Edin Avdic blog

Vi prekrasni - ludaci, negativci...
Najveći negativci, ludaci i najbizarniji likovi koje je svijet kosarke vidio. Lista je pravljena po ličnom nahođenju i uključuje neka imena za koja vjerovatno nikada niste čuli uz standardnu porciju igrača koji su svoju reputaciju opasnih tipova gradili godinama.







Sa liste su naravno izbačeni slučajevi lažnog ludila koji već godinama tresu Kevina Garnetta i Rasheeda Wallacea, predvodnike selekcije navodno opasnih tipova. Garnettov rezime uključuje premlaćivanje Ricka Rickerta tokom trening kampa Minnesote.

Rickert je sezonu prije toga igrao za najlošiji tim u Euroligi, Krku Novo Mesto, a Garnett je ovom slabašnom krilnom centru koji je imao oko 1% šanse da se nametne za tim izbio dva zuba. Omiljene Garnettove mete su uglavnom plejmejkeri koji teško mogu da uzvrate kao Jose Calderon, Kirk Hinrich i čitav niz bekova iz ostatka svijeta kojima se KG unosio u lice tokom OI 2000 u Sydneyu, te igrači koji nikada ne prave incidente kao Tim Duncan sa kojim je Garnett konstantno pokušavao da započne tuču iz nekog razloga. O laktu Anthony Peelera se uglavnom sve zna, a na youtubu postoji i snimak gdje David Robinson kreće u odbranu Duncana i baca KG-a kao krpu u stranu.

Ako postoji igrač koji je zaslužio batine tokom svoje NBA karijere bez obzira na neke sjajne izjave i vrlo često dobar smisao za humor, onda je to Rasheed Wallace. Uvijek najglasniji kada je između njega i protivnika pet saigrača, Wallace je konstantno maltretirao rookije u Portlandu, a nekima kao recimo Rubenu Boumtje-Boumtjeu ostavio trajne psihičke ožiljke (Wallaceov tretman Rubena je uključivao i pogodak loptom u glavu sa nekih 50 metara udaljenosti dok je ovaj šutirao slobodna bacanja.

Boumtje je pao na parket nakon pogotka, a Bonzi Wells i Sheed su uz smijeh pobjegli sa mjesta događaja.) Neka ostane upamćeno da se Sheed uz svu svoju galamu prvi sakrio kada je krenula tuča na tekmi Detroit - Indiana.

Nego da krenemo sa listom....
JOHN BRISKER






Najveći negativac kojeg je košarka vidjela, bez ikakve dileme. Brisker je bio izuzetan strijelac, igrao je dvije i po sezone u ABA ligi uz 26 poena u prosjeku zatim prešao u NBA gdje je igrao tri godine u Seattle Sonicsima.

Tip kojeg su se plašili svi- saigrači, protivnici, sudije, navijači. Briskera iako visokog 195cm nisu zanimali obračuni sa bekovima, pikirao je više i snažnije od sebe. Bivši NBA igrač Billy Knight priča: " U jednom trenutku tokom pripremne utakmice Brisker se okrenuo i udario me pesnicom u bradu, jedva sam ostao na nogama, a on je samo stajao i čekao da nešto uradim. Ja sam se zaledio od straha".

Dok je bio član Pittsburgha, stručni štab je na trening kamp doveo odbrambenog igrača američkog fudbala od 130 kilograma koji je trebao svojom odbranom i grubošću da podigne intenzitet treninga, a na kraju je dobio žestoke batine od Briskera. Kao da to nije bilo dovoljno, Brisker je gledao pretučnog protivnika i zatim razglasio:" Idem do automobila po pištolj i zatim ću da ubijem ovog idiota". Treneri su brže-bolje otkazali trening. Tokom utakmice za Seattle Brisker je kasnio na drugo poluvrijeme, sudija John Vanak je kasnije dobio informaciju da je Brisker u svlačionici pretukao dva saigrača.

Problem Briskera je riješio trener Dallasa Tom Nissalke, priča ide ovako:" Pokušavao sam da prekinem niz od devet poraza zaredom i to na gostovanju u Pittsburghu. Imao sam čekovnu knjižicu od našeg generalnog menadžera koju sam koristio da isplatim bonus na licu mjesta kada neko odigra dobru utakmicu. Razglasio sam u svlačionici da nudim 500 dolara ako neko udari Johna Briskera. U prvi mah niko se nije javio. Gledao sam lijevo-desno i ugledao podignutu ruku. Javio se Lenny Chappell i pitao,"Mogu li ja, ali da počnem u petorci?", obično Chapell nije počinjao u petorci ali se jedini javio.

Očekivao sam da će udariti Briskera prilikom nekog ulaza ili nešto slično ali je Chapell iznenadio sve. Kada je sudija podbacio loptu Chappell se okrenuo i nokautirao Briskera. Udarac je bio tako brz i tako dobro plasiran da ga niko osim nas nije ni primjetio. Svi su gledali u podbačenu loptu. Sudija čak nije ni svirao faul."

Pri kraju profesionalne karijere John Brisker je ušao u veliki problem sa kokainskom ovisnošću. U potrazi za novcem postao je plaćeni ubica u Ugandi, te je ubijao za režim Idi Amina. Nestao je 1979 godine a prema nekim informacijama strijeljan je nakon što je svrgnut Aminov režim. Zvanično je proglašen mrtvim 1985 godine.

WARREN JABALI

Warren je sa 190cm igrao na poziciji krilnog centra. Malo se šunjao po NBA ali je većinu karijere odigrao u ABA ligi i tamo pored odličnih igara na niskom postu ostao upamćen i po radikalnim stavovima i mržnji prema bijelcima. Jabali za svojih 10 godina profi karijere nikada nije pozdravio bijelog igrača, kamoli komunicirao sa njim, bez obizra da li u pitanju bio saigrač ili protivnik. Ostao je upamćen po najbrutalnijem potezu 70-tih godina u košarci kada je tokom utakmice koju je prenosila nacionalna televizija namjerno skočio na glavu Jima Jarvisa koji je ležao na parketu.

Potez je prikazan na svim vijestima, a Jabalijevo objašnjenje je bilo,"Naučio sam da igram na ulici, proradio mi je instinkt." Niti jednom Warren nije izjavio da mu je žao zbog poteza kojim je razbio glavu protivničkom igraču. U Kentuckyu Jabali je dijelio svlačionicu sa legendarnim NBA igračem i trenerom Danom Isselom, koji se sjeća.."Nikada mi nije rekao zdravo, bio je potpuno u Black Power pokretu, a kompletna svlačionica je živjela u strahu od njega. Jednom prilikom dok smo se presvlačili uočio je da afroamerički rookie u timu nosi pamučne gaće. Jabali mu je prišao, opalio šamar i zatim rekao,"Zar ne znaš da su naši preci ubirali pamuk na plantažama, nađi neke druge gaće", zatim mu je rastrgao donji veš i još ga udario u lice. Dečko je ostao u svlačionici i plakao, a niko od nas nije imao hrabrosti da reaguje."

Slično kao i Brisker, i Jabali je naišao na sebi ravnog...u u utakmici protiv Viriginije ušao je u svađu sa Nielom Johnsonom koji ga je par puta upozorio da mu protiv njega to neće proći. Jabali je odgurnuo Johnsona koji je pao na parket, zatim gledao Jabali par trenutaka...." Johnson se pridigao, prišao Jabaliju i zatim je uslijedio najjači kroše koji sam u životu vidio. Jabali je odmah izgubio svijest i ležao nepomičan barem pet minuta. Mislili smo da je mrtav. Udarac je bio mnogo brutalniji od onog kojim je Kermitt Washington pokosio Rudya Tomjanovicha."- priča tadašnji čan Virginije Dave Twardzik.
MARVIN BARNES






Izazivam sve čitaoce ove kolumne da pronađu bizarnijeg lika od Marvina Barnesa u bilo kojem sportu.

Pokušajte. Barnes je nosio nadimak "Loša vijest", a njegov rezime dostojan barem 50 "Jel' moguće?" pitanja u najkraćim crtama ide ovako....

U četvrtom razredu srednje škole sa par "ortaka" je opljačkao banku. Brzo je otkriven jer je tokom pljačke nosio gornji dio trenerke za zagrijavanje sa logom škole na grudima i svojim imenom i prezimenom ušivenim velikim slovima na leđima. Saigrača je na koledžu pretukao montiračem za gume, kada je postao profesionalac za to je platio kaznu od 10 000 dolara.

Tokom igranja za St. Louis nikada nije uspio da dođe na vrijeme na jutarnji let za gostovanje, govorimo o periodu od dvije godine. Preko mjesec dana nije uspio da se sjeti gdje je parkirao svoj automobil u centru St. Louisa. Nije pomogla ni činjenica da je bio vlasnik Bentleya, jednog od dva ukupno u gradu u tom trenutku. U svom stanu(petosobni apartman) je imao 13 fiksnih telefona, kada su ga nakon meča pitali zašto ima 13 telefona u stanu, odgovorio je,"Ne čovječe, kakvih 13 telefona, imam dva u spavaćoj, dva u kupatilu, jedan u kuhinji, jedan u dnevnoj sobi..." dalje nije mogao da nabraja jer ga je uhvatio smijeh.

Kakvo je bilo stanje Marvinovog mozga najbolje opisuje detalj nakon meča u kojem je njegov tim teško poražen,a on je ubacio 48 poena. Poslije meča Barnes je otvorio dušu okupljenim novinarima " Vidite šta se ovdje dešava?? Nemamo igru, ne igramo kao ekipa!!" Novinari su klimali glavama u nadi da je Barnes konačno sabrao neke stvari u glavi, ali je onda opet otvorio usta.." Evo vam primjer...Večeras sam imao 48 poena na dva minuta do kraja, dva!! Da li mi je neko dodao loptu da ubacim 50? Nije! I ostao sam na 48 poena, eto sa kakvim ljudima ja igram".

Barnes je bez obzira na bogomdani talenat košarci posvećivao minimum vremena. Izlazio je svaku noć, trošio gomilu novca, opijao se, konzumirao drogu i stalno bio u društvu "dama" koje su ga pratile do samog ulaza u timski bus. Bez obzira na noći nespavanja Marvin je bio u stanju da ubaci 40+ poena i skine 20+skokova bez vidnog napora. Pazite, govorimo o čovjeku koji je prije leta iz Louisvillea za St. Louis(Promjena vremenske zone. Louisville je sat vremena ispred St.Louisa), kada je vidio da avion polijeće u 8 ujutro, a slijeće u St. Louis u 7:59 ujutro vrisnuo u strahu,"Ne,ne.. ja ne sjedam u vremeplov. Neću na let koji me vraća kroz vrijeme", i ostao u hotelu.

