Čuda božija

Član
Učlanjen(a)
14.10.2009
Poruka
434
Imaš u svom podnaslovu opis da je "vjera stvar slobode ljubavi". A uporno je na različite načine hoćeš dokazivati. Meni su stvari jasne ,bog ne postoji. Ne postoje božja čuda. Postoje neki mitovi i legende koje su ljudi stvorili. Za "vjerujuće" su čuda i kad se pojavio TV i mob i sva tehnička dostignuća koja su bila i koja će biti. Meni moja sloboda razmišljanja bez opterećenja je najveća ljubav.
Ti imaš svoju slobodu po svom izboru i ja je poštujem. Ne zamjeram ti da vjeruješ i u sto bogova. Ne osuđujem te ni kritiziram. Zašto ti/vi uporno, iznosite prijeteće slutnje za one koji ne misle kao vi. I koji žele jednostavno čuda i mitove gledati bez dogmatskih opterećenja.

Када кажем вера није ствар доказа, мислим да ја и нико други не може некоме доказати да је нешто тако како тврдим па макар то било и нешто потпуно банално или у овом случају постојање Господа, јер увек можемо да сумњамо. Дрги део каже већ слободе љубави да би човек веровао мора да буде слободан и да има љубави, знамо да је једино Христос проповедао чисту безусловну љубав чак и према непријатељима. Да би ти, ја или било ко други прихватио Господа морамо да имамо слободу љубави, односно мораш га сам приволети. Уколико ти неко намеће неко тврђење, са неким својим доказом, а ти мораш да га прихватиш без могућности да исто происпиташ, онда ти немаш ни слободу нити Га прихваташ са љубављу. Али, када ти неко нуди љубав, а ти можеш да бираш да ли ћеш да волиш или да мрзиш, односно да ли ћеш да живиш у истини или лажи, онда ти имаш слободну вољу да изабереш свој пут, притом да би изабрао веру ти мораш да имаш љубав. Човек не може уистину да воли, ако не воли Господа. Надам се да разумеж сада мој потпис.

Ја никад никоме ништа нисам доказивао већ сам износио своја уверења. Својим Васкрсењем Господ нам је показао пут. Јеванђеље је то које нам ту историју пише. Односно сам Госод нам је доказ, доказ који ви не можете да видите, осетите и чујете, јер нисте слободни. Ви сте робови новца и овоземаљске славе, немате љубави па сте пуни зависти и љубоморе, не смета атеисти то сто неко верује већ како може тај неко да живи скромно и да га не интересује ништа овоземаљско. Атеистама је то тотално супротно од њиховог начина и стила живота, они живе овај живот, верни живе онај живот, разлика је у томе што овај живот траје кратко, а онај бесконачно дуго. Тако да атеисти уживају све до оног тренутка када схвате да је њихов живот пролазност, једна фарса, једна позоришна представа, они тада љубоморни вређају верне и Бога, и све што је свето и газе по томе не би ли повукли неког са собом, јер њима је ту крај, нема даље, нема љубави, нема среће...

Кроз твој одговор се јасно може закључити да си и сам нервозан, јер управо знаш ово из претходног текста. Због тога и провокација да је за нас све чудо. Али ти ту не стајеш већ сам себе вучеш за нос, као што би наш народ знао рећи. Кажеш да
Meni moja sloboda razmišljanja bez opterećenja je najveća ljubav.
па потом
Zašto ti/vi uporno, iznosite prijeteće slutnje za one koji ne misle kao vi.
. Кажеш да си растерећен, а онда ти смета што неко мисли да ти на том путу нема спасења. Видиш сам си себе укопао. Да си растерећен, тебе би интересовало шта други мисле по том питању ко лањски снег. И оно што је најважније сам си себи рекао где си кренуо тим путем, сам си себе осудио да ти се лоше пише, јер ти ја ниједном једином приликом нисам рекао да ћеш ти завршити тамо негде где не треба.

Тако да драги брате, цео мој одговор је у неку руку само појашњење, а ти си сам себи одговорио.

Свако добро...

kljfkas9idweq
 
Član
Učlanjen(a)
07.10.2010
Poruka
30
Када кажем вера није ствар доказа, мислим да ја и нико други не може некоме доказати да је нешто тако како тврдим па макар то било и нешто потпуно банално или у овом случају постојање Господа, јер увек можемо да сумњамо. Дрги део каже већ слободе љубави да би човек веровао мора да буде слободан и да има љубави, знамо да је једино Христос проповедао чисту безусловну љубав чак и према непријатељима. Да би ти, ја или било ко други прихватио Господа морамо да имамо слободу љубави, односно мораш га сам приволети. Уколико ти неко намеће неко тврђење, са неким својим доказом, а ти мораш да га прихватиш без могућности да исто происпиташ, онда ти немаш ни слободу нити Га прихваташ са љубављу. Али, када ти неко нуди љубав, а ти можеш да бираш да ли ћеш да волиш или да мрзиш, односно да ли ћеш да живиш у истини или лажи, онда ти имаш слободну вољу да изабереш свој пут, притом да би изабрао веру ти мораш да имаш љубав. Човек не може уистину да воли, ако не воли Господа. Надам се да разумеж сада мој потпис.

Ја никад никоме ништа нисам доказивао већ сам износио своја уверења. Својим Васкрсењем Господ нам је показао пут. Јеванђеље је то које нам ту историју пише. Односно сам Госод нам је доказ, доказ који ви не можете да видите, осетите и чујете, јер нисте слободни. Ви сте робови новца и овоземаљске славе, немате љубави па сте пуни зависти и љубоморе, не смета атеисти то сто неко верује већ како може тај неко да живи скромно и да га не интересује ништа овоземаљско. Атеистама је то тотално супротно од њиховог начина и стила живота, они живе овај живот, верни живе онај живот, разлика је у томе што овај живот траје кратко, а онај бесконачно дуго. Тако да атеисти уживају све до оног тренутка када схвате да је њихов живот пролазност, једна фарса, једна позоришна представа, они тада љубоморни вређају верне и Бога, и све што је свето и газе по томе не би ли повукли неког са собом, јер њима је ту крај, нема даље, нема љубави, нема среће...

Кроз твој одговор се јасно може закључити да си и сам нервозан, јер управо знаш ово из претходног текста. Због тога и провокација да је за нас све чудо. Али ти ту не стајеш већ сам себе вучеш за нос, као што би наш народ знао рећи. Кажеш да па потом . Кажеш да си растерећен, а онда ти смета што неко мисли да ти на том путу нема спасења. Видиш сам си себе укопао. Да си растерећен, тебе би интересовало шта други мисле по том питању ко лањски снег. И оно што је најважније сам си себи рекао где си кренуо тим путем, сам си себе осудио да ти се лоше пише, јер ти ја ниједном једином приликом нисам рекао да ћеш ти завршити тамо негде где не треба.

Тако да драги брате, цео мој одговор је у неку руку само појашњење, а ти си сам себи одговорио.

Свако добро...

kljfkas9idweq

"Dragi brate" simi, Znam da živimo u različitim svjetovima i veliki je labirint misli između ta dva svijeta. Ako pročitaš tvoj(e) post(ove)
i pokušaš naći neki sadržaj, -razočarat ćeš se. Nije to čudo. To je svijet koji si odabrao. Svijet čudnih čuda. Vjerujem da tvoja plemenita duša nešto želi reći. A ne zna kako. Obična duša ovoga svijeta bi se užasavala bizarnosti i nesadržajnosti. Za utjehu tom svijetu može biti razumljivost svijeta u kojem pomračenje sunca nije čudo. Nemoj se brinuti, dug vam je put iz tog mračnog labirinta
- izlaz postoji. Nemoj se bojati mogućnosti da je ljubav neto drugo;,ljepše, humanije, istinskije. U ovom svijetu nema straha od nepoznatih sila. Nema etiketiranja ako se ne slaže neko sa tobom, nema čuda. Jednoga dana kada se desi "čudo" Putovanje kroz vrijeme, koja je realnost. I vidiš vrijeme, vidiš isusa kakav je stvarno bio i njegovu Mariju Magdalenu. Ta viđenja mogu biti za vaš svijet "čuda neviđena" i svetogrđa ,da ne mogu biti grđa....Oprosti brate simi, u ovom svijetu je normalno da svako svoje mišljenje izražava bez straha i pritisaka. Gle čuda!
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849


MIROTOČIVE LOBANJE IZ MANASTIRA BOGORODICE PANAHRANTOS NA OSTRVU ANDROS



dthumb.php


(Donosimo vam zapis o velikom čudu koje se desilo na Androsu 3. maja 2009. godine, na Nedelju mironosnica. Tog dana su mirotočive lobanje otkrivene ispod crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg, u kripti među stotinama drugih moštiju. Više o ovom čudesnom otkriću može se pročitati u časopisu “Pravoslavna reč” (izdanje maj-jun, 2009.), koji sadrži članak pod nazivom „Tajni vrt svetitelja: Sveti Manastir Bogorodice Panahrantos na Androsu u Grčkoj“ Lorensa Damjana Robinsona (koji je ujedno obezbedio fotografije).


Zapis o čudu iz Manastira Bogorodice Panahrantos na ostrvu Andros, onako kako mi je prenela Marta Zisimu, očevidac.

Pričao sam sa svojom snahom Martom o događaju koji se desio u manastiru na Androsu, i pokušaću da zapišem što više detalja dok su mi još sveži u mislima. Ona je bila toliko uzbuđena da je govorila takvom brzinom i toliko puno stvari da naprosto ne znam odakle da počnem. Ali prvo mi dozvolite da kažem nešto o samom manastiru, a što sam prikupio iz onog što mi je ona ispričala.

Pre svega, ovaj manastir nije jedan od poznatijih na Androsu (poput manastira Svetog Nikole ili Svete Marine). Manastir je posvećen Bogorodici “Panahrantos” i osnovan je 961. godine, nakon što je vizantijski car Nićifor (Nikiforos) Foka, koji je u to vreme bio vojni komandant (još uvek ne i car), posetio ostrvo. Okolnosti posete i osnivanja manastira izgleda da su bili neobični sami po sebi, sudeći po onome što mi je Marta ispričala. Izgleda da je Nićifor Foka bio poslan iz Konstantinopolja za Krit da uguši tamošnju pobunu, ali je na tom putu njegova flota naišla na loše vreme, pa je bio prisiljen da pristane na ostrvo Andros.

U blizini današnjeg manastira nalazio se skit sačinjen od više monaških pećina, i kada su monasi čuli da se Nićifor Foka nalazi na ostrvu, otišli su da mu odaju počast (kao vrhovnom zapovedniku Vizantijskog carstva). Rekli su mu da imaju čudotvornu ikonu Bogorodice koju je naslikao sveti jevanđelist Luka, a pošto su živeli u pećinama, rekli su mu da će se svakodnevno moliti za njega kako bi izvojevao brzu pobedu na Kritu ako bi se vratio nazad i dao im novac za gradnju manastira. Rečeno je da je on pristao, i kada je otišao na Krit, pre nego što je isplovio, u snu ga je posetila Bogorodica i rekla mu šta tačno treba da uradi kako bi osigurao mir i bez borbe, ali mu je rekla da se obavezno vrati na Andros i tamo sagradi manastir. On je poslušao viđenje i sve je bilo upravo onako kako mu je Panagija rekla – brzo je smirio pobunu na ostrvu bez krvoprolića, i vratio se na Andros te priložio veliki iznos novca za gradnju manastira na mestu gde je pronađena ikona. Iguman manastira u to vreme je očigledno imao dar proroštva i Nićiforu Foki je rečeno da će postati car, što mu je bilo toliko drago da je izdvojio još novca za manastir. Kao rezultat toga, sagrađen je veliki manastir koji je u osnovi ličio na tvrđavu (ja ga još nisam video, ali tako ga Marta opisuje, i to je važan detalj za nastavak priče).

Danas je manastir u veoma zapuštenom stanju, sa svega dva monaha: starim igumanom, starcem Evdokimom, koji je star oko 80 godina i ima zdravstvene probleme, i mlađim (35-40 godina starim) jeromonahom, ocem Etiosom (nazvanom po jednom od 40 svetih mučenika Sevastijskih), koji, prema Martinim rečima, stalno trčkara naokolo kao lud radeći sve što treba da se uradi. Jedva da imaju imalo novca, čak dotle da ne pale svetla sve do potpunog mraka, pa čak ni tada ako to nije zaista neophodno. Nemaju telefon (čak niti mobilni), a manastiru je teško prići autobusom, tako da ih brojne organizovane grupe koje idu u posetu drugim manastirima zaobilaze. To je nesretna okolnost s obzirom da manastirska crkva, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, poseduje bogatstvo svetih moštiju. Oni imaju lobanju svetog Pantelejmona (za koju o. Etios kaže da još uvijek sadrži kosu i kožu sa zadnje strane lobanje, i koja često obilno toči miro za vreme služenja Svete Liturgije), kao i mošti svete Nedelje i ruku svete Anastasije Rimske. Marta je takođe spomenula i neke druge svete mošti, ali ja više ne mogu da se setim koje.

A sada o glavnom događaju. Marta mi je rekla da kada su ona i njena majka otišle na hodočašće tokom vikenda na Andros, isprva su nameravale da idu u jedan od poznatijih manastira na ostrvu (Svetog Nikole ili Svete Marine), ali nekako su odlučile da prvo posete ovaj manastir. One su rekle da je to prekrasno mesto okruženo javorima, sa izvanrednim pogledom, te sa pet ili šest izvora unutar manastirskog kompleksa. One su se tu zaustavile i na brzinu ručale, i onda odlučile da pitaju o. Etiosa da li manastir ima konak (samo u slučaju da ne budu mogle pronaći smeštaj u jednom od ostalih manastira koje su nameravale posetiti). Manastir je imao konak, ali je o. Etios morao pitati igumana da li one mogu ostati (posebno zato što nisu bili navikli da imaju goste, a i sam konak je bio u zapuštenom stanju). Iguman je blagoslovio da one ostanu, i o. Etios im je rekao da će narednog dana (u nedelju) Svetu Liturgiju služiti na groblju a ne u manastirskoj crkvi, te da će ispirati kosti monaha. Izgledalo je da je on bio veoma uzbuđen zbog toga. Marta i njena majka nisu baš razumele značaj onoga što im je o. Etios rekao, ali videvši kako su oni bili radosni što ih imaju za goste, a ne želeći da ih ražaloste, nisu otišle u druge manastire, nego su ostale tu.


chapel%20with%20relics.jpg


Sledećeg jutra, Sveta Liturgija je služena u maloj crkvi van manastirskog kompleksa, posvećenoj Preobraženju Gospodnjem. Dozvolite mi da pojasnim šta je o. Etios mislio pod služenjem Liturgije „na groblju“. Izgleda da su u nekom ranom trenutku njihove duge istorije monasi počeli da sahranjuju upokojene monahe u skrivenoj kripti koja se nalazila ispod crkve posvećene Preobraženju. Marta kaže da je to bilo stoga što su se plašili da će Turci oskrnaviti grobnice i ostatke, ali nisam siguran da razumem vremensku odrednicu s obzirom na to da Turci nisu zauzeli Andros pre 10. ili 11. veka; međutim, moguće je da je to bilo zbog gusara (koji su bili uobičajeni i veoma divlji u tim vekovima). U svakom slučaju, crkva je sagrađena iznad kripte, za koju Marta kaže da je verovatno promera od 60 do 90 kvadratnih metara i visine oko dva metra. Jedini otvor na kripti jeste šupljina u podu crkve u blizini mesta gdje stoje pojci, koja je pokrivena kamenom pločom debljine stopala i koja se uklapa u podu. Drugim rečima, svako ko ne zna da se ona tu nalazi i čemu služi, zamenio bi je za jednu od kamenih ploča na podu crkve. Ne postoji nijedan drugi znak da ispod crkve postoji prostor, zato što vanjski zidovi kripte izgledaju kao temeljni zidovi. Dakle, očito da se stotinama godina, sve do oslobođenja Grčke od Otomanskog carstva 1821. godine, ova kripta koristila kao mesto sahranjivanja upokojenih manastirskih monaha, čiji su ostaci polagani u tu šupljinu. O. Etios je rekao Marti da postoje podaci koji ukazuju na to da je u 18. veku čak 400 monaha sahranjeno samo u jednoj godini. Oni ne znaju koliko se tamo tačno ostataka nalazi, ali procenjuju da ih ima preko hiljadu. Nijedan od tih ostataka nikad nije bio uklonjen iz kripte, jer ona nikad nije bila otvorena do juče.

O. Evdokim i o. Etios (koji je u manastiru oko šest godina) već su duže vreme želeli da otvore kriptu i obave ispiranje kostiju, ali konačno su odlučili da to urade ove godine u Nedelju mironosica. Stoga, nasuprot onome što sam napisao u svom prvom izveštaju, to nije nešto što oni rade svake godine. Ovo je bio prvi takav događaj, i desilo se da Marta i moja punica dobiju blagoslov da budu tamo u to vreme. Kriptu su morali da otvore tako da se probuši zid sa vanjske strane – izuzetno naporan proces s obzirom da su zidovi napravljeni od kamena debelog najmanje jedan metar (setite se, mesto je napravljeno u vidu tvrđave kako bi izdržalo napade osvajača) – i napravljena su mala vrata. Bilo je tu nekoliko pobožnih ljudi koji posećuju manastir i koji su došli sa alatom za različite poslove. Marta je rekla da im je trebalo dugo vremena da probiju zid. U svakom slučaju, prema Marti, događaji su se ovako dalje razvijali - tokom trajanja Svete Liturgije tamo se nalazilo ukupno desetak ljudi: O. Etios (iguman o. Evdokim je morao otići da služi Liturgiju u nekoj drugoj crkvi), njegova majka, koja je bila u poseti, dva muškarca koja su došla da pomognu oko otvaranja kripte, Marta i Efina majka, kao i nekoliko drugih pobožnih hodočasnika, koje su monasi pozvali posebno za ovu priliku. Svi oni su za vreme Liturgije osetili miomiris koji je dolazio i strujao kroz crkvu, ali za koji niko nije bio siguran odakle dolazi. Marta je rekla da je jedno vreme mislila da potiče od tamjana, ali je zatim primetila da on nije goreo niti negde dimio; onda je mislila da se radi o parfemu jedne žene koja se tu nalazila, kada je primetila da svi gledaju naokolo i udišu mirise s vremena na vreme. To je postalo zaista očigledno svima za vreme Heruvimske pesme i zatim za vreme čitanja Simvola vere, posebno na rečima „Čekam vaskrsenje mrtvih“. Marta je opisala miris koji je delovao kao da ih je pogodio zemljotres – to jest, kao nešto što je bilo tako snažno da ih je sve potreslo. Rekla je da je nakon Svete Liturgije sveštenik otvorio rupu u podu crkve i iznenada je miris postao tako snažan da su jedva mogli da budu unutar crkve. Takođe je kazala da je miris ispunio sav prostor, da je čak bio jak i izvana, kao i na putu koji vodi prema manastiru. (Zamislite samo kako mora da je bio snažan miris kad je izlazio kroz tako debelo kamenje!)

Nastavili su rad oko otvaranja spoljašnjeg zida kako bi došli do kripte, i o. Etios je insistirao da sveće u svećnjaku u priprati gore sve vreme dok se bude radilo. U jednom momentu Efina majka se vratila nazad do manastira, a Marta je ostala da ih posmatra kako rade i da vidi šta će se desiti, jer je bila sigurna da će nešto videti. Konačno su probili zid i počeli uklanjati kamenje, i ona je navela da je u tom momentu miris postao toliko snažan da su imali osećaj vrtoglavice. Kada su konačno otvorili zid do tačke kada su mogli ući u kriptu, mogli su samo kročiti na nekoliko sekundi, jer je miris bio isuviše snažan. Radnici su bili zabrinuti zato što bi moglo biti zmija unutar kripte, ali o. Etios im je rekao da nikad u toj oblasti nije vidio zmije i da su škorpije najgore na šta mogu naići. Ali kada su konačno uspeli ući unutra, pronašli su da je, pored zemlje koja je unutra bila ubačena s kostima monaha, prostor bio veoma čist (tj. nije bilo buđe ili gljivica, niti stvorenja bilo koje vrste).

Tamo su se posvuda nalazile kosti i lobanje, sve izmešane jedne s drugima, i to u tako velikoj količini da pod uopšte nije bio vidljiv; međutim, kako je izgledalo da snažan miris dolazi iz blizine mesta na kom su otvorili zid, počeli su da traže njegov izvor. O. Etios se usredsredio na jednu posebnu lobanju za koju je mislio da je ona ta (Marta je rekla da je on kazao radnicima zašto je tako mislio, ali da ona nije shvatila šta je govorio). Oni su je pomirisali i potvrdili da je mirisna – ali u tom trenutku miris više nije bio tako jak kao do tada. U svakom slučaju, oni su pomirisali i ostale kosti, ali nisu pronašli ništa što bi širilo miris. Zatim su počeli da iznose kosti iz kripte, da ih na brzinu čiste od nakupljene prašine i polažu na stolove izvan crkve, kako bi ih kasnije još pažljivije isprali. Lobanju za koju su mislili da je izvor mirisa na isti način su očistili, stavili na sto pored ostalih i nastavili sa radom.

Nakon određenog vremena, o. Etios je tražio od Marte da ode do manastirske kuhinje i napravi testeninu za sve, ali da pre toga proveri da li gore sveće u crkvenoj priprati, te da odstrani one koje su izgorile i upali nove. Ona je otišla da to uradi i kada je izašla van crkve s namerom da se popne do manastira, počela je glasno da doziva sveštenika. Lobanja za koju su mislili da je mirisna sa vrha je točila miro, koje je počelo curiti sa strana. Marta je rekla da je svojim očima videla kako je miro počeo teći, i dok je isticalo oko lobanje, sama lobanja je iznenada promenila izgled. Pre nego što će miro krenuti da teče bila je bela kao i ostale, ali kako je miro isticalo svuda oko nje (a ona je navela da je teklo svuda, preko cele lobanje), počela je da menja boju i postajala je više žućkaste (ćilibar) boje dok ju je posmatrala. Ne samo to, nego je rekla da gde god je lobanja bila prekrivena prljavštinom (sveštenik je samo obrisao ono što je bilo slabije pričvršćeno, a ostatak se trebao ukloniti ispiranjem), na tim mestima je sada bila potpuno čista sama od sebe (u tom trenutku, samo o. Etios, Marta i još dva radnika su ostali u crkvi, a ostatak je otišao u manastir, tako da nije bilo nikoga ko ju je mogao oprati). Ona je takođe navela da je osetila jasno prisustvo – lobanja kao da nije bila više samo beživotni objekat, već kao da je ispred nje bila živa osoba koju poznaje.

O. Etios i dva muškarca su potrčali gore i ostali iznenađeni onim što su videli. Svi su počeli plakati i moliti se, a o. Etios je uzeo svetinju u svoje ruke i odneo je u svetinju nad svetinjama (oltar, prim. prev), nakon čega je iznenada miro počelo da curi još obilnije. Stavio je lobanju u lanenu tkaninu obmotanu pamukom sa svih strana kako bi upijala miro, ali čim bi obrisali miro, još više bi ga poteklo. Marta je pozvala svoju majku na mobilni telefon, ona je došla iz manastira i takođe sve videla, te mi potvrdila da je istina sve ono što je Marta ispričala. One su takođe donele sa sobom komad pamuka kako bih ga mogao pomirisati, i zaista, iako nije bilo vidljivih znakova boje na njemu, bilo je neverovatno mirisno sa slatkom, cvetnom aromom. Toliko je bilo snažno da ne samo da sam mirisao, već takođe i okusio nešto. Marta mi je potvrdila da kada su oni osetili taj miris u crkvi, oni su takođe i okusili nešto slatko iz mirisa.

relics.jpg


Kao što sam naveo u svom ranijem e-mailu, oni ne znaju čije su to mošti (na hiljade je kostiju unutar kripte i možda se otkriju mošti nekih drugih svetaca), ali ljudi koji su bili tamo molili su se svetitelju da se nekome javi u snovima ili viđenju kako bi saznali čija je lobanja.

Divan je Bog u svetima Svojim!




Damjan Robinson,
Penteli, Atina, Grčka

Prevod s engleskog: Dragana Pećanac

Dodato posle 2 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

17 ČUDA SV. MUČENICE MARKELE SA HIOSA




dthumb.php

Čuda koje se dešavaju u hramu Svete Markele su toliko brojna da ih je nemoguće sve opisati. Hodočasnici pristižu u Volisos na Hiosu iz drugih delova Hiosa i Psara i primaju isceljenja od svojih bolesti. Tokom proslave praznika neokaljane neveste Hristove, koji se slavi 22. jula, okuplja se veliko mnoštvo naroda. Usled toga, meštani su obnovili i proširili crkvu posvećenu Svetoj Markeli. Želimo da ispričamo našim čitaocima neke od mnogih čuda koja su se dogodila posredovanjem ove svetiteljke.

1. Godine 1782. jedan sveštenik iz Volisosa imao je bolesno dete, koje je želeo da okropi svetom vodom u hramu Svete Markele, ali nije verovao da se dete može izlečiti jer je bolest bila teška. Bio je u stanju očajanja i neodlučnosti, klonuo od pomisli da čak ni milost mučenice ne može da mu izleči dete. Šta je svetiteljka uradila? U želji da pokaže smelost koju ima pred Bogom i milost da čini čuda, iznenada te noći, kad je sveštenik zadremao, učinilo mu se da je bio na mestu gde je ona mučena, a to je mesto na kojem izvire voda. Svetiteljka mu se ukazala, kažnjavajući njegov nedostatak vere rečima: „Tvoje dete će sigurno biti izlečeno i ne sumnjaj da ja imam milost od Boga da činim čuda!“ Kada je sveštenik ovo čuo, probudio se toliko prestrašen da dugo nije bio sposoban da govori. Nakon što se pokajao za svoje maloverje, obećao je u prisustvu svih da će ubuduće slaviti svetiteljku. U tom momentu, dok je on govorio, dete je bilo izlečeno. Na osnovu onoga što je video i iskusio, bio je siguran u blagodat svetiteljke. Zato je slavio Boga i Njegovu veliku mučenicu i nevestu Markelu.

2. Te iste godine drugi sveštenik, otac Mihajlo, iz istoga sela, imao je dete po imenu Nikola, koje je bilo duže vreme bolesno. Vreme je prolazilo a dete nikako da ozdravi, pa je o. Mihajlo pozvao u pomoć svetiteljku. Dva dana kasnije desilo se čudo! Sveta Markela mu se javila u snu onako kao što je prikazana na ikoni. Sveštenik je video kako svetiteljka ide u kuću gde je ležalo bolesno dete. U zoru, kada se sveštenik probudio i otišao da poseti dete, čudo se desilo. Nikola se potpuno oporavio. Usled toga je otac Mihajlo proslavio Boga, divnoga u svetima Svojima, i Njegovu mučenicu Markelu.

3. Bilo je zimsko vreme 1785. kada je grupa ljudi iz druge oblasti krenula u selo Volisos. Zbog veoma lošeg vremena imali su velike teškoće. Padao je sneg i povremeno kiša, kada se jedna žena iz njihove grupe onesvestila. Ne mogavši da nastavi dalje, jer je teren bio težak a mesto udaljeno, pala je na zemlju kao mrtva. Nisu je mogli povratiti, tako da su je odneli do obližnje crkve, posvećene Svetom Georgiju, koja se nalazila u planini u mestu koje se zvalo Flori. Ostavivši je tamo da leži u nesvesnom stanju, oni su produžili putovanje dok nisu stigli u Volisos. Po dolasku, ispričali su događaj njenom mužu. Saznavši za ovo, on se počeo moliti Svetoj Markeli, da pored ostalih svojih čuda učini još jedno i spasi njegovu ženu od smrti. Dok se molio, sažaljiva čudotvorka je uslišala njegovu molitvu. Pojavila se kod njegove žene i pomogla joj. Ženi se učinilo da ju je Sveta Markela uzela za ruku i odvela je do ugla sobe, gde se nalazilo korito. Tada je razumela da je vodu dobila od svetiteljke i da je treba popiti. Ovo se dešavalo dok je besnela oluja, tako da seljani nisu mogli da je spasu još narednih devet dana. Pretpostavljali su da je izdahnula. Kada su otišli tamo da bi je sahranili, našli su je zdravu i čitavu. Povratila joj se snaga od vode koju joj je dala svetiteljka. Nakon toga, svima je pričala da je čula i videla Svetu Markelu, u slavu Božiju i zahvalnost mučenici.

4. Drugi čovek imao je dete koje je oslepelo. Odveo ga je na mesto mučeništva Svete Markele i okropio svetom vodom. Nakon prizivanja blagodati koju svetiteljka poseduje, ostvarila mu se želja. Detetov vid se povratio i nakon toga je moglo da vidi kao i pre.


markella%20church%202.jpg


5.
Jedan čovek, čije su noge bile paralizovane, otišao je u crkvu sa verom i tražio da se njegovo ime spomene na Svetoj Liturgiji, kako bi mu se povratilo zdravlje. I čudo se desilo! Ležao je ispružen na podu u crkvi i tokom velikog vhoda, kada se iznose Sveti darovi, on je ustao i proslavio Boga i njegovu Svetu mučenicu Markelu.

6. Žena sa ostrva Psara, koje se nalazi u blizini Hiosa, imala je povredu u ustima koja ju je sprečavala da jede, pije, pa čak i govori. U želji da se izleči od strašnih bolova, posetila je nekoliko lekara. Umesto da se izleči, nije došlo do nikakvog poboljšanja. Bolest se pogoršala i stvorila velike probleme ovoj ubogoj ženi. Žalosna, plakala je svaki dan mučena svojim bolovima. Godine 1780. grupa žena odlučila je da ode i pokloni se Svetoj Markeli. Obratile su se bolnoj ženi rečima: „Zašto nam se ne pridružiš, tako da Ona može da pokaže svoju milost?“ Žena je pristala i otišla u svetiteljkinu crkvu sa velikom pobožnošću i verom. Bila je na Liturgiji i, nakon toga, otišla sa drugim sveštenikom do čudotvornog izvora, gde je on obavio čin vodoosvećenja. Na kraju, okropio ju je tom vodom i dao joj da popije. Odjednom, gle čuda! Milošću svete mučenice Markele bolesna žena je bila izlečena, te je mogla da govori bez smetnji, da jede i pije bez tegoba. Ona je ostala u dobrom zdravlju i radi toga je slavila Boga, u isto vreme svedočeći o čudotvornoj milosti svete mučenice.

7. Sin Volisiana patio je od natečenih nogu tri godine. Za sve to vreme, nije prestajao da uzima lekove te je davao velike svote novca lekarima. Kako bilo, ne samo da se nije oporavio, nego mu se stanje pogoršalo. Do 1785. godine, očekujući smrt, položio je sve svoje nade u Svetu Markelu. Kako nije sam mogao da hodočasti u njenu crkvu, drugi su ga poneli do nje. Po završetku Svete Liturgije, odneli su ga do oltara. Nakon što se okropio svetom vodom, gle! povratilo mu se zdravlje.

8. Jedna žena, paralizovana u donjem delu nogu, prošla je kroz težak period patnje pokušavajući da pronađe lek, ali bez uspeha. Izgubila je svaku nadu u ljudsku pomoć i okrenula se Svetoj Markeli. Tražila je od nekih ljudi da joj donesu svetu vodu iz svetiteljkinog hrama. Te noći, svetiteljka joj se javila u snu rečima: „Ne žalosti se, poslaću ti lek.“ Narednog dana, donelu su osvećenu vodu paralizovanoj ženi. Okropila je svoje noge vodom i nakon toga desilo se čudo. Ozdravila je uz pomoć svetiteljke, čijim posredovanjem nam Gospod ukazuje milost, zato što je On dobar i jedini čovekoljubac!

