Bora Stanković - Nečista krv

Bora Stanković - Nečista krv





Opisi Borisava Stankovica, posebno psiholoski motivisano slikanje likova, i narocito iznenadjujuci detalji kojima kipti njegovo delo, stavljaju ga u red nasih najboljih pripovedaca. "Necista krv" je slozena cvrsto i raskosno kao neka crkva srednjeg veka. Roman je poslednje veliko delo nase klasicne realisticne proze u kojem se pokazuju i osobine modernog romana ... "To je nesumnjivo najbolji srpski roman do Prvog svetskog rata i jedan od najboljih u srpskoj knjizevnosti u celini".

Kod:

Samo registrovani članovi mogu vidjeti sadržaj ;)

BORISAV STANKOVIĆ — NEČISTA KRV





Scena iz pozorišne predstave Nečista krv. Vera Čukić, Branislav Jerenić i Rade Marković.

NEČISTA KRV je zamišljena prvo kao pripovetka koja je objavljivana niškom časopisu Gradina. Štampanje je preknnuto jer je uredmik odbio da objavi scenu Sofke sa umobolnim Vankom, a Bora nije hteo da menja tekst. Roman je završio 1909. Dok je bezuspešno pokušavao da nađe izdavača objavljivao ga je u nastavcima u Letopisu matice srpske.

NEČISTA KRV

Ovo Stankovićevo djelo prvi put se pojavilo kao pripovijetka pod istim naslovom — "Nečista krv" 1900. godine, a potom počelo da izlazi kao roman u nastavcima u ondašnjim časopisima. Nakon dugotrajnijeg rada i više verzija roman je bio gotov 1909. godine, da bi se iz štampe pojavio 1910. godine, u nešto skraćenijem izdanju, zbog nedostatka novca za štampu. Završetak romana je skraćen za 30—40 strana, s uvjerenjem pisca da će jednog dana moći da ga štampa u prvobitnoj zamisli. Ali, došao je Prvi svjetski rat i rukopis je nestao. Tako je roman "Nečista krv" definitivno ostao u obliku i sa krajem koji i danas imamo.

Roman "Nečista krv" u sebi nosi elemente sociološkog romana, jer su u njegovoj osnovi sadržani jedno vrijeme i društveni odnosi i promjene u tom društvu. Roman zahvata razdoblje poslije oslobođenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, ili vrijeme s kraja 19. vijeka. To vrijeme, kako u Vranju tako i u široj, tek oslobođenoj Srbiji, obilježavale su krupne društvene promjene, naročito na jugu, koji je bio dugo pod Turskom.

Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili "pusto tursko", nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i stubovi te vladavine: paše, age, begovi — turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kuće kupovali su ili silom otimali dojučerašnji seljaci, njihove čivčije ili nadničari. Sa oslobođenjem, naročito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovačkih karavana, počinje da pristiže neki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim špekulacijama i otimačinama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuća ili pravio nove kuće. Bio je to svijet skorojevića koji će naći svoje mjesto i u romanu Bore Stankovića.

Stari vranjanski svijet, po bogatstvu, ugledu i prestižu vrlo blizak nekadašnjim agama i begovima, ostao je sa svojim čitlucima, čivčijama i raskošnim kućama, ali zbunjen novim odnosima i nemoćan da se snađe u ovom vremenu. Staro tursko više nije postojalo. Stvaralo se novo društvo zanatlija i trgovaca — društvo skorojevića. Hadžije i čorbadžije sve više se povlače pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, držeći i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve više i više materijalno propadali. Dojučerašnji nadničari počeli su da otimaju njihovo imanje i da se ponašaju kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne želeći da se parniče, hadžije i čorbadžije često su odustajali od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potraže utjehu i izlaz za svoju nemoć. Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da nije moglo da ga prikrije nikakvo odjevanje, nikakva gordost ili pak kućni sjaj, koji je bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadžijski svijet počeće i biološki da propada, što će — na tematskom planu — biti prisutno i u romanu Nečista krv, u kome će preko pojedinačnog biti odslikano i opšte.

Međutim, u djelu "Nečista krv" postoji i biološki aspekt, koji se javlja kao primaran, nadređen prethodnom aspektu, što roman i čini psihološkim djelom i romanom ličnosti, jednim od najkompleksnijih kada je u pitanju slikanje psiholoških stanja i duševnih drama u srpskoj književnosti.