Slična priča se ponovila i tokom gostovanja u Norfolku kada je Barnes propustio jutarnji timski let(Zvao ga je čak i vlasnik tima ali je bunovni Marvin odgovorio, "eto me, eto me..." i naravno nastavio da spava), a zatim i naredna tri komercijalna. Jedini način da se sa LaGuardia aerodroma u New Yorku dokopa Norfolka je bila da unajmi čarter - što je i uradio. Po slijetanju je ugrabio taksi i stigao u svlačionicu 10 minuta prije početka tekme dok je trener crtao kretnje u napadu. Svi su pogledali Barnesa koji je nosio šešir i dugu bundu od 10 000 dolara. U ruci je imao kesu McDonaldsa sa hamburgerima i pomfritom.

"Momci ne brinite, tu sam!" uzviknuo je Barnes i skinuo bundu ispod koje je već obukao dres i šorc. Ubacio je 43 poena uz 19 skokova na toj utakmici, a tokom time-outa krajem prvog poluvremena dok mu je znoj lio niz lice stigao da napiše ček pilotu čartera na 1200 dolara koji je stajao pored klupe i tražio novac za let jer nije vjerovao da će mu Barnes poslati ček poštom. Čekovnu knjižicu je iz svlačionice donio pomoćni trener, a dok je ostatak ekipe slušao koju akciju da odigra Marvin je pitao pilota:"Na koga da naslovim ček?"

Ritual mu je bila obilna večera 20 minuta pred početak utakmice. Barnes je jeo teleći odrezak u sosu, grašak, kukuruz, pire krompir dok mu je fiziotreapeut bandažirao članke. Nakon jela Barnes se pred ogledalom do samog početka utakmice mazao losionom za tijelo kako bi mu koža sijala dok je na terenu, a fizioterapeut je bio zadužen da uzme karte i uvede od tri do pet "djevojaka" koje je Barnes vodio sa sobom ("K.... su me uvijek gotivile!" bila je njegova omiljena rečenica.)

Hapšen je zbog provalne krađe, posjedovanja narkotika i upada na tuđi posjed. Zbog konzumiranja kokaina karijera u NBA je trajala kratko, a jedno vrijeme je bio i beskućnik u San Diegu. Danas je izliječen i radi na prevaspitavanju maloljetnih delinkvenata u rodnom Providenceu.
Smith, Griffin, Mills i Stackhouse

LEON SMITH

Draftovali su ga Dallas Mavsi 1999 godine direktno iz srednje škole, ali za njih nije odigrao nijedan meč. Na prvom treningu je odbio da trči sprinteve koje je naredio Don Nelson uz pitanje "A što ti ne bi trčao,a?"

Sa 5 godina roditelji su ga dali na usvajanje i tokom odrastanja je promjenio pet sirotišta. Policija ga je uhapsila u Dallasu nakon što je bacio veliki kamen kroz zadnje staklo svog džipa i zatim se onesvjestio. Pronađen je odjeven kao indijanski poglavica sa peruškama i na glavi i ratnim bojama na licu.

Pregledom je ustanovljeno da je progutao 250 aspirina i pokušao samoubistvo. Vratio se u rodni Chicago zatim raskinuo sa djevojkom i demolirao auto njene majke. Uhapšen ponovo i smješten mjesec dana na psihijatrijsku kliniku. Njegova tadašnja djevojka? Cassie Pondexter, zvijezda Rutgers univerziteta i WNBA igračica koja se "proslavila" nakon tragedije u Fukušimi natpisom na twitteru "Bog ih je kaznio zbog Pearl Harboura".

Nije ni čudo što su bili u vezi....

EDDIE GRIFFIN

Vjerovatno najtužnija priča od svoih pobrojanih. Rođen je u Philadelphiji gdje je izgradio reputaciju najboljeg srednjoškolskog igrača Amerike. Neviđen spoj preciznog šuta za tri poena i osjećaja za blokade. Samo nebo je bila granica za Griffina kada govorimo o košarkaškom umijeću. Izabrao je univerzitet Seton Hall i nakon mjesec dana igranja tamo svi su govorili o budućem prvom izboru NBA drafta. Ubrzo su krenuli problemi.

Griffin je pretukao saigrača Tya Shinna, a sve su glasnije bile i priče o njegovom konzumiranju alkohola. Napustio je koledž nakon godinu dana i izašao na NBA draft gdje su ga priče skauta o lošem karakteru spustile na sedmu poziciju. Netsi su ga proslijedili u Houston za tri igrača, a tamo se Griffin gotovo nije trijeznio. Otpušten je u decembru 2003, a zatim je godinu dana proveo u klinici za odvikavanje od alkohola. Povratak u NBA je donio angažman u Minnesoti i nove probleme. Griffin se u pijanom stanju zakucao u parkirani automobil i to dok je vozio, gledao pornić i masturbirao!?. Minnesota ga je otpustila 2007, a ubrzo nakon toga Griffin je poginuo.

Ponovo je bio pijan za volanom, probio je rampu svojim SUV-om i udario u voz koji se kretao. Džip se zapalio, a Griffinovo tijelo je identifikovano pomoću zubarskog kartona. Iza njega je ostala 3-godišnja kćerka Amaree.

CHRIS MILLS

Vrlo dobar igrač u svoje vrijeme, ali sa vjerovatno najkraćim fitiljem u ligi. Suspendovan je jednu utakmicu zbog udaranja pesnicom u lice tada rookija Miamija Predraga Danilovića. Kao član Golden Statea pokušao da se obračuna sa Rasheedom Wallaceom i Bonzi Wellsom. Jedan Millsov prijatelj je ušao u verbalni sukob sa Sheedom nakon što je Portland slavio u Oaklandu u posljednjoj sekundi, a Wallace počeo da provocira publiku iz prvih redova.

Mills je pokušao da provali u svlačionicu Blazersa te tom prilikom izudarao jednog od članova obezbjeđenja Blazersa. Nakon što nije uspio da uđe u svlačionicu, Mills je svojim džipom uz pomoć "prijatelja" koji su se pojavili na poziv zagradio timski bus Blazersa i onda je to društvo naoružano pištoljima i sačmaricama čekalo izlazak igrača Portlanda. Po nepotvrđenim informacijama Wells i Wallace su ležali na podu između sjedišta dok je Mills navodno tražio da izađe kompletan tim napolje i da on neće koristiti vatreno oružje!?

JERRY STACKHOUSE

Vrlo slična priča i vjerovatno bolji igrač od Millsa. Stackhouse je jedno vrijeme smatran novim Jordanom(To poređenje nije dugo trajalo ali eto da se pomene...) Stackhouse je tokom svoje karijere pretukao Hornaceka(i nije neki podvig), Laettnera(kockarski dug) te Kirka Snydera. Njegov brutalan faul nad Shaqom u finalu Miami - Dallas 2006 je poseban zato što niko od igrača Heata nije pokušao da barem nešto kaže Jerryu.

Čak je i moćni Shaq samo odšetao ka klupi.Impresivan je način na koji je Stack sredio Snydera. Nakon meča u kojem je Snyder provocirao Stackhousea, Jerry je od klupskog ekonoma tražio trenerku kako ne bi prljao odjelo. Odšetao do busa Jazza pretukao Snydera gdje je član obezbjeđenja dvorane u Dallasu svjedočio kako je "Snyder dobio teške batine". Stackhouse se prema priči vratio u svlačionicu i mirno predao ekonomu trenerku.
Oakley i Barkley

CHARLES OAKLEY

Danas radi kao lična pratnja Michaela Jordana. U Svoje vrijeme je važio možda i za najopasnijeg čovjeka u NBA. Pretukao je Tyronea Hilla zbog 54 000 dolara kockarskog duga.."Džentlmen uvijek plaća svoj dug" izjavio je Oakley nakon što je premlatio Hilla.

Nakon Hilla na red je došao Jeff Mcinnis kojeg je Oakley nokautirao na zagrijavanju pred tekmu u Los Angelesu. Iako se po NBA priča da je na sastanku unije igrača '99 Oak opalio šamar Charlesu Barkleyu teško je povjerovati u vjerodostojnost te priče posebno kada postoji snimak incidenta u MSG dvorani na utakmici Knicks - Phoenix gdje je Barkley udario Oakleya u lice. Ni u poznim godinama Oakley se ne smiruje.

Tako je prošle godine pretukao pet članova obezbjeđenja jednog noćnog kluba u Las Vegasu koji je posjetio sa Jordanom. Kasnije je pretučenim momcima stiglo pojačanje pa ni Oakley nije prošao bez posljedica.



CHARLES BARKLEY

Radio je sve...bacao tipove kroz izloge barova, tukao i pljuvao navijače. Poseban bonus dobija zbog premlaćivanja jednog od najvećih provokatora u košarci ikada Billa Leimbeera kojem je zatvorio oko i rasjekao usnu tokom utakmice Philadelphia - Detroit(Kasnije je naravno u šali rekao da mu je to bio najteži protivnik).

U direktnom obračunu je oborio i Shaqa te mu zadao par udaraca u glavu. Ipak Charles je previše duhovit i zanimljiv kao tv ličnost da bi nosio etiketu siledžije i zato ga nevoljko stavljam na ovu listu. Ipak minuli rad se mora poštovati.


VERNON MAXWELL

Za kraj autentični ludak.

Čovjek je nosio nadimak pobješnjeli maks i gotovo svake večeri se trudio da ga opravda. U Portlandu se popeo u 10-ti red gledališta i premlatio navijača i to u sred napada Rocketsa. Šutirao je iz svih mogućih pozicija i niko nije imao hrabrosti da mu prigovori. Na univerzitetu Florida je bio najbolji strijelac svih vremena ali je taj skor brisan jer je priznao da je primao novac za igranju NCAA te da je šmrkao kokain pred važne utakmice. 1997 godine odlukom suda morao je da isplati 700 000 dolara jednoj djevojci kojoj je namjerno prenio herpes!?

Poznati novinar Michael Wilbon je je jednom prilikom opisao svoj susret sa Maxwellom u Houstonu:" Bio je potpuni mrak i u datom trenutku mi je bilo jasno da sam se izgubio. Nastavio sam da pješačim u jednom pravcu i naletio na neki automobil.