9. Oko 1850. godine, Marija Georgija Anagnostu-Sotrapa iz Litije u Hiosu, tokom noćnih sati, uzela je krčag da zahvati vodu sa seoske česme. Iznenada je pala u blizini, tako da su je morali odneti kući. Sedam godina je u svojoj kući ostala prikovana za krevet usled paralize. Pobožna Marijina majka, u viziji za vreme sna, videla je sebe u maloj crkvi Svete Markele. Međutim, mesto i crkva nisu joj bili poznati. Majka je primetila mlađu ženu, koja joj je rekla: „Tvojoj kćeri će biti dobro ako dođe u moju kuću“. Mati je zatim upitala: „A gde je tvoja kuća?“ Mlada žena je odgovorila: „Tamo, u samoj blizini Volisosa.“ Kada je bogobojažljivi Marijin otac čuo o viđenju, odmah je shvatio ko je bila mlada žena. Nakon toga, roditelji su podigli svoju kćerku koja je ležala u krevetu, odneli je u čamac i išli uz obalu sve dok nisu stigli do kapele svetiteljke. Položili su Mariju ispod svetiteljkine ikone, na isti način kako su paralizovanog nekada stavili pod noge Gospodu Isusu Hristu. Nakon što su četrdeset dana proveli u molitvi i postu, Sveta Markela se pojavila. Tokom velikog vhoda na Svetoj Liturgiji, nepokretna Marija se iznenada uspravila i otišla da celiva svetu ikonu. Gledajući je kako hoda, svi prisutni su bili ganuti i radosni. Roditelji su, sve do upokojenja, svake godine odlazili da se pomole u svetiteljkinoj crkvi, prilažući hleb za osveštanje. Uvek ih je pratila njihova kćer Marija, koja je živela još narednih četrdeset godina i koja je umrla od starosti. Ovo veliko čudo potvrdio je protosinđel Kiril Trehake (1915), koji je pričao sa Marijinim roditeljima, njegovoj rodbini po ženi.

10. Vojnik iz Vrontadosa na Hiosu služio je 1917. godine u mestu Skra. Usred dima i krvi u toku bitke, spazio je mladu ženu koja je žurno išla ka bojnom polju. Vojnik ju je preklinjao da pobegne i da se spasi. Ona mu je odgovorila: „Ja sam Markela. Moja kuća se nalazi u blizini obale, pored Platanosa. Došla sam da spasim svoju decu.“ Iako su eksplozivne čahure širile vatru i dim, slatki osmeh svete mučenice Markele nije sišao s lica sve dok nije održala svoje obećanje i spasila svoju decu, meštane Hiosa. Pre nego što je vojnik uopšte i mogao dobro da je osmotri, svetiteljka je nestala. Sveta Markela je otišla sa svojom decom, braćom sa ostrva koja su je pozvala da ih zaštiti u ratu. Vojnik je zatim pisao svojoj ženi u Vrontados da ode na Svetu Liturgiju u crkvu Svete Markele. Žena je bila ozlojeđena zbog tog zahteva, jer je podrazumevao naporno putovanje. Ipak ga je ispunila. Kada je stigla skupa sa svojom trogodišnjom kćerkom, dete se izgubilo. Majka je tražila dete u svakom delu sela i šire. Sledeći dan, dete je nađeno u Nevtaki, pored crkvenjaka iz crkve Svete Markele. Dete je reklo da joj je neka teta dala igračke. Kada se majka okrenula prema svetiteljkinoj crkvi, dete je ugledalo ikonu i glasno uzviknulo: „To je teta koja mi je dala igračke!“

11. Bilo je to marta 1942. godine u Grčkoj, za vreme nemačke okupacije. Tanker za prevoz nafte, sa trideset i šest oficira na brodu, krenuo je iz Lavrije prema Maloj Aziji. Kada su se našli između ostrva Hios i Mitilene, suočili su se sa izuzetno visokim talasima i pobesnelim morem. Trup broda nije mogao držati pravac, a jedan od oficira ispao je u more. Usred te tragedije, svi su podigli ruke prizivajući svevišnjeg Boga i moleći se za svoje spasenje. Jedan od putnika, poručnik Kreon Talios, u viđenju je opazio tamni oblak koji je odjednom zasvetleo iznad pobesnelog mora. Unutar oblaka ugledao je veličanstvenu građevinu koja se, u jednom trenutku, promenila u lepu i skladnu crkvu. Zatim je spazio kako izlazi mlada i mila žena. Svojom desnom rukom ona je učinila pokret kako bi smirila more. Onda se desilo čudo! Oluja je iznenada prestala. Pre kraja dana, brod se našao u blizini izvora Svete Markele, gde je bilo spokojno i sigurno.

markella%20church1.jpg


12.
Iz Litija, na Hiosu, dete po imenu Stamati (koje je danas farmaceut) patilo je od bolesti kostiju koja je dovela do slabljenja žila, ostavljajući jednu nogu kraćom od druge. Lekari su postavili na nogu specijalnu mehaničku spravu, ali dete je moglo hodati jedino uz pomoć štaka. Svake godine je detetova majka, gospođa Angelika Nikolas Demides, odlazila u crkvu Svete Markele, tražeći izlečenje za svog sina. Zatim, 1957. godine desilo se čudo, koje je opisano u hioskim novinama „Progres“: Uoči praznika svetiteljke, ja (gospođa Demides) sa očima punim suza preklinjala sam svetiteljku da učini čudo. Dete se takođe molilo sa mnom. Zatim sam čula: „Mama, ja želim da ustanem.“ Pomogla sam mu i on je otišao da celiva ikonu. Nakon toga, izašao je sam, po sili našega Boga i svetiteljke. Slobodno je šetao – samo ga pogledajte. Ovde je oslonac za nogu koji sam obesila ispred svećnjaka što se nalazi pored svete ikone, da ga mogu videti maloverni.

13.
Dvanaestogodišnji dečak iz Siderute na Hiosu bio je paralizovan godinu dana zbog akutnog reumatizma. Dečakova majka se molila svetiteljki tokom čitanja molbenog kanona, dok je njen sin ležao ispred čudotvorne ikone svete mučenice. Preklinjući svetiteljku, majka se molila: „Pomozi da ozdravi moj mali dečak, svetiteljko moja! Pomozi nesrećnici! Udostoji ga da svojim nogama hoda kroz naše selo Siderutu. Smiluj nam se, jer smo siromašni ljudi, i donesi osmeh na naše lice!“ Dok je klečala u molitvi, njeno dete se okrenulo rekavši deci koja su stajala do njega: „Ako potrčim do ceste, hoćete li me stići?“ Istog trenutka, nakon što je objavio ovaj izazov, dečak je istrčao napolje. Druga deca su trčala za njim oko crkve. Ovom čudu je svedočilo na stotine hodočasnika u hramu. Svi oni su proslavili Boga i zahvaljivali svetiteljki na čudu.

14. Godine 1965. Markela Basil Foteinos iz Armolije na Hiosu, koja je patila od epilepsije i cerebralnog poremećaja, potpuno je ozdravila i povratila sva svoja čula.

15. Januara 1968. godine psaranski žandar Nikolas Kontopodes bacio je u Psaru paket u more. U paketu su bile sveće, dve bočice ulja od sedamdeset drahmi, spisak imena za pomen i još neke stvari. Na spoljnoj strani paketa stajala je adresa primaoca „Sveta Markela“. Zaista, morski talasi doneli su paket na svoje odredište, uz obalu pored svetiteljkine crkve.

16. Dana 21. jula 1971. godine, uoči spomena svetiteljke, 38-godišnja Foteina Georgakopulos iz Atine posetila je svetiteljkinu crkvu u Hiosu. Ona je patila od dečije paralize od svoje pete godine. Nakon večernje službe, kada su sveštenici napustili crkvu, Foteina je prišla svetiteljkinoj ikoni slobodno hodajući bez štaka.

17. Drugo čudo koje se zbilo nedavno u naše vreme dogodilo se u Astoriji (država Njujork, SAD). Demetrios Kokotas doživeo je moždani udar i ostao paralizovan. Čekao je na slobodno mesto za fizikalnu terapiju u jednoj bolnici u gradu Njujorku. Bio je potpuno bespomoćan, nije mogao niti da jede, niti da vodi računa o drugim ličnim potrebama bez tuđe pomoći. Dani su prolazili, a u bolnici nikako nije bilo slobodnog kreveta. Njegove patnje su postajale sve veće.

Jednog dana, u velikom bolu, rekao je svešteniku: „Dragi moj oče, pomoli se da mi bolnica otvori vrata ili barem da umrem, jer ne mogu više da izdržim ovakav život.“ Sveštenik mu je savetovao da se moli Svetoj Markeli, što je on i učinio. Potom ga je sveštenik upitao: „Šta si rekao Svetoj Markeli?“ On je odgovorio: „Šta sam trebao da joj kažem? Zar ona već ne zna šta meni treba?“ Tog dana se gospodin Demetrios, otišavši iz crkve, vratio u svoj dom u Astoriji. Pre nego što je otišao, poljubio je ikonu Svete Markele i još jednom joj se pomolio. Okrenuo se svešteniku i rekao: „Ja odlazim, a ako se u bolnici nađe mesto za mene, ovde je moj broj telefona, pa me nazovite.“ Dva dana kasnije, bolnica ga je obavestila da ima slobodnog mesta. Kada je to čuo, toliko se uzbudio da je doživeo još jedan moždani udar, pri čemu je izgubio svest. U komi je prebačen u opštu bolnicu u Astoriji. Lekari su obavestili njegovu rodbinu da je u komatoznom stanju, i da moraju doći u bolnicu da bi čekali ishod. Tog trenutka, čudo se desilo. Čovek prikovan za krevet ugledao je u viđenju Arhanđela Mihajla koji je u kočijama došao da ga povede. U istom trenutku se pojavila mlada devojka, koju je on prepoznao kao Svetu Markelu. Ona je sprečila Arhanđela da ga odvede tako što je svojom rukom dala znak da će čovek prikovan za krevet ostati. Nakon nekoliko dana, bolesnik se oporavio. Bio je prebačen u kliniku za fizikalnu terapiju i došlo je do potpune promene njegovog stanja. Potom je otišao za Atinu, gde se nastanio u predgrađu Kifisia. Sasvim je sigurno da ga je svetiteljka, koju je on usrdno molio svim svojim srcem, sačuvala od sigurne smrti.

Ova i mnoga druga čuda dešavaju se do današnjeg dana zahvaljujući slavnoj i pobedonosnoj Svetoj mučenici Markeli, ponosu Hiosa.


markella%20miracle%20icon.jpg




Prevod s engleskog: Dragana Pećanac
27. septembra 2010.

Dodato posle 3 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

ČUDA SV. ĐORĐA KUDUNSKIM MUSLIMANIMA




dthumb.php

Čudotvorna Ikona Svetog Đorđa Kudunskog

Manastir Svetog Đorđa u Kudunu


Istorijski Manastir Svetog Đorđa Kudunskog, na Prinčevim Ostrvima van Konstantinopolja, je po tradiciji izgradio Vizantijski vladar Nikifor Foka 963 godine. Čudotvorna Ikona Svetog Đorđa je donešena iz Manastira Mira, koji je u to vreme osnovao vladar Justin II u Atini.

Manastir je napadnut za vreme četvrtog krstaškog rata. Onda je 1302 godine pirat Gustinian opljačkao sve zgrade i manastir na ostrvu. Monasi nisu želeli da im ukradu Ikonu pa su je sakrili pod zemljom ispod oltara. Ipak čudotvorna Ikona je bila izgubljena mnogo godina.

Kasnije se Sveti Đorđe javio jednom pastiru u snu i rekao mu gde da pronađe Ikonu. Kada se pastir približio mestu čuo je zvona. A kada je iskopao Ikonu ona je bila ukrašena zvončićima. Ovo je razlog zbog čega je Ikona dobila naziv "Kuduna" jer to znači zvona. Manastir je kasnije povezan sa Svetom Lavrom u Kalavriti i onda sa Konstantinopoljskom Patrijaršijom.

Mnoga čuda Svetog Đorđa su se dogodila, ne samo Hrišćanima koji su dolazili sa velikom pobožnošću (u to vreme svaka Hrišćanska familija je posećivala Kudunu bar jednom godišnje), već i svakom ko se približavao Njegovoj blagodati sa verom. Godišnje je bilo oko 250000 hodočasnika, a najviše Turaka. Velika metalna Manastirska kapija, na kojoj je zapis na Grčkom i Turskom, je zahvalni poklon Muslimana Rasoula Efentija prema Svecu koji mu je izlečio ženu.

Na dan slave Svetog Đorđa i Manstirske slave, 23 Aprila, hiljade hodočasnika dolaze, ne samo iz Konstantinopolja već i iz ostalih gradova da se poklone Velikom Mučeniku i da traže pomoć za njihove probleme. Skoro svi hodočasnici koji dolaze su drugih vera. Mnogi se vraćaju kasnije da zahvale Svetom Đorđu koji je čuo njihove molitve i darovao im ono što su želeli. Kao zahvalnost ljudi bi donosili ulje koje se koristi za Svečevo kandilo. Tada se može čuti kako je nekome izlečio sina, kako je neka žena zatrudnela iako to nija mogla mnogo godina, kako je neko dobio kuću...

Manastir takođe proslavlja Svetu Teklu, i za vreme ovog praznika oko 10000 Muslimana poseti Manastir tražeći molitve Svetog Đorđa.


Muslimanska Revnost

Neki idu bosonogi uzbrdo iako treba oko 30 minuta da bi se popelo do Manastira, drugi donose na dar ulje , sveće, i šećer da bi im životi bili slatki. Neki ništa ne govore dok ne celivaju Ikonu Svetog Đorđa. Muslimani prate službu sa svećama i uzdignutim rukama i traže od sveštenika da im da naforu da bi poneli kući kao blagoslov imajući veliku veru i poštovanje prema Pravoslavlju.

Mogu da posvedočim da sam 24 Septembra u šest ujutru video četiri moderne Turkinje koje su došle u manastir. Pitao sam ih zašto su došle. Rekle su mi da ih je vera u Sveca dovela ovde. “Nema veze što smo Muslimanke mi smo se molile da nam pomogne jer smo čule mnogo o Manastiru”.

Oral je došla iz Smirne da bi se poklonila Svecu i donela je tri vlaše ulja. Kada sam je pitao zašto ona kao Muslimanka posećuje Pravoslavni Manastir ona mi odgovori po njenim shvatanjima i reče: “Niko nam ne zabranjuje da verujemo u Svetog Đorđa. Religije imaju jedan zajednički dogovor, jednog jedinog Boga. Možda se među nama krije Hrišćanin ”.

U mnogim intervjuima sa Muslimana sam u suštini dobio isti odgovor.

Ipak, Antil je dao drugi odgovor. On reče: “Život u Turskoj je težak. Ljudima je potrebno nešto da im da snagu. Zbog toga su se okrenuli religiji. Sve im je postalo dosadno pa traže pomoć na drugoj strani. Zašto ne Sveti Đorđe?”

Jedne Turske novine su dale reportažu: “Sveti Đorđe daje nadu onima koji se muče.”

Svedočenja manastirskih monaha

Jeromonah Jefrem iz Ksenofontosa, koji je živeo tri godine u Kuduni, je zadivljen verom hiljade Muslimana koji dolaze da posete Manastir. On potvrđuje:“Ovi ljudi žive svojim srcem, jer je vera znak snage srca, i zbog toga oni doživljavaju naše Svece”.

Monah Kilinikos iz Ksenofontosa, koji služi kao sveštenik, kaže: "Mi smo iznenađeni sa onim što se ovde dešava. Često nailazimo na ljude koji nađu Gospoda sa verom kao što je imao Rimski vojskovođa. Na naše pitanje da li Svetac odgovori na molitve hiljade hodočasnika, on nam odgovori : "Za mojih tri godine koje sam ovde, mi smo sami posvedočili čuda, kao što su izlečenje paralizovanih, nemih, i rođenje dece roditelja koji nisu mogli da imaju decu."

Pitali smo monahe Manastira Svetog Đorđa da nam kažu o njihovom boravku u Turskoj. Oni nam rekoše: "Njihovo ponašanje je perfektno. Od najvišeg vladara do najnižeg, svi nas respektuju i često se pitamo šta bi bilo bolje, da živimo u Hrišćanskoj Grčkoj ili u Muslimanskoj Turskoj. Treba da dodamo da svuda idemo obučeni u mantijama i da je naše iskustvo uvek bilo pozitivno".

Tako je Manastir Svetog Đorđa postao svetinja za hiljade ateista, Hrišćana, Jevreja, i pogotovo Muslimana koji na svaki način dolaze na ostrvo i donose njihove darove i stavljaju ih pred Sveca polažući nadu u Njega. A Svetac pokazuje da nikoga ne sudi i daje iscelenje svakoj verujućoj osobi.



Č U D A :

Bolesna Turkinja

Turkinja iz Levkočorija je imala ozbiljan zdravstveni problem. Čula je puno o Svetom Đorđu i htela je da dođe na poklonjenje, ali joj nisu dozvolili da uđe u Crkvu jer je bila Turkinja. Ali je ovo nije sprečilo da ostane van Crkve cele noći. Ujutru su joj dali Svetog Ulja iz Svečevog kandila i ona ozdravi. Posle ovoga, njen muž dade mnogo poklona Manastiru.

Sveti Đorđe spašava mladu Muslimanku

Muslimanka je sa njenom majkom pošla taksijem na dugačak put. Kao što je poznato, Muslimani mnogo poštuju Svetog Đorđa.

Za vreme puta, vozač taksija je počeao da vozi pogrešnim putem i počeo da pokazuje preteće ponašanje prema devojci dok se ona molila. Odjednom vozač taksija zastade i pokuša da siluje devojku. Odmah se pojavi policajac na konju koji ozbiljno i sa silom naredi taksisti da ide sa njim u obližnju policijsku stanicu, gde ga okrivi za pokušaj silovanja, potpisa policijsku knjigu i ode. Kada je taksista izašao iz ispitivačke sobe pogledaše u knjigu i rekoše mu:

“Nema šanse da pobegneš! Da li znaš ko te je doveo ovde? Sveti Đorđe”.


Napomena: Ova i slična čuda i mišljenja ne opravdavaju pogrešnu Islamsku religiju, niti muke koje su neki Turci naneli Hrišćanima, već veru i ljubav nekih jednostavnih Muslimana prema Hristu i Njegovim Svecima. Slično, Hristos je našao veću veru u Rimskom vojskovođi nego u bilo kom Izraelcu (Mateja 8:10). I često ovo prisustvo Svetog Duha iz ljubavi čini da se iscele tela onih koji nisu Pravoslavni, a još važnije i duše, pa mnogi kasnije prihvataju svetlost i krste se u Pravoslavnoj Crkvi. Neka nam Hristos svima da pokajanje, da bi se svi spasli i spoznali Istinu. Sveti Đorđe Pobedonošče moli Boga za nas i pomozi nam! Amin.


Prevod sa engleskog Vladimir Srbljak
10 septembar 2010 god.

Dodato posle 3 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

SVETI GERASIM KEFALONIJSKI I
POSEDNUTI DEMONIMA




dthumb.php

Sveti Gerasim Kefalonijski (Praznuje se 16. avgusta i 20. oktobra)

Novi Kefalonijski Asketa, Sveti Gerasim, poznat je kao iscelitelj posednutih demonima. Svakodnevno, mentalno bolesni i posednuti dolaze radi isceljenja u Njegovu Svetinju, u kojoj se nalaze Njegove neraspadljive Svete Mošti. Sveti Gerasim je postao egzorcista i iscelitelj ispunjen blagodaću zbog svog disciplinovanog i striktnog posta i molitve.

Živeo je pet godina kao asketa na Atosu u keliji Svetog Vasilija na napuštenom mestu poznatom kao Kapsala. Svo to vreme hranio se samo kuvanim tikvicama bez ulja. Demoni nisu imali nikakvu silu nad njim. Šta više, on je zadobio silu da ih proteruje. Njegov nadimak je bio “Kapsilis” ("Vatreni") po napuštenom mestu Kapsala. Kada je isterivao demone oni su vrištali "Vatreni, ispekao si nas."

Zadobivši veliku silu nad demonima, kada je putovao u Svetu Zemlju, Sveti Gerasim poželeo je da posti četrdeset dana u pustinji u kojoj je i Gospod postio, u kojoj ga je đavo kušao. Četrdeset dana nije jeo ništa u toj pustinji i zadao je đavalu konačni udarac. Kasnije je otišao u Kefaloniju i tamo osnovao manastir koji danas nosi Njegovo Ime, koji je postao utočište posednutima i onima koji se bore sa demonima.

"Svetac je ekspert za mentalno bolesne" kaže otac Jovan Mesolaris. Postoje specijalni objekti kojima je ovim ljudima omogućeno da dođu, poste, da se mole čedrdeset dana kako bi se oslobodili demona koji su ih nadvladali. Posednutima i mentalno bolesnima se savetuje da oponašaju Svetog Gerasimam, koliko je god njima to moguće, za vreme tih četrdeset dana, da bi se oslobodili od demonske sile i izmolili od Gospoda da im pošalje Njegovu milost i blagodat. Za vreme dva velika praznika Svetog Gerasima (koji se praznuje 16. avgusta i 20. oktobra) organizuju se litije sa Njegovim neraspadljivim Svetim Moštima. Tada mnogi traže načine da obezbede sebi mesto i da legnu na put kako bi Svete Mošti Sveca prešle preko njih. Neki od posednutih i bolesnih spremni su da legnu ispod Svetih Moštiju dok se neki opiru pa im onda rodbina pomaže, a nekada i policija ako počnu da prave nered.


Tokom godina mnoga čuda i isceljenja dogodila su se u Manastiru Svetog Gerasima u Kefaloniji. Ona su i zabeležena. Ispod su neka poznatija koja govore specifično o posednutima demonima:

1. Nekoliko godina po upokojenju Svetog Gerasima, monahinja njegovog manastira je postala posednuta i tokom jedne noći pala je u bunar. Ostale monahinje te noći čuše Svetog Gerasima kako im govori: "Idite brzo, posednuta je u opasnosti i potrebna joj je vaša pomoć." One odoše sa upaljenim bakljama i nađoše njihovu sestru u bunaru, ali nije tonula, već je lebdela na površini vode kao da ju je neko pridržavao. Ona im reče: "Bacite mi kanap, časne majke, da bih se spasila." Kada je izvađena iz bunara više nije bila posednuta. Sve sestre zajedno odoše u Svetinju i zahvališe Bogu i svetom Gerasimu za čudo.

2. Godine 1923. dve devojčice (desetogodišnja Eleni Stefanatou iz sela Kalavati i dvanaestogodišnja Elpiniki Vaslatou iz sela Razaton) postaše posednute. Njihovi roditelji ih dovedoše u manastir sa nadom da će njihova deca biti isceljena. Sve monahinje su ih sažaljivale i molile se za njih. 16. avgusta 1923. za vreme Sv. Liturgije, obe devojčice ozdraviše.

3. Jednom je monah Svetogorskog manastira Svetog Pavla otišao u Crkvu Svetog Gerasima u Kefaloniju. Za vreme Svete Liturgije on je stajao u oltaru i molio se srdačnom molitvom na brojanici - "Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj nas," dok su oni van oltara pojali. Tada su doveli u Crkvu jednog čoveka posednutog demonom da bi ga Sveti Gerasim iscelio.

Dok se monah molio u oltaru demon se pržio van oltara i vrištao: "Prestani da okrećeš taj kanap, monaše, jer me gori."

Sveštenik je takođe to čuo i rekao monahu : "Moli se sa našom brojanicom koliko god možeš, brate moj, da bi se Božje stvorenje oslobodilo demona."

Onda je demon povikao s mržnjom : "Ti, pokvareni svešteniče, ti... Što mu govoriš da okreće taj kanap? Gori me!"

Monah se onda molio na brojanici još usrdnije i čovek je bio oslobođen demona.

4. Ovo je posvedočeno: “Jedna žena je imala demona i on je drhtao kad god bi čuo ime Svetog Gerasima. Monahinje su je ugostile i ona je ostala u manastiru neko vreme. Za vreme Svete Liturgije demon nije mogao više da izdrži i izašao je iz žene, a ona se priseća da je osetila da neka sila izlazi iz njenog tela. Treba dodati da za vreme Jelopomazanja kada je sveštenik trebao da pomaže ovu ženu, ona ustade i reče: “Zar nije dovoljno što mi ovaj sveštenik ovde ne da mira ni danju ni noću već sada i Jelopomazanje. Ovo dvoje će me izgoreti.“ Čim je žena bila pomazana demon se stresao jako da je žena pala bez svesti i posle nekoliko dana milošću Sveca ona je bila oslobođena. ”

5. Jedan mladić prisećao se svoga puta za Kefaloniju za vreme praznika Svetog Gerasima. Kada je stigao u Manastir kaže da je čuo jaku vrisku koja je dolazila od posednutih demonima, iz pravca Crkve: "Pržiš me Gerasime, pržiš me kapsali (vatreni)." Svi u Crkvi su shvatili da se oko njih odvija duhovna borba koju oni nisu mogli da vide ali su mogli da čuju.

6. Skoro, jedna moderna žena bila je posednuta demonom i tražila je da je Sveti Gerasim isceli. Stajala u Manastiru oko sat vremena i vrištala. Onda je otrčala prema jednom mladiću i nasilno ga uhvatila za jaknu (ovaj mladić došao je u Manastir iz Australije, dva dana pre nje). Ona mu reče: “Hej Jovane, ostavio si svoju verenicu u Kamberi i došao si Kapsali... i bio si sa onom drugom ženom... zašto? Šta si našao bolje u njoj? Tvoj avion se zamalo srušio nad Singapurom... to sam ja hteo da srušim avion, ali mi nisu dozvolili Nazarećanin i Gerasim, tako si bio spašen...”

Ona onda poče da spominje imena ljudi koje nije poznavala i koji su živeli hiljadu milja daleko, a koje je ovaj mladić poznavao. Onda je počela da priča o nekim događajima koji su se odnosili na njega, ali je bila sprečena “Nazarećaninom i Gerasimom.”

Onda je sveštenik ispričao: "Ovo što ste čuli ništa je u poređenju sa onim što se stvarno dešava. Ova devojka je dovedena iz Ksantije. Sa svojim prijateljima iz škole bila je da joj dva čoveka, Hristos i Gazoro, govore o njenoj budućnosti. Od tada je postala posednuta demonom i njeni roditelji je vode iz Manastira u Manastir. Satima govori ljudima o njihovim tajnama kao što je govorila ovom mladiću. Ali morate biti oprezni. Sveti Oci govore da se ne uzdamo u posednute demonima. Ponekad oni otkrivaju tajne, ali samo onoliko koliko im Hristos dozvoli, ostalo vreme oni govore laži.Ako vam kažu pet istina i vide da im verujete, šestog puta će vam reći neku laž da bi ste se posvađali sa svojim bližnjima. Samo oni koji su bili na ispovesti ne bivaju prozvani, jer su demoni onda blokirani. Inače oni otkrivaju grehe neispoveđenih, čak i grehe sveštenika. "

7. Objavljeno u Peloponeskim novinama 16. oktobra 1949. "Isceljenje demonski posednutog kod Svetog Gerasima":

Sedamnaestogodišnji dečak je posednut nečistim duhom od prošlog maja. On pohađa srednju školu u Leukadi a živi u selu Vati. Poslednjih dana septembra, za vreme Svete Liturgije, kada je otac Spiridon Linardatos pojao u Manastiru, dečak je bio u Crkvi i odjednom počeo da vrišti sa strahom: "Gerasime goriš me, gde ćeš me izbaciti. Šta će tvoj Gospod uraditi? Gde će me On oterati? Ja sam Legion kome je Gospod naredio da ode u divlje svinje." Tada je sveštenik pokušao da istera nečistog duha uz pomoć Časnog Krsta. Nesrećni dečak je grizao Časni Krst i govorio da je Časni Krst ogromno oružje koje seče kao nož. Sledećeg dana za vreme Svete Liturgije dečak je pao pred Svetim Moštima Svetog Gerasima i s vriskom rekao : "Gerasime ućutao si me. Ja sam demon nad demonima. Pobedio si me. Otvori prozor da bih mogao da izađem." Malo kasnije dečak je ustao i ozdravio.

Dečak je porastao i postao sveštenik i uvek se molio Svetom Gerasimu.

Tropar u prvom tonu

O vernici, slavimo zaštitnika Pravoslavlja, novog Bogonosnog Čudotvorca koji se kao ovaploćeni Anđeo javlja nama, Svetog Gerasima. Jer je On s pravom dobio od Boga nepresušnu isceliteljnu blagodat . On ukrepljuje bolesne i leči posednute demonima. I izliva isceljenja na one koji ga slave.

(Video koji sledi je na Grčkom, ali odlično pokazuje litije sa Moštima Sveca i posednute demonima koji vrište ispod Svetih moštiju. Takoće, ovaj video ukratko pokazuje pećinu ispod Manastira gde je Sveti Gerasim živeo asketskim životom. Sveštenik govori o mnogim čudima koje je Sveti Gerasim učinio nad posednutim demonima. Na primer, sveštenik govori o ženi iz Patare koja je pre pet godina bila posednuta i koja je došla na praznik Svetog Gersima 20. oktobra. Silom Sveca ona je postala kao mrtva kada je demon napustio i kada se probudila bila je zdrava i isceljena kompleteno. Na kraju video pokazuje vernike koji poju zaupokojene himne Svetom Gerasimu u novoizgrađenoj Crkvi.)
Prevod sa engleskog Vladimir Srbljak

Dodato posle 2 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

NADA U IZLEČENJE




dthumb.php

Dragi oče Gavrilo,

Hvala Vam za informacije o ponovnom uspostavljanju Duhovne tribine. Teme su veoma zanimljive i meni zaista potrebne, pa uvodni tekst kao i komentare čitam sa velikom pažnjom.

Želeo bih i da Vam se izvinim ako sam Vas prethodnih dana uznemiravao. Kao što sam Vam rekao, pre nepunih mesec dana imao sam infarkt, iako ranije nisam osećao neke posebne smetnje. Otpustili su me iz bolnice u Beogradu pre nekoliko dana uz komentar da je infarkt bio veliki, da mi srce trenutno radi sa oko 32 % snage i da bi bilo poželjno da dostigne rad sa 50% snage.

Kad verujući čovek tako nešto doživi, valjda je normalno da se pored lekarske terapije i Bogu obrati za pomoć. Iako sam mnogogrešan i nedostajan sluga Božiji, ipak se nadam da će mi pomoći da prevaziđem ove teškoće. Pošto sam već pre više godina pročitao knjigu o čudima Presvete Bogorodice Lepavinske, a i čest sam posetilac Vašeg sajta, osmelio sam se i Vama da se obratim za pomoć. Želeo sam da odmah i posetim Vaš manastir ali bi to trenutno bilo isuviše naporno putovanje. Ali čitajući knjigu i nova svedočanstva objavljena na sajtu, video sam da Vaša usrdna molitva ne pomaže samo onima koji su prisutni, nego i onima koji su, kao kapetanov sluga, daleko od manastira.

Znam da Vam se mnogi obraćaju sa ovakvim i sličnim molbama i da je veoma teško svima izići u susret. Sama spoznaja da imamo kome da se obratimo je već velika uteha. U svakom slučaju, mnogo Vam hvala za razumevanje i pomoć.

Koliko budem u mogućnosti posećivaću Vašu duhovnu tribinu i sajt Manastira Lepavina. Vama i bratstvu manastira i svima Vašima želim svako dobro od Gospoda Boga i Presvete Bogorodice!

S Bogom,
Dušan Milosavljević

ČUDO ISCELJENJA MALOG MIHAJLA ISPRED IKONE PRESVETE BOGORODICE LEPAVINSKE




dthumb.php

Pomaže Bog oče Gavrilo.

Povod mog pisanja je jos jedno od čuda Presvete Bogorodice Lepavinske koje se projavilo na mom unuku Mihajlu. Mihajlo se razboleo pre mesec dana, lekari konstatuju običnu prehladu i prepisuju lekove za prehladu i kapi za nos. To traje nedelju dana i dete počinje ujutru da se tetura, odnose ga popodne lekaru. Zadržavaju ga u bolnici i on već u veče tone u san i u duboku komu. Hitno ga dovoze u Beograd, dete je iz Kruševca, priključen je na aparate i u veoma teškom stanju primljen je na institut. Dijagnoza encefalitis, virusna upala mozga, lekari ne daju nikakve prognoze.

Videla sam mog Mihajla na samom prijem i bila sam u velikom šoku. Prvo misao, kad sam ga ugledala u takvom stanju, bila je¸Presveta Bogorodice Lepavinska smiluj se mom Mihajlu, probudi ga. Dani prolaze Mihajlo se ne budi, lekari skeptični , kažu da je trebao već posle pet dana da pokaže znake poboljšanja.Moj brat u Hristu Miodrag najavljuje put u Lepavinu za praznik Lazareve subote.Osećala sam neverovatnu potrebu da budem tamo mada sam se svakodnevno molila Presvetoj Bogorodici , ali taj osećaj njene blizine i Vaše molitve pred Njenom čudotvornom ikonom najbrže stižu tamo gde je najpotrebnije. Mihajlo je tada već bio 14 dana u dubokoj komi. Slava Gospodu sve je tog dana bilo da se poželeti može.I vreme prelepo i Vaše toplo gostoprimstvo i bratija manastirska,osećala sam da bih sve toplo zagrlila i dugo ostala u tom zagljaju koji nije od ovoga sveta. Vraćam se utešena sasvim laka kao pero, svo breme koje sam ponela sa sobom nestalo je. Blagodarim uz put Presvetu Bogorodicu što mi je otvorila put do njene čudotvorne ikone.

