Rimski pisac Plinije Mlađi ili Plinije II (61.-114. god. n. Kr.). U svom djelu ''Epistulae'' (Pisma), Isusa spominje u desetoj knjizi, u pismu broj 96, napisanom 111. god. i upućenom caru Trajanu. U tom pismu pita cara što da radi u procesu progona kršćana što ga je on trebao provoditi kao upravitelj pokrajine Bitinije. Slično kao Tacit i Svetonije, kršćane naziva ''zarazom'' i s prijezirom govori o njima, iako istodobno tvrdi da su čestiti, pošteni, kreposni. Ta je mržnja prema kršćanima proizlazila iz toga što su oni prezirali druge bogove i nisu htjeli žrtvovati carskim kipovima, ali i iz toga što su raspetog čovjeka Isusa nazivali svojim Bogom. Tako Plinije piše sljedeće:
''Nikada prije nisam prisustvovao ispitivanjima o kršćanskim prijestupima. Zbog toga ne znam kako i do kojeg stupnja ih trebam kažnjavati, te kako da o tome vodim zapisnik. Kada su pred mene izvodili neke s optužbom da su kršćani, ja sam ih kao kršćane i kažnjavao. Pitao sam ih jesu li kršćani; one koji su priznavali pitao sam po drugi i treći put prijeteći im kaznama; uporne sam kažnjavao… Bilo je takvih bezumnika koje sam, budući da su rimski građani, odlučio poslati u Rim… One koji su bili okrivljeni da su kršćani, ili su bili kršćani, oslobađao sam kad su priznali bogove i čim su pred tvojim likom, koji sam naredio da bude donesen zajedno s kipovima bogova, prinijeli žrtve u tamjanu i vinu i uz to se rugali Kristu; pravi se kršćani ne mogu privoljeti ni na jedan od ovih postupaka. Drugi pak, koji su bili denuncirani, govorili su da su kršćani, a poslije se odricali toga, izjavljujući da su to nekad bili, ali da su potom otpali, jedni prije tri, drugi prije mnogo godina, neki prije dvadeset godina. Svi su oni častili tvoj lik i kipove bogova, rugali se Kristu. Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se okupljali određenog dana prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba, kršenja zadane riječi, itd. Zatim su se razilazili i ponovno se okupljali radi uzimanja hrane, obične i nevine… Ovaj posao, po mome shvaćanju, zaslužuje da se o njemu razmisli, naročito zbog broja onih kojima prijeti opasnost. Mnogo ljudi svih uzrasta i svih zvanja i oba spola idu i odlazit će u propast. Zaraza se ovoga praznovjerja počinje širiti ne samo po gradovima, već i po selima i zaseocima.''
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Pogledajmo slijedeću rečenicu iz Plinijeva pisma Trajanu:
Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se okupljali određenog dana prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga.
Kao i uvijek, odmah će skočiti adventisti sedmog dana i reći, tu samo piše „određenog dana“. Izvrsno, „određeni dan“, kako piše Plinije, govori još dvostruko više. Pliniju je poznato da je Isus (Krist) bio čovjek, povijesna osoba, i da je Židov. Iz Plinijeva navođenja „okupljanja određenog dana“ očito je da je bilo propitivanja od strane Plinija o njihovom okupljanju i danu okupljanja. Ipak, Plinije u pismu Trajanu piše kako su se kršćani okupljali „određenog dana“. Zašto?
Da su se kršćani okupljali u subotu (židovski šabat) zacijelo bi Pliniju to priznali. Oni prvi, koji su pristali prinjeti žrtvu pred kipovima Trajana i bogova i koji su se rugali Kristu, priznali bi jer tako život spašavaju, a oni drugi, za koje Plinije kaže da su „pravi kršćani“ priznali bi jer su „pravi kršćani“. U ovom slučaju Plinije bi puno određenije mogao Trajana obavijestiti kako se kršćani okupljaju u dan židovskog šabata, i kako slave Krista (Židova) kao Boga. Druga varijanta, dakle, kršćani se okupljaju u nedjelju (dan poslije subote) i to priznaju Pliniju. Ipak, Plinije piše Trajanu o okupljanju u „određeni dan“. Da su pogani imali tjedni kalendar, i da je nedjelja (dan poslije subote) bio dan slavljenja poganskog boga Sunca, kako to tvrde adventisti, poganin Plinije bi to svakako znao i napisao Trajanu kako se kršćani okupljaju u dan boga Sunca. Ali ne, Plinije piše kako se kršćani okupljaju u „određeni dan“. Sigurno su kršćani priznali Pliniju koji je to dan u koji se oni okupljaju (dan poslije subote), ali to Pliniju baš ništa ne znači, za njega je to samo „određeni dan.
Dakle, dvije su stvari. Prvo, ovi kršćani koje ispituje Plinije ne okupljaju se subotom. I drugo, nedjelja (dan poslije subote) u koji su se okupljali ovi kršćani, poganima ne znači ništa, a i kako bi im značila kada pogani u to vrijeme uopće nemaju tjedni kalendar u općoj uporabi.
Nedvojbeno je, dakle, da praksu okupljanja kršćana u nedjelju imamo vrlo rano. Ostaje samo pitanje koliko rano. Da bismo došli do što prihvatljivijeg odgovora na ovo pitanje, svakako u obzir treba uzeti sve okolnosti u kojima je Crkva nastala i razvijala se. Navedimo najprije najelementarnije i najnedvojbenije.
Nije Bog u tjednu iza Pedesetnice (Silaska Duha Svetoga) sagradio građevine za okupljanje prve Crkve i prvih kršćana. Nije Bog padobranom spustio apostolima otiskane Biblije a ni tiskaru. Nije im uveo ni struju niti priključio telefone. Nije ih, dakle, povezao ni internetom.
Nije Bog apostole i prve kršćane opasao bodljikavom žicom i postavio im čuvare, dapače, od samog početka Crkve bili su prepušteni na milost i nemilost mnogima. I samo Sveto Pismo o tome svjedoči, kamenovanje svetog Stjepana pa vrlo brzo i stradanje apostola Jakova. Djela apostolska također nam svjedoče o brojnim pogibeljima kroz koje je prolazio sveti Pavao u „subotnim susretima“ sa Židovima. U takvim vremenima posve je jasno kako Crkva na svome početku nije mogla odabrati neke učenije između sebe i zadužiti ih da pišu. Najveći dio novozavjetnih knjiga nastao je upravo tako da su ih apostoli pisali na svojim misijskim putovanjima. Tako se datiranje novozavjetnih spisa proteže od 45.-50. (Matej) do 100. godine Ivanovo evanđelje i Otkrivenje. Dakle, sa nekoliko desetljeća odmaka od Isusove smrti nastaje glavnina novozavjetnih spisa. Kada govorimo o ranokršćanskim spisima valja računati jednako tako. Zapisana praksa kršćana u tim ranokršćanskim spisima također nije mogla nastati sa manjim odmakom od same prakse. Uzmemo li, dakle, Didahe i Barnabu koji datiraju na kraj 1. i prelaz u 2. stoljeće, evo nas sa praksom kršćana, koje u njima nalazimo, u vrlo živo apostolsko doba. Zato tu praksu i nalazimo u Novom zavjetu, evo je:
Dj 20,7: U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.
1 Kor 16,2: Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem.
