49clp.jpg


Prva državna srpska opservatorija osnovana je 1. jula 1887. godine, na jugozapadnom Vračaru u današnjoj Ulici Svetozara Markovića, tada Garašaninovoj. Dve godine kasnije preseljena je u zdanje na najvišoj tački Vračara, u sadašnji Bulevar oslobođenja 8. Prvi upravnih je bio profesor Milan Nedeljković, a u to vreme tu je bila smeštena i Astronomska opservatorija.

Takav niz uređenih meteoroloških podataka, od 167 godina, kakve ima Beograd, u međunarodnim razmerama spada u sam vrh ove nauke.

6_zps210wbht9.jpg


DIPLOMATSKE PLATE ZBOG NEČISTOG VAZDUHA

BUDUĆI da oko dve decenije nije zabeleženo jako zagađenje vazduha u Beogradu, kakvo se često događa u evropskim metropolama, Stanojević nam otkriva vrlo delikatnu, ali, kaže, istinitu priču vezanu za njegovu struku.

- U vreme NATO agresije 1999. godine strane diplomate u Beogradu imale su za oko 50 odsto veću platu, kao ratni dodatak. Taj benefit su zadržali i narednih pet godina po završetku rata, pravdajući to povećanom zagađenošću vazduha, vezanom za posledice bombardovanja. Međutim, prema podacima Zavoda za javno zdravlje, tog zagađenja nije bilo, tako da su i stranci pribegli ovdašnjem, uobičajenom, svesnom oštećenju svojih budžeta.

Tako i stranci sa lakoćom poprimaju beogradske manire tražeći odgovor na pitanje, kako da plata bude veća, čak i kada razloga za to nema.

Čista voda i "makiško belo"

7_zpsmgu1sofc.jpg

Časlav Stanojević

BEOGRAD ima kvalitetnu pijaću vodu, sa nepresušnih izvora u Makišu, a to je veoma bitna gradska karakteristika. Stanojević se vraća i u romantičnu istoriju naše varoši, i seća se pripovesti koju mu je prenela tašta. Ona je, kaže, dobro pamtila stari Beograd.

- Jedna skadarlijska priča pripovedala je o tome kako su se boemi takmičili ko će više špricera da popije za jednu noć - prepričava ovu anegdotu Stanojević. - Navodno je bio poznat duel između Matoša i Krkleca, a neki izvori govore o rezultatu 52 prema 50 špricera. Tada je postojala kategorija "običan svet" koji nije bio sklon ovakvim alkoholnim vratolomijama, a oni su, navodno, pili "makiško belo". To je bio žargonski naziv za tadašnju "česmovaču".

Izvor: Večernje novosti
 
Natrag
Top