Posle ponoći dolazim svojoj kući. Druga baka Mihajlova me čeka i ja vidim po izrazu njenog lica da se nešto lepo desilo.Saopštava mi da se Mihajlo probudio i izgovorio , mama i baba .Zaplakala sam od sreće i upitala u koliko sati je to bilo. Rekla mi je da je oko 12 i 45 , jer u to vreme bila u poseti kod njega.Dragi oče Gavrilo , to je bilo odmah posle Vašeg molebana pred čudotvornom ikonom. Dalji oporavak je tekao van svih očekivanja doktora.Dete je potpuno mentalno očuvano, motorika se vraća u normalu i slava Presvetoj Vladičici Bogorodici , Gospodu Svedržitelju i Vama i Vašim molitvama mali Mihajlo se ponovo vratio u život .

Ja sam osećala i do sada Vaše tople molitve i pomoć Presvete Bogorodice, probleme koje imam u porodici i dešavanja tokom poslednjih godina , jedina uteha i milost i uopšte opstanak moje porodice , to je sve zahvaljujući Vama i milosti Presvete Bogorodice.

Dragi oče Gavrilo , želim Vam dobro zdravlje , još dugo da nas učitei vodite ka spasenju duše.Ja i moja porodica ćemo se moliti za svu braću u manastiru , naravno i sve saslužitelje koji se uvek trude da se osećamo kao kod kuće i odem radosnog srca svom domu. Svako dobro od Gospoda .

Grešnica Gordana
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
ČUDO SVETITELJA LUKE



dthumb.php

arhimandrit Nektarije (Antonopulos)

Da je ovu priču ispričao neko drugi, ja ne bih rizikovao da je prepričavam, jer ona zaista zvuči toliko neverovatno. Ali arhimandrit Nektarije (Antonopulos), nastojatelj Preobraženjskog manastira u Sagmati je čovek visokog autoriteta i bezuslovne čestitosti. On je napisao knjigu o arhiepiskopu Luki, postavivši tako osnovu njegovom rasprostranjenom poštovanju u Grčkoj, darovavši našu eparhiju sa srebrnim kovčegom za svetiteljeve mošti, i organizovavši veliki broj pokloničkih putovanja za decu u Grčkoj…

Danas je arhimandrit Nektarije došao u svoju redovnu posetu u Simferopolj, i evo šta nam je ispričao.

U Atini se teško razboleo jedan dečak. Bolest je bila toliko teška, da su lekari odustali od operacije, predlozivši njegovim roditeljima da se obrate jednom od najboljih medicinskih centara u Nemačkoj, koji je opremljen po poslednjoj reči tehnike.
Oni su tako i uradili.

Dečaka je ispratio i otac Nektarije. I posle višečasovne, najkomplikovanije operacije hirurzi su izašli i rekli:

- Ne shvatamo zbog čega ste dečaka doveli u naš centar, kada i vi imate tako izuzetnog specijalistu!

- Kojeg specijalistu? – začudio se otac Nektarije.

- Pa tog, koji nam je govorio šta da radimo, davao vredne savete, rukovodio operacijom. Profesionalac najvišeg stepena! Možemo da kažemo, da je zahvaljujući njemu operacija prošla sjajno.

- Čudno, nikakav specijalista nije bio s nama, vi ste tu nešto pogrešili…

- Pa takav – u lekarskom mantilu kakvih više nema, sa sedom bradom…samo što je izašao iz operacione sale, kako ga niste primetili?..

Začudjeni otac Nektarije je zamolio da mu pokažu registracioni list. Naspram potpisa dečakovih roditelja stajali su potpisi hirurga, koji su ga operisali i poslednji u nizu je bio potpis, napisan na ruskom: „Arhiepiskop Luka“.

Divna su dela Tvoja, Gospode!

A sam dodajem: odista od dečije, neposredne vere Grka, prositiče i rasprostranjeno poštovanje svetitelja Luke u blagoslovenoj Grčkoj! I kako je ta vera kontrastna u odnosu na našu začudjujuću ravnodušnost i hladnoću, kada većina ljudi, koji žive u Simferopolju, ni pojma nemaju o tome, ko je arhiepiskop Luka. Time se delimično može objasniti toliki veliki broj čuda koja je Svetitelj učinio u Grčkoj i relativno “zatišje” kod nas, u njegovoj rodjenoj zemlji.

Prevod sa ruskog
dr Radmila Maksimović


SVJEDOČANSTVO




dthumb.php

Ikona Presvete Majke Bozije sa Hristom


Gospode Isuse Hriste, Sine Bozji pomiluj me gresnog. Amin.


Vera, Nada, Ljubav, tri sveopisujuce reci od kojih je ljubav najveca. Jer Bog I jeste ljubav. Zbog vestackih I magicnih slika sa kojima se moderni apaticki covek susrece, veoma je tesko opstiti sa Tvorcem. On cak I nezeli da cuje rec Bog a I kada je cuje pomisli na besmislenu televiziju I neke propovednike na njoj. Danasnja Anti-Hriscanska doba ispiru covekov um, jer to je ono sto I sam Lukavi zeli, da ispere nas um. Mi pak treba da budemo deca apokalipse I vesnici pobede Hristove nad Anti-Hristom. Stradanje za Hrista sadrzi svu punotu takvih vrlina kao sto je cvrsta vera, nepokolebljiva hrabrost, smirenje I pokajanje. Ikone Bozje su prozori od Raja I kroz njih mi vidimo Boga. Sada cu vam ukratko ispricati o jednom cudu koje se meni nedostojnom sluzi Bozjem dogodilo.

Zovem se Aleksandar Djeric I zivim u Portlandu. Inace sam rodom iz Republike Srpske a poreklom sa Kosova. U Boga sam verovao od svojih malih nogu nesumnjajuci u veru Hriscansku Pravoslavnu. Krsten sam tek u 18toj godini u crkvi Svetoga Arhidjakona Stefana u Milwaukiu. To je bila volja Bozja. Oca Nikolu sam uvek postovao smatrajuci ga zastupnika nase parohije pred Bogom. Pre nego sto smo dosli u Portland ja, tata, mama I sestra obisli smo crkvu u Loznici. Videli smo divno naslikanu ikonu Sv. Djordja naseg zastitnika I mama je odlucila da je kupi. To je bilo u Maju, 2003 godine. Dosavsi u Portland naravno okacili smo je na zid u nasem prvom apartmanu. Otac Nikola je te godine I dosao u Portland po sluzbi pa je od te godine pa sve do dan danas dvaput godisnje dolazio u nasu kucu, jednom za slavu a drugi put da je osvesta. Nista uobicajno se nije desavalo do 2008 godine.

Te 2007 godine odlucio sam da odem do obliznje Grcke Pravoslavne crkve Sv. Jovana Pretece u Beavertonu. Bila je sreda, mesec Jul/Avgust nisam siguran ali zeleo sam da kupim ikonu I stavim u svoju sobu. Kupio sam ikonu Presvete Majke Bozje sa Spasiteljem u narucju u levoj ruci. Isao sam u crkvu redovno I kod kuce sam se nekad molio ali ne stalno. 2008 trenirajuci u teretani povredio sam testikularne misice do vrha stomaka. Dobio sam neke Moreuzove vene nemogavsi ustati iz kreveta. Bol je bio uzasan. Kao da me neko probadao nozem 20 puta u isto vreme. Nekoliko puta sam padao u san misleci da cu da se rastavim sa telom. Doktori nisu znali sta da rade sa mnom, davali su mi duple doze ibuprofina, I nista u vezi moje bolesti I zasto toliko uzasan bol osecam im nije bilo jasno.

Uzeo sam ikonu Majke Bozje I svaki dan I noc plakao nad njom. Suze su se lile niz nju a ja sam ih brisao. Mati moja Nebeska cujes li moje molitve, da li su uzaludne. Gospode spasao si me od utvara bezbroj puta pa zar sada kada si mi najpotrebniji da me se odreknes. Milostiv budi prema meni gresnom. Mnogo puta sam izgovarao Molitvu Bogorodici, Molitvu Gospodnju, moleci se u obliznjoj sumi, nemajuci nista sem ikone natopljene suzama, prislonuvsi je prema grudima ili stavljajuci glavu na nju. Klececi do kasnih sati. Pomislio sam na sve osobe koje sam ikada povredio I molio se za njih. Molio sam se za svoje zdravlje I molio Bogorodicu da me lisi bolesti I da jos neko vreme provedem na Zemlji. Posle od prilike 6 meseci, posle svih molitvi bol je nestala.

Nisam mogao da hodam a sada cak I radim. Povredio sam se pred svoju krsnu slavu Sv. Djordja, 5 Maja 2008 godine a bol je nestala odprilike u Novembru pred moj dan rodjenja. Veoma je vazno da napomenem da sam se molio za sve koji su mi na um pali pa cak sam osecao zalost prema Demonima I shvatio nasta sve Bozje stvorenje moze spasti. Od prilike u Decembru 2008 sam osecao kako blagougodan miris izlazi iz ikone Presvete Majke Bozje I mirisalo je neovozemaljski, nesto poput kada se kuca osvesta tamjanom. Miris je potom ubrzo nestao. U February 2009 godine morali smo da se selimo u drugi obliznji apartman zbog gradnje. Vrativsi se iz skole, tata I mama poceli su da pricaju o cudu. Prenosili su stvari iz starog apartmana u novi. Nista uobicajeno se nije desilo. Proveli su malo vremena u novom apartmanu popivsi kafu, odmarajuci se. Kada su se vratili nazad u stari apartman sav je mirisao poput tamjana, ikona Sv. Djordja Pobedonosca koja se nalazi u kuhinji I ikona Bogomajke koja se nalazila u mojoj sobi su tako jako mirisale da se cak I kupatila osecala neovozemaljskim mirisom. Oboje su osetili miris. Dosavsi iz skole oko 4 posle podne ispricali su mi uzbudljivo o tome. Slava Gospodu. Otisao sam da se sam uverim I osetio sam isti miris koji su opisali.

Unevsi ih u novi apartman miris je isceznuo. Jula 3ceg, 2009 oko 9 navece vracajuci se sa posla usavsi u sobu osetio sam isti miris samo malo manje. Pazljivo sam se priblizio ikoni I osecao se miris tamjana. Zvao sam sve ukucane od kojih je bila I rodica. Tata je usao I osetio miris, kao I rodica ali mama I sestra nisu nista osetile. Nedostojan sam cak I da pricam o cudu a kamoli da dozivim. Ali ovo je zivi dokaz da je Hristos uvek uz nas, cak I kada mi to nemislimo I da ponekad dopusta da prolazimo kroz muke I bol, da se opametimo I ustanemo iz palosti, jer nije greh pasti vec je greh neustati. Da Gospod pomiluje po velikoj milosti Svojoj sve one koji su se molili za mene. Oca Nikolu Todorovica, Oce iz manastira u Arizoni, Sestre iz manastira Sv. Jovan Preteca u Goldendejlu I sve one koji se mole za mene a I one koji me mrze I osudjuju. Juna 5tog odlucih da poklonim ovu cudotvornu ikonu Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi Sveti Arhidjakon Stefan u Milwaukiu tako da svi mogu da je celivaju poklanjujuci joj se. Slava Ocu I sinu I Svetome Duhu sada, uvek I u vekove, vekova. Amin.
Aleksandar Djeric


ČUDOTVORNA LOZA SVETOG SIMEONA POMOGLA MNOGIM BRAČNIM PAROVIMA DA STEKNU POTOMSTVO



dthumb.php


Bratstvo manastira Hilandar umoljava sve supružnike koje Gospod Bog blagoslovi porodom po upotrebi grožđa Svetog Simeona, da to jave manastirskoj Upravi.

Požarevljani Boban (45) i Slađana Mitić (42) poslije 20 godina zajedničkog života dobili su sina Ognjena.
-Kum Draško mi je dao dva zrna grožđa iz manastira Hilandar, od loze koju je posadio Stefan Nemanja. Posrećilo nam se, i sad smo presrećni. Nikad nijesmo gubili nadu da ćemo jednog dana i mi dobiti dijete. Konačno, poslije mnogo godina, dobili smo sina, a ako Bog da, biće ih još, kaže srećni otac Boban.
Njegova supruga Slađana kaže da su obilazili mnoge ljekare i institute i svi su im govorili da su rezultati dobri i da će imati porod.
-Na sreću, nije nam trebala vantjelesna oplodnja, iako smo se bili dogovorili sa ljekarom, dodaje srećni otac.

Bratstvo manastira Hilandar daje pismena uputstva neplodnim supružnicima prikupljena iz Svetog pisma. Loza stara hiljadu i više godina izinikla je na južnoj strani saborne crkve Hilandara. Njeno stablo niče iz zida, na metar i po odstojanja od zemlje, iz groba Svetog Simeona (Stefana Nemanje), koji se nalazi pored istog zida s unutrašnje strane hrama. Hilandarsko predanje o toj lozi kaže: -Kad je od smrti Svetog Simeona (26. februara 1200.) proteklo sedam godina i kad je Sveti Sava došao iz karejske isposnice u manastir da bi pripremio prenos moštiju svoga oca u Srbiju radi mirenja zavađene mu braće, onda su hilandarski monasi neutješno plakali. Tada se Sveti Simeon u snu javi igumanu Metodiju i kaže kako je i koliko potrebno da njegove mošti budu prenijete u rodnu grudu. Zauzvrat i utjehu hilandarskom bratstvu iz praznog njegovog groba iznići će vinova loza i dok ona bude rađala dotle će i njegov blagoslov počivati na Hilandaru.

Loza se održala i do naših dana; svake godine, bez izuzetka bogato rađa, i predstavlja veliko čudo Božje. Od njenog ploda razrješuje se neplodnost supružnika koji s vjerom i molitvom prihvate ovo čudotvorno sredstvo. Najstarije sačuvano predanje o ovome potiče iz 1585. godine kada je jedan Turčin doveo svog sina prvijenca da bi ga ostavio u Hilandaru na službu Bogu, jer ga je dobio, kao i drugu svoju djecu, po upotrebi grožđa loze Svetog Simeona.
Od onda do danas ovaj sveti srpski pravoslavni manastir neprekidno čudotvorna zrna grožđa dijeli poklonicima, ili ih dostavlja, u naše dane, poštom, onima koji im se pismom obrate.
Nekad su iz Rusije vjernici masovno dolazili na Svetu Goru i tražili ovo grožđe. Danas ga potražuju i iz Srbije, Crne Gore i Grčke, jer su, naročito u poslednje vrijeme, rezultati njegove upotrebe zadivljujući.
Bratstvo manastira Hilandar umoljava sve supružnike koje Gospod Bog blagoslovi porodom po upotrebi grožđa Svetog Simeona, da to jave manastirskoj Upravi, kako bi se povremenim objavljivanjem toga jačala vjera i drugih bezdjetnih bračnih parova.
D.STODIĆ


Pravila korišćenja čudotvornih zrna..

Oni koji žele da po Božjem blagoslovu imaju plod utrobe svoje treba da se obrate molitvama svojim Svetom Simeonu Mirotočivom, koji je bio podvižnik Svete Gore Atoske i dobio dar od Boga da čini čuda – da driješi neplodnost onih supružnika, koji vjerom njemu pribjegavaju.

U jedno sledovanje spadaju tri zrna grožđa i jedno parče od orezane loze. Ovo se parče stavlja u litar osvećene vode i od iste uzimaju oba supružnika da piju prije svakog jela za četrdeset dana. Potom uzima suprug jedno zrno grožđa, a supruga preostala dva. Za ovih četrdeset dana supružnici treba da ispunjavaju sledeće pravilo: da jedu samo posnu hranu, da čine svakodnevno po pedeset poklona, dvadeset pet ujutru s molitvom: "Gospode Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj nas", i dvadeset pet uveče sa molitvom: "Prepodobni Oče Simeone, moli Boga za nas".
Ko želi može da udvostruči poklone, tojest, da doda još pedeset poklona dnevno s molitvom: "Presveta Bogorodice spasi nas".
Za to vreme supružnici treba da se uzdržavaju od svoje supružanske postelje. Po isteku tih četrdeset dana supružnici su dužni da se ispovijede i pričeste Svetom tajnom Pričešća i tada će im Gospod, po vjeri njihovoj, blagoslovom svojim podariti plod utrobe njihove.

Poslije začeća, za svo vrijeme trudnoće i dojenja djeteta, supružnici su dužni da potpuno prekrate i isključe supružanske odnose i da žive cjelomudreno – u moralnoj čistoti.
izvor:manastir-lepavina.


Dodato posle 6 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

DUHOVNI RAZGOVOR OCA GAVRILA SA SESTROM TANJOM






“Tamo je bila samo svetlost i blaženstvo, neopisiva radost i blagodat. Više mi nije bilo ni hladno, niti sam bila gladna ni žedna. I ja sam shvatila da sam u naručju Božijem”

15822.gif

sestra Tanja : Bog pomaže, oče Gavrilo, blagoslovite! Da li ste dobro? Znam da nisam dostojna ni da Vam pišem, ali ne mogu da zaustavim suze…

otac Gavrilo - Bog blagoslovio, sestro Tanja! Slobodno pričaj šta te muči, a ako ovaj razgovor bude kvalitetan, potrebno je da ga i drugi pročitaju kako bi od njega mnogi imali duhovnu korist.

sestra Tanja : Da li sam ja na pravom putu, oče? Ove vesti, koje dobijam iznutra...da li to dolazi od Gospoda, ili ja umišljam, ili pak dolazi od onog nepomjanika, čija sam sluškinja do skoro bila? Kako da budem sigurna da to baš meni Gospod govori? Plašim se nekada da ja možda sve to umišljam, pa onaj loši hoće tako da me opet prevari… Ja se molim Gospodu za oproštaj i da mi pošalje Duha Svetoga da u svemu činim, mislim i govorim volju Božiju i da živim po volji Božijoj. I molim se da to bude u svim segmentima mog života, na svim poljima i u svakom trenutku…

Kad sam bila mladja, oče, još u Beogradu sam usnila ovaj san: Kao ja sam kod svog pokojnog dede Nikole u Lici, na jednoj planini i deda me pošalje da donesem drva, da bismo mogli da se ugrejemo, jer je bila zima i sneg. I ja izadjem napolje iz dedine kuće, kad tamo čopor vukova… Počinju da me jure da bi me pojeli. Ja počnem da bežim uz planinu, a sneg oko mene i sve klizavo. Čujem režanje besnih vukova spremnih da me rastrgnu. Odjednom, od straha više ne mogu da bežim...Kad su vukovi već mogli da me dohvate, u tom trenutku nečija ruka, puna svetlosti, podiže me sa zemlje i postavi na vrh neke druge planine. Tamo je bila samo svetlost i blaženstvo, neopisiva radost i blagodat. Više mi nije bilo ni hladno, niti sam bila gladna ni žedna. I ja sam shvatila da sam u naručju Božijem i htela sam da ostanem tamo i zato sam rekla Gospodu: - „Gospode, uzmi me i nikada se ne odvajaj od mene, i ne daj da se vratim dole medju vukove”. Ja tada nisam htela da se vratim ni majci, ni ocu, ni dedi, ni nikome na zemlji, jer je blaženstvo, koje sam tada osetila na toj visini u toj svetlosti, bilo nešto najlepše što sam ikada u životu uspela da doživim, čak do današnjih dana. Tu nije bilo vremena, ni bola, ni patnje, ni straha, ni bilo koje druge želje, osim da se tamo doveka ostane…

Tada meni ta svetlost, bela i beskonačna kaže: - „Idi i vrati se dole medju seljane, odnesi im drva da se ugreju!” A ja tom glasu kažem da će me oni vukovi rastrgnuti, ako se vratim, i da je meni lepše da ostanem uz Gospoda. Tada meni ta svetlost kaže uz veliku blagost i dobrotu, kao kad majka dete šalje u školu: . „Idi dole medju seljane, i pričaj im kako sam te izbavio iz čeljusti zverskih i kako sam te spasio!” Ja sam bila tužna što me ta svetlost nije zadržala, jer ja nisam htela da se vraćam u to selo, medju te ljude… Evo, i sada plačem što me tada Gospod nije uzeo, jer ne bih više greha činila… A ovako, ja sam se od tada, otkad sam usnila taj san, prenapunila greha. A pokušavam da se postom, ispovešću, ljublavlju i totalnim pokajanjem očistim od svojih grehova ... a bol je veliki, i ja i dalje grešim, i nikako da prestanem…

Oče, ipak ovaj san kao da mi daje sigurnost, da kad čujem Božiji glas i osetim da je sa mnom Duh Sveti, Gospod Isus Hristos, da to onda i jeste glas Božiji i da onda i zaista jeste u meni i sa mnom Duh Sveti, koji me vodi.



pristina_thumb.jpg


"Gospode, uzmi me i nikada se ne odvajaj od mene, i ne daj da se vratim dole medju vukove"
Moj voljeni i dragi suprug Nikola i ja došli smo u London 1998. godine Gospodnje, nekoliko meseci pre Nato bombardovanja naše otadžbine. Puno, puno, puno iskušenja smo prošli jer nas je dragi naš Gospod sve vreme vodio, pomagao i spasavao. Svaki put kad prevazidjemo neko iskušenje, mi se osećamo jačim, ali tada kao po nekom čudesnom providjenju, osetimo kao da su pred nama još veći i teži zadaci. Sada, ovih dana imamo veliki zadatak, veći nego do sada...čak izgleda neracionalno i skoro nemoguće, prosto, kao da nam taj zadatak nije dat od ovoga sveta. Sve oko nas, što je realno i logično, zapravo se raspada. Mnogim ljudima ovo što smo sada započeli izgleda nemoguće i mnogi ljudi misle da mi nismo normalni…

Gospod je meni podario da osnujem svoju firmu još prošle godine u oktobru mesecu. Ja sam se dugo opirala, jer sam se i sama uplašila od činjenice šta se sve dogadja oko nas sitnih, malih, grešnih ljudi. Tako da sam od tada do sada imala puno prepreka, koje sam uz pomoć Duha Svetoga i moga Andjela čuvara, uspevala da savladam. Ja se bavim dizajniranjem cipela, i u tom svetu mode, nema puno mesta za duhovnost, jer je cela ta kultura dosta zaprljana. Retko koji modni dizajner je i verujući, čak od onih koje ja lično poznajem nema ni jednoga.



nikola_savic_thumb.jpg


rad Nikole Savića

Moj suprug je slikar i poslednju seriju slika koje je uradio, posvetio je našem dragom Gospodu. On je citirao delove i pasuse iz Svetog Pisma i stavljao te reči na velika platna. On, kao hranitelj porodice, ima veliku odgovornost i sada, kada su se naše finansije dosta uzdrmale, mi se obraćamo Bogu da nas vodi i provede kroz ovu veliku pobedu. Ali, to nije naša pobeda, to je Pobeda Hristova, u slavu i čast našeg Tvorca. A zna Gospod istinski razlog zašto smo krenuli u ovaj naš posao… Naravno, ne samo da bismo živeli ugodno i u blagostanju, ne samo da se skućimo i pošaljemo sina u dobre škole; ne samo da pomažemo majke, braću i sestre naše i decu njihovu, i ljude u nevolji; ne samo da pomažemo crkve, škole i bolnice; ne samo da pokrenemo Fondaciju za ljude sa ratišta, koje je onaj isti loši uspeo da prevari i oteo im sve; već da se ostvari totalna Božija pobeda i da dodje večno Carsvo Božije. Mi verujemo da nas Gospod neće odvesti u propast, već da nas vodi u Dobro i u tu, mnogoočekivanu pobedu.

Oče, mi nastojimo da što češće odemo na Svetu Liturgiju i da se pričešćujemo, ispovedamo i postimo. Čitamo molitve redovno, Psalme, Stari i Novi Zavet, i molimo se Gospodu. Gledamo kad god je moguće i da se zahvalimo Gospodu Bogu Ocu i Tvorcu, za sve darove što nam je podario, a prvenstveno što nam je otvorio naše duhovne oči i uši, da čujemo i vidimo Reč i promisao Božiju. To ushićenje i radost, što smo svi deca Božija i sluge i ratnici Njegovi, što nas je Gospod prihvatio i što nas voli i vodi, daje nam snagu da istrajemo do kraja, do konačnog susreta u večnom Carstvu Božijem. ...

otac Gavrilo - Interesantno je i poučno ovo tvoje kazivanje i doživljaj… Samo, ne vidi se iz ovoga kada se to viđenje dogodilo, u snu ili na javi, noću ili danju?

sestra Tanja : Desilo se to, oče tokom noci, u snu, pre više od 20 godina. A, imala sam ja još nekoliko čudnih snova. Tako, mislim da mi se jednom pojavio Andjeo u san. To je bilo pre 6 godina kad smo suprug i ja bili u Beogradu. Tada smo bili u velikim finansijskim i papirološkim mukama. Viza za Englesku nam je isticala, ja bila ostala bez posla, praktično, mi smo bili pred bankrotstvom. Poslednja noć u Beogradu, kad smo rešavali da li da ostanemo u Beogradu ili da se vratimo u London, jer nas dvoje se nismo ženili i udavali zbog papira, već nas je Gospod stvorio i sastavio da kroz ovozemaljski život idemo zajedno…



andjeoae0_thumb.jpg


Freska »Beli anđeo« u naosu crkve manastira Mileševo kod Prijepolja

Dakle, te poslednje noći, u snu sam lepo čula kako se otvaraju vrata u našoj sobi i kako sam pomislila da su lopovi upali u kuću. Od straha nisam smela da se pomerim...Već sam se skoro bila probudila, malo se pomerim i počnem polako da otvaram oči i, odjednom vidim Andjela u belom, koji podiže ruku, a sve vreme lebdi iznad naših glava; I rukom nam pokazuje u pravcu Zapada, kao da treba da se tamo vraćamo. Ja sam se, naravno, bila uplašila, ali sam poslušala ono što mi je Andjeo pokazao. Tako smo mi došli nazad u London i ja sam uskoro dobila dobro plaćeni posao. Nakon toga sam dobila i radnu dozvolu, da bismo mogli da ostanemo ovde legalno. Moj suprug je takodje našao posao, počeo da prodaje slike, a dobili smo i sina Stefana...A tada nikog nije bilo oko nas da nas pogleda, uteši i pomogne… osim našega Najsvetijega Gospoda Isusa Hrista… Čime da zahvalimo za toliku milost?

otac Gavrilo - Sve ovo je vrlo interesantno, jer je to lično i istinito duhovno svedočenje.

sestra Tanja : Hvala Vam, oče, na ljubaznosti Vašoj. Ovo je Božije delo, i sve reči i sve ovo što pišemo, i snovi, i ljubav, da bude uz slavu Božiju i da se ljudi vole, poštuju, pomažu i ujedine u Slavi i Premudrosti Božijoj. Evo, oče, moj sin Stefan sada sedi pored mene. Došao je iz škole i ja mu objasnih kako se mi dopisujemo… Kad je video ovu sličicu sa desne strane, odmah se prekrsti i reče: - „U Ime Oca I Sina I Svetoga Duha. Amin!” Kaže mi da Vas pozdravim u njegovo ime.

Evo, oče, upravo sam čitala pisma i pitanja Vaše duhovne dece, da se malo podučim kako da što kraće formulišem pitanje. Opostite mi na nespretnosti, ja ovaj Skype koristim samo da bih mogla da razgovaram sa Vama. Želela bih da me posavetujete o pričešćivanju male dece. Moj sin ima tek četiri i po godine. Da li sme da unese nešto u usta pre prišešća, i od koje godine bi trebalo da mu se uvodi post i na koji način?


otac Gavrilo - Hvala na pozdravu i neka je Blagosloven od Gospoda i blagodat sa Čudotvorne Ikone Presvete Bogorodice Lepavinske da bude nad njim i nad celom vašom porodicom u sve dane života vašega. AMIN!

sestra Tanja : Neka i Vas, oče, Gospod i Preveta Bogorodica čuvaju i sačuvaju. Beskrajna je moja radost i zahvalnost Vama. Ako blagoslovite, javiću se sutra opet, ako Bog da. Ima nekih pitanja, koje ne mogu sama da razrešim i imam puno grešaka, koje sam počinila i činim, jer me moj brzi jezik tera na greh, umesto na svakodnevno slavljenje Gospoda. Da Vam noć bude laka, tiha i mirna. Zbogom, oče! Blagoslovite!

otac Gavrilo - Bog blagoslovio. Laku noć. Amin!

Nastavak #1



P1010169_thumb.JPG


Krov pod kojim nad nama bdije ikona Presvetle Mati Bogorodice Lepavinske

sestra Tanja : Kada sam gledala fotografije o Manastiru Lepavini, i kada sam videla onu žutu manastirsku fasadu, osetila sam kao da sam ja tu već bila. Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, neka mi Gospod oprosti ako je to samo moja izmišljotina, ali mislim da kad sam bila mala, otac nas je vozio u posetu nekim daljnim rođacima koji su živeli u okolini Varaždina, ne sećam se mozda grešim. Mislim da je otac moj pokojni Mile, tada zalutao i da su se i kola u istom trenutku pokvarila i da smo stali pored jednog manastira koji je imao istu tu žutu fasadu. Ja sam tada bila devojčica, i dopala mi se fasada tog manastira i bilo je puno visokog drveća okolo, mislim da su to bili jablanovi. Mi smo se tu zadržali sat ili dva, tata je uspeo da popravi kola, bilo je dosta tiho i samo se vetar čuo. Bilo je mirno i čak ni moj otac nije bio nervozan, a on je obično bio ljut i psovao je kad bi mu se kola pokvarila, Bog da mu dušu prosti. Mi smo potom nastavili put… Oprostite mi Oče, ne mogu da se setim da li je to bilo u stvarnosti ili samo moj puki san, to je bilo pre 30 godina, ali mi je slika manastira Lepavine toliko poznata, kao da sam već bila u blizini. Bog čuva ceo manastir Lepavine i celu manastirsku decu i sluge manastirske, Blagosloveni svi bili.

Znam Oče da imate puno posla i da svu duhovnu decu svoju čuvate i vodite i brinete o njima. Ja bih volela i bila bih zahvalna da i mene prihvatite. Jedna fina gospođa Vesna iz naše crkve u Londonu, kaže mi da ja ne smem da nađem Vas i da Vas zamolim da rukovodite moj duhovni zivot. Ona kaže da duhovni otac nađe svoju decu i nekako dođe do njih, a ne dolaze deca Ocu. Čudni su putevi Božiji, kazivala je moja pokojna baka Stanka. Ja sve mislim da nije toliko bitno ko je koga pronašao, već da se bolesnik izlečio. Ne bi trebalo lekar da odbije pacijenta iako lekar sam nije pronašao bolesnika. Ne znam da li govorim pravo oče? Ne bih da Vas povredim. Da li imam Vašu dozvolu da nastavim?

…malo kasnije

sestra Tanja : Pomaze Bog Oce Gavrilo! I ruka i dusa zele da nastavim da Vam pisem. Ne mogu da cekam 5 sati po podne, kao sto pise na sajtu manastira Lepavine. Ja se iskreno nadam da se Vi necete usprotiviti. Da da Gospod da imate vremena da procitate.

Od kako smo poceli da se dopisujemo, ja kao da sam zadobila totalni mir. I sve one probleme i uznemirujuce misli i strahove koje sam imala dan pre toga, kao da uopste vise nisu ni vazni. A pozelela sam da vam pisem i o problemima i o bolu i o strahovima i o neizvesnosti i o nedoumicama i o pitanjima koje sam imala. Citam ispovesti izlecenih brace i sestara i dece njihove sa sajta i suze mi idu od radosti sto su ih Gospod nas dragi Isus Hristos i Presveta Bogorodica izlecili uz vasu pomoc i preko vas i vase molitve. Hvala Vam oce Gavrilo. Eto, vi mozda niste ni culi o tim mojim problemima i pitanjima, a oni kao da su nestali. Nisu se svi oni izgubili u ovoj stvarnosti, ali ja osecam kao da vise nisu ni bitni. Kao da je doslo vreme da se slavi Gospod i da mu se radujemo i velicamo Sveto Ime Njegovo i dela Njegova i dobrocinstva koja nam je ucinio i milost koju nam je podario. I da to traje uvek i neprestano, pa imali mi i najvece probleme i mucenja. To stanje proslavljanja Gospodnjeg svaku muku i tugu unistava u meni. Eto to se desava meni vec treci dan i onda meni neki glas u meni kaze, Tanja, nemoj o muci da pricas, jer kad pricas o muci, jos se veca muka dogadja. Pricaj Tanja o mudrosti i milosti i slavi Bozijoj, velicajuci i slaveci Gospoda. I meni sve ruka krene da prica o problemu, a onda pocnem da tipkam po tastaturi o onome sto je Bog nama podario i sto nas je prihvatio da mu sluzimo.