Prozor se spustio i ugledao sam poznato lice zakrvavljenih očiju "Mike, šta radiš ovdje sam na ulici? Znaš li koliko je opasan ovaj kraj? Uđi da te vozim u hotel... Dok sam ulazio u auto na zadnjem sjedištu sam primjetio hrpu oružja. Automatska puška M-16, Uzi i barem tri pištolja...Verne šta je ovo? Što će ti ovoliko oružja? "Lična zaštita šefe", odgovorio je Maxwell, "U ovo doba ima svakakvih likova na ulici"....

Rođen da bude legenda
Autor: Edin Avdić

"Napiši nešto o Draženu..." Ne pamtim da mi je više različitih ljudi tražilo samo jednu temu za ovaj utorak. Na ulici, u kafiću, u prodavnici.





Kako da odbijem tekst o čovjeku koji je pomjerio standarde evropske košarke, koji je učinio da svakog kvalitetnog beka sa ovih prostora upoređujemo s njim. Zamjenu do dan danas nismo našli i ne vjerujem da ćemo...Jedna meni izuzetno draga osoba, čije savjete maksimalno cijenim i uvažavam mi je rekla: "Nekim ljudima je suđeno da budu legende. Da u svom kratkom životu urade stvari zbog kojih će ih pamtiti zauvijek po dobrom. Takve dušebrižnici ne stignu da uvaljaju u blato i kafanski omalovaže..."

Draženu Petroviću je bilo suđeno da bude legenda, a opet, muka mi je dok to pišem. Trebalo je da je još tu, da se povremeno pojavi u nekoj emisiji i kaže kako je zabrinut za stanje današnje košarke. Kako igrači ne treniraju dovoljno, kako bi on i danas mogao da ubaci 20 svakome.

Prošlo je 20 godina od njegove pogibije i ja svaki put kada vidim sliku onog smrskanog "golfa" pomislim istu stvar. Kako je moguće da je takav igrač, tako poseban igrač, skončao na takav način, u onom odvratnom "golfu" na ušljivom putu, negdje u Njemačkoj. Tako život ne završavaju najbolji sportisti svijeta...

"Njega niko ne može da zaustavi!", uvijek je govorio moj otac, koji me je i "navukao" da gledam Dražena Petrovića. Sve je bilo normalno kada ga gledaš kako igra. Da ubaci 60 poena, da pogodi sedam trojki zaredom, da bez greške strpa svako bitno slobodno bacanje, da izlomi odbrambenog igrača onom svojom kombinacijom kroz noge pa iza leđa. Najnormalnija stvar na svijetu. Njegova Cibona je bila najbolja šuterska ekipa koju sam u životu gledao. Ljudi gotovo da nisu promašivali, a predvodnik svega je bio dečko sa blago otvorenim ustima i stisnutom pesnicom. U mojoj kući se stalno prepričavalo kako je dan poslije osvajanja KEŠ-a parkirao auto pred dvoranom, iz gepeka izvadio loptu i otišao da dodatno šutira.

Dražen zbog svoje Jordanovske želje da uništi suparnika i nije bio posebno omiljen među navijačima protivničkih ekipa. Za razliku od, recimo, Tonija Kukoča, koji je bio univerzalno obožavan u svim dvoranama u ex-YU, Dražena si ili obožavao ili nisi volio. Sredine nije moglo da bude.

U njegovo vrijeme drvenjaci nisu išli u NBA, ili se tamo nisu zadržavali duže od minute. Tada nije bilo dovoljno da neko "naslućuje" potencijal, pa da o tebi sline "skauti" koji već više od decenije dovode tipove sa mobilnošću glečera da uzmu milione. Tada si bio sretan ako te zapadne kraj druge ili početak treće runde, a u Evropi si osvojio sve i pride ubacivao 30 po utakmici.

Kada neko pomene Ricka Adelmana, meni je i danas prva asocijacija da nije dao Draženu da igra. Kako nije mogao da vidi i uopšte šta je gledao, meni i nakon svih ovih godina nije jasno, niti mogu da prihvatim bilo koje objašnjenje. Pamtim kako je otac škrgutao zubima dok smo gledali finale protiv Pistonsa i govorio "Jel' moguće da ova budala ne uvodi Dražena u igru...Jel' moguće?" Igrao je Danny Young kojeg sam zapamtio jer je dobijao prednost u odnosu na najboljeg evropskog strijelca. Igrao je, jer Adelman nije mogao da shvati, da razumije. Ako ništa, naučio je nakon te greške...

Odlazak u Netse je bio kao da stepenicama silaziš u mračan podrum. Moje čitavo društvo je uveliko bilo zaraženo NBA virusom. Shvatali smo da je NBA druga dimenzija u odnosu na sve ono što smo gledali u našoj ligi do tada, ali ipak nismo mogli lako da svarimo sliku sa "NBA actiona", gdje su od 10 najboljih poteza sedmice tri bila zakucavanja Stacey Augmona preko i pored Dražena.

Opet, rad je liječio sve. Ne ide šut? Dražen je sam u dvorani šutirao dok mu ruka ne utrne. Popuštaš u kontaktu? Dodatno diži tegove. Centru koji iz Evrope dolazi u NBA i nije toliko teško pronaći put, ali beku...

Biti treća petorka lige '93, biti treći najbolji bek šuter u NBA 1993. godine, pri čemu ste bijelac iz bivše Juge, iz Šibenika, a protivnici na toj poziciji su vam Michael Jordan, Clyde Drexler, Mitch Richmond, Joe Dumars, Reggie Miller, John Starks, Vernon Maxwell, Byron Scott, Dale Ellis, Dan Majerle, Mahmoud Abdul Rauf, Ron Harper, Jeff Malone, Jeff Hornacek, Hersey Hawkins, Kendall Gill i Ricky Pierce je gotovo pa nemoguće. (Ovako kada pročitate kakvi su bekovi igrali u NBA krajem 80-tih, početkom 90-tih, to je da vam pamet stane). Dražen je u ovoj konkurenciji košarkaških mašina dvije godine zaredom išao preko 20 poena po utakmici, uz 50% šuta iz igre...

Navodno je bio na meti New Yorka po završetku sezone i zamislite da je Pat Riley na onu odbranu Knicksa doveo jednog od najboljih šutera svijeta. Jel' neko misli da bi Dražen Petrović šutirao 2-11 iz igre kao Starks u sedmoj utakmici finala? Nešto nisam siguran...






VHS kaseta koju čuvam nije sa utakmicom u kojoj Dražen ubacuje 70 poena ili nešto slično. Ne. Čuvam kasetu u kojoj Dražen komentariše plej-of utakmicu Boston - Indiana i tako raščlanjuje svakog igrača (Dražen tokom tekme dvije minute priča o Mikeu Sandersu. Stičete dojam da više zna o njegovoj igri nego on sam) na terenu i napade i odbrane obje ekipe, da u trenutku shvatiš: "Zato i jeste najbolji. On o košarci apsolutno sve zna". Komentar i nakon ovoliko vremena zvuči toliko dobro da uopšte ne gledam sliku nego samo slušam kako priča...

Našao sam 5.000 mana dokumentarcu "Once Brothers", ali jedna scena mi se urezala u pamćenje zauvijek. Kada Dino Rađa priča o Draženovoj odluci da ne uđe u avion, nego da dalje nastavi automobilom. Dok govori o tome kako su ispod aviona u vazduhu crni oblaci oko Minhena i kako pilot moli putnike da vežu pojaseve zbog nadolazeće turbulencije, Rađa gleda na sat i u tom trenutku Draženov automobil je ispod njih. To je vrijeme kada staje život jednog od najboljih svih vremena...

Dok Rađa priča suze mi liju niz obraze. Ne mogu da ih zaustavim. Oko mene sjedi barem 15 ljudi i nijednog trenutka mi nije neprijatno. Bol mi izlazi na oči... Nisam plakao kada je poginuo, ali dok sam slušao Rađinu priču suze ne prestaju. Gledao sam dokumentarac više puta i ta me izjava lomi svaki put. Ne mogu da se odbranim...

Ovo nije tekst o njegovim utakmicama i trofejima. To bi svaki ljubitelj košarke koji drži do sebe trebalo da zna u snu. Ovo je moja nemoć da se izborim sa slikom "golfa" zabijenog u kamion... Nekim ljudima je suđeno da budu legende i da ih pamtimo zauvijek po dobrom... To je jedino objašnjenje koje imam, a znam da nije dovoljno dobro.

Jason Kidd i Grant Hill (Šta da ...)
Autor: Edin Avdić

Došli su zajedno. Odlaze zajedno. Ostaće vječno "Šta da?" kada je Hillova karijera u pitanju. Trajala je dugo ali povrede su ga zamalo uništile i defintivno spriječile da postane jedan od najboljih. Bio je na dobrom putu. Par dana kasnije patike je odlučio da okači i budući član Kuće Slavnih Jason Kidd. Liga je siromašnija za još jednog vanserijskog playmakera.







Prva ideja je bila da pišem dnevnik sa sedme utakmice Miami - Indiana ali jednostavno nije imalo o čemu da se piše.

Miami je pregazio Pacerse i tako serija koja je ponudila tri izvrsne utakmice u odlučujućem meču za plasman u NBA finale nije imala trunku neizvjesnosti.

Za pisanje dnevnika su bila potrebna dva raspoložena protivnika ali možda i očekivano, na terenu je postojao samo jedan tim.






Odmah po najavi oproštaja Granta Hilla imao sam namjeru da mu posvetim jednu kolumnu još kada je dva dana kasnije karijeru okončao i njegov kolega iz draft generacije Jason Kidd nije bilo govora da se to propusti. Došli su iste godine sa drugog i trećeg mjesta na draftu. Podijelili nagradu za najboljeg debitanta, odigrali po 19 sezona u ligi, promijenili po četiri kluba, osvajali zlatne olimpijske medalje, Kidd je bio NBA šampion, Hill dvostruki NCAA šampion. Obojica su bili mašine za triple-doublove...

"Šta da?"...o tome ću uvijek da razmišljam kada neko pomene ime Granta Hilla. Šta da se nije povrijedio? Šta da nije igrao utakmicu sa naprsnućem skočnog zgloba? Šta da ga nisu operisale medicinske analfabete? Šta da je bio zdrav...a nije.

Maestralna koledž karijera. NBA početak iz snova. Joe Dumars je od početka bio oduševljen Hillom(Nakon jednog monstruoznog zakucavanja kojim je razbio Mourninga, Zo se pridigao sa parketa i krenuo da se obračuna sa Hillom da bi se umiješao Dumars:"Čovječe, ovo je Grant Hill! Kako možeš da udariš Granta Hilla!?").