Hvala Vam na molitvama Vasim oce Gavrilo. Ja sam ranije kad bih se suocila sa velikim problemom, po nekom cudnom pravilu otvarala nasumicno Sveto Pismo i trazila odgovor u recenici ili pasusu na koji mi prvo pogled padne. I uvek su mi se javljali odgovori i tako me je Gospod preko pisane reci vodio kroz bure i okuke u zivotu mome. I dalje ja to praktikujem, nekad i kad nema problema, samo da otvorim knjigu i da vidim sta treba da ucinim za Gospoda tog dana. Eto, u proslih nekoliko dana dogadjaju se cudne stvari sa tim mojim novim poslom: kolekcija izgleda jako lepo, puno ljudi Gospod je poslao da mi pomognu na tom putu, ali i puno prepreka se naslo, da me omete u tom poslu. To su u glavnom veliki finansijski problemi, ali o tome cu mozda kasnije kad se sve resi. I eto, prosle nedelje ja se opet obratim svojoj Bibliji, i otvorim je nasumice, kao i ranije i otvori mi se strana 428, mog izdanja, i to Druga Knjiga Dnevnika, glava 32 kada Senarihim opkoljava Jerusalim, a Izrailj bude cudom spasen. I padne meni pogled na ovu recenicu: ‘ Budite slobodni i hrabri, ne bojte se i ne plasite se cara Asirskoga, ni svega mnostva sto je s njim, jer je s nama veci nego sto je s njim’. i dalje u 8. pasusu nastavi se ovako: ‘S njim je misica telesna, a s nama je Gospod Bog nas da nam pomaze i da bije nase bojeve...’ Mene je tada to toliko obradovalo, i ojacalo i nastavim ja da radim taj dan moleci se Gospodu…

Nekoliko dana posle toga, opet ja dobijem neki zastrasujuci racun iz banke, i uplasi me puno i pocnem da osecam veliki stres jer ne znam kako to da platim banci na vreme...I ukoci mi se vrat od stresa i od finansija i od nesigurnosti i od straha, i jedva se ja nekako opet domognem do svoje Biblije i zatvorim oci i zamolim Gospoda da me vodi i da mi otvori put kojim da idem, i od cele Svete knjige i svih onih stranica meni se opet otvori ista strana 428 i ista Druga knjiga Dnevnika i ista propoved: ‘Budite slobodni i hrabri...’ I eto, na najmanjem mogucem primeru kako Bog vodi i stara se o svojoj deci i slugama svojim, jer kako da od preko 1000 strana jedne knjige covek otvori istu stranu dva puta, a ne obelezi je? To nije do coveka, nego do Gospoda koji nam daje odgovore i utehu, a potom i snagu i jos vecu volju da ostvarimo i uradimo ono za sta nas je Gospod i poslao na ovaj svet.



bibbl_ostr_ruki.jpg


„Naša molitva treba da bude i molitva za drugog čoveka i za ceo svet, a nikako na štetu drugih ljudi i prirode” – Otac Gavrilo

Sada sam tu stranicu zapamtila, da mogu da joj se vratim kada treba. Ja sam pokusala tu pricu da ispriam Vesni, a ona kaze da cutim i nikome ne govorim, jer ja to mozda samo umisljam i ne valja se pricati o tim stvarima. Ali ja nista nisam umislila niti izmislila, i ne shvatam zasto ne treba pricati o tome ljudima. Pa bili oni verujuci ili ne...to je sve Bozija istina, ne moja ili necija druga. I sva duhovna iskustva kroz koja prolazimo, a narocito ona kad nas Bog uputi ili obavesti ili nam podari da vidimo, procitamo i cujemo, i sva milostiva cuda Gospodnja koja nam daruje, nisu zarad toga da se mi hvalisamo ili takmicimo izmedju sebe, ko ce biti blizi Gospodu, ko je pronikao u tajnu, i kome ce Gospod podariti vise ili manje...to je sve jedna velika pogreska, ...tako se ljudi samo jos vise muce i ratuju jedni protiv drugih i uniste sami sebe. Ja verujem da je Gospod svakome podario nesto izuzetno, i to svakome pona osob, a onda mi sami postajemo odgovorni kako cemo to da usmerimo i podelimo sa drugima, da sto bolje naucimo i da kroz nas i nama Gospod pokaze svu slavu svoju i moc i pobedu. I da Ga slavi ceo ljudski rod i sve sto dise i mice se, jer nas je On Sam i stvorio…

Samo se nadam da nisam ucinila nista neispravno time sto sam ljudima pricala neke od ovih prica, i da mi Gospod oprosti na tome mom grehu. Eto, pre skoro 2 godine, Nikola (moj suprug) i ja smo se pretplatili na kablovsku televiziju ovde u Londonu. I kada smo isprobavali tehnicke detalje oko tog novog televizora i prijemnika, poceli smo da se setamo po programima. I tako smo otkrili jedan program koji se zove God TV. To je program koji se emituje iz nekoliko studija, jedan je u Jerusalimu, jedan u Washington-u, jedan u Londonu i jedan mislim u Kini od skora. Vodi ga jedan bracni par koji se zovu Wendy i Rory Alec. Ima ih i na Internetu. To su po mojoj proceni Jevandjelisti i po ceo dan pricaju o Bogu i daju neke prakticne savete kako da se ljudi pocnu vracati Bogu. Nekada imaju jako interesantne emisije o kraju sveta i novom svetskom poretku, dovode razne goste u studio, prikazuju misionarske radove velicaju Gospoda, citaju Jevandjelja, citiraju neke delove i daju neke savete, kako to da ljudi primene u svakodnevnom zivotu… Suprug i ja smo odmah to poceli da pratimo, i ima jedan pastor koji je dosta duhovit i veseo. Zove se Joel Osteen. Njegov program pratimo Subotom oko podne. Ta televizija se nama dosta dopala, jer smo se i mi sami uzeleli svakodnevne reci Bozije i pouka. Oni to rade na drugaciji nacin, mozda nema toliko duhovnosti, kao u nasoj pravoslavnoj crkvi, vrlo je sve prakticno i svedeno na svakodnevni nivo.

Pricala sam o tom programu nekim nasim vernicima, oni su se svi uplasili i kazu da su Jevandjelisti ‘najgori od verujucih’. Mozda jesu, mozda nisu, stvarno ne znam...ali zasto onda oni toliko vole Boga, i zasto i oni pricaju o pokajanju i postu i o vracanju Istini Bozijoj? Zasto pomazu ljudima onda i uce ih da se cuvaju i da cuju o opasnostima koje vrebaju okolo? Zar moze neka nacija ili veroispovest da vise veruje, a druga neka opet manje? I da li je to podeljeno na nacije? Ne znam da li je Gospod nas ceo ljudski rod stvorio da budemo samo Pravoslavni vernici? I da li su ti Jevreji toliko losi i gresni ljudi? Gde je tu milost koju nam je Gospod podario da osecamo i prema drugim verama? A ima nas puno Pravoslavnih, i svi smo drugaciji… I gospod nas sve cuje, vidi, vodi i pazi...Da li i u ovome gresim? Molim Vas odgovorite mi ako mozete oce Gavrilo. Meni je nase Pravoslavlje najmilije i najdraze i najtoplije i najduhovnije i ja jesam sebe tu nasla. Slava Gospodu. Ali ja se ne bunim protiv onog nekog Katolika ili Protestanta sto nije Pravoslavni. Niti protiv onoga koji uopste ne veruje, ili jos nije svestan da veruje. Ima tu jako dobrih i osecajnih i duhovnih ljudi. Mnogi jos uvek lutaju, ali ja se ne ljutim, jer i ja sam dugo lutala, a mozda i dan danas lutam. Ja se samo onda molim za njih da ih Gospod pogleda i posalje im Duha Svetoga da cine Boziju volju, na nacin kako im je Gospod odredio. Od kako ste me uputili na radio Blagovesti, sve je mnogo lepse, jer najlepsa za mene je Pravoslavna Duhovna muzika, i divno zvuci i na Ruskom i na Engleskom i na Srpskom i na Grckom. Slava Gospodu da da se taj radio jos dalje i duze cuje!


Nastavak #2



Djura_danicic_thumb.jpg
vukkaradziic_thumb.jpg


Đura Daničić i Vuk Karadžić, prvi prevodioci na srpski jezik Starog i Novog Zavjeta

sestra Tanja : Sada da Vam napišem kako sam ja došla do moje Biblije, tamnozelenih mekanih korica, odštampanoj na onom čudnom tankom skoro prozirnom papiru, da može lako da se svuda nosi i ponese i čita, i na putu, i u kući, za stolom, na sofi, pokraj vatre, uz kuvanje… i u svakoj prilici koju Gospod podari. To je bilo pre više od 30 godina, pre možda skoro 40 godina. Brat moj Boža i ja smo se igrali sa decom u našem dvorištu gde je živela i jedna adventistička, vrlo tiha porodica. Igrajući se tako u dvorištu, ja sam primetila jedan paketić, ostavljen na stubu od kapije. Poštansko sanduče je bilo izgleda mnogo malo, pa je poštar taj paketić ostavio na tom stubu. Ja sam se bila popela na ogradu od kapije i dohvatila taj paketić. Nije ništa pisalo, kome je namenjen, samo da je bio poslat iz Australije, koliko se sećam. Ja tada nisam uopšte razmišljala, i odmah sam otvorila paketić kao da je meni bio poslat, i ugledala knjigu, bez sličica, tamnih zelenih mekanih korica, odštampanu na tankom skoro prozirnom papiru… istu tu knjigu i do dana današnjeg nosim sa sobom, svuda gde god da putujem i gde god da se nađem u ovom svetu, i čitam je i po redu i nasumično otvaram kad tražim odgovore; i vidim i Stefan je voli i voli da je otvara i zatvara, nekad ga zateknem kako je raskupusao, čak je i treću stranu uspeo da izgužva, onu na kojoj piše da je Đura Daničić preveo Stari Zavet, a Vuk Karadžić preveo Novi Zavet.

Stefan još nije počeo da čita, samo speluje abecedu, i od septembra kreće i u Srpsku školu, pa će dati Gospod da i njemu dobavim dečiju verziju Svetog Pisma, da može i on da ima svoju Bibliju. Njemu je inače prva reč koju je izgovorio bila AMIN, i ja sam zahvalna dragom našem Gospodu da je to tako. Posle toliko godina od mog prvog susreta sa Svetom Knjigom Biblijom, ja sad moram da Vam priznam, da možda ona meni nije bila namenjena, a ja sam je nasilnički prisvojila i ne pitavši stanare u dvorištu da li je možda to njihova knjiga. Dok ovo pišem moram i da kažem, da se niko od istih tih stanara nije ni žalio niti pitao gde je ta knjiga tamnozelenih mekanih korica, do dana današnjeg. Ja sam pričala sa majkom svojom Milkom, i ona predpostavlja da je ta knjiga bila namenjena našim susedima koji su adventisti, jer su oni jako pobožni i sećam se kad sam ulazila u njihovu biblioteku, oni su imali nekoliko desetina verzija Svetog Pisma, na različitim jezicima i u različitim izdanjima.

Teta Jelka, ta naša susetka adventista i njen suprug Branko su stalno izmenjivali prepisku i poštu sa njihovim crkvama po svetu, pa i iz daleke Australije. Moguće je, kaže moja majka, da su oni naručili isto to mekano izdanje Svetog Pisma, koje sam ja onda znači ukrala od njih. Nisam nikada do sada ispovedila ovaj greh, iskreno nikad se nisam ni pokajala, jer je ta Biblija meni toliko duhovne sreće i radosti donela. Kažite mi Oče, kako da se iskupim? Teta Jelka nikada nije ni čula ovu priču, niti je možda primetila da joj u kućnoj biblioteci nedostaje jedna knjiga, a onda je moj greh još veći, jer ja sve znam šta se zbilo, a nisam je zamolila za oproštaj. Šta da radim?

otac Gavrilo - Bog blagoslovio sestra Tanjo, samo vi pišite onako kako vam nadolazi, misli i sećanje na sve ono što ste doživeli kroz vaša duhovna iskustva, kako sam rekao na počeku da i drugi imaju duhovnu korist od pisanog i od vašeg ličnog svedočanstva, a imate i talenat za pisanje razumljivim jezikom a povrh toga sa lakoćom se može čitati ono što napišete…

sestra Tanja : Bog blagoslovio dragi oče Gavrilo, evo Gospod nas je i ovaj dan pomogao da ta radost u meni dok pišem i ispovedam i dalje traje. Eto, ovo jutro mi se javila Slavica Đorđić iz Sarajeva, da se zahvali i Gospod da je poživi i čuva i dâ joj zdravlje i napredak i svaku radost i veselje u kući. A ja sve mislim, pa nisam ja to ničim zaslužila, jer sve to što ja pišem i to iskustvo i misli, to ne pripada meni, to je Gospod podario da se čuje i pročita, a moglo je to da bude i kroz neku drugu osobu, nije sve moralo kroz mene da ide. Ja sam srećna ako neko može da se inspiriše, pa da oseti šta je njoj ili njemu Gospod podario, da ode u detinjstvo pa da se seti kad je bio čist, kako ga je Gospod darivao, a on sve to usput tokom života pozaboravljao i zaturio negde u tamu duše. E, sad svi mi uz pomoć Gospoda treba da se probudimo i vratimo Njemu, kroz to čuveno „gubljenje sebe“, da bi se ponovo vratili Gospodu i samima sebi kako je to On od početka i uredio. Ja se molim za ceo naš hrišćanski pravoslavni ljudki rod i sve hrišćane, i za one koje ne veruju, da im podari Gospod Duha Svetoga, da se vrate Gospodu i sebi kroz i u Gospodu… a nemamo puno vremena oče Gavrilo, moramo sada ubrzano da radimo, svaki na svoj način. Zato ja idem nekad i pričam ljudima o Gospodu, i eto nadam se da se Božija Reč i mudrost i ljubav što pre i što jače čuju i vide i po celoj Vaseljeni. To je u svima nama, i nije važno kroz koga dolazi, mi smo svi sluge istog gospodara, Presvetog našeg Gospoda Isusa Hrista, i ratnici iste vojske sa istim vojskovođom koji nas vodi, Gospod naš Isus Hristos, i hvala Mu što je tako i što se pobeda Njegova približava. Slava Gospodu, da dâ snage da se naša služba Gospodu pojača i umnoži.

otac Gavrilo - Mnogi su u tami ovog prolaznog sveta. Takođe osete nedostatak. Mnogi i traže tu duhovnu svetlost da im se ukaže put spasenja ka Gospodu u Carstvo nebesko.

sestra Tanja : Ima ovde jedan naš čovek, zove se Borivoje Panić, i on je od skora počeo da radi za moju dizajn kompaniju. I ja sam dugo vremena razmišljala da li je on pravi čovek da radi dosta odgovoran posao, a i uvek mi se činio jako udaljen od Gospoda. On je recimo, vrlo retko išao u crkvu. Ponekad samo iz pomodnih razloga, za Uskrs i Božić, da se pojavi kao ugledni i viđeni čovek… I čak je mešao praznike, pa kad bi bio Božić on bi pitao mog supruga Nikolu: ‘Nikola, a je l’ Tanja sačuvala neka ofarbana jaja i za mene?’ Bog da mu sveti oprosti, a i meni jer se smejem ovom njegovom ispadu. Ali osetili smo suprug i ja da Borivoje ima neku žeđ za Gospodom… imao je on dosta pogrešaka i živi nekim svojim, pa reći ću i bezbožničkim životom… Ali suprug i ja ga nismo nikada osuđivali ili ga terali u nešto što je protiv njega… mi smo ga pustili i pričali mu tu i tamo ove naše male priče i duhovna iskustva i stalno se molili Gospodu za njega. Kad ga pogleda čovek na prvi pogled, nikada se ne bi ni družio sa njim, ali ima neka iskra, nešto što izbije iz njega što ne izgleda zagađeno uopšte… Tako sam se ja molila Gospodu da mi dovede u moju kompaniju ljude koji su verujući, čestiti i talentovani u svom poslu, da zajednički taj posao napravimo uspešnim, i da onda po onoj poruci koju mi je Gospod poslao prošle godine u septembru, napravimo tu Fondaciju (o tome oče Gavrilo moram posebno da pišem, i da zatražim poseban blagoslov, i ako Gospod podari da Vas posetim u manastiru Lepavine… to je duga i veoma važna priča)... I eto meni Gospod podari čoveka koji veruje, ali ne-veruje; koji ide u crkvu samo da bi se pokazao među svetom, koji živi dosta raspusnički, i koristi često loše reči, ali ima taj pobednički duh i jak osećaj za pravdu, i voli da zaštiti slabijeg i mene je nekoliko puta rečima ohrabrio i puno pomogao… Priznajem da sam se često pitala zašto mi Gospod šalje ovog bezbožnika, a onda sam prestala, jer sam shvatila da i kroz njega Gospod čini svoja čuda, ali ja nisam tada bila toga svesna, a on još manje… Ali stalno smo se molili za njega… Eto sinoć je on bio kod nas da podeli dobre poslovne vesti, a mi sa njim da podelimo radost što smo stupili u kontakt sa Vama i što je Gospod opet pokazao svoju milost i blagost i što nas je pogledao. Tada je Borivoje počeo da priča jako lepo, manje je upotrebljavao ružne reči, onda je počeo da se raspituje kako to da se počne sa postom, pa kako se ide na ispovest, pa šta znači pričešće, pa kako to da se zadobije sloboda kroz Gospoda, i sva ona pitanja koja ni suprug ni ja ni sami nismo znali da odgovorimo… Vidimo mi da Borivoje jeste blizu da se pokaje i počne da se spašava. On inače mnogo voli našu Srbiju, i zna šta se događa sa žigom zveri, i proučavao je i druge oblasti, sada ne bih da spominjem, a to će Vam kad ima prilike i kad Vi dozvolite on sam sve pričati… I da nastavim, on se jako zainteresovao za Pravoslavlje i pravi povratak veri i Gospodu Isusu Hristu, i rekao je da će da pokuša da dok traje Veliki Uskršnji post, da posti i da proba da se ispovedi i pričesti… Daj Bože da ima snage i da to uradi… Molim Vas Oče Gavrilo, ako možete i za njega da se pomolite, da ga Gospod spase. Slava Gospodu! Amin!

Nastavak #3



sveta_katarina_sinaj_thumb.jpg


Manastir Sveta Katarina na Sinaju, najstarija u kontinuitetu naseljena monaška zajednica

sestra Tanja : Bog pomaže oče Gavrilo! Blagoslovite i u ove rane jutarnje sate… Mene opet Duh i ruka vode da pišem. Pročitala sam komentar sa vaše stranice na sajtu i u pravu je sestra Slavica… Moje pisanje jeste opširno. Oprostite mi, neću dugo. Samo da Vam javim nešto lepo što se desilo danas. Otišli smo sa Stefanom danas u Royal Academy of Arts, ovde na Green Park-u. Tu se održava izložba o Vizantiji. Ima puno eksponata i iz Narodnog muzeja u Beogradu i iz Ohrida… Cela jedna soba je puna ikona iz manastira Svete Katarine iz Sinaja. Nije sveto mesto muzej, ali dâ neku informaciju onima koji znaju da gledaju. Obradovalo nas je veoma kad smo videli one velike Hristove ikone i Bogorodice sa Hristom, sa Ohrida. Toliko su lepe i govore i iz muzejskog prostora. Sijaju i zrače… Oče Gavrilo, bilo je veoma mnogo ljudi tamo, veliki je bio red i čekalo se dugo da se uđe u muzej. Bilo je raznih vera i nacija, skoro svi stranci. Bilo je i Indusa i Kineza i Egipćana i Amerikanaca i Italijana i raznih vera… svi su se gurali da vide ove ikone; i svi su bili strpljivi da dođu na red. Iako je bilo gužve nije uopšte bilo svađe! U prostoriju sa ikonama iz manastira Svete Katarine je jedva moglo da se uđe… Svi su bili zanemeli pred lepotom i snagom ovih ikona, a bilo je i onih veoma mudrih i istoričara umetnosti koji vole da glasno kažu svoje mišljenje. Meni se pojavilo kao da smo svi mi koji smo došli na tu izložbu, došli da se poklonimo Slavi Gospodnjoj. Molim Vas, ako to dozvolite, prenesite ovu radosnu vest svoj manastirskoj braći i svoj Vašoj duhovnoj deci. Velika je pobeda Gospodnja! S ljubavlju u Gospoda, da Vam dâ miran i spokojan san. Laku noć.

Nastavak #4

sestra Tanja : Pomaže Bog, oče Gavrilo! Blagoslovite! Oprostite mi na sinoćnjem uznemiravanju, bilo je kasno, a ja nisam bila svesna da Vi „dežurate“ i po celu noć za sve nas. Ja se još nisam naučila strpljenju i disciplini, i plašim se da ne poremetim mir i red na Skype-u. Hvala Vam, hvala, hvala, oče, na milosti Vašoj… A, nadahnuća, da baš Vama mnogo toga kažem, imam na pretek…

otac Gavrilo - Bog blagoslovio, sestro Tanja! Ništa ne smeta. Kada neko ima duhovnu potrebu i kad mu dodje nadahnuće, bez obzira koje je doba dana ili noći, on treba svoje misli odmah da pretoči na papir, jer se one kasnije ne vraćaju u takvom intenzitetu i značaju i ne mogu se više ponoviti. Hvala i tebi, sestro, na tvom trudu. Samo ti piši na ovaj način, jer Skype je i namenjen za ovu vrstu komunikacije, odnosno, za DUHOVNE RAZGOVORE. Skype nije namenjen za oglase ili čitulje… Važno je da je sve ovo što pišeš korisno za dušu za sve one koji to budu čitali.

sestra Tanja : Danas smo Nikola i ja videli oštećenu fasadu manastira Lepavine. Srce nam plače zbog tih oguljenig zidova na crkvi. U ovom trenutku očekujemo neki novac, pa iako nam je potreban da zakrpi neke rupe na drugom mestu, mi osećamo da to Gospod hoće da se taj novac vrati manastiru Lepavini. A daće Gospod da u budućnosti mognemo da damo i hiljadu puta više. Nadam se, čak uskoro.



P1010171_thumb.JPG


„Život bez Boga nije život” - Mitropolit zagrebačko- ljubljanski G. Jovan

otac Gavrilo - Nije važno kakvo čovek odelo nosi ili kako se oblači, važno je šta nosi u sebi, i da li je plemenit i dobar...? Tačno je da naš manastir tako izgleda spolja, ali tu se ipak oseća velika blagodat i svi kažu da već pri ulasku u portu manastirsku osete neki poseban mir.

Jedan ruski diplomata, inače verujući čovek, kada je jednom bio kod nas na Svetoj Liturgiji, a bila je nedelja, rekao mi je da je za vreme Svete Liturgije osetio neki poseban mir i duhovno blaženstvo i da tako nešto nije još osetio ni u jednom manastiru niti crkvi. Medjutim, manastir treba da se obnovi i da spoljašnji zidovi budu lepši nego što su sada. Ali, i to već govori o našem narodu, koji živi u ovom vremenu i o duhovnom stanju u kome su bili i u kome su sada, i kako su se brinuli za svoje svetinje ma gde da su se one nalazile? I to će ostati kao istorijski trag i jasno će se pokazati kakva je duhovnst našeg naroda bila u ovim vremenima?

Manastir Lepavina nije ništa manje značajan od manastira Hilandara, ni po duhovnom, a ni po istorijskom postojanju, kako za Srpski rod tako i za sve hrišćane i za sve ljude dobre volje. Za obnovu manastira Hilandara brine se i pomaže matica Srbija a i dražava Grčka, dok naš manastir obnavlja samo verujući i vernički narod sa onim što se ima, polako i blagosloveno. A svaka ona lepta, koju, kako svaki vernik, tako i svaki čovek dobre volje, daruje za obnovu ove svetinje, koju Presveta Bogorodica zakriljuje svojim OMOFOROM, vratatiće se darodavcu stostruko više.


sestra Tanja : Tako je, oče Gavrilo, blagodat i mir manastira se oseća i šire i mnogo jače od mnogih drugih Svetih mesta. Meni je Gospod dao priliku da posetim Loreto, u Italiji. Tamo, na vrhu jednog brda, ima jedna velika katolička bazilika, gde se nalazi njihova čuvena crna Bogorodica. Ona je crna zato što je jednom izbio požar u hramu, a i ljudi, koji su joj prilazili, palili su sveće moleći se. Zbog toga je ova ikona sada crna. Nju su obnavljali puno puta i kažu da su joj stavljali drago kamenje i bisere i skupocene tkanine da bi je ukrasili. Cela crkva uopšte, kako spolja tako iznutra izgleda jako lepo, i pričinjava lep estetski doživljaj. Unutra ima puno vitraža i svi krstovi su jako lepo ukrašeni, zatim ima puno skulptura čuvenih majstora, pa takodje puno cveća… Hor često peva uživo. Znači, jeste jako lepo, ali ja tamo nisam mogla da osetim tu duhovnost za kojom sam čeznula, niti približnu jačinu kao kad stanem ispred našeg drvenog krsta sa Isusovim raspećem. Nema na našem drvenom krstu puno ukrasa, nema dragog kamenja i bisera i skupocenih tkanina, ali, kad ja nedeljom pridjem tom krstu i poljubim ga, ja onda imam i najjači duhovni, pa onda tek kasnije dodje i lep estetski osećaj i apsolutni mir. U pravu ste, oče Gavrilo, nije taj oštećeni zid manastira Lepavine ružan, mi ga volimo kao da je od zlata i dragog kamenja. Ja samo verujem da je došlo vreme za brigu o manastirskoj crkvi i svetinji uopšte.

Često čitam koliko je Vaš manastir i Presveta Bogorodica Lepavinska, a i Vi, oče, lično, učinili za narod i za sve nas u dijaspori. Neće dete, koje je odlutalo u svet, da zaboravi svoga roditelja i svoj rodni dom, i da ga ostavi da trune. A znalo je dete da dobije i hleb i kolač, i mleko i reč utehe, i što je najvažnije, ljubav roditeljsku iz istog tog doma. Dete se, ako da Gospod, kad-tad vrati svome izvorištu i obnovi taj dom koliko može. A ja verujem, oče, i da će Gospod učiniti da se mi svi skupimo i da uredimo i popravimo i obnovimo ono što je vremenom bilo zapušteno, kako u nama samima, tako i u svim našim duhovnim domovima po celome svetu. Bog Vas poživeo i dao svako dobro i napredak i na tom putu.

otac Gavrilo - Molimo se Gospodu i Presvetoj Bogorodici da da duhovno buđenje, slogu i mir Srpskom rodu ma gde da se nalazi, bilo na rodnoj grudi ili u rasejanju i da mu da duh obnoviteljstva svojih SVETINJA kao u doba Nemanjića i njihovih sledbenika kroz vekove do današnjih dana i da Gospod da jedinstvo i jednomislije u našoj POMESNOJ SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI u celini, a ako to tako bude u CRKVI, biće i u DRŽAVI i obratno. Nekad se stalno mislilo da je komunizam bio poguban za Crkvu. Sada komunizma nema, ali u Crkvi ipak kao da tek sada, kada slobodno možemo da ispovedamo svoju veru, ima nečeg nevidljivog, zbunjujućeg, smućujućeg, koje stalno podstiče nešto, što unosi veliki nemir i nejasnosnoće...Čak se i verujući narod, a i oni koji to nisu, pitaju koji su pravi, a koji ne? O tome često možemo da čitamo i u dnevnoj štampi, a i na mnogim inernet stranicama. Tako, na primer, jedne zovu “NOVOTARCIMA”, a druge “REVNITELJIMA”, i, naravno, vernici, pa i neverujući ljudi, pitaju se koji su to „novotarci“, a koji „revnitelji - ziloti“?

Medjutim, sama Crkva jeste vojujuća ovde, na zemlji. Ali, kako? Vojujuća je za Carsvo Nebesko i spasenje duše. Tako je bilo kroz vekove i biće do svršetka veka.




P1010163_thumb.JPG


Izvor čudotvorne vode u manastiru Lepavina

sestra Tanja : Oče, sada ću Vam napisati i o jednom strahu, koji sam doživela, i on još traje, ali verujem da ću ga uz Vašu molitvu i uz Božiju pomoć prevladati. Bilo je to u prvim danima rata u Hrvatskoj, kada su se dve vojske, srpska i hrvatska tukle po Plitvicama. To je bio mart mesec 1991. godine. Tih dana rata dobili smo tužnu vest da je moj pokojni deda po majci preminuo, i to od straha, kad je video tenk nedaleko od svoje kuće u planinama u Lici. Moji roditelji su bili svesni da su se vodile borbe baš toga dana i da je bilo ranjenih i poginulih vojnika sa obe strane. Medjutim, moj pokojni otac je odlučio da mi svi, zajedno, kao porodica odemo dedi na sahranu. Nismo baš sve vesti tačno znali, jer je bilo i državne propagande sa obe strane. Tako se mi uputismo na sahranu, u autu beogradskih registracija, ne sluteći kakvo se zlo nadvilo nad našom tadašnjom zemljom. Već u Slavoniji smo videli hrvatske zastave sa šahovnicom. Ljudi po ulicama u Slavonskom Brodu su pevali neke teške pesme sa dosta ratničkog pokliča… i dosta su nas zagledali.. ali, mi smo ipak nastavljali put. Za nekoliko sati našli smo se u Bihaću, jer smo tim putem obično išli do dede. Tamo sam doživela prvu svest o ratu. Oko našeg auta se odjednom, ni odakle, okupi puno ljudi u plavim uniformama. Bila je to hrvatska vojska. Zaustavili su nam auto i tražili legitimacije. Mogli smo iz auta da vidimo ranjene ljude i vozila hitne pomoći, i borbena vozila, a videla se krv, koja je probijala kroz zavoje, na ljudima nošenim na nosilima. Neki vojnici su trčali noseci druge, i, bilo je dosta napeto. To nije bio partizanski film Veljka Bulajića, to se odvijalo ispred naših očiju. Odjednom njihov komandujući pridje našem autu i upita nas gde smo se zaputili i šta tražimo u Bihaću u to vreme? Otac moj pokojni, ni sam ne verujući u ono što se zbiva, poče da odgovara na njihova pitanja, objasni im situaciju i zamoli ih da nas puste da prodjemo. Taj komandujući nam je savetovao da ne nastavljamo put, jer su, kako je rekao, bitke bile završene baš pre sat vremena, i da na putu kroz Plitvice ima puno balvana i puno raznih vojski. Medjutim, moj otac odluči da ipak put nastavi.

Dok smo prolazili kroz Plitvička jezera, pored puta, na snegu, koji se polako topio, naziralo se mnogo krvi, a na samoj cesti je bilo puno metalnih otpadaka od municije i valjda granata, ne znam tačno. Uskoro nas zaustavi i tadašnja vojska JNA, i njihov komandujuci nas zamoli da se vratimo, jer još traju bitke po brdima i planinama. Nije mogao da nam da nikakvu garanciju da ćemo biti bezbedni i da će nas možda JNA vojska otpratiti do neke sigurnije raskrsnice ili nekog drugog puta. Moram da Vam, dok ovo pišem, kažem, da je naše vozilo bilo jedino civilno vozilo, i mi smo bili jedini civili koji su tog dana prošli tim putem. Svi ostali su bili pripadnici nečije vojske. Moj otac ponovo odluči da nastavi put, jer nam je sad već nedostajalo možda svega 30-ak kilometara do sela. Kad smo prošli Plitvice, našli smo se na jednoj visoravni, potpuno ogoleloj, bez kuća i šume. Samo livade i po neko drvo ili žbun. Iza jednog takvog žbuna, pored puta, a počelo se već smrkavati, iskoči jedan neobrijani i sav u ritama čovek sa puškom u ruci. Zaustavi on naš auto, izadje i drugi iza njega, obojica polupijani i prljavi. Narediše nam da svi izadjemo iz kola i da dignemo ruke uvis. Jedan nam stade iza ledja sa mitraljezom u rukama i poče da pomera nešto na tom mitraljezu, kao da se sprema da potegne obarač. Taj zvuk mi je bio dosta zastrašujući, jer tu nikoga više nije bilo osim nas i njih dvojice.