Briljantan igrač, izuzetna košarkaška inteligencija, konstantan. Van terena je uvijek imao manire i znao kako se ophoditi prema novinarima i navijačima. Otac Calvin je bio veliki NFL igrač, mama Janet na koledžu cimerka Hillary Clinton.

Dumars je ponavljao: "Liga je dobila novog ambasadora. Njegovo ime je Grant Hill".

Sezone u Pistonsima, njih ukupno šest su bile san. U prvoj je imao 19,9 poena po meču, 6 skokova, 5 asistencija i 2 ukradene lopte u prosjeku. U suštini kada pogledate njegove brojeve u Pistonsima, Grant Hill je bio Lebron James prije Lebrona Jamesa. Triple double u najavi. Poeni u prosjeku su nakon prve godine izgledali ovako 20,2 pa 21,4, pa dva puta po 21,1 i konačno 25,8 kada je izgledalo da ulazi u fazu totalne dominacije. Imao je sezonu sa 10 skokova po meču. Asistencije uvijek između šest i sedam u prosjeku. Odbrana na vrhunskom nivou.

Oduševljena je bila i legenda Motown muzike Anita Baker, toliko da je Hilla upoznala sa budućom suprugom mladom, koleginicom Tamiom. Svuda smo gledali reklame "Grant Hill pije Sprite", Fila patike su dobile na popularnosti(koliko je to moguće jer je ipak u pitanju Fila), zato što ih je nosio i bjesomučno reklamirao Hill, dobijao je milionski broj glasova za nastup na All Staru.

Život nije mogao da bude bolji...

Detroit tih godina je dobro draftovao ali nisu uspjevali da zadrže mlade zvijezde. Otišao je Allan Houston. Otišao je i Grant Hill razočaran činjenicom da Pistonsi nisu uspjevali napraviti kvalitetan nukleus tim. Play-off prije odlaska u Orlando Hill je igrao sa naprsnućem skočnog zgloba, povredom koja nije dobro tretirana. U Orlandu je dobio ogroman ugovor i mašinu za koševe Tracy McGradya koji je tražio izlazak iz sjene Vincea Cartera. Trebao je to biti tandem za titulu ali onda je uslijedio mrak....






Teško je izbrojati sve Grantove operacije tokom boravka u Orlandu. U prvoj sezoni je odigrao samo četiri utakmice, u drugoj 14 u trećoj 29. Došlo je dotle da su doktori na kraju uradili zahvat u kojem su ponovo polomili skočni zglob kako bi noga ovaj put pravilno zarasla. Samo što je Hill pet dana nakon operacije vraćen u bolnicu sa temperaturom preko 40C i užasnim bolovima. Konstatovana je potencijalno smrtonosna infekcija MRSA. Narednih šest mjeseci Grant je intravenozno primao antibiotike. Tokom njegovih muka sa operacijama i supruzi je konstatovana multipla skleroza. Izgledalo je da se sve ruši.

Pet doktora mu je nakon pregleda reklo da završi karijeru. Mogao je da uzme novac i uživa ali nije. Odigrao je još 10 sezona...

Momak kojem su kojekavi "pravi afroamerikanci" zamjerali to što je navodno mekan, što je išao na Duke, što nije nosio farmerke na pola dupeta i zlatne lance, što je dijete bogatih roditelja i što ne predstavlja geto se vratio na teren. Zdravstveno stanje supruge se popravilo, a Hill je odigrao gotovo 70 utakmica i ponovo bio izabran kao starter na All Staru. Zatim kao da neko testira njegovo strpljenje uslijedila je nova operacija, ovaj put sportske hernije. Naime Grant je bio toliko zaokupljen skidanjem opterećenja sa lijevog skočnog zgloba da je sve težinu prilikom trčanja prebacivao na desnu nogu. Uslijedila je i njegova izjava:"Ako budem morao na još jednu operaciju, mislim da ću završiti karijeru..." Nije morao. Nakon što je Orlando bacio 90 miliona dolara maltene kroz prozor i nakon što je Hill propustio većinu utakmica promjena scenarija je bila potrebna objema stranama (I dan-danas navijači Orlanda zvižde Grantu Hillu prilikom svakog gostovanja, kao da postoji sportista koji voli da ga voze po operacionim salama).

Poznata je činjenica da Phoenix Sunsi imaju najškrtijeg gazdu Roberta Sarvera koji je direktno svojim očajnim potezima koštao tim barem jedne NBA titule, ali isto tako najbolji doktorski tim u ligi se nalazi u Arizoni i zaista nije šala kada se kaže da je to prevagnulo u izboru novog Hillovog tima. Doktori Sunsa su opet odrqadili svoju magiju a Hill je prvi put u karijeri odigrao sve 82 utakmice u jednoj sezoni.

"To su moje najbolje godine u NBA. To nije bio tim, to je bila porodica. Svi smo izlazili zajedno, stalno se družili van terena.
Tako nije bilo ni na Dukeu!"

(Svojevremeno kada je Detroit potpisao Christiana Laettnera novinari su pitali Hilla da li je sretan što će ponovo nakon Dukea svlačionicu dijeliti sa svojim prijateljem sa koledža, "Ko vam je rekao da smo mi prijatelji?", odgovorio je Grant).

Tokom Hillovih pet godina u Arizoni, Sunsi su dohvatili jedno finale zapada pri čemu su izmetlali svog najvećeg rivala San Antonio Spurse. To je bilo i najdalje što je Grant Hill igrao u jednom play-offu. Karijeru je završio u Clippersima. Odluku o povlačenju je onako usput saopštio u studiju TNT tokom šeste utakmice finala istoka. Ispunio je svoju želju da nadoknadi godine propuštene zbog povreda.

Ne vjerujem da postoji igrač čijih sam se poteza više prisjećao posljednjih godina na youtubeu od Granta Hilla. Ko nije gledao njegove godine u Pistonsima i šta je značio u to vrijeme i ne može da shvati svu njegovu igračku veličinu. Ostaće za sva vremena asistencija za Laettnera preko čitavog terena i njegov pogodak protiv Kenutckya, ostaće priča o tome kako je on bio član jedinog tima koji je pobijedio orginalni Dream Team sa Michaelom, Magicom i Birdom(dobro u revanšu su ih utukli sa 50 razlike ali opet pobjeda je pobjeda posebno protiv najboljeg tima u istoriji košarke). Ostaće zlatna medalja iz Atlante 96te. Ostaće činjenica da je u drugoj polovini 90tih samo Michael Jordan bio popularniji.

Ostaće youtube i pitanje:"Šta da nije...?"

Jason Kidd






To pitanje za Jasona Kidda jednog od najboljih playmakera koji su hodali ovom planetom nikada nećemo postaviti.

Kidd je jedinstveni spoj čovjeka koji na terenu nije mogao da napravi pogrešan potez i koji van njega nije mogao da napravi dobar.

Oakland je grad koji je dao izuzetan broj posebnih igrača. Koje kada vam neko pomene kažete: "Uhh, to je bio majstor!". Bill Russell je iz Oaklanda. Gary Payton je iz Oaklanda. Paul Pierce također. Paul Silas, Brian Shaw, Antonio Davis. Jason Kidd je košarku naučio na ulicama Oaklanda (Zamislite petorku sa Kiddom i Paytonom u naponu snage. Zamislite taj pritisak na loptu i odbranu). Tražili su ga svi najveći univerziteti međutim on je odabrao da ostane blizu kuće i upisao Californiju. Upravo je 1993 godine njegov koledž izbacio Duke sa Grantom Hillom.

Kidd je po dolasku u Dallas zatekao Jamala Mashburna i Jimmy Jacksona. Pričalo se o zalogu za budućnost, trilingu koji će donijeti trofej. Jedino što je taj trojac donio jeste međusobno šaketanje, šamaranje i guranje zbog naklonosti tada izuzetno popularne pjevačice Tony Braxton. Dallas je odlučio da promjeni fizionomiju tima pa su Kidda pustili u Phoenix(to je bio Dallas tih godina.

Ljudi su mijenjali jednog od pet najboljih playeva svih vremena nakon samo dvije godine u klubu). Kidd je odmah broj pobjeda Phoenixa podigao za 16 i kao i Hill proveo pet vrlo produktivnih sezona u tom timu(tri puta je bio najbolji asistent lige u tom periodu). To bi i bio najveći kvalitet Jasona Kidda. Nevjerovatna sposobnost da saigrače učini boljima gdje god da se nalazi. Njegove asistencije su donosile bolje ugovore svima u blizini. Koliko su puta Kenyon Martin, Tyson Chandler ili Richard Jefferson zakucali na pas od tablu ili alley-oop bačen u punoj brzini sa pola terena. Koliko su puta Jason Terry, Deshawn Stevenson, Kerry Kittles ili Lucious Harris dobili pas u džep da šutnu trojku. Ako je Grant Hill bio triple- double u najavi onda je Jason Kidd bio doktor triple - doublea.

U prvoj fazi svoje karijere Kidd je bio najdominantniji play u tranziciji, sa nevjerovatnim osjećajem za asistenciju i skok te brzinom koja se često činila nestvarnom. Poentirao je uglavnom iz prodora. Išlo se dotle da su ga zvali Ason jer.. "He had no J(jumper) in his name", (nije imao šut). Na kraju čovjek je karijeru završio kao treći najbolji po broju pogođenih trojki. Ispred njega su samo Reggie Miller i Ray Allen. I taj primjer odslikava kakvu je moć prilagođavanja imao Kidd. Od igrača koji je kontrolisao loptu i letio po terenu u prvoj fazi karijere, do veterana koji je širio virus nesebičnosti i dramatično popravljao protok lopte te kažnjavao prostor na liniji za tri poena preciznim šutem. Kidd je 17 puta zaredom igrao u play-offu, samo su Stockton i Malone imali više nastupa(19). Ako izuzmemo Cleveland 2007, ne postoji lošija ekipa od New Jersey Netsa koja je igrala NBA finale. Kidd ih je odveo tamo dvije godine zaredom i učinio da barem nakratko budu popularniji od New York Knicksa.






U svlačionici nije bilo saigrača koji je izazivao više poštovanja. Bio je glas razuma na OI u Sydneyu kada su amerikanci osvojili zlato.

Bio je glas razuma u svlačionici 2008 u Pekingu kada je također osvojeno zlato te jedini koji je mogao da podigne glas na Bryanta, Jamesa, Wadea i Paula bez razlike.