Moj otac je posle govorio da nije znao koliko njih još čuči tamo u tom žbunu, pa nije ni smeo da daje nikakav otpor. I hvala dragom Gospodu što nije, jer su to bili Hrvati, paravojska, ili gerila. A kod njih nema nikakvih pravila i zakona, niti etike u ratovanju. Jedan je pretresao kola, a drugi je stajao iza nas sa tim mitraljezom. Nešto su mrmljali protiv Srba, a moj otac je smirivao situaciju, govoreći da će sve biti dobro i da se ljudi ne biju, već da treba da razgovaraju. Onom pijanom se moj otac dosta dopao dok su razgovarali, pa je malo pričao kako je on u stanju da uradi šta god hoće sa nama i kako ne bi bio nikome odgovarao za to, pa je malo namigivao onom iza naših ledja da nas još više zastraši. Tada ja još nisam bila osetila strah, i osećala sam se kao da sam bila odsečena od sveta. Strah se tek kasnije javio, kad nas je taj pijani pustio da nastavimo put, i kad smo uspeli da odemo dedi na sahranu, i kad je dao Gospod da se svi živi i zdravi vratimo kući, u Beograd. Tada nas je sve četvoro pokojni otac zamolio za oproštaj što je čitavu porodicu stavio u položaj gde smo mogli svi da nestanemo. Tek tada sam ja osetila strah, jer nisam još bila predata skroz Gospodu. Taj strah me dugo držao, i evo i sada, dok pišem, ja poželim da dodjem sa svojom porodicom do manastira Lepavine i do Vas, oče, i da se, ako Gospod podari, uživo vidimo.



P1010173_thumb.JPG


Ikona Presvete Bogorodice Iverske-Vratarica u manastiru Lepavina

A, onda mi se javi onaj strah od rata i od one silne vojske i ranjenika. Od toga dana ja više nikada nisam putovala u Hrvatsku.

Manastir Lepavinu smo pre nekoliko sati videli preko satelita, preko Google Earth sajta. I mene Sveti Duh vuče da Vas posetimo, i taj strah skroz iščezava, sve dok Vam ovo pišem. Kako je ovo lepo što ste napisali „...Crkva jeste vojujuća na zemlji za Carstvo Nebesko i za spasenje duše kroz vekove vekova i biće do svršetka veka“. Svako Vam dobro od Gospoda, oče, za sve molitve uznesene za nas, za naš Pravoslavni rod i za našu Pravoslavnu Crkvu.

Oče, spase nas Gospod toga dana i Hvala mu i Slava! Evo, slušah Vaše čitanje Akatista Presvetoj Bogorodici, kao i besedu, a i duhovne pesme. Hvala Vam, oče Gavrilo, na isceliteljskim rečima i ovoj divnoj muzici sa radio „Blagovestima“. Laku noć, Bog da Vas čuva i sačuva!


otac Gavrilo - Bog blagoslovio i laku noć!
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
BELI GOLUB IZNAD PRESTONICE


dthumb.php


U prvim satima posle smrti Svjatijejšeg Patrijarha Alekseja II dopisnik «Blagovesti» Olga Kruglova postala je svedok neobične pojave u Hramu Hrista Spasitelja.

Bila sam u Moskvi 5.decembra zbog redakcijskih poslova. I kao grom usred vedrog neba, za vreme intervjua sa popularnim Pravoslavnim piscem Vasilijem (Fazilem) Irzabekovim, odjednom je zazvonilo zvono, posle koga je bilo nemoguće nastaviti intervju. Posle tog zvona bilo je moguće samo plakati. Umro je najbliskiji čovek svih Pravoslavaca, umro je Patrijarh Moskovski i cele Rusije Aleksej II.

Uveče oko devet sati, odlučila sam da odem do Hrama Hrista Spasitelja, i ne mogu tačno da kažem šta me je vuklo ka njemu. Spontano sam odlučila da odem, bez nekog vidljivog i konkretnog cilja. I reklo bi se da je dan fizički bio težak, i trebalo je malo se odmoriti pred sutrašnjim sastancima, ali nisam mogla da ostanem da sedim u hotelskoj sobi. Upitala sam drage hotelske recepcionare kako da dodjem do stanice metroa «Kropotkinskaja» i izašla sam na moskovske ulice koje su zahvaljujući reklamama zaslepljujuće sijale. Te za Rusiju posebne noći, noći kada smo svi mi počeli da živimo bez Sveruskog molitvenika, bez omiljenog Patrijarha, poželela sam da budem pored najvažnije crkve u Rusiji – Hrama Hrista Spasitelja.

Uspela sam da nadjem prilaz ka Hramu sa obalske strane, te sam se popela do njega. Osvetljenje nije bilo jako oko samog Hrama, ali sam odmah ugledala nekoliko ljudskih silueta na stepenicama ispred velikih vrata. Glavni ulaz u crkvu je sa druge strane, ali su ljudi stajali upravo ovde i nešto posmatrali ...

Prišla sam bliže i na veličanstvenim vratima, iznad jedne od četiri skulpture Ruskih Patrijaraha ugledala malu belu svetlu mrlju. Prišla sam još bliže i videla da je to beli golub! Beli golub je sedeo na glavi jedne od drvenih skulptura Patrijaraha. Koliko su mi dozvolili svetlost gradskih fenjera i moje poznavanje istorije Ruske Crkve, pokazalo se da je golub seo baš na skulpturnu glavu Svetog Ispovednika Patrijarha Tihona (možda grešim ali mislim da je to bilo baš tako!). Ljudi koji su stajali na stepenicama ne odvajajući pogled od belog goluba – su skoro svi plakali. I to ne samo starice, naše mile Pravoslavne starice, koje pune crkve, već ni odrasli muškarci, kao ni mladići nisu skrivali svoje suze. Stajali su tu i fizičar koji je došao u glavni grad na neki naučni forum, a pored njega – student, žena iz Koroljeva. Pored njih je stajao muškarac iz Kazahstana, ne odvajajući pogled od belog goluba, ne znam kako se on ovde zatekao. Mladi par je samo šetao oko Hrama i postao svedok čuda...Ljudi su ćutali, ali je u tom ćutanju bilo više tuge nego u bilo kakvim rečima. Bilo mi je neprijatno da prekidan celu tu blagodatnu tišinu, a opet nisam mogla da odolim da ne fotografišem i zapečatim na snimku taj trenutak zbog koga sam možda i došla u Prestonicu. Prilazila sam golubu sve bliže i bliže, ali se činilo kao da me nije primećivao i nije se spremao da odleti. Bio je potpuno beo, nemajući na sebi nijedne tamne mrlje…


Golub6.gif


- Ne bojte se, pridjite bliže, - rekao mi je mladić, Moskovljanin, student Stanislav. – Stojim ovde već dva sata i ljudi su ga slikali sa blicevima, i da je bilo sudjeno da se uplaši to bi se odavno desilo. To ga ne plaši i on tu i dalje sedi. Prišla sam bliže i koliko je bilo moguće podigla ruku sa fotoaparatom i pomolila se: ako nam je svima potrebno da vidimo to čudo, ako smo dostojni, pomozi Gospode da u ovom mraku napravim dobru fotografiju! Ova fotografija mi je bila potrebna kao nada koju nam daje Milostivi Bog.

Prišla sam k čuvarima Hrama i upitala ih da li su primetili kada se golub pojavio na vratima. Pitala sam ne nadajući se previše na odgovor. Ali i čuvari su i sami bili zbunjeni zbog ovog dogadjaja, te su zato primetili i zapamtili da se beli golub pojavio na vratima oko pet sati uveče po moskovskom vremenu. Naravno, nisu znali odakle je doleteo.

Potom sam pomislila da na crkvenim vratima uvek sede golubovi. Naravno, ništa neobično ako ne uzmemo u obzir nekoliko čudnih podudarnosti. Beli golub može da bude samo iz odredjenog golubarnika, kojeg nije bilo nijednog u blizini. Potom, da sedi tako nepokretno, nekoliko sati, i da se ne plaši bliceva fotoaparata, niti noćnog mraka ... Počinjala je prva noć bez Patrijarha, počinjao je drugi život za sve Ruse bez nama tako omiljenog Patrijarha, i niko nije želeo da tako odmah postane siroče. Bilo nam je tako dobro pod molitvenom zaštitom Svjatijejšeg! Tek nedavno pojavio se na televiziji i blagoslovio nam svima post, a jutros ... I sada na stepenicama ispred Hrama Hrista Spasitelja svi stoje i plaču.

Svi smo čvrsto verovali da nam je Bog poslao ovog goluba kao utehu i sećanje na upokojenog Prvosvetitelja. Reklo bi se čak da se duša Svjatijejšeg Patrijarha oprašta s nama, sa svojim Hramom, sa Rusijom i svakim Pravoslavcem. I ljudi su gledali belog goluba kao čudo, i veovali da svi mi sada imamo molitvenika na nebu, našeg voljenog Patrijarha Alekseja II.



Golub2.gif



izvor:manastir-lepavina
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
22.03.2010
Poruka
346
Samo da pohvalim zacetnika ove teme brata u Hristu ZJOVANA29 jako si me odusevio sada mi je srce na mestu i veliko je ko Pravoslavna Rusija!
 
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Ko vjeruje u Boga taj zna da Bogu ništa nije nemoguće. Znači , nema mita, sve je stvarnost.
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
MIROTOČIVA IKONA
SVETOG VASILIJA OSTROŠKOG


dthumb.php


Sa strahopoštovanjem su vernici celivali ikonu Svetog Vasilija Ostroškog niz koju su se obilno slivale kapljice svetog mira ispunjavajući miomirisom celu crkvu kao i prostor oko crkve.

Vraćajući se iz Crkve sa bdenja oglasilo se telefonsko zvono: javili su nam da nam je jedan darodavac poklonio besplatno putovanje na Frušku Goru,. koji ne želi da se njegovo ime zna i poučavajući nas Jevanđeljskim primerom «da ne zna levica šta čini desnica».

Grupa poklonika je autobusom krenula 14.09.2008. godine u nedelju rano ujutru u 02.00 časa iz Banja Luke da bismo stigli na vreme na Bogosluženje u manastir Rakovac na Fruškoj Gori.

Crkva Svetih bezsrebrenika i čudotvoraca Kozme i Damjana se napunila vernicima koji su se tiskali da se poklone mirotočivoj ikoni Svetog Vasilija Ostroškog. postavljenoj na sredini crkve na nalonju ispred Carskih Dveri. Sa strahopoštovanjem su vernici celivali ikonu svetitelja niz koju su se slivale kapljice svetog mira.

Mirotociva1.jpg


Iguman manastira otac Varnava (Radusinović) je služio svetu Liturgiju a prisluživao je đakon Aleksandar (Ljubanić). Za vreme Svete Litugije mirotočenje se pojačalo, ikona se orosila, niz ikonu su potekle jače struje mira, a crkvu je ispunio divan nezemni miris. Po rečima vernika za vreme pojanja Heruvimske pesme osećali su se lako i radosno kao na krilima, posetila ih je blagodat Božija.

Posle Svete Liturgije ispred ikone svetitelja pročitan je akatist svetom Vasiliju Ostroškom. Svi vernici su pomazani svetim mirom, deljena je nafora i svi su dobili na blagoslov malu ikonicu Svetitelja koju bi priložili mirotočivoj ikoni, još jednom su se svi poklonili ovoj ikoni koja se sada prosto kupala u miru. Ikona je obložena komadićima vatice natopljene mirom. Rekli su nam da su ikonu dovezli samo na jedan dan iz malog sela Noćaje iz Mačve ovde na poklonjenje vernicima. Ova ikona je dugo stajala u prodavnici jer niko nije hteo da je kupi, a onda kada je đakon Aleksandar kupio počela je da mirotoči uoči praznika Svetog Vasilija Ostroškog.

U ovom manastiru se nalazi i čudotvorna ikona Majke Božije Rakovačke. Posle svete Liturgije bilo je posluženje u manastirskoj trpezariji, a onda obilazak još tri fruškogorska manastira.

U manastiru Jazak posvećenom Silasku Svetog Duha na apostole poklonili smo se moštima cara Uroša i svetiteljke Anastasije. U manastiru Mala Remeta posvećenom Pokrovu Presvete Bogorodice nalaze se mošti svetog Đorđa kao i čudotvorna ikona Majke Božije Remetske koja posebno pomaže bezdetnim roditeljima da steknu potomstvo.


Manastir Ravanica-Vrdnik.čuva delić moštiju svetog Cara Lazara od čijeg kivota vernici nisu mogli da se odvoje, s ljubavlju mu se obraćajući molitveno s rečima da ih blagoslovi i daruje im hrabrost i jaku veru, da sačuva verni narod na Kosovu i Metohiji, da pozdravi svu svoju srpsku vojsku na nebu… «Ti znaš, sveti Care Lazare da te mi volimo, zaštiti nas i sačuvaj u sve dane našega života...»Dirljivo je bilo slušati pored kivota ove tople molitvene uzdahe ljudi koji nježno, kao sa živim razgovaraju sa svetiteljem. U manastiru se nalazi i kivot sa moštima svetiteljke Anastasije, kao i ikona Majke Božije na kamenoj ploči iz 13. vijeka.

U Banja Luku smo se vratili uveče oko 22.00 časa, zadovoljni i ispunjeni radošću Hristovom i blagodarnošću Bogu što smo se udostojili poklonjenju mirotočivoj ikoni Svetog Vasilija Ostroškog na ukrepljenje vjere, kao i mnogim svetinjama naše Svete Fruške Gore.
Nataša Ubović


MIROTOČI IKONA
SVETOG VASILIJA OSTROŠKOG
U KUĆI NOĆAJSKOG ĐAKONA



dthumb.php


Dve godine je na polici eparhijske prodavnice u Sremskoj Mitrovici stajala ikona izrađena na običnoj medijapan ploči, dok je nije kupio đakon. Kroz njegov dom su prošle stotine vernika i nevoljnika od kada se na njoj pojavila tečnost izuzetno prijatnog mirisa, sličnog onom koji mirotoče mošti svetitelja..

Proplakala ikona svetog Vasilija Ostroškog u kući đakona Aleksandra LJubanića u mačvanskom selu Noćaj, petnaestak kilometara od Sremske Mitrovice – vest je koju svaki skeptičan novinar prima s znatnom dozom neverice. Od 11. maja, kad su ukućani to primetili, pred njom su prošle stotine ljudi željnih da se molitvom spasu nevolja ili bolesti.

Nedaleko od noćajske crkve je spratna LJubanićeva kuća s tipično “beskonačnim” dvorištem, a u uglu prijatnog velikog dnevnog boravka kućni oltar s desetak ikona i kandilom koje neprestano gori. S đakonom sede supruga mu Zorica i njihovi prijatelji prota Ivan Radović i veterinar ovdašnji Nebojša LJeskovac. Velim kako sam došao da proverim da li ikona zaista plače. Odmah me upozoriše na zabludu i dobih pouku iz pravoslavlja.

– Ogromna je razlike između plakanja i mirotočenja. Kad pravoslavne ikone plaču, najavljuju velike nesreće srpskog naroda, kao što je bilo pred “Bljesak” i “Oluju”. Poslednji primer se zbio u Kragujevcu, kad se u porodilištu za 24 časa rodilo više Kineščića nego Srpčića. Mirotočenje je suprotna pojava. Iz desne ruke svetitelja, kojom on blagosilja, baš kako se dogodilo ovoj ikoni, može izaći samo na dobro – objasniše mi.

LJubanić je ikonu kupio u eparhijskoj prodavnici u Sremskoj Mitrovici. Prodavac i student teologije Veljko Grubač svedoči da se iznenadio što je odabrao baš tu, koja je dve godine stajala na polici.

– Čim sam je ugledao, reših da je kupim, mada je bila skuplja i od onih s pozlatama. Dan pred Svetog Vasilija Ostroškog, dok sam dosipao ulje u kandilo, primetim da je vlažna, ali sam bio uveren da je to od kandila koje visi baš iznad nje. Istovremeno, prijatan miris koji se širio celom kućom poterao me da potražim uzrok. Žena i ja smo dugo tražili po kući i konstatovali da miris dolazi iz pravca ikone. Zorica je u jednom trenutku dodirnula kap koja se skupila baš na kažiprstu desne ruke svetog Vasilija. Iznenadila se jer to nije bila voda nego nekakva uljana masa izuzetno prijatnog mirisa, sličnog onome koji mirotoče mošti svetitelja. Odmah sam pozvao paroha Ivana Radovića da očita molitvu. Dok je čitao, prva kap je kliznula niz ruku sveca – uzbuđeno priča Aleksandar.

Prve večeri su tri sveštenika čitali molitve, drugo veče njih devet, među njima i prota valjevski Nenad Andrić, koji je u Noćaj došao zbog ove ikone. Vest se brzo pronela i susedna mesta, pa su sve brojniji vernici počeli da dolaze u kuću LJubanića. Ikona je stalno i obilno mirotočila.

– Stiži ljudi iz Šapca, Bogatića, Mitrovice, Beograda, Valjeva, Novog Sada… Pale sveće, mole se za spas duša svoje i svojih najbližih, za ozdravljenje – kaže mladi đakon, i dodaje da je mnogo i onih koji ne veruju, pa dođu da se uvere da je to prevara – najčešće tvrde da se drvo na kojem je slikana suši pa iz njega curi nekakva smola.

Pitali smo i stručnjake za preradu drveta koji tvrde da je nemoguće da iz medijapana, na kojem je urađena, krene bilo kakva tečnost. Punih deset dana ona je mirotočila, a potom prestala. I onda, 12. jula, na Petrovdan, hramovnu slave noćajske crkve, nastavila i od tad ne prestaje.

Đakon ne želi da govori o primerima nevoljnika kojima je čudotvorna ikona pomogla.

– Mnogo je priča o tome. Najpotresnija je o slepom dečaku koji sad uspeva da razazna svetlo i tamu. Meni je važnije da vidim izraz blagosti na licima ljudi koji dođu do ikone. Za mene je ona i presveta i čudotvorna, a ako nekom pomogne – tim bolje – kaže LJubanić, i napominje da su vrata njegovog doma širom otvorena za sve nevoljnike.

Prota Radović veli da možda i nije dobro što ikona postaje predmet medijske pažnje, jer je u mentalitetu ljudi da crkve i manastire posećuju samo kad su u nevolji. Zato ovu ikonu nedeljom nose na liturgiju u seosku crkvu kako bi što više ljudi moglo da je vidi i celiva. Laži i prevare nema. Po pravoslavnim kanonima, ikona postaje sveta činom osvećenja a tek onim što projavi postaje čudotvorna. Nema zemaljskog zakona niti ljudi koji je mogu proglasiti za svetu. To mogu samo dobra dela koja ona učini.

Diskretno proveramo zid s druge strane. Suv k’o barut. Tog dana supruga Zorica nije još pristavila ručak na šporet. Samo kandilo gori. Ali na drugim ikonama nema tragova kondenzacije. Prstom dodirujemo tečnost s vlažnog rama. Stvarno miriši. Kao ruzmarin. Al’ kao i da nije. Od đakona dobijamo na dar kesicu u kojoj je mala ikonica svetog Vasilija i parče vate natopljeno mirišljavom tečnošću s čudotvorne ikone.



ČUDO U POTKOZARJU



dthumb.php


U crkvi Rođenja presvete Bogorodice u Prijedoru na Ognjenu Mariju, usred noći oglasila se zvona hrama. Zvonar i drugi svedoci tvrde da u crkvi tada nikoga nije bilo Pravoslavni hram sada privlači veću pažnju vernika (Foto I. Kotlić)

Prijedor – Pune dve nedelje u Prijedoru i okolnim mestima prepričava se, po narodu, neviđeno čudo iz crkve Rođenja presvete Bogorodice na Pašincu. Po priči jereja ovoga hrama Vladislava Vučanovića, zvonara crkve Ljubomira Rodića, i meštana, pola sata posle ponoći 30. na 31. jul, posle Ognjene Marije, samo, bez igde ikoga zazvonilo je srednje zvono ovoga hrama. Kažu da se ovako nešto nikada nije desilo u crkvi koja je na ovome mestu sagrađena pre sto godina.

– Ovakve pojave su zebeležene u istorijatu pravoslavne crkve. Na ovim prostorima to je prvi put – kazuje jerej Vučanović i pojašnjava da su to „tajanstveni čudesni znaci kao opomena verujućem narodu koji se udaljava od svega onoga što je sveto”. Zvonar hrama Ljubomir Rodić tvrdi da je toga dana, crkvu uredno očistio i zaključao.

– Verujte da se to desilo, nema šanse da je neko provalio u crkvu u to doba i pokrenuo zvono koje nema na sebi konopca – podseća Rodić i napominje da je, kako stanuje u neposrednoj blizini, za tili čas stigao u crkvu i video da je sve u savršenom redu. U tom momentu, veli Rodić sva svetla u okolnim kućama su se popalila jer niko nije mogao verovati da se u to doba oglasilo crkveno zvono.

– Neki vele da je možda velika ptica doletela ili pak vetar zaljuljao veliko zvono. Tvrdim da je tako nešto nemoguće i da je to samo opomena svim pravoslavcima da se okrenu veri – mišljenja je Rodić.

O ovom događaju jerej Vučanović je upoznao i svoje pretpostavljene a posebno vladiku banjalučkog, Jefrema. Zbog toga je on i obećao češće posete ovome hramu a najavio i održavanje velikog Sabora koji bi se trebao održati naredne godine u dvorištu pašinačke crkve.

Crkva Rođenja presvete Bogorodice na Pašincu sagrađena je, kako knjige kažu, u periodu od 1890. do 1909. godine. Sva dokumenta o njenom istorijatu su nestala u Drugom svetskom ratu. Crkva nikada nije rušena i predstoji joj velika adaptacija.

– Postoji legenda koja kaže da su vernici, u tursko doba, molili Čirkin-pašu koji je ovde vladao da pravoslavni hram iz okolne Crkvine presele na ovo mesto. On im je to odobrio, ali samo pod uslovom da to urade za jedan dan – podseća jerej Vučanović i veli da je ova crkva nekada imala različite namene. Korišćena je i kao štala u kojoj su Nemci držali stoku. Crkva punih šest decenija nije imala stalnog sveštenika.

Priča o zvonjavi zvona probudila je razmišljanja verujućih Srba u ovome delu Potkozarja da se okrenu veri, svojim darivanjima i ljubavlju obnove hram koji vapi za rekonstrukcijom. Viši oci obećavaju bolje dane za ovaj sveti hram a nagovestili su dolazak većeg broja vernika iz ostalih krajeva Srpske.
izvor:manastir-lepavina
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
LIČNA SVEDOČANSTVA O ISCELJENJIMA OD ČUDOTVORNE IKONE PRESVETE BOGORODICE LEPAVINSKE




dthumb.php


U časopisu „Put, Istina i Život”, u rubrici „Manastirska hronika”, objavljivali smo svedočanstva o čudesnim isceljenjima i duhovnoj utesi koju su poklonici osetili posle molitve pred čudotvornim ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske..
..Časopis više ne izlazi, ali se isceljenja milošću Božjom i dalje dešavaju. Kao što Bogorodičin izvor celebne vode u našem manastiru ne presušuje ni tokom najsušnijih meseci, tako se i struja iseljujuće blagodati neprestano izliva na duše svih koji sa verom i uzdanjem dođu pred prečisti lik Bogorodice Lepavinske. Nova svedočanstva zahvalnih poklonika donosićemo na web-stranici, a ako Bog da ponovo i u časopisu. Kao uvod u ovu rubriku prenosimo tekst Visokopreosvećenog Mitropolita G. Jovana iz predgovora knjizi „Čuda Presvete Bogorodice Lepavinske”.

O ČUDESNIM ISCELJENJIMA


U Bibliji - u Svetom pismu Starog zaveta i Svetom pismu Novog zaveta - opisani su mnogi događaji koji su iznad prirodnih zakona, i njih nazivamo čudima. U srednjevekovnim rukopisima opisana su čudesa svetih: čudo o nerukotvorenom liku Hristovom, Veronikin ubrus ili čudesno isceljenje edeskog cara Avgara, Plaštanica (Torinsko platno), verige apostola Petra, čuda svetog oca Nikolaja, svetog velikomučenika Georgija i drugih svetitelja. U srpskim žitijama - žtiju Svetog Simeona Mirotočivog (Nemanje) od Stefana Prvovenčanog, žitijama od Domentijana, Teodosija, arhiepiskopa Danila II, Grigorija Čamblaka… - čitamo izuzetno lepe životopise sa čudesnim događajima kao iz Biblije.

O čudesnim isceljenjima i znamenjima u starim srpskim životopisima pisali su nasi istoričari, o starim čudesnim ozdravljenjima i svetim lekarima u starom srpskom slikarstvu kod Srba pisali su i medicinari. U Ohridskom prologu od Vladike Nikolaja imamo pregled godišnjeg kruga svetaca, ceo kalendar, sa mnogim čudesima. U svojoj Nomologiji ili nauci o zakonima vladika Nikolaj izlaže svoja kazivanja o Zakonu Božjem, i tamo gde hoće Bog uklanjaju se zakoni koje je On sam stvorio, menjaju se onako kako On hoće. (…) U apologetici, bogoslovskoj nauci o dokazivanju postojanja Božjeg, ima nomološki dokaz u kome se ukazuje na Zakonodavca u svetu, u svemiru, u materiji, u živim bićima. Ko posmatra slučaj sa vodom primetiće da je ona neposlušna, da izlazi iz okvira fizičkih zakona, jer prelazi iz tečnog stanja u paru prilikom zagrevanja, a na hladnoći se mrzne i širi; đaci onda u školi pitaju svoje učitelje: pa kako to, kada se sva tela na toplini šire, a na hladnoći skupljaju? Zar to nije čudo?
Pa to često gledamo! Jedino to može za utehu da se odgovori. Ovo je teška i odgovorna tema i nije lako dati potpun i zadovoljavajući odgovor, pogotovo onima koji su skloni da se opterećuju okultizmom, astrologijom, magijom, kartama, sanovnicima i stogodišnjim kalendarima, hiromantijom, čitanjem sudbine iz dlanova i kojekakvih crta ("životnih krivulja"), fakirima, dervišima, spiritističkim seansama, somnabulizmom (mesečarstvom), crnom magijom, urokljivim očima i slično.
U isceliteljnim molitvama - molitvama duhovne medicine, kada se sveštenik moli Bogu za svoje verne koji stradaju od duhova nečistih, kad vrši egzorcizme (izgoni nečiste duhove iz onih koji su im se prepustili da ih opsednu) - sveštenik se moli Bogu, Presvetoj Bogorodici i Svetima da isteraju nečastivog iz bolesnika, iz svih delova njegovog tela, i unutra i spolja, i da zlog i lukavog satanu Gospod otera na dno adovo, u bezdan ada, jer je nečastivom najteže tamo gde ne može da sablažnjava, bilo da je posredi jedan ili ceo legion. “Ovaj se rod ničim ne može istjerati do molitvom i postom” (Mk. 29), rekao je naš Spasitelj.
Ako nas snađu nevolje i stradanja, bolesti bilo telesne ili duševne, poslušajmo pouku svetog apostola Jakova kada kaže: “Boluje li ko među vama? Neka dozove prezvitere crkvene, i neka se mole nad njim, pomazavši ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere će spasti bolesnika, i podignuće ga Gospod, i ako je grijehe učinio, oprostiće mu se”. A ako nam je teško da poverujemo, onda usliknimo sa ocem onog evanđelskog bolesnog mladića govoreći: “Verujem, Gospode, pomozi mome nevjerju!” (Mk. 9, 24).

Mitropolit zagrebačko-ljubljanski i episkop lepavinski G. Jovan.


Vinjeta%283%29%282%29.gif


SVEDOČANSTVO 34.
Sestra Dragana 26.07.2009


Pomaže Bog!

Presveta Bogorodice Lepavinska spasi nas ! Oče Gavrilo Blagoslovite

Htela bih da budem kratka, a da ne budem od onih žena koje stalno opominjete što mnogo pričaju, ali kako kada emocije same naviru.I ponovo sam jutros na Svetoj Liturgiji fizički bila ovde, a duhom u Lepavini.

Kada sam pre godinu dana saznala za Lepavinu, u vreme Velikog posta, odmah mi se javila želja da posetim manastir i pomolim se Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj.Pročitala sam knjigu i onda potražila manastirski sajt Kada sam.ugledala manastir i oca Gavrila osetila sam takvo ushićenje da sam pomislila:”Bože da li je moguće da sam udostojena da upoznam oca Gavrila, i hoće li biti tamo kada ja odem!?” Bila je to tolika želja da sam ja samo o tome razmišljala danima.A onda sam uspela da se čujem sa ocem Gavrilom telefonom.Bilo je to uoči Lazareve subote, Praznika koji je meni posebno radostan. Rekla sam mu za svoj problem, a on je vedrog duha i kroz šalu rekao da će me pomenuti sutra dan na molitvi. Pomislih, kako je njemu sve jednostavno, a meni sve komplikovano. Kakva radost, pomenuće me, pomislim, ali nikome ne govorim.Ćutim da se ne gordim.I evo moje fobije je nestalo Javi se još ponekad, ali malo, kao bleda senka onoga što mi se dešavalo. I dobih milost a da još nisam bila ni došla u Lepavinu.Srce mi igra od sreće, a i dalje ćutim da se ne pogordim.Blagodarim Bogorodici na pomoći i ocu Gavrilu na molitvi.

Od tada dolazim u manastir Lepavinu i ocu Gavrilu kada god mogu da se zahvalim za ovu radost koju dobih.Oprostite mi oče Gavrilo što sam Vas zamarala svojim mukama, kao da Vi svojih nemate, ali ja sam samo u Bogorodici i Vama videla izlaz iz svojih problema i osećala sam da ću pomoć dobiti, i Bogu hvala dobila sam. Zato Vam zahvaljujem na tome i molim se Bogorodici za Vaše zdravlje.Trebalo mi je vreme da naučim da ste Vi samo jedan a nas na hiljade koji Vam se obraćamo.

Dolazeći u Lepavinu naučila sam da je radost samo stajati blizu Vas, jer Vi širite takav mir i spokoj koji nigde nisam osetila.I zato ne zamerite, što se ja trudim da budem u Vašoj blizini. Ono što sam osetila na Vašoj molitvi ne može se mnogo rečima opisati.

Hvala Bogorodici za svu milost koju nam pruža i kao da se sva Božija blagodat izlila na tu ikonu Bogorodičinu i oca Gavrila. Hvala Bogorodici za reku suza koju ja lijem kraj nje i trudim se da to zadržim u sebi što duže po povratku kući.Hvala Bogorodici Lepavinskoj na svakoj pomoći, i Vama oče Gavrilo koga nam je darovala na pomoć i spasenje.

Oprostite na opširnosti , pomolite se za problem koji imamo deca i ja u komunikaciji i retkom viđanju, da naš odnos bude poslušniji, prisniji i pun poverenja.Oprostite oče i hvala na Vašim molitvama, Blagoslovite.

Danas je imendan oca Gavrila, Sv. Arhangel Gavril 26.07.09.Neka Vas čuva i daruje Vam dug život i dobro zdravlje .Blagoslovena neka je Presveta Bogorodica , Gospod naš i bratstvo Manastira Lepavina na čelu sa ocem Gavrilom.

Na Arh. Gavrila Blagodarni Bogorordici

Petar, Jovana, Dragana
26.07.2009 godine

Graphic1.jpg



SVEDOČANSTVO 33.
Sestra Jasmina 19.05.2009

Pomaže Bog Oče Gavrilo,

moja porodica i ja imamo veliku želju da posetimo Vaš manastir. Molim se dragom Bogu i Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj da nam milošću svojom otvore put da dođemo i lično se upoznamo sa Vama. Velika mi je čast da mogu na ovakav način da kontaktiram sa Vama. Kada smo razgovarali telefonom bila sam tako uzbuđena i imala jako pozitivnu tremu sva sam drhtala dok sam slušala Vaš umilni i topao glas, govorila sam u sebi : Hvala ti Gospode na milosti ovoj. Osećam prema Vama veliko strahopoštovanje a u isto vreme zahvaljujući Vašoj duhovitosti imala sam osećaj kao da se godinama poznajemo.

Naš problem je nastao jula prošle godine kada je naš sin do tada potpuno zdravo dete, sportista,oboleo od ulceroznog kolitisa. Za nas je to bio šok. Danima,mesecima bila sam utučena, depresivna,razočarana,dan započinjala i završavala suzama.Danima uplakana a pokušavala bezuspešno da to svoje stanje sakrijem od sina.I stalno sam se pitala, ZASTO. Noćima i danima sam lutala po internetu ,čitala duhovnu literaturu pokušavajući da nađem odgovor na moje pitanje.Podsvesno sam znala da moram da verujem, da se molim,jer sam u jakoj veri i neprestanoj molitvi videla nadu za spas moga deteta i verovala u Božju pomoć i isceljenje moga sina. A onda sam jedne noći ,samo i samo milošću Božjom, pronašla sajt manastira Lepavina.Iskreno,oprostićete mi Oče, do tog trenutka nisam znala za Vaš divni manastir. Bila sam oduševljena divnim sadržajem i duhovnim bogatstvom vašeg sajta.Čitala sam zadivljeno duhovne besede,pouke,odusevila se vašim manastirskim izdavanjima, časopisima...radio Blagovesti...Bila sam sva ushićena.