Titulu koju je tako dugo tražio je dohvatio 2011 godine kada je malo ko davao šanse Mavsima protiv Dallasa. Kidd je u nekim dijelovima utakmice čuvao i to uspješno Lebrona Jamesa te bio osnovni razlog zašto Miami iz svoje agresivne odbrane nije mogao da napravi veći broj ukradenih lopti. Van terena Jason Kidd će ostati sušta suprotnost onome što smo gledali na terenu. Čovjek za kojeg upućeni kažu da je imao najljepše djevojke od svih NBA igrača i da je doslovno poharao naslovnice Playboya, Maxima, FHM i ostalih publikacija (Kidd je na matursko veče vodio Gabrielle Union, sadašnju djevojku Dwyanea Wadea. Lista je zaista impresivna i uključuje među gomilom imena Hope Dworaczyk koja izgleda kao da je neko uzeo idealne djelove od svih žena i sklopio super ženu).

Međutim ove epizode su pratila konstantna opijanja po klubovima koja su donekle zataškana te redovna premlaćivanja supruge i djevojaka kojih bi se postidio i Paul Gascoigne.(Kidd ima čitavu istoriju nasilničkih ispada i to uglavnom prema ženama.

Nije pomogla ni činjenica da mu je bivša supruga Joumana najblaže rečeno psihijatrijski slučaj zakamufliran u lijepo lice)
Kidd se povlači kao drugi najbolji asistent i kradljivac lopti u istoriji lige, po ostvarenim triple doublovima je treći svih vremena(107). Ispred njega su samo Oscar Robertson i Magic Johnson.

Kidd je 10 puta nastupio na All Star utakmicci, a čak 9 puta je biran u najbolje defanzivne petorke(pet puta u drugu) što je još jedan pokazatelj njegove briljantne igre u dva pravca.

Hill i Kidd.

Zajedno su došli i sada 19 godina kasnije napuštaju košarku u dva dana razmaka. Potpuno različiti, a opet spletom okolnosti konstantno blizu jedan drugom tokom dugih karijera. Vrijeme niko ne može da zaustavi.. Dva genijalca manje na terenu...

Wadeov put
Kada se sve završi pričaćemo o njemu kao o jednom od najboljih na svojoj poziciji ikada. Na koledžu je bljesnuo pravo niotkuda. Kao i sve velike igrače iz Chicaga na terenu ga nose čvrstina, hrabrost i drskost. Igrao povrijeđen ili zdrav jednu stvar sigurno znam Dwyane Wade će svakome da isčupa srce za pobjedu.





Majke su čitav život svakog NBA igrača. Hajde, neka bude njih 95%.

Što duže pratite košarku sve više čujete takvih priča. Veliki broj NBA igrača svoje očeve nikada nije ni vidio ili nose duboki prezir prema ljudima kojih su ih ostavili i prije rođenja. Majke su radile i po tri posla da prehrane često velike porodice, a najstarija djeca odrastala prije vremena kako bi brinuli o mlađoj braći i sestrama. Wadeova majka uglavnom nije bila tu...zbog heroinske ovisnosti.

Južna strana Chicaga je jedan od najgorih dijelova SAD-a. Krajem 80-tih i početkom 90-tih tamo se dešavalo i preko 1000 ubistava godišnje, a neki od najboljih NBA igrača upravo su izašali sa tog prostora. Majka Isiaha Thomasa je u čuvenoj priči potezala dvocijevku na članove bande koji su došli da regrutuju njenog sina.

Mark Aguirre je dominirao kroz srednju školu i koledž, ali strahovao za svoj život prilikom svakog povratka kući. Quentinu Richardsonu su ubijena dva brata u obračunima. Antoine Walker je u "svom" naselju opljačkan dva puta, jednom kada je išao prema parkingu u društvu Nazra Mohammeda. Tony Allen je pretukao čovjeka u obračunu u kojem je jedna osoba upucana. Derricka Rosea su čuvala starija braća koja su imala ugled i kredit kod lokalnih gangstera. Dwyane Wade se uglavnom čuvao sam.

"U moje vrijeme prodavanje droge je uzelo ozbiljnog maha. Razne bande ste mogli da vidite svuda. Vraćao bih se iz škole, čuo neku galamu, zatim bi obavezno uslijedila pucnjava i par minuta kasnije prođete tim putem a pored kontejnera bi bili leševi. To je bila svakodnevica."

Wadeova svakdnevica je bila i čekanje majke da se vrati kući. Defile dilera droge koji su iz njenog stana prodavali i pripremali krek, heroin i kokain se povećavao. Mama Yolinda je ubrizgavala heroin u svoje vene sve česće i češće te spavala u napuštenim zgradama, a mali Dwyane je ostajao budan i do četiri ujutro čekajući mamu. Uglavnom je dočekivao policijske patrole koju su pretresale njihov stan. Starija sestra Tragil je uradila potez koji mu je vjerovatno spasio život. Rekla je da idu gledati film, a u stvari na autobuskoj stanici ih je sačekao njihov otac, bivši vojnik Dwyane senior koji je sa drugom suprugom živio normalan porodičan život u predgrađu Chicaga. Sa polubraćom Wade je počeo da igra košarku i tako je malim koracima krenulo stvaranje priče o još jednom majstoru iz Windy Citya.(Pred tih terena je upoznao i svoju sada već bivšu suprugu Siuvoughn sa kojom ima dvoje djece)

Kroz srednju školu Wade je demonstrirao izuzetne fizičke predispozicije ali i prilično loše ocjene tako da su za njegove usluge bile zainteresovane samo tri škole, jedna od njih bila je Marquette sa mladim trenerom Tomom Creanom.

"Stalno sam mislio na mamu. Jednostavno nisam mogao da se koncentrišem na bilo šta drugo. Kada sam tek došao kod oca naredne dvije godine je nisam vidio, a u međuvremenu je uhapšena i smještena u zatvor. Kada smo otišli da je vidimo u zatvrou to mi je vjerovatno bio najteži trenutak mog djetinjstva. Mama i ja sa dvije strane stakla pričamo onim telefonima kao u nekom filmu. Plakao sam čitavim putem kući."

Prvu godinu na Marquettu Wade je presjedio zbog loših ocjena. To je bio period kada je leđa podmetnuo mladi, često nervozni trener Tom Crean.

"Sa njim nikada nije bilo laži i foliranja. Sve ti kaže u lice i istinski želi da pomogne svakom svom igraču. Nema puno ljudi koji su me u životu usmjerili kao trener Crean."

Wade ni svom treneru nije želio da ispriča šta se dešava sa njegovom majkom sve do trenutka kada je Yolinda po drugi put završila u zatvoru.

"Na treningu je bio potpuno odsutan. do te mjere da sam ga izbacio. Išao sam za njim u hodnik i nisam želio da ga ostavim na miru. Nakon moje silne galame, on je pukao, počeo da plače i sve mi ispričao."

Uz sve probleme van terena i u školi, Wadeova igra je bila nešto posebno. Nešto što vrijedi platiti svaki put. Imao sam sreću da prenosim njegovu najbolju koledž utakmicu, čuveni meč protiv Kentuckya 2003 godine. Sastav Wildcatsa je u meč ušao sa 26 pobjeda zaredom i kao veliki favoriti, ali beka kakav je Dwyane Wade dotada nisu sreli. 29 poena 11 skokova 11 asistencija 4 blokade. Totalna dominacija. Tubby Smith je izrotirao buduće NBA igrače Keitha Bogansa, Geralda Fitcha, Keelenu Azubuikea...

Wade je prolazio pored njih kao da ne postoje.

Marquis Estill i Chuck Hayes su pogledom ispraćali njegova zakucavanja. Marquette je slavio odlazak na F4, a na tribinima je u dresu Eaglesa sa brojm 3 aplaudirala mama Yolinda koja je do kraja odslužila zatvorsku kaznu i pristupila programu rehabilitacije te u tom trenutku godinu dana bila čista od narkotika i alkohola. ( Mama Yolinda je potpuno okrenula svoj život i već je šest godina glavni pastor u crkvi u Chicagu koju joj je kupio sin.)





Vjeru u njegove NBA mogućnosti mi je poljuljala utakmica protiv Kansasa u polufinalu gdje su Jayhawksi ugazili Marquette sa gotovo 40 razlike, a odbrana potpuno neutralisala Wadea ali Pat Riley je vidio nešto što drugi nisu. Miami je od početka na draftu želio samo Wadea.

Kod igrača mi je uvijek bio bitan očni test, odnosno kako izgleda uživo. Mogu reći, a to će vjerujem da potvrdi svako ko ga je gledao uživo da Wade taj test prolazi sa najvišim ocjenama. Ne postoji niži igrač sa boljim osjećajem za blokade u istoriji lige od Dwyanea Wadea. Uzmite u obzir da je Wade bez patika visok 191 cm, sa patikama ima 193 i tek je onda teško pojmiti njegovu sposobnost da brutalno izblokira bilo kojeg igrača na terenu.Dobro, pomaže to što ima ruke do poda - 211cm i nevjerovatnu eksplozivnost u skoku bilo iz dvokoraka ili sunožno.

(Dvije blokade koje ostaju za sva vremena su ona nad Tysonom Chandlerom u finalu 2011 kada je izgledalo da je skočio sa vrha table te blokada nad Thabo Sefaloshom u prošlom NBA finalu kada je na strani lopte pomagao u odbrani pick n rolla Westbrook - Ibaka, ušao u reket da zatvori Ibaku, Wes je odigrao za Thaba samog na šutu u korneru, a Wade nekim čudom pokrio šest metara distance u dijeliću sekunde i izblokirao igrača od dva metra samog na šutu.Gledao sam 50 puta, svaki put izgleda nemoguće. Jednostavno monstrum.)

Čovjek je ispodprosječan šuter, a ima najbolju fintu šuta u ligi. I to govori nešto. Wadeova finta šuta izgleda potpuno isto kao njegov šut i nema odbrambenog igrača koji nije nasjeo na nju barem jednom bez obzira što u svakom skautingu za Dwyanea stoji - ne skači na fintu šuta.






Ništa vjerovatno nije bolje opisalo karijeru Dwyanea Wadea nego ona stara Converse reklama za njegove patike sa sloganom "Padnem sedam puta, ustanem se osam".

Wade nikada nije žalio svoje tijelo i uvijek, ali uvijek je nakon loših utakmica i kritika odgovarao vrhunskim nastupom. Miami je u finalu 2006 gubio sa 2:0 zatim je Wade sasuo Mavsima 42, 36, 43 i 36 poena u naredne četiri utakmice i donio Miamiju prvu titulu. U svom prvom finalu Wade je prosječno ubacivao 35 poena po meču(uz dosta sumnjivih odluka sudija koje su vodile do slobodnih bacanja).

Nakon teškog poraza američke reprezentacije od Grčke na SP u Japanu 2006 godine i NBA sezone prepune povreda krenula je priča kako Wade sa svojim prodorima i igrom u reketu te udarcima koje prima ne može trajati dugo. Na odgovor smo čekali do Olimpijade u Pekingu kada je upravo Dwyane bio najbolji strijelac reprezentacije koja je SAD-u vratila zlatnu medalju(Wade je ubacio u nekom nestvarnom turbo pogonu 28 poena špancima u finalu uključujući i potez kada je doletio negdje van kadra presjekao pas i zatim zakucao iza leđa pri čemu Jorge Garbajosa nije stigao dalje od linije za tri poena nakon što je izveo loptu.)

Upućeni kažu da je upravo tokom te Olimpijade i pao dogovor Jamesa, Wadea i Bosha da će jednog dana igrati zajedno.

Sezonu nakon OI je bio ozbiljan kandidat za MVP nagradu (30 poena 5 skokova i 8 asistenccija po utakmici) ali ostatak tima nije bio dovoljno kvalitetan za dobar rezultat pa mu je MVP priznanje čini se (i sa ove distance) nepravedno izmaklo.

Najbolje godine su sada iza njega, vidljivo je svakome.

Povrede i želja da osvoji što više trofeja ga sve češće dovode u stanje ludila(obračun sa Spoelstrom tokom time outa prošle sezone u Indiani, legendarna scena kada u jeku svoje briljantne utakmice u finalu protiv Dallasa urla na izgubljenog Lebrona:"Motherfucker!! do something, don't just stand there!!!") i sve više gledamo Wadea kako pravi prljave poteze na terenu bio to lakat u glavu ili udarac nogom u stomak odbrambenog igrača. Opet Wade je tip koji zaista i do kraja poštuje jednu od brojnih mantri Pata Rileya koja kaže "No excuses" (Bez pravdanja). U prošlosezonskom plej-ofu kada je bilo očigledno da zbog povrede koljena nije ni blizu optimalnom stanju i kada su sva pitanja bila usmjerena na stanje njegove povrede, Wade je odgovorio na terenu: 28 poena u četvrtoj i 41 poen u šestoj utakmici polufinala protiv Indiane.
Ista je priča u i ovom plej-ofu.

Ovaj put je u pitanju drugo koljeno u kojem više nema hrskavice pa se kost naslanja dirketno na kost što proizvodi velike bolove. Wadeu pomjeraju čašicu što je moguće više prema gore kako bi koliko-toliko bandažirali nogu i omogućili mu da igra. Na pitanja o povredi opet ne odgovara i opet kada svi pomislimo da je gotov ili "šta više radi ovaj ludak?"(što sam protiv Chicaga pomisilo jedno 15 puta nakon njegovih šuteva van svakog rezona), on ti zapuši usta potezima koji mijenjaju tok utakmice. Protiv Bullsa se raspadao čitavu seriju, a onda u ključnim momentima pete utakmice provukao dva floatera, prikucao loptu nakon ofanzivnog skoka, izblokirao šut za tri poena i osigurao novi napad u posljednjem minutu. Pobjeda Miami.

Protiv Indiane je ista priča o njegovim mogućnostima krenula nakon utakmica 1 i 2. Wade je povrijeđen, ne radi ništa, ne može Lebron sve sam. U trećem meču gotovo svi stručnjaci su prognozirali pobjedu Pacersa. Mlada ekipa puna samopouzdanja, publika u Indiani koja zna košarku i zna kako podržatti svoju ekipu....i sve uzalud. Wade je opet vukao nogu, mrmljao sebi u bradu ali i probijao odbranu Indiane, asistirao Haslemu, udavio Georgea defanzivno, pogađao poluhoroge i floatere te ubacio i pokoje zakucavanje, čisto da vidimo da još uvijek može.

Wade je kada stavite sve statistike na stranu, čitavu karijeru igrao samo sa jednim ciljem - pobjeda. Kako god došla, na koji god način i po bilo kojoj cijeni. Daće svoje srce i sve što ima za pobjedu ali i isčupati i zgaziti protivnikovo.

Svaki put kada to zaboravimo, on nas ponovo podsjeti....

Loši momci
Autor: Edin Avdić
Prošlo je 25 godina otkada su Detroit Pistonsi osvojili svoju prvu NBA titulu i usput promijenili svjetsku košarkašku mapu. Bili su potpuno drugačiji od svih šampiona koje smo do tada vidjeli.

Foto: Getty Images
44
A- A A+
Njihov zaštitni znak bila je odbrana i spremnost na sve poteze kako bi se došlo do pobjede. Tukli su i provocirali te stvarali neprijatelje na sve strane ali su istovremeno i bili vanserijski tim.

"Loši Momci" su se ponovo okupili prije 10 dana u Detroitu a sutra će biti emitovan i dokumentarni film posvećen ovoj po mnogo čemu jedinstvenoj ekipi.

Centar koji šutira trojke i ne zna da igra leđima prema košu. Bekovi koji uglavnom igraju na poludistanci. Nisko krilo koje isključivo igra leđima i tek povremeno se otvara za šut sa distance. Krilni centar koji skače u napadu i igra odbranu. Rotacija od 10 igrača. Kontrola ritma i ofanzivni skok. Faulovi i nakon što se sudija oglasi. Saplitanja. Udarci u lice. Laktovi u rebra. Udaranje kukom. Provociranje. Sve ovo su bili Detroit Pistonsi s kraja 80-tih...

Pistonsi su bili prvi tim u modernoj košarci koji niste mogli da opišete kroz statistiku.

Pogled na listu strijelaca nije nudio odgovor zašto su pobjedili. Oči su do tada bile istrenirane da traže dvojicu, eventualno trojicu koji su ubacili od 20 do 30 poena. Bili smo naviknuti na šefa stanice i pomoćno osoblje. Detroit je to promijenio. Pistonsi su bili prvi tim u kojem su "nosioci" igre žrtvovali svoju minutažu i broj šuteva u korist ostatka tima. U napadu je prijetilo 10 igrača i ta ekipa je postala perjanica čudne statistike gdje svi ubace od 5 do 18 poena i pobjeda na kraju bude izražena sa 20 razlike iako zapisnik ne nudi bilo koga ko iskače ili je posebno raspoložen u šutu.

"Loše Momke" je van terena sklopio genijalni menadžer tima Jack McClosky koji tokom sredine 80-tih nije mogao da pogriješi kada je izbor igrača u pitanju. Na terenu je za njihov mentalitet bio zadužen Isiah Thomas uz "malu" podršku Billa Laimbeera.



Foto: Guliver/Getty Images/
Moj najbolji drug je bio navijač Pistonsa i posebno Isiaha Thomasa. Iz Trsta je dobio par majica Detroit Pistonsa na kojima je dominirala glava Thomasa. Tako smo i počeli da primjećujemo Thomasa pored Magica, Birda i Jordana. Kasnije smo nabavili i video kasetu na kojoj Isiah objašnjava tajne svog driblinga. Ne treba da napominjem da je njegov arsenal driblinga bio savršen. Mi smo pokušavali da to oponašamo uz obaveznu galamu komentatora "Thomas's promises!!" dok Isiah baca na parket još jednog beka....


"Thomase!!! ti si očajan igrač!! Naredne godine dolazi Dan Dakich. Zapamti to ime!!! Duplo je bolji od tebe!!!"

Tako je Isiaha na koledžu oblikovao Bobby Knight. Nema veze što je Isiah uništavao sve protivnike i što Dan Dakich u bilo kojem univerzumu ne bi mogao da mu nosi torbu.. Knight je bio košarkaški perfekcionista kojem vrlo često ni maestralan nastup njegovog igrača nije bio dovoljno dobar. Po Bobbyu je uvijek moglo bolje.

Isiah Thomas je imao takmičarski duh vrlo sličan Jordanovom. U smislu da bi bilo kojeg protivnika na terenu ubio ako bi to značilo pobjedu za njegovu ekipu. Thomas je mnogi kažu bio spreman da proda dušu đavolu samo da bi bio šampion. Na kraju je to i postao ali je na putu do titule izgubio dosta drugova.

Thomasovi Pistonsi su preživjeli dva teška nokauta do konačnog osvajanja titule. Malo je timova koji bi ostali čitavi nakon svega. Poraz od Celticsa u finalu Istoka 1987 godine. Peta utakmica u Bostonu. Pistonsi su imali poen prednosti na pet sekundi do kraja i loptu. Thomasovo dodavanje za Laimbeera je presjekao Bird i asistirao Dennisu Johnsonu za pobjednički koš. Pistonsi su ispali u sedam utakmica. Boston je otišao u finale.

Foto: Guliver/Getty Images/
Godinu dana kasnije Detroit se dokopao finala. Imali su vodstvo 3:2 i dvije utakmice u Los Angelesu da pokušaju osvojiti naslov prvaka. Isiah je teško povrijedio skočni zglob ali je odbio da izađe iz igre u jednom od najsračnijih poteza ikada. Skakutao je na jednoj nozi i ubacio 25 poena samo u trećoj četvrtini, 43 ukupno za meč. Pistonsi su imali titulu u rukama 45 sekundi do kraja meča. Nisu izdržali. Poraz 103:102. Izgubili su finale u sedam utakmica.


Thomas je tu utakmicu pogledao prvi put tek 15 godina kasnije. Ranije jednostavno nije mogao. I grcao je u suzama dok je gledao meč. On je bio taj koji je Pistonse zarazio željom za pobjedom. On je bio taj koji je podigao njihovu agresivnost do granice prezira koji je prema njima osjećao ostatak lige. Isiahove suze 15 godina kasnije zbog poraza i žrtve koju su podnijeli on i njegovi saigrači govore sve o želji jednog čovjeka i jednog tima da budu najbolji...po bilo koju cijenu...

Titula je bila pokretačka snaga čitavog tima Pistonsa. Toliko su bili zasljepljeni osvajanjem trofeja da su u otišli u krajnost.