Vrhunac mog ushićenja bila je rublika čuda Božja kao i ispovesti ljudi koji su doživeli lična isceljenja molitvama dragog Oca Gavrila pred ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske.Mojoj sreći nije bilo kraja.Govorila sam sebi :ima nade,čuda ipak postoje.Stalno mi se u glavi vrtela misao da se čuda dešavaju onima koji u čuda veruju.A onda sam se zagledala u lik Presvete Bogorodice Lepavinske.Gledajući njen blagi i mio lik govorila sam u sebi: Majčice Božija,pomozi mome detetu, molim te. Danima i noćima sam se molila Gospodu da nam pomogne da ikona Presvete Bogorodice Lepavinske uđe u naš dom,i da se pred njom molim za ozdravljenje moga deteta.Dragi Bog je milostiv, primio je moje iskrene i sa suzama izgovorene molitve,i kroz par dana ikonica Presvete nase Majčice ušla je u naš dom.Prisustvo ove svete ikone unelo je spokojstvo i duhovni mir u naše živote.Ikonicu nam je poklonio otac Radovan sveštenik u našoj crkvi kome smo beskrajno zahvalni na razumevanju.Neka ga Gospod čuva i podari svako dobro.Da iznenađenje bude veće, posle nekoliko dana dobili smo još jednu malu ikonicu Bogorodice Lepavinske.Danima i noćima klečala sam pred ikonom Bogorodice Lepavinske i sa suzama se molila za spas i pomoć mome sinu.Kolebala sam se,da li pozvati Oca Gavrila i zamoliti ga da se i On pomoli za moje dete,ali sam se ustručavala da remetim Očeve manastirske aktivnosti i duhovni mir.Znala sam, da nisam ja jedina sa problemom, koliko je samo nas.U međuvremenu mom detetu je stanje variralo. Od {uslovno rečeno} delimične stabilizacije do vrlo neprijatne pojave sukrvice i ostalim problemima sa probavom.Bila sam očajna ali sam se neprestano molila Bogorodici i njenoj milosti.

Konačno sam sakupila snage i telefonom pozvala manastir Lepavinu.Nisam imala sreće, niko se nije javljao a ja sam molila Boga i Presvetu Bogorodicu da mi pomognu da razgovaram sa Ocem Gavrilom. Božjom promišlju i milošću Božjom,posle par pokušaja sa druge strane žice javio se mio,blag,topao glas Oca Gavrila.Toliko sam bila uzbuđena i zbunjena da sam se plašila da nešto ne izgovorim pogrešno,da se ne zabunim.Ali mi je smirujući Očev glas vraćao koncentraciju. Velika je čast za mene da lično razgovaram sa tako velikim i cenjenim duhovnikom.Pričali smo o svakodnevnim problemima savremenog čoveka. Ispričala sam Ocu za naš problem i On je obećao da će se pomoliti za moga sina.Nedelju dana posle razgovora otišli smo na kontrolni pregled u Beograd na klinici u Tiršovoj.Veče pred pregled stanje je bilo ne promenjeno.Bila sam skeptična, priznajem oprostite mi Oče, ali sam se molila,molila,i samo molila Majčici Presvetoj.Na samom pregledu,doktor prijatno iznenađen. Nalaz POTPUNO NORMALAN.Mi u čudu,doktor takođe.I jeste čudo,ali Božije čudo.Ja u naletu emocija počinjem da plačem,da se krstim i zahvaljujem Carici Nebeskoj,Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj na milosti,dobroti i ljubavi koju nam šalje.Zahvaljujem se,beskrajno se zahvaljujem Ocu Gavrilu na trudu,razumevanju,i svemu što čini za nas nedostojne i grešne.

Moje dete je sada,hvala milom Gospodu i Vladičici Nebeskoj dobro.Ima blagih oscilacija, ali ja se i dalje molim, i samo molim i zahvaljujem Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj na milosti koju nam je ukazala. Njen blagi lik mi pruža mir i spokojstvo.Kao da mi govori: Bice dobro,sve ce biti dobro i u redu. Dragi Oče Gavrilo,moja porodica i ja,a moj sin Stefan najviše , beskrajno smo Vam zahvalni na Vašem trudu i molitvama koje ste uputili Bogorodici za mog sina.Neka Vas dragi Bog i Presveta Bogorodica Lepavinska čuvaju ,neka Vam podare dobro zdravlje, dug vek i svako dobro. Kako bi kazala deca u vrtiću u kome radim HVALA VAM DO NEBA! HVALA! Zamoliću Vas da pročitate molitvu zahvalnosti Gospodu i Majci Božjoj i pomenite molim Vas, u svojim molitvama za zdravlje i nas:Stefan, Zoran i Jasmina

Neka Vas Bog čuva Oče!

P.S. Suprug i ja želimo,da simboličnim novčanim prilogom,koliko smo u mogućnosti, doprinesemo obnovi Vašeg manastira,pa će mo ovih dana uplatiti na račun manastira .
Večeras sam ponovo,hvala milom Gospodu,posle višednevne pauze slušala uživo radio Blagovesti.

Sestra Jasmina
19.05.2009 godine, Jagodina

Graphic1.jpg


SVEDOČANSTVO 32.
Brat Željko Jovišić 13.05.2009


Pomaze Bog Oče Gavrilo,

Moj Otac je bio kod vas u Manastir Lepavini , po savetu prijatelja koji su znali za Čudotvorna isceljivanja u vašem Manastiru. U nadi za pomoć zbog porodičnih problema , po povratku iz Manastira moj Otac je doneo osveštanu Vodu , koju sam i ja upotrebio. Tri dana posle uzimanja vode, na poslu sam osetio jake nemire i duševne tegobe.Imao sam osećaj da se Molim , kad se nisam Molio loše sam se osećao. Isto tako da idem u Crkvu da se molim za Spasenje. I Hvala Bogu ubrzo sam krenuo sa Očem kod vas u Manastir , na svetoj Liturgiji sam osećao vliku težinu na telu.

I pitao sam se šta sam kome sagrešio da ovako patim . Na putu nazad za Beč osetio sam čudotvorno iscelivanje na telu, krajnici sa kojima sam imao problema od detinstva su mi nestali , sutra dan sam osetio iscelivanje na plućima. Ja sam pušio oko 8 godina i to je ostavilo traga na plućima. Posle iscelivanja na plućima nisam osetio nikakav teret .Pluća su mi bila putpuno čista kao da nikad nisam pušio. Posle iscelivanja sam ponovo zapalio cigaretu i pluća i krajnici su mi se ponovo vratili na staro.

Na drugom dolasku u Manastir Lepavinu na svetoj Liturgiji ponovo sam osetio iscelivanje , posle svete Liturgije i svetog Pričešce, osetio sam veliku Ljubav Presvete Bogorodice Lepavinske. I Molitvama vašim nadao se spasenju. Sad je prošlo godinu dana od moje zadnje posete vašem Manastiru. Pratio sam vaše Duhovne Pouke u toku vaskršnjeg Posta na Radio Blagovesti, koje su mi pomogle u duhovnom napredovanju i da vidim grehe svoje. I naravno dalje pratim vaš Radio Blagovesti.
Molite Boga za mene grešnog i za nas grešne

Bog vas sačuvo oče Gavrilo i Bratiju Manastira Lepavine

Željko Jovišić ,
13 maj 2009 godine, Austria

______________________________________________

SVEDOČANSTVO 31.
Brat Željko Kosanović, 19.04.2009

HRISTOS VASKRESE, dragi oče Gavrilo i bratstvo manastira Lepavina!

Oče Gavrilo,oprostite što Vam nisam pisao,čuli smo se pre 4 god. prvi put, Gospodu se zahvaljujem što mi je dozvolio da s Vama razgovaram. Bio sam u Lepavini, jako sam srećan zbog toga, inače ja sam iz Inđije,a pre dve nedelje sam upoznao brata Nikolu, po kojem sam vam preneo iskrene pozdrave, jer vi u mom srcu zauzimate posebno mesto...

Gospodu se zahvaljujem, MAJCI LEPAVINSKOJ i Vama i Vašim moltvama,koje su čitane za moju sestru, pre četri godine, kada sam se prvi put čuo s Vama. Ona je tada operisana od kancera dojke, Slava Gospodu i Majci Lepavinskoj ona je sad dobro, zdravo! Počinjao sam mnogo puta da Vam pišem, sve sam mislio da ću da pogrešim, da neću naći prave reči, a kad ste mi bili potrebni nisam se puno predomišljao, oprosti oče!

Oče, nema dana kad ne pomislim na Vas, želim vam puno zdravlja da vas Gospod i Majčica Lepavinska čuvaju,i svo bratstvo manastira, svako dobro vam zelim i nadam se skorašnjem susretu s vama! S BOGOM !!!

Željko Kosanović

19. April 2009 , Inđija
_____________________________________________

SVEDOČANSTVO 30.
Brat Marinko Dušanić, 14.04.2009

Pomaže Bog Oče Gavrilo.
Želim od sveg srca da vam se zahvalim na bratskom gostoprimstvu i ljubavi Hrišćanske što nosite u Vašem Čistom Srcu. Na Lazarevu Subotu dana 11.04.2009-e godine bio sam u Manastiru Lepavina po prvi put u životu, nadam se ako Bog da ne zadnji put. Zovem se Dušanić Marinko, živim i radim u Gracu, na poklonjenje u Manastir Lepavina sam došao sa bolesnom majkom i prijateljima mojim.
Moja majka već 10 godina je psihički bolesnik i imali smo vrlo mnogo problema sa njenom bolešću, čak je u Manastir došla bolesna. Razlog moga javljanja je taj zato što se javno moram zahvaliti Presvetoj Bogorodici na Njenoj Pomoći, pošto mi je majka skoro potpuno ozdravila, bila je tužna, bez volje za život i nije mogla uopšte da spava, čak sam razmišljao da ju odvedem na Psihijatrijsko liječenje ovdje u Gracu, sada to više ne moram - HVALA DRAGOME BOGU I PRESVETOJ BOGORODICI- Medjutim to nije sve ja lično od prije tri Godine nisam osjećao dva prsta od lijeve ruke tj.mali prst i domali prst, bili su takoreći obamrli, da Boga ima i da pomaže Svoj Narod sam oduvjek znao ali iskreno rečeno ja sam došao sa nadom i vjerom da mi majka ozdravi.
Na Liturgiji dogodilo se još jedno Čudo , ja sam osjetio kada ste Vi Dragi Oče čitali molitvu pred Ikonom Presvete Bogorodice nekakvo peckanje na lijevoj ruci, bilo je tako kao da mi neko iglice zabada u ruku moju, ruka mi je utrnula sva bila. A isto tako sam dobio nekakvu Nadljudsku snagu , Mir i Radost, Sada se osjećam Bogu Hvala mnogo bolje.

Pozdrav u Hristu Vama
Marinko Dušanić
14. April 2009 , Grac , Austrija

______________________________________________________________
SVEDOČANSTVO 29.
Sestra Miljka Vesić, 27.03.2009.

Poštovani oče Gavrilo!
Osećam potrebu a i zahvalnost prema Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj i prema Vama oče Gavrilo zato i hoću da napišem o jednom Božijem čudu izlečenja.
Dana 21.3.2009. godine bila sam sa grupom iz Beograda u Vašem manastiru. Već nekoliko godina želela sam da posetim manastir Lepavinu, pošto sam iz ovih krajeva (iz Virovitice), ali nisam imala prilike. Ovaj za mene vrlo srećan dolazak omogućile su moje ćerke Nevenka i Ljubica i sestra Lenka na čemu sam puno zahvalna dragom Gospodu i Presvetoj Bogorodici što su mi to omogućili. Moram prije svega da spomenem i jednu našu vernicu, Slađanu Zečević, koju volim kao svoje dete. Ona mi je i donela lek, Sveto ulje iz Vašeg manastira.Od oboljenja kičme bolujem već dugo godina. U zadnje vreme su mi oticale noge, pa sam teže hodala. Pribojavala sam se kako ću izdržati tako dalek puta, ali po povratku od Vas oteklina na nogama više nije bilo.
Pre par godina izašla mi je jedna kvrga na desnoj ruci, počela me je i boleti ta ruka. Slađana mi je dala jednu flašicu ulja, što je donela iz Vašeg manastira. Pomolila sam se Gospodu i Presvetoj Bogorodici. Ovako sam se molila: „Presveta Bogorodice iz moga rodnog kraja, koga ja možda više nikada neću videti, pomozi mi!“ Namazala sam ruku dva do tri puta i ta je izraslina nestala i moja ruka je, hvala Gospodu i Bogorodici Lepavinskoj, ozdravila. I dalje se molim Gospodu i Bogorodici i postim postove i pričešćujem se.Ovaj dolazak kod Vas za mene bio je veličanstven, a onakvo srdačno dočekanje ne može se zaboraviti.
Na kraju Vam se puno zahvaljujem na svemu posebno na Vašim iskrenim molitvama i želim da još koji put dođem u Vaš manastir, ako Gospod usliši moju molitvu jer imam 71. godinu.
Miljka Vesić
27 april 2009 , Novoi Beograd
____________________________________________
SVEDOČANSTVO 28.
Sestra Nada Spasojević, 12.03.2009.

Pomože Bog Oče Gavrilo,
nadam se da ćete me se sjetiti, javljala sam vam se proše godine i tražila vašu pomoć, vašu i od naše Presvete Bogorodice. Slavna Majka me je spasila, te sam došla do kraja moje trudnoće i rodila sam 11.1.2009 sina Stefana, zahvaljujući Bogorodici i Isusu Hristu sve je prošlo dobro i želim da vam se zahvalim pošto sam sigurna da je i vaš trud mi pomogao. Ne usuđujem se da vas nazovem, bojim se da vam neću smetati. Znam da ima puno vjernika kojim su potrebne vaše pouke mada bih volela da popričam sa vama i da me utješite i poučite o mnogim temama. Bila sam kod vas u Lepavini prošle godine u proljeđe a nadam se da ću i ove godine doći sa kompletnom porodicom na poklonjenje našoj Slavnoj Dijevi kada budemo išli u Republiku Srpsku.
Kada i ako možete pomenite nas u vađim molitvama (Stefana, Tanju i Damjana, moga muža Mladena i mene Nadu). Unaprijed hvala, Bog cuvao vas i citavu vasu bratiju.
Nada Spasojević
Bellinzona Ticino - ch ,Italija , 12.03.2009.

_____________________________________________________
SVEDOČANSTVO 27.
brat Zoran, 01.03.2009.

Pomaže Bog oče Gavrilo,
Juče smo bili u manastiru Lepavina i puni smo utisaka poslije posjete ovog svetog mjesta. Posebno smo sretni što smo Vas upoznali i što smo se slikali s Vama.Jedino mi je žao što nisam mogao ostati duže. Da Vas podsjetim, Mirjana je na slikama direktno uz vas s desne strane a ja sam onaj ćelavi, četvrtaste glave u crnoj jakni. Rekli smo Vam tada da imamo mlađeg sina Predraga koji ne čuje. Pored ostalih darova Bog mu je dao dar da lijepo slika ikone pa smo Vas pitali za savjet da li da ga usmjerimo u tom pravcu.

Ono što se meni dogodilo u manastiru je Božije čudo. Cijelo vrijeme na svetoj Liturgiji kroz mene je strujala nekakva energija i toplina a na kraju i kroz glavu. U par navrata nisam se mogao kontrolisati , plakao sam i tekle su mi suze. Poslije toga je došlo do popuštanja pa me i glava malo bolila. Rezultat je da sam bio opušten, radostan,lagan i imao sam osjećaj da mogu poletjeti. Bistri mi se mozak. Danas sam čitao PROLOG i bolje razumijevam nego ranije i imam bolju koncentraciju. Nestalo mi je pritiska u glavi i u očima i vidim puno puno bolje. Magla je skoro nestala.Kažu da su oči stanje duše. Da sam nastavio ovako živjeti vjerovatno bih oslijepio. Ja sam oče mnogo grešan jer sam cijeli život bio odvojen od Boga. Zato i jesam u blatu. Hvala dragom Bogu da je tako jer u suprotnom da mi je bolje sigurno ne bih odlučio da promijenim pravac u životu. Pripremajući se za put u manastir na 2 stranice sam napisao ispovjed i pokajanje ali ste rekli da se svi ispovjedimo kod svojih sveštenika u mjestu življenja. Jedino mi je žao što nisam i Vama makar ostavio ta 2 lista da pročitate kasnije.
Molim Vas oče da me blagoslovite da mi Bog da snage da krenem na taj trnoviti put Takođe Vas molim da se pomolite za zdravlje moje supruge Mirjane, starijeg sina Miodraga i posebno za mlađeg sina Predraga da mu Presveta Bogorodica podari sluh. Idući put kada budemo dolazili doći ćemo s djecom a tada ćemo za Vaše zdravlje, uz Vaše dopuštenje, donijeti domaće crno vino što smo obećali.Pozdravljamo cijelo bratstvo, svi su divni i u skladu sa prirodom. Vama posebno neka Bog podari puno zdravlja i dug život na dobrobit svih ljudi kojima je potrebna Vaša pomoć. Ostanite s Bogom.
brat Zoran
01 mart 2009 godine, Banja Luka
_____________________________________________________
SVEDOČANSTVO 26.
sestre Radmile iz Koprivnice 02.12.2008.


Moji problemi počeli su 1997.godine kada sam osjetila da mi nešto nije u redu sa nogama. Imala sam bolove u nožnim zglobovima i otežano hodanje. Doktor me je poslao na fizikalnu terapiju koju sam primala u nekoliko navrata tako da sam ukupno primila oko 90 terapija i uz stalno uzimanja raznih ljekova. Zdravlje mi se i dalje pogoršavalo. Lječnici su me upućivali na razne pretrage i snimanja i postavljli su mi razne dijgnoze osteoporoza, artroza , giht ali su to uvijek stavljali pod upitnik. Zdravlje mi se i dalje pogoršavalo tako da sam se morala kretati uz pomoć štapa, stolice i drugih pomagala i nisam više mogla da se krećem po stepenicama. Zdravlje mi se i dalje pogoršavalo tako da se više nisam mogla sama ni ustati iz kreveta ni sa stolice.Lječnici su mi otvoreno govorili da ću morati u kolica.
Suprug mi je predložio da idem sa njim u manastir Lepavinu kod čudotvorne Bogorodice Lepavinske i o. Gavrila kamo je i on već odlazio od 1993 godine i gdje se i njemu dogodilo iscjeljenje nevolje. S obzirom da sam znala za njegovo iscjeljenje jer se sa njegovim iscjeljenjem i meni olakša ovo zemaljski život prihvatila sam njegov prijedlog i otišla sam sa suprugom u manastir Lepavinu. O. Gavrilo se molio pred Bogorodicom Lepavinskom za moje zdravlje. Za vrijeme molitve ja sam morala sjediti jer nisam mogla da stojim.
Molitve o.Gavrila pred Presvetom Bogorodicom Lepavinskom mene su vratile na noge tako da sam mogla da se krećam bez pomagala. Čim sam osjetila da mogu hodati od tada stalno odlazila na liturgije u manastir Lepavinu da se zahvalim gospodu Bogu, poklonim Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj i o.Gavrilu. Moje zdravlje se stalno poboljšavalo bez pomoći doktora i sada već nekoliko godina stojim i hodam bez teškoća.
Ovo čudo je dar Božji, plod molitava i vjere, moćna ruka Božja koja pokazuje na pravilan put u životu.
Radmila Milošević
02.decembar 2008 , Koprivnica

_______________________________________________________
SVEDOČANSTVO 25.
sestre Tatjane iz Beograda 02.12.2008.

Pomaze Bog oče Gavrilo, blagoslovite,
želim da posvedočim o čudesnom isceljenju moje babe Olge nakon molitve pred čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske. U kasno leto 2006. godine moja baba Olga, sada stara 94 godine, doživela je moždani udar i potpuno onemoćala. Do tada vitalna žena više nije mogla ni da hoda, pa čak ni da sedi, niti razgovetno da govori. Neprestano je plakala od strašnih snova i viđenja, a lekari su rekli da je to kraj. Imala je krvarenje u mozgu koje nije bilo moguće da se zaustavi. U vreme kada se to dogodilo, ja sam bila na putu u inostranstvu i samo sam molila Gospoda da moja baba ne umre dok je ne vidim i da je udostoji da se pre smrti pričesti.
Čim sam se vratila u Beograd odmah sam otišla u bolnicu i molila bolničkog sveštenika da je što pre ispovedi i pričesti. Bilo joj je toliko loše da sam mislila da neće doživeti sledeće jutro. U bolnicu sam joj odnela malu ikonu Presvete Bogorodice Lepavinske i stavila joj na bolnički stočić kod uzglavlja. Pozvala sam telefonom manastir Lepavinu i zamolila Vas da se pred čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske pomolite za njeno zdravlje. Bila sam uverena da će joj Presveta Bogorodica pomoći, a i ja sam se svakodnevno molila Gospodu za njeno ozdravljenje. Sutradan se moja baba, Bogu hvala, pričestila, i na naše zaprepašćenje posle Svetog Pričešća za sveštenikom potpuno razgovetno ponovila blagodarnu molitvu, iako do tada nije mogla nijednu reč da izgovori razumljivo.

Od tada se njeno zdravstveno stanje počelo svakim danom sve više popravljati, a lekari nisu mogli da poveruju i sami su tvrdili da se dogodilo pravo čudo, jer je krvarenje u mozgu prestalo, što je bilo nemoguće da se dogodi, posebno imajući u vidu njene godine. Želim da se i na ovaj način zahvalim Presvetoj Bogorodici čiji mi preblagi lik sa njene čudotvorne ikone Lepavinske uvek pruži utehu i spokoj.

Jos jednom veliko hvala Vama oče Gavrilo, zahvaljujući čijoj molitvi je moja baba još uvek tu sa nama.
Tatjana Babić
02.decembar 2008, Beograd
_______________________________________________________
SVEDOČANSTVO 24.
brat Nikola iz Koprivnice 02.12.2008.

Živim 15 kilometara od manastira Lepavina, koji sam posjećivao od moje mladosti. Moje posjete su tada bile vezane za svjetovni mladenački život, a jako malo za vjerski život. U mojoj mladosti živio sam u vremenima kada se jako malo ili nikako nije govorilo o vjerskom životu. Sve što sam tada uspio da naučim o njemu bilo je od mojih roditelja. Poštovao sam svoje roditelje, pa sam zapamtio njihove riječi koje su mi stalno odzvanjale u glavi: „Ima Boga!“ Prvu pomoć gospoda Boga sa velikom milosti zatržio sam u vrijeme mog studiranja. Tada sam uvidio da mi Bog uzvraća blagodaću na moje molitve. Ovo mi je probudilo vjeru i potvrdilo sve moći Božje u ovome svjetu. Od tada sam redovito, ali u tišini odlazio u crkvu i obraćao se molitvama Bogu za pomoć i zdravlje i zahvaljivao se gospodu Bogu za iskazanu pomoć i ljubav.
Od godine 1991. počeo sam doživljavati velika iskušenja. Naime, od 1991. godine svakodnevno sam dobivao više prijetećih poruka putem telefona. Poruke su bile zastrašujuće i dovodile su me do ruba psihičke izdržljivosti. Jedne nedelje 1993. godine, saopštio sam mojoj ženi i majci da idem na Svetu Liturgiju u manastir Lepavinu. Njima je to bilo veliko iznenađenje, jer do tada tamo nisam išao. Da budem iskren, toga dana nisam ni ja znao zašto sam odlučio da idem baš u taj manastir. Nisam ni znao tko služi Liturgiju. Po zvršetku Sv. Liturgije, upoznao sam oca Gavrila. Dugo sam ostao u manastiru, razgovarajući sa njim. Od tog trenutka, dolasci u manastir Lepavinu postali su sastavni dio mog života. Razgovori sa o.Gavrilom i njegove molitve pred čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice postali su izvor snage i radosti u mom životu.
Dolazio sam na Liturgiju u manastir Lepavinu i obavezno po njenom završetku, želio sam da nastavimo naše razgovare što je i on prihvatao. Ovaj veliki duhovnik, Bogu hvala, me je u tim razgovorima uvodio u vjerski život. Iz njegovih riječi osjetio sam očinsku ljubav, iako sam ja bio godinu dana stariji od njega. Jedne nedelje, početkom 1994.godine, požalio sam se o. Gavrilu da imam sve više prijetnji telefonom koje već teško podnosim. Molim stalno gospoda Boga i Bogorodicu Lepavinsku da mi pomogne da izdržim te prijetnje, ta iskušenja. Kako me je do tada već dobro upoznao, rekao mi je da dođem po njega autom i da ga odvezem u moju kuću, a da mi poslije toga više nitko neće prijetiti telefonom. Priznajem da sam to prihvatio sa malim nepovjerenjem: kako to da mi više nitko neće prijetiti, kad sam svakodnevno imao po nekoliko prijetećih telefonskih poziva?! Kad smo došli u moju kuću, Otac je posvetio sa svetom vodom sve prostorije i telefon. Od toga dana nije bilo više niti jednog pretećeg telefonskog poziva! Tada sam shvatio da me je Gospod uputio u manastir Lepavinu gdje sam našao čudotvornu Bogorodicu Lepavinsku i o. Gavrila koji Božijom Promisli prenosi volju i ljubav Gospoda Boga na sve nas. Zahvaljujem o.Gavrilu na susretljivosti i ljubaznosti koju mi je ukazao u svakoj prilici kada sam trebao pomoć, kao i ostalim žiteljima manastira.
Ovim napisom želim upotpuniti svedočanstva u knjizi „ČUDA PRESVETE BOGORODICE LEPAVINSKE „ uz zahvalnost o.Gavrilu, koji je glavni svjedok ovih zbivanja.
brat Nikola Milošević
Koprivnica, 02.12.2008 godine
__________________________________________________________
SVEDOČANSTVO 23.
sestra Dragana, Gradiška, 25.11.2008.


Pomaže Bog, oče Gavrilo,
danas čitajući Vaš sajt o čudesnim iscjeljenjima, dobih ponovo želju da Vam pišem o pomoći Gospoda Boga i svete Bogorodice Lepavinske. Prošle godine u oktobru mjesecu, uspostavljena mi je dijagnoza da imam rak na desnoj dojci. Šokirala sam se i počela da plačem i da se pitam: “Gospode, što si mi dao tu opaku bolest kad se ne mogu s tim da borim, ionako sam psihički slaba…”

Moja porodica je bila u velikom šoku i strahu za mene . Tad su me zvali i prijatelji i oni koji to nisu da me utješe. Za mene nije bilo ni jedne prave utjehe i podrške. Znala sam da mi roditelji, od kad su za to saznali, jako pate, patile su i moje rođene dvije sestre, moj muž Dušan i moja djeca su me gledala uplakanu i slomljenu. Podrške je bilo od mojih najbližih, ali ta podrška me još više rastuživala , jer sam gledala njihova zabrinuta i tužna lica . Htjeli su da pomognu, ali u toj situaciji nisu mogli.

Kroz dva dana od te vijesti, trebala sam da krenem u Novi Sad na zakazani pregled kod hirurga koji me trebao operisati. Do mog polaska za Novi Sad, ja sam na koljenima čitala molitve ispred ikone svete Bogorodice Lepavinske. Čitala sam akatist svetoj Bogorodici, Jevanđelje i Psaltir . Uz te molitve sam plakala i molila da me sveta Bogorodica spasi da tako ne stradam.

Došao je i taj dan kad sam trebala da pođem na pregled u Novi Sad . Doktor me pregledao i objasnio mom mužu kako će operacija biti izvedena. Rekao mi je da idem kući i da dođem za dva dana da mi se uradi magnetna rezonanca dojki, nakon čega će mi zakazati operaciju.

Došla sam slomljena kući i nastavila sa molitvama Presvetoj Bogorodici, ikoni mojoj Lepavinskoj. Prije mog drugog odlaska u Novi Sad na institut u Kamenici, našla sam telefonski broj od manastira Lepavina i nazvala. Bio je 21. oktobar prošle godine. Javila mi se Vaša telefonska sekretarica i ja sam plačnim glasom molila da mi otac Gavrilo čita molitve za zdravlje. Rekla sam da sutra idem u Kamenicu da mi zakažu operaciju.

Odmah sam osetila olakšanje u duši. Znala sam da će mi otac Gavrilo očitati molitvu za zdravlje. Sutra sam došla u Kamenicu i urađena mi je magnetna rezonanca, a ja sam se i u toj komori molila Gospoda Boga da me pomiluje . Snimanje je bilo završeno nakon 45 minuta, nakon čega je me doktorica prozvala i rekla: “Ženo, pa ti nemaš rak!”. Ja, moj muž , sestra i zet smo plakali, a ja, od prevelikog iznenađenja i sreće nisam znala šta bih. Ponijela sam moje nalaze do glavnog doktora, koji me trebao operisati. Kad je vidio snimke, sa osmjehom je rekao:”Hajde kući, tebe je sunce ogrijalo!”
Po povratku kući, ja sam zamolila muža da svratimo u manastir Grgeteg da se poklonim svetoj i čudotvornoj ikoni Bogorodice Trojeručice, i da se zahvalim Bogu i svim svecima za čudo koje mi se dogodilo. Znam da je to bilo čudo svete Bogorodice i Gospoda Boga i Vaše molitve, oče Gavrilo za koje sam sigurna da ste izmolili!

Kad sam došla kući, uputila sam pismo faxom u manastir Lepavina da Vam ispričam to čudo od Boga i da zahvalim za molitvu. Od tog mog slučaja, još više sam se učvrstila u svojoj vjeri, postala sam još pobožnija. Znam, oče Gavrilo, da je to čudo Božije nada mnom, a i velika opomena meni za moj dotadašnji život, jer ga nisam živjela ispravno hrišćanski. Od tog 22. oktobra, ja sam postala druga osoba u svakom slučaju, prvenstveno u duhovnom. U meni je velika vjera i nada u Boga, svetu Bogorodicu i sve svete naše. Trudim se veoma da svoju djecu uputim na pravi put ka Gospodu i da im usadim klicu ljubavi naše vjere.

Molim Vas oče Gavrilo, da mi oprostite na mojoj opširnosti, ali mi pisanje stvara mir u duši, jer znam da ćete bar jedno od ovih mojih pisama pročitati, pa me blagosloviti i Vašim pismom. Blagoslovite me oče Gavrilo, mene i moju porodicu: Dragana, Dušan, Miljan i Jovan i ako može, da nas pomenete u molitvi za zdravlje i mom sinu Jovanu, da se popravi vid na desnom oku .

Bog nek Vas čuva Oče i svo bratstvo manastira Lepavina.

sestra Dragana
25. 11.2008 ,Gradiške
Zahvalnost sestre Dragane za uslišene molitve
Blagoslovite, poštovani oče Gavrilo.
Upravo sam pročitala na stranici Čuda Svete Bogorodice Lepavinske i moje pismo, u kojem sam se na ovaj način željela zahvaliti i nikad ne zaboraviti pomoć i čudo Svete Bogorodice LEPAVINSKE. Suze su mi potekle kao kiša, jer sam znala, poštovani i dragi oče Gavrilo, da je kroz to pismo, moja iskrena ispvijest i zahvalnost stigla do Vaše plemenite duše i srca.
Evo, pokazala sam i mom mužu da beskrajna vjera u Vaše iskrene molitve nije uzaludna, mada me je sa nevjericom gledao kad sam plakala pišući Vam, oče Gavrilo. Sad sam mu posvjedočila da moja ispovjest nije otišla u zaborav, već na meni istinito svjedočanstvo, da i drugi ljudi, kad utonu u veliku tamu, vjeruju u pomoć Gospoda Boga i Presvijetle Majke Božije. Ja znam, dragi oče, da su uslišene Vaše molitve, koje ste uputili Majci Božijoj za mene.
Još bih rekla, oče Gavrilo, da dok sam čitala razgovor koji ste sinoć vodili sa mnom, bio je prisutan i moj sestrić Z..... On često posjećuje internet klubove i Boga molim da u moru strašnih stvari, koje se nalaze na netu, pronađe i ovu svijetlu stranicu Vašeg sajta, pa da mu ona bude vodilja i izlaz iz tame u svijetlost. Neka Vas Gospod Pomiluje, a Sveta Bogorodica nek Vas čuva još mnogo godina .
sestra Dragana

01.12.2008 , Gradiška
________________________________________________
SVEDOČANSTVO 22.
brat Vladimir Srbljak, 26.11.2008

Oče Gavrilo Blagoslovite,
Pre nekoliko nedelja sam Vas zamolio da se molite Bogu za nase rođake i moju strinu koja je bila teško bolesna. Ovo je email koji mi je sestra poslala jutros:
samo da ti javim da je mama dobila rezultate i iša na kontrolu, i rekli su joj da nema više tragova trombova u krvnim sudovima oba plućna krila, mada je ostao neki ožiljak, ali u svakom slučaju je fenomen, jedna od 1000 koja se tako dobro oporavila! Hvala Bogu!
Nema reči koje bi mogle da dostojno da izraze našu zahvalnost Gospodu i Presvetoj Bogorodici i Vama. Nije ovo prvi put da ste nam pomogli, meni ste lično neopisivo mnogo pomogli u mojim duševnim previranjima i iskušenjima. Hvala Vam i neka Vam Gospod podari svako dobro i sve što vam je po volji molitvama Presvete Bogorodice, a nama i meni grešnom iskrenu zahvalnost koju sada osećam do poslednjeg daha, ne samo do poslednjeg daha nego večno.
Oče Blagoslovite. sLjubavlju
brat Vladimir
Adresa:673 Arcadia Rd, Ridgewood, NJ, 07450, USA
__________________________________________________________________
SVEDOCANSTVO 21.
proto-stavrofor, hadži Milan Pajkanović 30.10.08.


MIOMIRISNI KAD U KUĆI LAZIĆA
Kada se najmanje nadamo, kada pomislimo da nas nosi vrtlog današnjice i da smo daleko od Boga, Gospod nas domakne prstom svoje ljubavi i projavi milost posjetivši narod svoj čineći neko znamenje, neko čudo. Time nas On podsjeća da je među nama, da je uvijek prisutan i da nas neprestano gleda svojim svevidećim okom.U posavskoj ravni, radnih i blagočestivih domaćina, ističe se patrijahalna porodica Steve Lazića iz Batkuše.

Zadojeni duhom vjere, oni redovno posjećuju hram Božiji, trude se oko uzrastanja svetinje Božije i drže do svega što crkva preporučuje. Nije čudo ako se u takvoj kući pjavi neko Božije znamenje. A ono se dogodilo upravo najmlađem članu porodice – maloj Milici.
Milica je učenik petog razreda, najbolji đak u svom odjeljenju, čist sasud kome se projavila milost Presvete Bogorodice. Naime, neposredno prije Krstovdana 25.septembra 2007. godine, Milica je u svojoj sobi radila domaću zadaću. Iznenada, osjetila je blagouhani miris koji je počeo ispunjavati njenu sobu. Bila je veoma iznenađena, znajući da je sama u sobi. Zatečena, okrenula se prema Lepavinskoj ikoni Majke Božije, kojoj se ona svako veče pred spavanje moli. Ugledala je kako Presveta Bogorodica , kao živa, desnom rukom kadi, a iz kadionice izlazi miomirisni kad koji je ispunio sobu.Zaprepašćena prikaznim čudom istrčala je i pozvala majku i baku. Kada su ukućani ušli u njenu sobu i dalje se osjećao jak miris tamjana iz kadionice kojom je kadila Presveta Bogorodica. Od umiljenja, svima su potekle suze, a ukućani su proslavljavi Boga što ih je udostojio takvog divnog događaja.
Još jednom, Gospod je pokazao da čovjek u ovom svijetu nije iskra koja sine a zatim zauvjek nestane. On se brine za nas i neprestano nas priziva na spasenje. Stoga je projavio i ovo čudo, od nebrojenih čuda koja se svakodnevno projavljuju na vascijelom svijetu, da nam bude na duhovnu korist i zadobijanje Carstva nebeskog.
proto-stavrofor hadži Milan Pajkanović

30.10.2008.
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 20.
Porodica Jeličić, 13.10.08.


Pomaže Bog oče Gavrilo ! Šaljemo Vam našu ispovest za knjigu !
U septembru ove godine smo ,prvi put posetili manastir Lepavinu. Došli smo sa velikim problemom i još jednom jedinom nadom u moć molitve pred Ikonom Presvete Bogorodice. Naš problem,kao što sam već spomenula, je iznenadna bolest nase devojčice. Moram da kažem,da je sve počelo par dana pred našu krsnu slavu, Sv.Nikolu.

Počela je da pije nekontrolisano mnogo vode. Dete,od dve i pol godine je popilo pet litara vode za jedan dan..U strahu smo se obratili lekarima za pomoć.Nakon svih pretraga u bolnici su nam rekli da je zdrava, i da je prosto umislila žeđ. Dobili smo lek koji je trebao zaustaviti žeđ, međutim, ubrzo ponovo završavamo u bolnici zbog trovanja tim lekom. Uradili smo megnetnu rezonancu glave, koja je bila predviđena u sklopu pretraga , snimci su bili zapanjujući, imala je mnoštvo promena tkiva po celom nervnom sistemu kao i po najvitalnijim delovima na mozgu. Pošto nisu znali poreklo tih promena koje su se videli na snimku urađena je i biopsija glave.U međuvremenu su nam lekari postavljali diagnoze koje su bile sve jedna gore od druge.Za sve vreme ćerkica je bila dobro raspoložena što je dodatno zbunjivalo lekare ,jer im se njena klinička slika nije poklapala s dijagnozom što su je bili postavljali .

Za nas su ti dani bili pakao, stalno su nas strašili s raznim njihovim predviđanjima o toku bolesti ,a nju su mučili stalo vadeći krv, punktirajući likvor ,i jos raznorazne invazivne metode koje su traumirale naše dete. Davali su nekakve hormonske lekove mada nisu bili sigurni sta leče.Pred sam Uskrs je dobila edem mozga prvog stepena i prebačena je na odelenje intezivne nege. Lekari su nam rekli da je jako ozbiljna i teška situacija. Pošto su konstatovali da su te promene na mozgu tumorskog tipa, uključena je hemoterapiju tj. dali su joj pored hormonske terapije i citostatike. Pošto nitko od lekara nije dao konačnu dijagnozu,slali smo snimke i van zemlje, na mnoge klinike, ali odovor je bio isti, niti jedan lekar tako nešto nije video. Usprkos velikim naporima lekara dajoj pomognu,njoj je bilo sve gore.

Sve dijagnoze su bile pogrešne i svi lekovi umesto da pomognu ,njoj je bilo samo gore.Nekoliko puta smo je probali dovesti kući,ali već bi joj drugi dan pozlilo da nas je hitna pomoć pod rotacijom vraćala u bolnicu. Videli smo da joj lekari više nemogu pomoći.

Prestala je da jede i povraćala je sve pa čak i vodu koju je pila. Lekari su predlagali eksperimentalna lečenja koja bi bila na njoj prvi put isprobana u našoj zemlji. Nismo pristali na to. Tada smo shvatili da joj više niko nemože pomoći i da je jedino volja Božija šta će se desiti.Svo vreme smo se molili naši Svetcima , Sv Vasiliju Ostroškom, Sv Nikoli, što nam je i porodična slava, Sv Kozma i Damjanu, Sv Petki, Presvetoj Bogorodici i drugim Svetcima, koji su nam davali nadu i hrabrost da sve to izdržimo.Vodili smo je u Manastir Ostog i skoro sve manastire na Fruškoj Gori.
Tako smo se obreli i u manastiru Lepavina.
Dali smo joj manastirske vode da pije, čim smo došli i odveli je na Svetu Liturgiju. U toku Liturgije je zaspala . Posle se pričestila i uz blagoslov oca Gavrila krenuli smo kući. Par dana nakon povratka iz Manastira Lepavina počela je i da jede. Od tada je sve bolje i bolje.Počela je da jede,da se smeje…i hvala Presvetoj Bogorodici, u bolnicu se više nismo vraćali.Kroz našu patnju smo se uverili da uvek Bog stoji uz čoveka i kad svi putevi budu zatvoreni Božja sila otvara nadu , a ovom pričom hteli bi ohrabriti i druge da se i u najtežim situacijama nastave boriti i da traže pomoć od onoga tko jedino može da pravi istinska čuda i da tako Utvrdimo veru u našeg Stvoritelja !
Bog vam pomogao oče Gavrilo!

Porodica Jeličić
13.10.2008 , Apatin
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 19.
Sestra Olivera, 13.10.08.


Pomaze Bog, oce Gavrilo, poseban je osecaj kad ste ovde na dobro svih ljudi, hvala vam..pre par godina vodila sam u vas manastir zenu iz Prigrevice, Gordanu Parabucki.
Imala je bolesne ruke od rodjenja sve u ranama i koza koja se ljusti do mesa.Posle vase liturgije i kad je oprala ruke dok ssmo stigli kuci sve je nestalo,ni traga od teske kozne bolesti. Jednog dana kad je njena vera malo pala, kaze ona meni ma to je olja od vode izleceno i osvane ujutru sa istim ranama na rukama kao nozem sitno seckano,napukline iz kojih ide po malo krvi ja bila na slavi u manstiru Slanci i doneli vodu iz lepavine,odnesm joj i ona opet odravi,sada svedoci svima o njenoj bolesti i isceljenju. Dobro,za primer drugima,obicne price ljudi a korisne na blagodat svakom.

Proletos smo moja prijateljica i ja bile u mantiru V.Remeta spavle i kad smo izlazile iz sobe vidimo na stolu flasu plasticnu na kojoj pie voda iz Lepavine,hajd da pitamo monahinje da uzmemo malo,uvek se nadje neko bolestan. Monahinja kaze uzmite celu flasu,putovale vozom iz N.Sada voda u torbi pored nas,i bas tu udari auto na prelazu bez oznake u nas vagon i to mesto gde smo sedele nas dve i njen sin.Vagon e zaljuljao jedva ostao na sinama,izasli posle napolje auto koji je udario u voz presecen,na pola potpuno odsecen a ljudima nista ni ogrebani…
Prastajte, meni gresnoj,samo sam htela da bude na korist.

Svako dobro oce, divne duhovnike ima nasa vera.
Sestra Olivera
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 18.
Sestra Sandra Matic, 09.10.08.


Pomaže Bog, dragi oče Gavrilo!
Dragi oče, ja osječam dužnost, da vam saopštim, da je sinu Dejanu svaki dan bolje. Poslije nočnih mora i neprespavanih noči, več nekoliko dana mirno spava i jedno jutro kada se probudi kaže: “HVALA DRAGOM BOGU” ! Ja ga pitah za što, a on kaže, tako sam lepo i mirno spavao. O Hvala Dragom Bogu i Presvetoj Bogorodici, kažem i ja njemu! Dat če Bog, da nam bude opet ljepo!
Dragi oče Gavrilo, ja se Vam ne mogu rječima zahvaliti, za sve Vaše molitve i pomoč, ali se svaki dan molim za Vaše zdravje. Uskoro ču opet doči u Lepavinu, da se poklonim pred Čudotvornom ikonom naše Presvete Bogorodice Lepavinske, koja nam je velika zaštitnica i pomočnica u najtežjim trenucima našeg života i da ju darivam.Kroz sva dosadašnja iskušenja u zadnjih 8 godina, od kada dolazim u manastir Lepavina, naučila sam barem to, da zlo nikada ne počiva. Uvjek do sada, kada sam se malo opustila i mislim Hvala Bogu sada nam je bolje, brzo naiđe novo i “još teže iskušenje”, zato samo šutim i ne veselim se previše, nego se zahvaljujem i molim. Znam da je jedino važno, da se ne prestajem moliti, nego da se još
više molim ko do sada za spas svog djeteta, ali kada dođu težka izkušenja kao što je bilo ovo zadnje, kada je naš jedinac odlučio, da ne može više živjeti, da ga nešto vuče i tuši, da mu nije dobro u
glavi...., tada moje molitve nisu bile dovoljne.

Dragi oče Gavrilo,bez Vaših molitava i posredstvom molitava Presvete Bogorodice Lepavinske, moga sina Dejana danas možda više ne bi bilo.
BOGU HVALA I PRESVETOJ BOGORODICI LEPAVINSKOJ I VAMA OČE GAVRILO ZA VAŠE MOLITVE I POMOČ!
Svako dobro od Boga i pozdravite sve Vaše bratstvo manastira Lepavina! Pomenite u molitvama moga sina DEJANA, muža Milana i mene grešnu.
Sandra Matić
09.10.08.
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 17.
Sestra Milanka i Rosa, Minhen, 07.10.08.


Pomaze Bog naš dragi Oče Gavrilo, ovde su sestra Milanka i Rosa,
Evo da Vam se javimo i mi iz Minhena i da vam se ujedno zahvalimo na lepom dočeku u Manastiru Lepavina prosle sedmice na dan Vozdviženja Časnog Krsta (KRSTOVDANA).
Ovaj dan i ovo pokloničko putovanje za nas par poklonika koji putuju već duze vreme sa nama iz Minhena bilo je od posebog značaja, a naročito za našeg vođu puta Rosu Santrač. Ona je ova poklonička putovanja organizovala po prvi put tačno pre tri godine, 24.09.2005 što znači da je ovo naša treća godišnjica ovih naših pokloničkih putovanja za manastir Lepavinu. Njenoj zahvalnosti nema kraja i radosti da je uspela da joj je Presveta Bogorodica Lepavinska otvori put i pomogne u ostvarenju njene najveće želje da počne organizovati poklonička putovanja za manastir Lepavinu iz Minhena i da može tako da se zahvali na brzoj pomoći Presvete Bogorodice Lepavinske. Presveta Bogorodica ona joj je pružila pomoć i pomogla da ozdravi, jer je ona pre četiri godine imala tumor na štitnoj žlezdi i posle tog prvog dolaska u manastir Lepavina osetila je poboljšanje i po povratku za Minhen i na kontroli kod doktora rečeno joj je da taj tumor se povukao i da operacije neće biti.
Njenoj zahvalnosti Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj i ocu Gavrilu nema kraja niti će biti. Sa svojim tim prvim dolaskom pre četiri godine Rosa kaže da je tad osetila da pripada tu i da ima želju da počne uz pomoć Presvete Bogorodice da organizuje poklonička putovanja za manastir Lepavinu iz Minhena da bi Presveta Bogorodica pomogla i drugim vernicima u njihovim problemima i bolestima, Molitve našeg dragog oca Gavrila pred Ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske čine čuda u koja smo se i mi sami uverili. Hvala vam oce Gavrilo. Nadamo se i molimo Presvetu Bogorodicu da ce i ubuduće omoguci nam da dolazimo u što većem broju na poklonička putovanja za manastir Lepavinu sa velikom nadom i verom.
Hvala vam oce Gavrilo još jednom i vašoj bratiji manastira i neka Vas dragi Bog i naša Presveta Bogorodica čuvaju i neka vam podare zdravlje i dug život. BOG NEK VAS ČUVA.

SVEDOCANSTVO 16.
Sestra Bojana, USA, 27.09.08.


Dragi Oče Gavrilo,

po povratku iz Srbije, zelim da vas obavestim i da vam se bezgranicno mnogo zahvalim za sve molitve Vase upucene Bogu nasemu i Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj.
U Junu mesecu sam hitno otputovala za Beograd zbog tek rodjenog sestrica koji je imao tesku srcanu manu.Po velikoj milosti Bozijoj, dete se posle operacije osecalo dobro, a danas lepo raste i napreduje. Hvala Bogu milostivom i Vama dragi oce na svim molitvama!
S Postovanjem,

Bojana Popovic.
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 15.
Porodica Mitrovic, Beč, 24.09.08.


Dragi o.Gavrilo,posjetama manastiru i vase molitve pred ikonom Presvete Bogorodice Lepovinske nas zivot je postao mnogo laksi i lepsi,cak smo dobili nase dugo ocekivano 3dete hvala Bogu.Mi bi rado licno posetili manastir,ali ocekujemo nase 4dete,pa imam komplikacije i moram lezati,ali nase drugo dete Stefan je bistar i dobar decak samo u zadnje vreme nema volju i snagu za ucenje,pa vas od sveg srca molim ako imate vremena da se za naseg sina molite pred ikonom Majke Bozije.
Spomenite i nas u vasoj molitvi: MITAR;RUZA;STOJA:SOFIJA i STEFAN.Mi cemo prvom prilikom posetiti sveti manastir.Vama hvala unapred i svako dobro vam zelimo od Naseg Gospoda

Porodica Mitrovic.
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 14.
Sestra Bojana iz Banja Luke, 16.09.2008.


Svjedočenje o čudu Majke Božije Lepavinske Pomaže Bog draga braćo i sestre!
Želim da sa vama podijelim ovo iskustvo kroz koje sam prošla u nadi da će ovo moje svjedočenje biti na korist svima onima koji su obuzeti strašću pušenja duvana, o tome kako je mi je odlazak u manastir Lepavinu i samo poslije jednog čitanja akatista Majci Božijoj Lepavinskoj pomogao da prestanem da pušim cigarete. Ispričaću vam kako je Milostivi Gospod pomilovao i izbavio molitvama Prečiste Svoje Matere Bogorodice Djeve Marije Lepavinske mene grešnu i nedostojnu sluškinju od teškog ropstva zavisnosti od pušenja duvana, a i pogrešnog načina života. Slava Mu i milost!
Deset godina sam bila rob strasti pušenja cigareta koja me je sve više zarobljavala, kako dušu tako i tijelo. Moja normalna tjelesna tekžina iznosi od 56 – 58 kg, a tako zarobljena imala sam jedva 49 kg., jači bi me vjetar oduvao, koža mi je bila zemljano-žute boje, pogled mutan i čudan. Pušila sam 3 kutije dnevno i uvijek strahovala da ne ostanem bez cigareta. Hranu sam uzimala da me ne bi želudac mučio, a na spavanje sam odlazila sa mišlju: Kada će osvanuti da zapalim cigaretu? Kakav užas!
Sve to sam činila i ne sluteći kome služim i kakav grijeh činim. Nije bez razloga izreka: «Radi šta hoćeš, al nećeš dokle hoćeš.», tako je i tome došao kraj. Pošto je Gospod milostiv i dugotrpeljiv i voli sva stvorenja Svoja i sve zove na pokajanje i svima pruža Čašu Života, tako i meni nedostojnoj pruži priliku da ispravim greške svoje, da se popravim i pođem pravim putem.
Prije dvije godine, na Cvjetnu nedjelju pođem grešnica u manastir Lepavinu da se poklonim i pomolim Presvetoj Bogorodici, ali mi tada nije ni palo napamet da molim Presvetu da me izbavi od duvana. Poslije Svete Liturgije otac Gavrilo je blagoslovio kafu, i znajući da u manastirskom dvorištu nema pušenja izađem van kapije i zapalim cigaretu. Tada u mojemisli dođe nekakav glas «Kako te nije sram u svetinji da pušiš?» Ali po grešnosti i malovjerju ne pridadoh tome značaja. Kupila sam ikonu Čudotvorne Bogorodice Lepavinske i Akatist . U povratku kući počela sam osjećati nekakav neodređen strah.
Velika nedjelja je pred Vaskrs. Jedne večeri sjedim tako i duvanim i čekam da moji odu na spavanje pa da se na miru pomolim i pročitam Akatist Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj za koji nisam prethodno uzela blagoslov da mogu čitati. I ne sluteći kakava iskušenja mogu da naiđu pomislim ovako: «Sad ću ispušiti cigaru pa ću se moliti» Užas! I to pred ikonama! Bože oprosti mi! Po svom duhovnom sljepilu i grešnosti ne znajući šta činim, zapalih tu cigaretu. Kako je Gospod dugotrpeljiv, dozvoli mi da je ispušim i bi mi poslednja koju sam zapalila.
Počela sam čitati Akatist i dok sam čitala poče srce jako da mi lupa, osjetim jeziv strah, nesvjesticu, a zatim nekakav unutarnji glas da odustanem od molitve. A onda, odjednom se sjetih riječi jednog od Svetih Otaca da u tim situacijama molitvu treba pojačati, odnosno usrdnije se moliti kako bi nevaljali odstupili. Hvala Bogu što mi posla pomoć!I tako čitajući savi mi se tijelo do zemlje od svih iskušenja i počeh čitati stojeći a završih čučeći. Otišla sam na spavanje, a iskušenja sve veća. Na oči mi dođoše najgore prikaze, poče me nešto gušiti, misli sve crnje i crnje, a srce lupa 180 otkucaja, tijelo poče svo da se trese od groznice i da odskače od postelje. Mislila sam da umirem. U takvom bespomoćnom stanju počnem da čitam «Oče naš» i «Bogorodice Djevo», sva problijedila i sva drhtim, i sjetih se i da okadim kuću i sebe.
Po malovjerju svom popijem Bensedin od 5mg, legnem u krevet i opet isto. Tad mi dođe pomisao: -GOSPODE, MOLIM TI SE DA PREŽIVIM I DA BUDEM ZDRAVA NEĆU VIŠE PUŠITI CIGARETE!- Poče tijelo da se smiruje, ali od silnih pomisli neće san na oči. Tada opet stiže pomoć kada počeh pjevati himnu Svetom Savi. Slava mu i hvala!
Zaspala sam i kada sam se probudila, još u postelji, onako mirna umjesto molitve ja opet pomislim: -Sad ću zapaliti jednu uz kafu i više neću ni jednu...-, nisam ni završila ovu pomisao kad srce poče da lupa istom jačinom kao protekle noći. Kao da me nešto ošemari, sjetih se da sam dala zavjet i da ne smijem to pogaziti. Od tada više ne putšim, hvala Bogu
Za opomenu i urzumljenje dobila sam tahikardiju, tj. lupanje srca koje su ustanovili ljekari, a koja nije organske prirode, nego je bolest popuštena po grijesima mojim na spasenje duše, hvala Bogu! Intenzivno lupanje srca je trajalo 2 godine.Dobila sam uputnicu za Beograd da se ustanovi uzrok tog lupanja srca, a povremeno i zastoja u radu srca odnosno pauza u trajanju od 2,5 sekunde. Nikome nije bilo jasno, na ultrazvuku srce jako, zdravo, a ozbiljne probleme stvara. Niko ni slutio nije da je to Ruka Božija koja popravlja i ispravlja zabludjele sinove i kćeri Svoje.
Na Vavedenje Presvete Vladičice Bogorodice u Beogradu na Institutu za KVB urađeno mi je Elektrofiziološko ispitivanje i utvrđena mi je Sinusna Tahikardija koja potvrđuje i govori o njenom nastanku o kojem sam vam i ispričala. Po grijesima mojim.
Draga braćo i sestre Presveta Mati uzela je mene izgubljenu u naručje i otrgla me od paklenog ropstva, pružila utjehu i nadu za spasenje, jeste draga braćo i sestre, Presveta je pružila Milost Svoju i Meni nedostojnoj i grešnoj sluškinji Božijoj. Slava Gospodu u svetima Svojim! Presveta Bogorodice spasi nas!Amin.
S ljubavlju Bojana Mihajlović iz Banja Luke
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 13.
Sestra Vesna i brat Aco iz Beča, 01.09.2008.


Pomaze Bog, oce Gavrilo!
Evo jos jednog svedocanstva o brzoj pomoci Presvete Bogorodice. Kao sto znate, otisli smo kuci na godisnji odmor i pripremanje za proslavu vencanja i svadbe nase kceri. U sve pripreme je pripadala i kupovina razlicitih poklona i darova za svatove, kumove itd.
Posli smo ujutro od kuce s namerom da obavimo kupovinu potrebnih stvari, uz put da odvedemo operisanu majku na redovnu zakazanu kontrolu kod lekara na VMA u Beogradu i da zavrsimo jos neke obaveze i poslove koje smo imali u gradu. Po dogovoru smo mamu ostavili kod nase rodjake dok mi obavimo u medju vremenu poslovne obaveze. Parkirali smo auto na javnom otvorenom parkingu u blizem centru grada i otisli u ustanovu po podatke i potvrde koje su nam bile potrebne. Nakon nepunih dvadesetak minuta se vracamo – auta nema. Samo to mesto je prazno, sva ostala parking mesta su popunjena… kazem Aci da su nam ukrali auto. Ne moze da veruje, misli da ga je podigao pauk. Pitamo dve mladje zene koje su tu sedele – nemaju pojma. Tu su desetak minuta, kazu, auto nije bio tu… prijavimo nestanak auta u zaduzenoj policijskoj stanici. Aci se smucilo, zlo mu je… Molila sam ga da se smiri, da nista nije vredno kao zdravlje i prisebnost, tesila ga da ce sve biti u redu. S malo vere u sebi, rekao mi je kako je lako da ja pricam, ali auta nema, kao da je meni sve jedno. No sta sam mogla da radim. Pocela sam da se molim Bogu umnom molitvom, molila Presvetu Bogorodicu da nam da postojanje u razumu… Sva dolazi od Gospoda. Iskusenje!?! Sigurno tako treba da bude. Gospod je milostiv, to znam pouzdano. Kazem:"Ko zna zasto je to dobro”, no Acu nista ne moze da urazumi i umiri. Ja sam se molila najpre Presvetoj Bogorodici lepaviskoj, a onda Brzopomocnici i stradalnoj. Aca je klonuo duhom.Kaze da ne moze ni da se moli. No ja sam se molila sa verom u brzu pomoc jer to sto je njega snaslo ne bi se dobro po njegovo zdravlje zavrsilo. Covek nema mira nigde… Svi mu govore da se smiri, no to ne pomaze… Jednog trenutka sam i ja zaplakala – kada sam se setila da su u autu ostali svi darovi i oprema za kicenje svatova mog prvog deteta.

Pitala sam se – zasto? Zasto sve mora tako da bude? Trenujtak ljudske slabosti. No, Bogu hvala, dade mi snage da se molim i u molitvi dobijem utehu. Trebalo je biti priseban i obaviti sve sto nas ocekuje ovih narednih dana. Blizi se dan svadbenog veselja… jos tri dana.Moramo biti i spremni i raspolozeni i neumorni. O autu nikakvih vesti. Savladao nas je i umor i misli i obaveze… Taman smo zaspali, kad deset minuta pred ponoc zvoni telefon. Poziv je bio od dezurnog inspektora za kriminal i kradje iz opstine Savski Venac u Beogradu – auto je pronadjen, rekao je inspektor posle provere s kim razgovara i rekao da dodjemo po auto. Kada smo stigli rekao je da smo imali srecu, veliku srecu. Mozda se to i zove sreca, kazem ja, ali ja znam sigurno da je to bila molitva Presvete Bogomajke i pomoc samog Gospda, na njenu molitvu. Aca je to rekao inspektoru.Inspektor se slozio da se nista ne desava slucajno, da postoji „gore” neko ko o svemu brine i uredjuje vukuci poteze tamo i amo… Rekla sam otvoreno, Gospod sve to radi po milosti svojoj. Zahvalna sam Presvetoj Bogomajci i Gospodu da uslise moju molitvu i auto nam se vratio vec u narednom danu.
Dragi oce gavrilo, pomjanite nas gresne u vasim uzvisenim molitvama pored Presvetom Bogorodicom lepavinskom, a mi cemo s Bozjom pomocu uskoro i sami doci i licno joj se zahvaliti na milosti i ljubavi.
Pozdrav svoj bratiji manastira,

Vesna i Aca iz Beca

_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 12.
Sestra Zivana. 27.08.08.


Dragi oce Gavrilo,
O vasem manastiru i cudotvornoj Bogorodici,cula sam od svoje cerke,koja je veliki vernik i zivi u Kanadi.Uputila me je na vas,jer bi mi mnogo znacilo da mi rastumacite san koji sam skoro sanjala.
Sanjala sam da sam sa svojom sestrom,stigla do vaseg manastira,gde ranije nisam bila.Prisla sam Bogorodicinoj ikoni..pomolila se,i odjednom sam videla kako suze iz njenih ociju kaplju,toliko,da sam znajuci koliko su dragocene,zelela da ih sakupim ,trazila sam flasice..ali niko nije imao..na kraju sam svojom rukom brisala te suze…
To sam svojoj sestri ispricala,ona je bila u uglu sobe.Nismo imali nikakve pare da damo prilog,niti kuci da se vratimo..ali pomogli su nam dobri ljudi… mozete li da mi date objasnjenje za ovaj san?Desava mi se da sanjam Bogorodicu,u predivnoj svetlosti,Isusa… Hvala na odgovoru.Bila bih veoma zahvalna da sve moje molitve upucene Bogorodici,za ljubav koju salje nasoj deci,unucicima,celoj familiji,vi,oce Gavrilo prenesete. Mnogo vam Hvala,
Bog vas blagoslovio.

Živana Kostić
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 11.
Sestra V. 25.08.08.


Vec cetiri i po godine dolazimo sa poklonickim grupama iz Beca nasoj Presvetoj Majci Lepavinskoj i medju tim poklonicima ima vise njih, na desetine cak koji su doziveli isceljenje posredstvom molitve pred cudotvornom ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske..evo nekih od njih:

  1. Bracni par iz negotinske krajine, devet godinabez poroda - pokusavali su lecenje na razlicitim klinikama u zemlji i inostranstvu, ali bezuspesno. Tada je sa nama u manastir Lepavinu dosao brat N. obratio se ocu Gavrilu za savet. Pitao ga je o. Gavrilo gde mu je supruga. Na njegov odgovor da je ostala u Becu, rekao je neka dodje i ona. Sledeceg puta su dosli zajedno, molili se, o. Gavrilo je citao molitvu kao i obicno. Na kraju nam je svima dao blagoslov i slikali smo se. Proslo je mesec dana kada su nas nazvali i rekli radosnu vest - zena je zatrudnela. Posle se rodila Anastasija. Danas ona ima dve i po godine.
  2. Sestra Danica je dozivela isceljenje raka na plucima, zahvaljujuci molitvama o. Gavrila i nasih molitvi Presvetoj Majci Lepavinskoj.
  3. Primer decaka Stefana koji je rodjen sa slogom citave desne strane, vec u povratku kuci je pokazao znake isceljenja. Danas, posle dve godine, od prve posete i molitve Majci lepavinskoj, Stefan hoda, prica i ocekuje sestru. Hvala Bogu i Majci Bozijoj, decak je uz molitvu i milost Boziju sve “postigao” bez ikakve lekarske intervencije i operacije koje su bile predvidjene, vise nisu bile potrebne. Hvala Presvetoj Majci Lepavinskoj, ali hvala Bogu na veri i upornosti Stefanove majke.
Postoji jos dirljivih zivotnih prica o isceljenjima i milosti Bozjoj i molitvama Majci Bozijoj lepavinskoj, no vise ne mogu da pisem. Danas sam isto posle svete Liturgije imala dugacak radni dan. Slava i hvala Bogu na svemu. Bice prilike da o tome diskutujemo, ako Bog dragi da da se objavi i nova knjiga o isceljenima pred Presvetom Bogorodicom Lepavinskom.
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 10.
Sestra D., 25.08.08.