Ipak, jednu im stvar niko nikada ne može osporiti. Bili su zaista definicija tima. Mnogo više nego ijedna košarkaška ekipa koju znam u posljednjih 30 godina. Nesebičnost te ekipe je bila nestvarna. Gotovo altruistička. Bili su spremni da poginu jedan za drugog na terenu. Ko nije tako razmišljao nije imao šta da traži u toj svlačionici. Thomas je svjesno žrtovovao svoje minute za Dumarsa i Vinnie Johnsona. Svjesno je žrtovao svoj broj šuteva. Primjer su slijedili i drugi. Mahorn je pravio prostor Salleyu, Laimbeer Jamesu Edwardsu. Jedino se Adrian Dantley ljutio zato što je morao da se odriče svojih minuta u korist Dennisa Rodmana. Rodman je branio sve pozicije i skakao kao lud. Dantley je sa 194cm bio doktor igre na niskom postu sa svojom ogromnom stražnjicom i serijom finti uz pomoć kojih je iznuđivao 10-ak slobodnih bacanja po meču. Dantley je želio da igra. Isiah je pokrenuo razmjenu uz pomoć GM-a Jacka McCloskya koja je u Pistonse dovela thomasovog druga iz djetinjstva Marka Aguirrea dok je Dantley otpremljen u Dallas što nikada nije zaboravio Thomasu (Dantley je prilikom prvog sledećeg meča Detroita i Dallasa na podbacivanju rekao Thomasu:"Gnjido znam da si ti ovo uradio. Nikada ti neću oprostiti.")

Aguirre je imao slične kvalitete kao Dantley, odličnu igru leđima prema košu prije svega. Ali je bio spreman da bez ljutnje prepušta svoje mjesto Rodmanu i da ne narušava harmoniju u svlačionici.

Isiah Thomas je bio taj koji je uveo "Jordanovo pravilo", zaustavljanje najboljeg igrača lige po svaku cijenu. Udarcima, provokacijama, faulovima nakon sudijske pištaljke, te zastrašivanjem ostatka tima. Thomas je predvodio i odlazak sa terena bez pozdrava nakon što su Bullsi pomeli Detroit. Jordan kao ni Dantley nikada nije oprostio Thomasu te poteze samo što je bio malo uticajniji pa se lično pobrinuo da Thomas ne bude izabran za orginalni Dream Team. Podršku je iznenađujuće dobio u Magicu Johnsonu (Iako su on i Thomas bili veliki drugovi Magic je nakon što je zaražen virusom HIV-a saznao da je Isiah širio glasine kako je Johnson homoseksualac. Tu je druženju bio kraj na neko vrijeme.)

Pistonsi su u svojoj dvorani skidali zaštitu sa dijela obruča koji dodiruje tablu na strani ispred njihove klupe. Na taj obruč je bilo izuzetno teško pogoditi šut. Tako bi Pistonsi kada napadaju na tu stranu obavezno imali zajedno u petorci Salleya i Rodmana kao najbolje skakače u napadu. Odbranu su na toj strani igrali uglavnom u drugom poluvremenu gdje bi većinu minuta dobili Laimbeer i Mahorn koji su sjajno gradili reket nakon promašaja protivnika. Ispumpati loptu ekipama koje igraju brzo? nikakav problem. Pistonsi su kući radili i to. Lakerse je uvijek čekala takva lopta da ne bi mogli razviti svoju brzu igru kontranapada. Sa ispumpanom loptom igra se usporava i to je ono što je Pistonsima odgovaralo u potpunosti. Kontrola skoka, samim tim i kontrola tempa utakmice. Duži napadi, utakmice na manji broj poena. Njihove šanse su u tim uslovima rasle dramatično....

Druga najpoznatija faca tih Pistonsa je bio Bill Laimbeer.

Sreli smo ga na utakmici valjda Srbija - Kina u beogradskoj Areni prije početka SP 2010. Nas trojica i billova njuška na zajedničkoj fotografiji. I nakon svih ovih godina Bill ima tu neku podmuklost u pogledu kao da bi te odvalio laktom dok stojiš pored njega u prodavnici. Laimbeer je bio vjerovatno najomraženiji igrač u istoriji lige. Niko nije plasirao više podlih udaraca i pao od više pogleda. Laimbeera su izmlatili Barkley i Parish. Prijetili su mu ubistvom van terena više puta.

Toliko je omražen da ni nakon dvije titule prvaka, ni četiri All Star nastupa ne može da dobije trenerski angažman u NBA. Laimbeer je tada već veterana na kraju karijere, NBA legendu Mosesa Malonea tokom naguravanja povukao za zaštitne naočale i zatim ih pustio...Da bi motivisao saigrače pred treću utakmicu finala u Portlandu je prilikom izlaska iz tunela namjerno pregazio fotoreportera. Redovno je udarao Michaela Jordana, Magica, Kareema, Larry Birda, McHalea, Parisha i sve najbolje igrače protivničkih ekipa. Bill je bio jedan od najvećih provokatora u ligi. Čim sudija okrenuo leđa Laimbeer bi gledao kako da raspali protivnika barem po ruci, ako bi uslijedio odgovor Bill bi padao kao pokošen(kao čuveni momenat kada je Cartwright udario Billa laktom u grudi a ovaj se uhvatio za lice i sa svojih 130kg se sručio na parket).

Laimbeer je došao u košarku iz porodice multi milionera ali je svaku tekmu igrao kao da mu život zavisi od nje. Bio je odličan šuter za svoju visinu i jedan od prvih centara koji su redovno pogađali trojke te u periodu 1982-90 vjerovatno najbolji skakač u odbrani u NBA. Bill je započinjao kavgu, a tuču je uglavnom završavao Rick Mahorn. Mahorn i Jeff Ruland su noseći dres Washington toliko tukli u reketu da su dobili nadimke MekPrljavi i MekPodli. Mahorn je bio igrač iza kojeg se ostatak ekipe krio kada pretjeraju u grubosti. Van terena poznat po zdravom smislu za humor, na terenu Mahorn je nedostatak košarkaških vještina nadoknađivao korištenjem borilačkih.

Nakon osvajanja prve titule Mahorn je morao biti poslat na ekspanzijski draft za Minnesotu iako se geenralni menadžer McClosky svim silama borio protiv toga. Mahornu je saopšteno da ide iz Pistonsa tokom šamiponske parade..."Tada sam shvatio da u ovom poslu nema nikakvih emocija. Što smo sve prošli zajedno i on je otpušten pred šampionsku paradu", izjavio je John Salley kojeg je Mahorn naučio svim trikovima pod košem.

Salley je bio neka vrsta Roberta Horrya za te Pistonse. Igrač koji je redovno igrao bolje što je utakmica bila važnija.Tokom playoffa svake godine Salley je bio neuporedivo bolji nego li tokom sezone. Salley je igrao snažno ali nije bio prljav igrač. Tokom sezone je uglavnom jurio žene i vjerovatno jedini trener za kojeg se maksimalno trudio je bio Chuck Daly koji bi mu uvijek rekao kada vidi da se vuče po svlačionici.. "Johne, nemoj da me razočaraš"...Najveći kompliment je dobio od najveće porno zvijezde današnjice Lise Ann koja je svojevremeno izjavila:"John Salley? On je najveći..."



Foto: Guliver/Getty Images/
Kada smo kod najvećih...Najveći džentlmen u ekipi je bez premca bio Joe Dumars. Fenomenalan odbrambeni igrač i šuter. Joe je kao i Scottie Pippen došao iz siromaštva ali je bio izuzetan radnik koji je bez obzira na mirno ponašanje i tihi govor gorio na terenu. Dumars je protiv Jordana igrao fantastičnu i čistu odbranu. Bio je nemilosrdan strijelac sa poludistance(kasnije je razvio i šut za tri poena).

Joe je došao sa juga, sa malog McNeese State univerziteta. Iskopao ga je Jack McClosky na draftu 1985. Dumars je od svoje prve godine bio surovi profesionalac i uglavnom je gledao svoja posla. Kada je slomio nogu, odbio je da mu stavi gips. Svojim metodama se vratio na teren za šest sedmica u punom pogonu. Tokom finala protiv Portlanda 1990 Dumarsov otac se teško razbolio. Zatražio je prije meča da ne govore ništa po tom pitanju i da ga puste da igra. Otac je umro malo prije početka utakmice što mu je saopšteno na kraju. Dumars kojem je otac bio životni uzor je odigrao sve utakmice finala...


Uloga šestog čovjeka je bila rezervisana za Vinnie Johnsona, čovjeka kojem je Danny Ainge dao nadimak Microwave tj. mikrotalasna jer je bio u stanju da u maloj minutaži ubaci preko 20 poena koristeći uglavnom svoj pravolinijski izbačaj sa poludistance. Svojim šutem za pobjedu 92:90 je donio drugu titulu Detroitu. Danas je uspješan biznismen. Dennis Rodman? Njega smo već detaljno predstavili u ovoj kolumni. Dovoljno je reći da se na 25-godišnjici proslave titule nije pojavio jer se u vjenčanici šetkao po Buenos Airesu.



Foto: Guliver/Getty Images/
Tadašnji vlasnik tima Bill Davidson i legendarni trener Chuck Daly više nisu među živima. Davidson je bio prvi vlasnik NBA tima koji je svojim igračima kupio privatni avion i tako uveo trend koji je svima u NBA maksimalno olakšao sezonu prepunu teških i dugih putovanja.


Daly je vjerovatno je jedan od najboljih trenera u istoriji NBA. Čovjek čiju ličnost van terena nikada niste mogli da povežete sa načinom igre Pistonsa. Kasnije se ispostavilo da je planu igre u mnogome kumovao Isiah Thomas sa kojim se Daly konsultovao svakodnevno. I Daly je postao svjestan da je takva igra jedini način na koji Pistonsi mogu biti uspješni. Sama činjenica da ga je Jordan neizmjerno poštovao bez obzira na čisto neprijateljstvo koje je vladalo između Bullsa i Pistonsa govori sve. Kada je preminuo svi NBA treneri su nosili značku sa njegovim inicijalima.

Kraj ere Loših Momaka je uslijedio 1991 godine. Chicago Bullsi su ih pomeli u finalu Istoka. Prije kraja četvrte utakmice Thomas i Laimbeer su predvodili odlazak sa terena bez pozdrava sa Bullsima. Pred tunelom ih je dočekao arhitekta tima Jack McClosky i uplakan izgrlio svakog igrača ponaosob, svjestan da je eri kraj.

Loši Momci se više nisu vratili na veliku scenu. Pistonsi su zaista bili poseban tim. Nešto sasvim drugačije u odnosu na dotadašnje šampione. Prvi su fokus stavili na čvrstu odbranu, kontrolu skoka i sporije napade. Prvi su se detaljno pripremali za zaustavljanje najboljih protivničkih igrača i tome posvećivali maksimalnu pažnju. Prvi su timski radili na načinima kako da povećaju broj ofanzivnih skokova i tako produže svoje napade te uguše ritam protivnika.