Pomaže Bog, oče Gavrilo!
Prije svega želim zahvaliti Majci Božjoj Lepavinskoj i Vama, oče Gavrilo, Bog vas sve blagoslovio. Moje ime je D., udala sam se i živim u gradu O. Sa suprugom imam dva sina. Moji korijeni potječu iz Bosne.Još kao dijete od godinu dana povjerena sam baki s majčine strane na čuvanje i odgoj do svoje pete godine, jer su moji roditelji tek počinjali život u mjestu K. te im je bilo dosta teško i nisu se uza sav posao mogli brinuti još i za mene. Potječem iz radničke obitelji. Krštena sam u osmoj godini života. Baka i deda su me vodili na krštenje jer su to moji roditelji zbog obima posla potpuno zaboravili i zanemarili, tako da krštenju nisu ni prisustvovali. Žao mi je što moram to napisati, ali moji roditelji nikad nisu imali vremena da se posvete vjeri upravo zbog svog posla, ali poštuju Božji zakon i slave Uskrs i Božić.
Moja majka je bolesna na živce i to traje godinama. Od najranije dobi pamtim njene ispade bijesa i histerije u svađama s ocem. Moj otac je dobar i osjećajan čovjek, te i danas živi s majkom i još uvijek joj udovoljava u svemu samo da ne bude svađe, jer ako ona nije u pravu u kući nastaje pravi pakao. Završila sam školu i počela raditi u istom poduzeću u kojem radi i moja majka, i tu počinje moja priča. Imala sam 17 godina, bila naivna i neiskusna. Naime, s mojom majkom radi žena s imenom H., za koju sam se od dragog Boga uvjerila da nije dobra osoba.
Jednoga dana doživljavam udes dok sam išla na posao, a to jutro kod tatinih u Bosni umire ovca koja nije ni bila bolesna. Počinjem sumnjati da se nešto čudno događa. Ta žena se čak drznula i posjetila me u bolnici. Dvije godine nakon toga na isti datum dolazim na posao, a ta žena pada u kuhinji ispred mene. Ostale radnice je iznose van blijedoplavu kao smrt. Kad se malo pribrala, između svih onih žena ona doziva mene i govori mi da sjednem malo kraj nje, iako nismo niti malo bliske. Plačem, molim se i bježim, taj dan nisam radila. Istu noć sanjam tu ženu u crnim dimijama kako se svađa sa mnom te ispred nas pada čaša i ostaje čitava. Tada sam već nekoliko mjeseci pokušavala zanijeti s mužem, međutim bezuspješno. Tjedan dana nakon tog ekscesa sam zanijela. Također, nekoliko dana nakon toga, dok sam rezala meso na poslu, osjetila sam da me nešto grebe po ruci. Tek kad sam majicu detaljno pregledala, našla sam u šavu desnog rukava zabodene nokte.
Osjećala sam se strašno, mislila da ludim. Ubrzo prestajem raditi zbog trudnoće i u kući sam daleko od sveg zla. Mislim da je ta žena u mnogočemu kriva i za ponašanje moje majke, jer već nekoliko godina su u jutarnjoj smjeni samo njih dvije. Ni moja svadba nije prošla u najboljem redu, svekar i svekrva me ne vole jer sam pravoslavka, ali me to ne brine jer me muž voli i poštuje moju vjeru kao i ja njegovu.
Rođenje prvog sina, nešto najmilije. Počinju problemi. Svekrva želi glumiti majku i svome i mome djetetu, a kad je trebalo pomoći ograđuju se od nas. Nastaje svađa unutar obitelji između svekra, svekrve i mene, moj muž staje na moju stranu. Oni odlaze u Slavoniju, u mjesto gdje žive. Malo pomalo popuštam i sve im opraštam. Ja i muž odlazimo tamo na odmor na nekoliko dana. Sve je prošlo dobro, izuzev što sam jednom prilikom vidjela kod svekrve smotak moje kose u šaci. Kad smo se vratili svojoj kući, razmišljala sam o tome i uhvatio me osjećaj straha. Problemi su se ponovo počeli gomilati, svađe su ponovo nastale između nas i svekra i svekrve, jer su se ogriješili i o mene i o mog muža, njihovog sina. Naš dječak postaje nesnošljivo dijete, neposlušan, agresivan, nemiran, još i danas je takav. U neznanju, zbog svih problema u kući i s imovinom (auto se sam od sebe zapalio; ja i muž pijemo kavu, na stolu se pepeljara odjednom razleti u stotine komada a da ju nitko nije ni dotakao, samo je stajala i najednom se razletjela i sl.) - odlazimo kod hodže. Žao mi je što tada nisam pokucala na prava vrata, Božja vrata. Mislila sam da će on pomoći, a muž je kao uvijek i tada bio uz mene. O, kako li sam se samo prevarila! Kajem se što sam ikad išla tamo. On živi u Bihaću, i tri puta smo trebali ići tamo na seansu, za što nam odmah naplatio 300 eura. Na prvi posjet ili seansu kod tog zlog čovjeka, tako ću ga nazvati, vozio nas je moj rođak, jer njima je hodža kao puno pomogao pa će i meni. Kad smo stigli, hodža je počeo nešto mrmljati na arapskom ili kakvom li već jeziku, sva sam se tresla. Upita on mog muža kako je, kaže mu dobro, upita mene, a ja plačem, skičim kroz zube, užas!
Zatim je nad našim glavama salijevao olovo u nekoj vodi, te opet mrmljao na nom jeziku, a jedino što smo ja i muž razumjeli bilo je da neprestano ponavlja riječ šejtan. Dao nam je vodu da je pijemo i peremo se bez brisanja ručnikom, te je opet uz ono svoje mrmljanje ubacivao neke zapise unutra. Evo i sad se stresem kad se toga sjetim. Mome mužu nije mogao ništa, jer je čvrst i jak u svojoj vjeri, a ja sam mu se sva predala i vjerovala da mi čini dobro. U jednom dijelu seanse on zapali neke zapise, reče mom mužu i tetku da me drže i dade mi to da udahnem.
Bože, teško mi je napisati što se tada dogodilo, to su mi opisali muž i tetak jer se tog dijela ne sjećam. Na tren kao da ću zaspati, a onda odjednom kao da će mi se grudi raspući, počinjem režati, kolačiti oči, pričati glasom muškarca, histerija, plavilo tijela, zubi su iskočili van. On je tada pobjegao iz sobe ostavljajući mog muža i tetka da me drže i smiruju me. Vratio se kad sam se smirila, siječe me pogledom i viče vodite je, vodite je. Muž ga je pitao zašto se to događa samo meni a ne i njemu, a on mu je odgovorio da to može izazvati i kod njega, nakon čega ga je ustao pred neki zid i počeo mu vikati u uho na tom svom jeziku opet spominjući šejtana. Meni su klecala koljena, a kad je pitao muža kako mu je, on mu reče dobro. Kasnije mi je muž pričao da je sve vrijeme seanse molio Oče naš. Put kući sam cijeli prespavala. Tu noć kod kuće ja i muž nismo spavali, mene je bilo užasno strah, kad odjednom nešto pukne u zidu pored nas, i to tako jako da je probudilo djecu. U naš život tek sad se uvlače nemir, strah i nepovjerenje. Muž je i dalje bio uz mene, makar mu je bilo teško. Drugi posjet. Moje tijelo i duša kao da se opiru tom putu, osjećam nemir, povraćam. Dolazimo tamo te opet dobivamo vodu sa zapisima, čekale su nas već spremne hamajlije, daje nam i zapise koje moramo paliti i udisati. Muž ponovo pita hodžu kako to da njemu nije ništa a na mene seansa tako jako djeluje, jer je još za prvog posjeta čitajući iz neke knjige „dijagnosticirao” da je crna magija i na meni i na njemu. Hodža mu kaže zato jer je jači od mene i da je na meni teži oblik. Bože, kako sam samo bila u zabludi. Sve više se povlačim u sebe, bojim se svega, čak i svog malog sina. S mužem nema više intime jer se bojim i toga, sva sam nekako ukočena, puna fobija.
Trebalo je otići u Bihać i treći puta, ali mužu je tada bilo dosta. Pozvao je lokalnog župnika da dođe našoj kući. U razgovoru s njim shvaćam svoje grijehe te mu dajemo i vodu i zapise i hamajlije.
Te noći molili smo se zajedno sa župnikom u našoj kući, koju je on posvetio i rekao da je sretan što je spasio svoje stado. Kasnije nam je još rekao da je iste večeri zvao biskupa da mu kaže što se dogodilo, te da je iste noći sve uništio i ponovo išao u crkvu moliti za naše spasenje. Osjetili smo veliko olakšanje. Nakon nekoliko tjedana ponovo problemi. Muž daje otkaz u svojoj firmi, u želji za boljom zaradom odlazi u drugu. Kreće krivim putem, jer sada svake noći izbiva iz kuće, a djeca su mala, stariji sin je jako nemiran. Nemirne noći za sve nas. Spas nalazim u molitvi. Čuo me dragi Bog, htio je da dođem na prava vrata i zatražim pomoć od Vas, oče Gavrilo, i od Majke Božje Lepavinske. Kao što znate za snove starijeg sina, da ga noću dok spava progoni vuk, pa se i za najtoplijih noći pokriva preko glave, tako su i moga muža progonile potpuno iste more sve do njegove dvanaeste godine, kad ga je pobijedio. Nisam vjerovala u te priče i koliko se muž bojao sve dok jedne noći taj vuk nije napao i mene. To je bilo nešto između sna i jave, znam samo da je skakao po krevetu i htio uskočiti ispod pokrivača, između nas, a ja panično vučem pokrivač na nas. Trznula sam se i našla mokra u krevetu. Opet sam sve rekla župniku, on je opet došao i zajedno smo se molili. Imalo je uspjeha. Oprostila sam roditeljima moga muža što mi nisu niti čestitali kad se mlađi sin rodio, što su nas opet bez razloga napadali, i otišli smo im u posjet. Kad smo bili tamo, u Slavoniji, muž mi reče da ima jedan manastir kod Orahovice i upita me želim li ići. Naravno da smo, hvala Bogu, otišli.
U manastiru Svetog Nikole nas je primio dobri i dragi tac Jovan. Sve smo mu ispričali, molio je za nas i ispovjedio i muža i mene. Kazao nam je da, kad već putujemo kući, odemo do manastira u Lepavini.
Nisam znala za taj manastir, niti da je u njemu ikona Majke Božje koja je čudotvorna.Muž zbog svađe sa svojim roditeljima nije bio u svom kraju dvije godine, pa se tada stalno nalazio sa svojim starim društvom, pio je i bio svadljiv. Svekar i svekrva su bili presretni kada mi je počeoprigovarati i prepirati se, ali ipak me je poslušao i večer prije polaska natrag nije otišao u kafanu. Bila sam bolesna na ženske bolesti, izrazito nervozna i histerična sve dok nisam osjetila Milost Božju.
Dana 13. 8. 2008. bili smo u Lepavini. Otkad smo bili kod Vas, oče Gavrilo, u manastiru Lepavini, više ne bolujem na ženske bolesti, nema ružnih snova, muž je shvatio kuda ga vodi novi posao i ljudi koji ga okružuju te je dao otkaz i vratio se na stari. Tek sada smo vidjeli da je, umjesto bolje zarade, cijela obitelj bila u minusu. Sada je muž prema meni dobar kao prije i volimo se, jedino je naš stariji sin ostao kakav je i bio, nemiran, agresivan, zločest, ponekad kao da namjerno želi napakostiti. Naročito kad se upali tamjan, on počne pljuvati i zato Vas ovim putem molim, oče Gavrilo, da nas imate usvojim molitvama, tako Vam Bog pomogao. U nadi za skori susret s Vama i s Majkom Božjom Lepavinskom želim vam mir i svako dobro.
Pozdrav Manastiru Lepavini i svima koji u njemu Bogu služe.

D.
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 9.
Sestra Dubravka, Vankuver, 20.08.08.


Hvala Oce Gavrilo:
Ja mogu odmah da napisem nesto o tome kako se desilo da mi se izgubljeni novcanik vrati i kako verujem da se to desilo po ljubavi molitvama vasim i drugih sestara i brace sa Virtualne Tribine.

Jednog kasnog posle podneva otisla sam do banke da proverim stanje na mom poslovnom racunu i ponela sa sobom novcanik u kome se nalazilo podasta dokumenata ukljucujuci poslovnu bankovsku karticu i cek ispisan na 300 dolara ( na ime moje majke). Kada sam izasla iz banke krenula sam niz Davey ulicu pored nekih prodavnica i pogledom zastala ispred Starbucks Coffee gde se prodaje kafa i kolaci, ali nisam usla.
Na dnu ulice (to je Davey ulica u Vankuveru) pocinje morska obala-riva i tu je i marina za rekreativne i sportske jahte. Produzila sam pored obale i nosila novcanik sve dok nisam stigla ispod Cambei mosta i onda sam zastala i naslonila se novcanikom na ogradu i posmatrala vodu u zalivu i kamenje sa morskim dagnjama koje je bilo izlozeno jer je bila velika oseka. Potom sam se povratila malo od obale i sela nakratko na klupu. Krenula sam ubrzo odatle dalje pored obale prema istoku i kraju zaliva. Prolazila sam kroz mali sumarak i tu malo posela na jednom panju. Onda sam dosla do jednog doka i usla u jednu veliku egzibicionu zgradu gde su se nekad odrzavale poslovne konferencije-tamo sam pre zato dolazila. Sad me je zanimalo zasto jedan nalickani portir stoji ispred i zasto tamo hrle stari Kinezi i Japanci, i njihive gospodje i drugi ljudi. Usla sam i videla da je to Kazino i shavatila zasto kasno uvece odatle dopiru sarena svetla-svetla koja podsecaju na Tokio ili London ili Hong Hong. Odmah sam izasla i moje raspolozenje je bilo promenjeno. Bila sam pomalo ljuta a pomalo sam se osecala prevarenom.
U tom kazinu nisam se zdrzala vise od 10 sekundi, izasla sam cim sam shvatila da je to kazino. Nikad ni pre ni kasnije nisam bila u kazinu.Ne secam se da li sam imala novcanik uza se. To je bila inace jedina stvar kjoju sam nosila ali sam bila prestala da razmisljam o tome sta radim. Malo posle te egzibicione zgrade zastala sam u jednoj polu-sikari i na jednom panju provela dobrih petnaest-dvadeset minuta posmatrajuci jedan izolovan brodic kiji je licio na stari husarski brod i razmisljala o tome da i sama napravim jedan takav brod. Mozda?
No, ustala sam i krenula kuci jer sam stanovala nedaleko od mesta gde Davey ulica silazi na obalu, u ulici Marinaside Crescent ali prema zapadu. Kada sam postala svesna da se vracam kuci shvatila sam da nemam novcanika. Ubrzano sam presla sva mesta na kojima sam bila trazeci svoj novcanik ali ga nisam nasla. Nisam imala ideju da li sam ga ostavila na klupi ili mi je ispao u more ili mi ga je neko uzeo u kasinu na brzinu ili sam ga ostavila u sikari na panju-nigde ga nije bilo. Otisla sam ponovo u banku i blokirala racun i ponistila cek, i narucila novu poslovnu kartu. Nisu mogli da me pokradu ali mi je falio moj novcanik sa mojom vozackom dozvolom, SIN , zdravstvena karta i sto mi je bilo najzalosnije nekih dvadesetak ikonica koje sam cuvala u tom novcaniku-to su male ikonice 5cm visoke max neke od njih lamelirane neke kartonske a neke obicne papirne. Tu je bila i ikona Presvete Bogorodice Lepavinske i Hristova ikona i ikona Sv. Ilije i Sv. Georgija i jos neke.
Javila sam se majci telefonom i ona me je ispreslisala ali nista nije mogla da pomogne. Rekla mi je da moram brzo da prijavim vlastima da mi je nestao novcanik sa dokumentima ali ja to nisam ni zelela da ucinim niti sam verovala da ga nekako necu naci. Jer tu su sve te ikone a unutra moji dokumenti i neko ce nasavsi ga pronaci mene i vratiti novcanik. Moja majka je to ispricala i nekoj njenoj prijateljici i ona je rekla da ce se moliti da mi vrate novcanik.
Prolazilo je vreme, proslo je, mislim 10-15 dana. Tog repodneva-petak prepodne sam se posle nekog duzeg vremen prikljucila na Virtualnu Tribinu Manastira Lepavina. Veoma sam bila obradovana jer su svi ucesnici na Tribini izrazili dobrodoslicu a Otac Gavrilo me je blagoslovio. Tog poslepodneva sam otisla kod majke na rucak i kada sam se vratila kuci nasla sam poruku milicionera da su nasli moj novcanik-napravili neki fajl sa brojem i ostavili telefon da se javim.

Ja sam ih nazvala telefonom, to je bio petak vec vece i oni su mi rekli da to nije kod njih vec moze biti u jednom odeljenju-depou- gde se cuvaju izgubljene-nadjene stvari. Otisla sam do Centralne Milicije u ulici Main i oni su mi objasnili da je sad kraj rada i da cu to moci dobiti tek u utorak jer sad je vec nastupio vikend-i to LONG weekend sa PRAZNIKOM). Cula sam se sa majkom telefonom i ona se skoro izgalamila na mene kako sad jos ocekujem i da ODMAH nadjem novcanik, dobro je sto su ga nasli uopste, pa sta jos trazim. Ja sam joj vec bila ispricala pre nego sto sam isla u ulicu Main u Glavnu Miliciju da su mi nasli novcanik i da sam tog prepodneva bila u kontaktu sa Ocem Gavrilom i sa drugima sa tribine i verovala sam da sam odmah dobila blagoslov za pomoc koja mi je tada bila potrebna. Uopste nisma nista vise sumnjala. Cim sam spustila slusalicu dok sam pricala sa majkom javio se Milicioner-i pitao moze li doci kroz pola sata sa svojim kolegom da mi donesu novcanik. Samo su me prethodno “identifikovali"- proverili da sam to ja. Posle 20 minuta stigli su i zvonili na vratima zgrade. Sisla sam u hol i dva pedantna policajca-vrlo uljudna i prijateljskih lica pruzili su mi novcanik i rekli da pogledam unutra da li je sve na mestu. Ja sam jos dok sam otvarala ispricala kako sam vec ponistila bankovsku kartu i cek i dobila novu. Ali, kad sam otvorila novcanik SVE je bilo na mestu, sve ikone i cek i dokumenti.

Novcanik je nasao njihov SEF- Sef milicije i sve je bilo kako treba. Svi smo bili srceni jer smo nesto uradili kako valja a ja sam SHVATILA da su mi pomogli blagoslov Oca Gavrila i Presveta Bogorodica. Jer moj novcanik je stigao meni -ODMAH kako sam s njima stupila u kontakt bez obzira sto me najpre nije bilo kuci a potom sam bespotrebno isla za njim i samo shvatila da je praznik poceo. ODMAH, ODMAH me je uslisila Presveta Bogorodica. Onda sam nazvala svoju majku i rekla joj da Presveta Bogorodica i Hristos Bog nas pomazu odmah kada ih pozove molitva i ne mare za Kanadske praznike i moju nemarnost i nespretnost.

Zbogom, Molite se za mene Oce Gavrilo, uvek mi je potrebna milost Presvete Bogorodice,

Dubravka
_____________________________________________________

SVEDOCANSTVO 8.
Sestra Jelena Djukic, 07.08.08.


Pisala sam svojevremeno o svom malom sestricu Vladi, teskoj bolesti koja ga je snasla sa nepune 2 godine zbog cega sam Vas zamolila da u svom obracanju Bogu pomenete i tu napacenu dusu. Vec sam Vam jednom pisala o njegovom boljitku. A danas mogu da Vam kazem da je decak i potpuno zdrav! Kazu da je terapija koju je primao sve ovo vreme odnela pobedu nad podmuklom bolescu a ja mislim oce da je Bog pogledao ovo malo cedo i cuo Vasu molitvu. Zelim da Vam se zahvalim od srca i da Vam pozelim dug zivot i dobro zdravlje. Sto se tice priloga za manastir, ja sam prenela tetki broj ziro racuna manastira i ona je obecala da ce ovih dana taj prilog i ozvaniciti; prilog ce biti od Novakovic Radmile iz Beograda a ja i suprug cemo isto prvom prilikom takode dati nas prilog obnovi svetinje.

Zbogom.

_____________________________________________________

SVEDOCANSTVO 7.
Brat Zoran, sestra Milja, brat Vidoje, brat Milan i sestra Marija, 04.08.2008.


Pomaze Bog oce Gavrilo,
” Dostojno jest” kazati hvala na molitvama pred ikonom presvete cudotvorne Bogorodice Lepavinske ...

Samo ukratko cu vam opisati reakciju Milana:
U Nedelju oko 6 sati predvece skinuh zavoj sa povredjene desne noge i bacim je. Pitam ga sta to radis? Odgovor: Pa dosta sam je nosio.. Isto vece oko 22,30 sati odjednom sav pun radosti uzeo loptu i titra i titra ...

Kaze pa prestalo nista me ne boli.. Pitam ga kad te prestalo: Kaze neznam pa kao i da nisam bio povreden.. Mogao sam danas da igram .... Ponedeljak dode na trening bez zavoja:Trener i Fizioterapeut zaprepasceni u cudu pitaju : (Bist du verückt), u prevodu (jesi li ti poludeo) Gde ti je zavoj itd…

On objasni prestalo nista vise ne boli, pa kako te prestalo boliti, pa to je nemoguce totraje danima i danima.....

Ali hvala Gospodu Bogu sve je moguce..

Opet bih zamolio za molitvu kod ikone cudotvorne Presvete Bogorodice Lepavinske.

Zoran-Milja-Vidoje-Milan i Marija.

Sa Pozdravom, Dostojno jest..

_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 6.
Sestra Vojslava, Austrija, 04.08.2008.


Poštovani oce Gavrilo, ja sam bila danas u vasem manastiru, i volela sam da popricam za vama. To mi je bila jedna velika zelja i zelja moje mame. Nazalost mi nismo uspeli da popricamo. Pa sad moram da vam se ispoverim. Moje mama je tesko bolesna, a njena zelja je bila da ja pricam sa vama. Zato sam ja njoj rekla, da sam jedan trenutak sa vama pricala. Molim vas da mi oprostite. Nisam mogla da je razocaram. Ovaj problem postoji: moje drustvo je meni bacalo magiju. Borila sam se vec godini dana i nisam znala sta se za mnom desava. Sve je krenulo naopacke.Odkad pijem vodu iz manastira, pocela sam da se po malo razbistrujem i puno mi je to pomoglo. Ova borba je tako teska, da sama vise ne znam kako da se izborim.
Nazalost nije mi nitko pružio sansu, da objasnim. Bilo je tu puno lazi. Mnogo ljudi uspevaju u zivotu na takav nacin. Juce je bilo bas tesko za mene, jer sam osetila tu magiju. Pokusavam da budem jaka. Od danas kad sam bila u vasem manastiru, povratila mi se snaga. Puno se u mom zivotu promenilo. Mislila sam da sve gubim. Izgubila sam ono što mi je bilo najdraze. Ja se nikad nisam bavila crnom magijom i to ne zelim. Bog me je zacuvao. Ali pored svega sto sam dozivljavala, ipak mislim da sam pobedila. Jer sam ostala uz Boga, i sacuvala sam svoj karakter i moju dobru dusu. Izboricu se i to malo jos, ali na dobar i fer nacin. To mi je velika zelja i nadam se, da ce mi opet lepo krenuti u zivotu.
Sestra Vojislava,
04.08.2008.
_____________________________________________________
SVEDOCANSTVO 5.
Rajko Dujmic, Zagreb


dujmic.JPG



Nekadašnji frontmen “Novih fosila” Rajko Dujmić u pravoslavnom manastiru uspeo da se izleči od opake bolesti

Tačno dve decenije Rajko Dujmić je predvodio “Nove fosile”, bend koji su volele sve generacije bivše nam zajedničke države - Jugoslavije. Milioni ga danas pamte kao autora velikih hitova “E, moj Saša”, “Milena, generacijo”, “Za dobra stara vremena”, “Skitnica”... Pored toga, Rajko je sarađivao na albumima čuvenih bendova poput “Prljavog kazališta”, “Srebrnih krila”, “Parnog valjka”, grupe “Aerodrom”, a davne 1989. njegova pesma “Rock me baby”, u izvođenju zadarske grupe “Riva”, pobedila je na Evroviziji. Ovogodišnje takmičenje Dujmić je pratio iz pozicije bivšeg laureata i učesnika, a o njemu kaže:
- Produkcija je otišla golemim koracima napred, ali je muzički kvalitet dosta pao. Kada su “Fosili” 1988. bili šesti, pobedila je jedna Selin Dion! Godinu dana kasnije bili smo prvi, s “Rivom”, i to furiozno. Na ovogodišnjem takmičenju, osim srpske pesme, koja ima melodiju, glavu i rep, ostali su se uzdali na akrobatiku i scenski nastup. Pozitivno je to što je Joksimović pevao na svom jeziku i nije se, kao mnogi drugi, uvlačio nekakvom “engleštinom”. On je stvarno suvereno vladao scenom i nisu mu bili potrebni jeftina erotika i cirkus, kao drugima.
Kako komentarišete trinaesto mesto hrvatskog predstavnika?

- Mislim da je pesma zavredela bolji plasman, objektivno, ne zato što sam ja Hrvat. Naša pesma je bila lagana, bez ikakvih scenskih štosova i zato je bilo teško izboriti bolji plasman.
Potpisali ste u životu 1.821 delo i želite da naplatite njihovo emitovanje u Srbiji. Angažovali ste i advokata u Beogradu?!

- Pa, je! Moj advokat Ljubiša Živadinović pomoći će mi da dobijem novac na ime autorskih prava za emitovanje mojih pesama u Srbiji i Crnoj Gori. U pitanju je poslednjih deset i više godina i to će biti, ja mislim, jedna fina sumica. Mada, ne sumnjam da ću morati prilično da se namučim da bih ostvario svoja autorska prava.
Zašto su se posle 20 godina postojanja raspali “Fosili”?

- Mi smo bili grupa koja svira pozitivnu muziku. Početkom rata na Balkanu bilo je uzaludno svirati dok se ratuje. Nije nam bilo moralno da sviramo dok ljudi koje poznajemo ginu! Ja sam rođen u Jugoslaviji i navikao sam da budem u dobrim odnosima sa svima. Nisam mogao da se smejem dok se krv proliva…

Ipak, pesmu “Moja domovina”, koju ste svojevremeno uradili, najblaže rečeno, možemo okarakterisati kao domovinsko-patriotsku pesmu?

- Ta pesma je emitovana pri prvoj vazdušnoj uzbuni u Zagrebu. Pisana je da ljudi dobiju osećaj da ne razaraju bilo koju zemlju, već moju i našu zemlju. Namerno je urađena da bude univerzalna i da “moja domovina” može biti Hrvatska, ali i Slovenija, Srbija, Makedonija…
U međuvremenu, odneli ste pobedu u borbi protiv teške bolesti.

- Imao sam karcinom na debelom crevu veličine muške šake! To je bilo pre tri godine i, evo, uspeo sam da preživim. To nije plod medicinske umešnosti, već jednog čudesnog isceljenja, koje se dogodilo u Pravoslavnom manastiru Lepavina, gde po predanju postoji čudotvorna Gospa Lepavinska. Medicina je mogla samo da odreže karcinom i da čekamo kad će opet da poraste. Ostalo mi je samo da se molim Bogu, i samo nebu mogu da zahvalim što sam preživeo tu bolest. Imam problema i sa srcem. To je neki sindrom koji je imao i svetski teniski šampion Bjern Borg. Ne smeta mi, ali ne smem mnogo da se nerviram.
Sigurno ste u karijeri imali dosta nerviranja…

- Od 13. godine profesionalno sviram i zarađujem. Tri decenije sam u ovom poslu i bilo je puno stresova i izdaja najbližih ljudi. Uglavnom su me bliski ljudi ostavljali kad su mi najviše trebali. Osim posla, preživeo sam i lične tragedije, kada su mi umrli Đurđica i Moka, dva bivša člana “Fosila”, dvoje ljudi koje sam mnogo voleo. Ali, ostao mi je Vlado Kalember, na čiju smo ideju i pokrenuli “Četiri asa”, u kojima sada sviram.
20. Jul, 2004.
_____________________________________________________
SVEDOČANSTVO 4.
Ljiljana, B. Beograd


Moja prvobitna zelja da Vam pisem bila je da Vas pohvalim i da Vas zamolim da se pomolite za zdravlje moje porodice, a onda se dogodilo nesto drugo o cemu zelim da Vam pisem, jer kada se cudo dogodi treba ga podeliti sa drugima.
Dana 6. aprila 2000. odem do crkve da kupim casopis, bio je to broj 6/99. Toga dana sam imala mnogo obaveza, tako da sam samo prelistavala casopis. Ujutro, odnosno sutradan 7. aprila zapalim kandilo pred ikonom sv. Nikole, nase krsne slave, i drugih ikona koje imamo, jer su bile Blagovesti. Moj muz i sinovi odose svako na svoj posao, a ja i snaja ostasmo same. Tada uzmem da u miru i tisini procitam casopis i izvadim brosuru koju ste stavili unutra o cudima pred ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske i molitvama oca Gavrila. Procitavsi brosuru, dodam je snaji sa recima: “Sta mislis, da napisem ocu Gavrilu i potrazim ako je ikako moguce da nam posalje kopiju ikone Presvete Bogorodice Lepavinske?”
Tog popodneva ja i moj suprug odlucimo da odemo u crkvu Pokrova Presvete Bogorodice (na Bulevaru). Crkva prepuna naroda. Bogosluzenje vrsi sedam svestenika. Posle obavljene sluzbe i dobijenog miropomazanja, jedan od svestenika nas obavesti da cemo dobiti jeleosvecensko ulje i brasno za zdravlje u nasim domovima. Dok se moj muz molio pred ikonama, ja podjem da kupim svece. U toj velikoj guzvi prodjem pored zene koja je drzala neku fasciklu. Bacivsi pogled na njene ruke, ispod fascikle ugledam krunu Bogorodice Lepavinske. Zaustavim je i pitam: “Da li je to sto nosite ikona Presvete Bogorodice Lepavinske?” Ona odgovori: “Da”. Ja upitam: “Gde ste je kupili?” (pomislivsi da se mozda tu u crkvi prodaje). Ona mi odgovori da je dobila i produzi dalje. Sa kupljenim svecama pokusala sam da pronadjem muza i opet naletim na gospodju sa kojom sam razgovarala, zaustavim je i zamolim, uz izvinjenje sto je uznemiravam, da mi kaze kako je dosla do ikone. Gospodja mi ukratko isprica da je imala velikih iskusenja i da je stupila u vezu sa bratstvom manastira Lepavine, i da joj je jedan od monaha doneo nekoliko ikona, da je dve zadrzala za sebe, a ostale donela da pokloni crkvi. “Evo vam jedne”, rece gospodja, “ali mi obecajte da cete je uramiti i staviti na zid, a ne u neku fioku”. I jos rece da su sve osvecene, pa se ne moraju ostavljati u crkvi. Ja se zahvalim od srca, zbunjena i u isti mah presrecna sto sam ikonu dobila. Kada sam stigla kuci, mozete misliti koje je iznenadjenje bilo. Da li je slucajnost ili se cudo dogodilo, prosudite sami. Posle par dana sam je uramila u lepi zlatni ram i ona stoji pored drugih ikona, lepa i dominantna (34x43) sija u mome domu.
Ljiljana B., Beograd

_____________________________________________________



Vinjeta%283%29.gif



SVEDOČANSTVO 3.
17. aprila, 2008. god.

Poštovani Oče Gavrilo i ostala manastirska obitelji! Pre svega da se zahvalim Presvetoj Bogorodici i vama što ste mi pomogli u mojoj bolesti. Imala sam zloćudni rak na štitnjači, koji se u kratko vrijeme proširio i dostigao treći supanj..Došla sam iz Austrije da se poklonim Presvetoj Bogorodici Lepavinskoj, i da mi vi čitate molitve. Na žalost, nisam iz pobožne familije. Poklonila sam se pred Presvetom Bogorodicom i molila se koliko sam znala.
Kada sam ustala gledala sam pravo u oči Majke Božije, iz njih su me gledale žive ljudske oči. Uplašila sam se i nisam sama sebi vjerovala, još jednom sam pogledala i uverila se da je to istina. Posle toga sam se vratila u Austriju. Doktori su mi izvadili krv i nisu verovali, u krvi se nije ništa poznavalo. Otišla sam u bolnicu na operaciju. Operacija je bila komplikovana i trajala je tri i pol sata, mjesto sat i pol. Izvađena mi je cijela štitnjača i linfne. Prilikom operacije su mi oštetili lijevu glasnicu i jako teško sam govorila, još sam jednom morala u bolnicu, na dodatne terapije. Posle tri dana došla sam u stan. Morala sam posebno spavati tjedan dana zbog lječenja.Prvu noć dok sam spavala u svom krevetu, sanjala sam da je zid u kojeg gledam dok ležim sav prekriven šarenim liščem sa drveća. Na tom zidu se otvorio jedan mali prozorčić, iz njega se promolila ikona Presvete Bogorodice, nasmejala mi se i nestala.
To sam sve ispričala mužu i ćerki. Kada mi je bilo malo bolje, opet me muž doveo u manastir. Svaki put dok sam se približavala manastiru meni je srce jako kucalo, a iz očiju su mi tekle suze, kao kiša. Ljudi u hramu su me čudno gledali, ali mene to nije ništa smetalo.Dva puta kada sam se vratila iz manastira, počelo me je nešto u vratu bockati kao igla, poslije toga sam u grlu osjećala kao da mi se kopče od operacije otvaraju. Tako sam kašljala da sam mislila da ću se ugušiti, poslije toga je moj glas bio sve bolji.Sada znam, poštovani Oče Gavrilo, da sam u našem lepavinskom manastiru pred Presvetom Bogorodicom i uz vašu pomoć dobila isceljenje.

Zahvaljujem se dragom Bogu, Presvetoj Lepavinskoj Bogorodici, i vama Oče Gavrilo i svoj manastiruskoj obitelji.
Sada govorim kao i prije operacije i dobro se osećam.
Ljubica


Izvor:
Manastir Lepavina
magnetofonski zapisi ličnih svedočanstava iz 2006. godine.
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top