Bili su drugačiji od svega što je svijet košarke vidio do tada. Isiah Thomas i Pistonsi su prvi uočili da najveći napredak košarka može napraviti ne u napadu, nego u odbrani i tako su promijenili moderno shvatanje ovog sporta. Danas varijacije na temu ovoga što su Pistonsi igrali prije 25 godina vidite svuda. To je način igre koji je i manje talentovanim timovima dao šansu da budu konkurentni. Ako ne mogu da imam Jordana, Magica, Birda šta mogu da uradim da ih zaustavim? Ko može dobro da ih čuva? da im maksimalno oteža svaki šut?

Zato Loši Momci i jesu bili tako posebna ekipa...Njihov način i njihovu filozofiju igre i danas kopiraju gotovo svi...

Cibonino malo košarkaško čudo

U 13 sezona ABA lige nismo vidjeli previše iznenađenja. Ovo je svakako bilo najveće. Uzimajući u obzir stanje kluba, broj igrača, finansije, potpuni zaborav u koji je pala, Cibona je titulom i plasmanom u Evroligu napravila pravi podvig.

Pamtim još uvijek jako dobro prvu sezonu Jadranske lige. U hladnoj Zetri gledalaca nije bilo ni za lijeka. Bosna je u tom premijernom izdanju ovog takmičenja ostvarila valjda dvije pobjede i za vrijeme mandata Draška Prodanovića izvrtila preko 20 igrača. Najbolji strijelac lige je bio Marino Baždarić, tada igrač Rijeke tj. Triglav Osiguranja, kako su se u ono vrijeme zvali. Baždarić je i 13 godina kasnije u ligi. Saigrači su mu u svlačionici Cedevitinog trening centra ove sezone zaljepili sliku na kojoj se sprema da šutira, samo što umjesto lopte u ruci ima - ogromnu ciglu.

Tokom trajanja ABA lige nismo vidjeli previše iznenađenja. Najveće je do prije par dana držao Zadar, koji je u Ljubljani 2003. godine izrešetao Maccabi iz Tel Aviva i osvojio trofej. Zadar je imao Marka Popovića u vrhunskoj formi, Michaela Meeksa, reprezentativca Kanade, te rotaciju od devet igrača, gdje prostora nije bilo za tada 19-godišnjeg Marka Banića. Maccabi je bio izuzetno jak (Vujčić, Goree, Lewis, Sharp, Burstein, Bluthental, Udrih, Bešok), ali su te godine tražili identitet nakon odlaska Huffmana i Mcdonalda, te su tek naredne kompletirali tim koji je osvojio dvije Eurolige zaredom.

Negdje u blizini ovog uspjeha Zadra stoje i dva trofeja Reflexa tj. FMP-a. Posebno prvi, osvojen u Zagrebu, sa povrijeđenim Reggie Freemanom u finalu protiv Cibone, za koju su tada igrala danas dva trenera - Slaven Rimac i Jurica Golemac. Drugi je bio u Sarajevu protiv Partizana. Oba trijumfa sa po poenom razlike. Krka je 2011. igrala F4 kada je to malo ko očekivao. Prvo mjesto u ligi prošle sezone je osvojila Igokea.

Cibona je u beogradskoj Areni nadmašila sve to. I Zadar i Reflex-FMP, Hemofarm, i Krku i Igokeu. Nikada tim sa manje resursa, sa lošijom situacijom u klubu, sa kraćom rotacijom igrača i trenera nije osvojio ovo takmičenje.

Cibona je jedan od najvećih klubova na prostoru ex-Yu. Dvostruki evropski prvak. Dražen Petrović. Mirko Novosel. Možda i šuterski najbolja ekipa koja je viđena na ovim prostorima.Prvi su imali najbolje uslove. Prvi su imali svoju dvoranu. Čak ni raspad Jugoslavije nije uticao na Cibonu, štaviše. Postali su hrvatski Maccabi. Najskuplje plaćeni domaći igrači, najbolji stranci, najbolji ugovori, odvođenje mladih igrača koji se dopadnu. Redovno učešće u Euroligi.

Foto: MN Press
I tako sve do prije nekoliko godina...


Kada smo prije 10 dana otišli na trening Cibone u "Kutiju šibica", izgledali su zaboravljeni od svih.

Iz obližnjeg fitnes centra tek bi povremeno neko provirio da pogleda odakle TV ekipa i šta to snimaju, u stilu "Zar još nekoga zanima Cibona?"

Stručni štab od dva čovjeka. Tim menadžer koji obavlja još pet funkcija u klubu. Oprema koja izgleda kao da je donesena od kuće. Na treningu je bilo igrača tek toliko da se može igrati pet na pet... Opet, ljubav i poštovanje među njima su bili vidljivi i nakon pet minuta. Blassingame je zezao ostatak ekipe, Šarić je zavrtao slobodne udarce na rukometni gol, svi su se tapšali i grlili nakon dobrog poteza. Slaven Rimac je emitovao neku čudnu mirnoću. Izgledao je i zvučao kao čovjek koji duboko vjeruje u svoj tim i svoje igrače bez obzira na okolnosti. Drugačije valjda i ne može da se radi u datim uslovima.

Nakon odlaska Nevena Spahije, Strawberrya, Janninga i Žižića, Cibona je negdje oko Nove godine imala gostovanje u Kragujevcu. Poraženi su u neizvjesnoj završnici. Nakon meča, ljudi bliski Ciboni su glasno razmišljali: "Ne znam kako ćemo uopšte ostati u ligi. Naša situacija je očajna."

Cibona je uspjela da zadrži Darka Planinića, koji je bio daleko od prave forme. Doveden je na žeton Ivan Siriščević, koji je potpisao doslovno za stan i hranu. U seriju pobjeda je krenula ekipa koja je u tom trenutku vidjela jednu platu od početka sezone, čiju je igru podigao 20-godišnjak, oko čije su se karijere "brinule" desetine "baba", koja je imala jednog jedinog centra, te u nekim trenucima samo jednu izmjenu.Organizovanje igre prepušteno je sporadičnom američkom veteranu od 175cm, koji balansira između izgubljenih lopti i ljubavnih problema. Nekako, vrlo često neobjašnjivo, ova družina je dogurala do F4.

Foto: MN Press


Iskreno, Ciboni sam iz čiste kurtoazije dao i onih 20% šansi da mogu proći u finale. Svi su znali kako će Cibosi da se postave u toj utakmici. Kombinovana odbrana, široko u napadu, pick and roll, popunjen reket, dopustiti šut nekim protivničkim igračima i računati da će Zvezda ući u nervozu. Opet, Cibona sa vrlo sporadičnim šutem sa distance, bez prave rotacije pod košem, može tako da igra poluvrijeme, možda tri četvrtine. Onda će ih stići umor i ofanzivni skokovi protivnika, problemi sa ličnim greškama...

Stigao ih je jedino umor. Ali i to su pregurali. Jerel Blassingame je stvorio 50 poena za svoju ekipu na tom meču (28 poena i devet asistencija), svađao se sa svim protivničkim igračima i usput ubacivao ključne trojke i slobodna bacanja (Nakon meča u hotelu Blassingame je kucanje poruka prekidao jedino kada bi se čuo zvuk štikli. Tada bi ostavljao telefon i ispravljao se u ramenima, te gledao u nadolazeću žensku osobu sa izrazom lica: "Hej, to sam ja. Sada sam ubacio 30 poena.")

Cibona je tokom dva sata utakmice vrtila dvije iste akcije u napadu. Blassingame i Šarić su zajedno izgubili 17 lopti. Većinu u pokušaju da nešto kreiraju za sebe ili saigrače. Ne u alibi pokušajima da skinu odgovornost.

To je vjerovatno i najveći uspjeh Slavena Rimca ove sezone. Stavio je u službu tima i rezultata izuzetno talentovanog igrača. Isto je uradio i sa playmakerom, koji je uglavnom bio poznat kao neko ko samo prevodi loptu. Stariji igrači u timu su upravljač prepustili Dariju Šariću, svjesni da ovaj tim prepun mana može otići onoliko daleko koliko ga odvede ovaj momak iz Šibenika. Na kraju se na opšte iznenađenje ispostavilo da je to titula.

Šta napisati o Šariću što do sada nije rečeno ili napisano. One greške koje je napravio u završnici polufinala je naplatio sa kamatom u finalu protiv Cedevite, gdje je njegova Cibona ostvarila rutinsku pobjedu. Dario je zamalo napravio triple-double, pogodio je čak pet trojki te podijelio pet blokada. Branio je i napadao sa četiri pozicije.

Nikada igrače nisam dijelio na pobjednike i one druge. Gomila vrhunskih igrača nikada u karijeri nije osvojila bitan trofej, pa opet niko normalan ne može da ospori njihovu briljantnost na terenu. Ali uzimajući sve to u obzir, Dario Šarić je mogao da odustane još na pola sezone. Momak oko čije su se karijere već sada prošunjale gomile sumnjivaca i smutljivaca je mogao da kaže: "Šta me briga..." i da šutira do iznemoglosti, nauštrb saigrača i uljepšavanja statistike. Šarić je mogao da ode linijom manjeg otpora i da odmah po završetku sezone spakuje stvari i ode negdje gdje ima i previše love za talente poput njega. Što bi rekao Larry Bird: "Ja ću svoje pare da zaradim sa vama ili bez vas..."

Opravdanja je barem bilo dovoljno. Treba samo jednom da vidite sastav Cibone i za svaki poraz možete da nađete barem 20 opravdanja. Šarić ih nije tražio. Slušao je trenera i saigrače. Vukao je i grizao do pobjede svaki put. Ovaj F4 je valjda i defintivna potvrda da će Šarić biti vrhunski igrač. Ima karakternu crtu koja ga tjera naprijed, da želi više svaki put. To je osnovna razlika...

Cibona je i nakon ovog trofeja klub kojeg pritišću milionski dugovi, koji je u realnoj opasnosti da ne nađe sredstva za Euroligu (mada bi to nakon ovakve pobjede bilo zaista previše), o kojem brigu vode osobe koje košarka ne zanima, što se vidi na svakom koraku. Ali, ova Cibona je i jedna prava košarkaška priča. Priča iz nekog sportskog filma o totalnom autsajderu. Tim koji je ostavljen od svih, koji se okrenuo sam sebi i na kraju u nevjerovatnoj završnici postao šampion.

Slaven Rimac je iz svog debija na klupi Cibone izvukao džek-pot. Preuzeo je ruševinu od tima, preuzeo je ekipu koju niko nije htio i odveo je do trofeja. Košarka je sjajna, luda i čudna u isto vrijeme. Rimac možda osvoji još 10 trofeja u karijeri, možda više nijedan, ali ovo što je napravio u nedelju će pamtiti do kraja života...