Polazeći od predaka svojih junaka i idući od generacije do generacije, Bora Stanković prati njihova biološka, nasledna svojstva, posebno se zadržavajući na njihovim nagonima i strastima, dodirujući manje ili više i predele nesvjesnog, onu tamnu i malo prozirnu stranu njihovog bića. To je i prvi takav prilaz ličnostima u našoj književnosti.

U prvom planu romana "Nečista krv" su, dakle, materijalno, moralno i biološko propadanje, pri čemu naslov romana prvenstveno upućuje na ovo potonje — na moralno i biološko propadanje, čiji su korijeni u "nečistoj krvi" koja je ovladala hadži Trifunovom porodicom i njenim potomcima. U tom smislu i vrijeme u romanu se dijeli na ono prošlo i ovo sadašnje. Prošlo je samo jedna vrsta uvoda u sadašnje koje, sem prvog poglavlja, nastanjuje cio roman.

Predstavnici prošlog su preci junakinje Sofke:

— pradjed hadži Trifun,
— prababa Cona,
— djed Kavarola,
— njegova sestra Naza
— tetak ludi Rista.

U njima su uzroci i korijeni kako materijalnog tako i moralnog i biološkog propadanja, ako se iz toga isključi hadži Trifun.

Predstavnici sadašnjeg vremena, kojima je ispunjen prostor romana, jesu potomci:

— efendi Mita i
— Sofka, njegova kćerka

Oni su — noseći nečistu krv predaka i teret jednog vremena koje ih je materijalno razorilo — postali siromsi, materijalno i biološki propao svijet koji okončava u potpunom krahu i materijalnom porazu. Njih je porazila vlastita krv i život, u kome nisu mogli da nađu oslonac za dalji porodični opstanak.

Roman "Nečista krv" je uostalom roman drama, neponovljiva pripovedna drama u našoj kniževnosti, jer je to:

— psihološko-sociološka drama među ličnostima i u samim ličnostima;
— drama društvene sredine Vranja krajem 19. i početkom 20. vijeka i
— roman drama ličnih strasti koje haraju i polove (cijepaju) ličnosti.

Glavni akter romana je Sofka, ljepotica, čiju sudbinu Borisav Stanković prati od prvih njenih djevojačkih dana pa sve do usahnuća njene snage i zgasnuća njene ljepote. S vremena na vrijeme, u pojedinim situacijama, javlja se i njen otac efendi Mita; zatim gazda Marko i sin mu Tomča, za koga je udaje efendi Mita, uvjeren da će mu to donijeti materijalno izbavljenje (dobiće silan novac za nju).


PROBLEM "NEČISTE" KRVI U ROMANU

Mnogi tumači Borinog djela, kada je riječ o romanu Nečista krv, smatraju da je u prvom planu sociološki aspekt romana i da je propadanje efendi Mitine porodice uslovljeno društveno-istorijskim trenutkom u kome on živi. Ima istine u tome, ali za Boru Stankovića u prvom planu je nešto drugo, dalekosežnije i dublje, mnogo bitnije za njega kao stvaraoca, a to je — biološko propadanje i opšta degeneracija koja je zahvatila porodicu, a što je uzrokovano biološkim, nasljednim faktorom, za čije je označavanje pisac uzeo metaforu nečista krv. Biološko propadanje, psihičke devijantnosti (izopačenja) prethode materijalnom, one ga čak uslovljavaju i ubrzavaju.

Sam pojam nečista krv otkriva se u dosta složeniom značenju: podrazumijeva različite vidove svoga ispoljavanja. Postoji čitav registar izvedenih pojavnosti ovog biološkog činioca, određujućeg za porodicu i sudbinu Borinih junaka.


OBLICI ISPOLJAVANJA NEČISTE KRVI KOD PREDAKA:

1) predavanje izobilju i raskoši i udaljavanje od rada i bilo kakvih poslova;
2) uživanje u jelima, slatkišima i odevanju;
3) obraćanje pažnje na izgled ("da se viđaju lica bela, nežna, očuvana i negovana"), da se što više pred drugima istakne i naglasi svoja ljepota i strastvenost, naročito kada su u pitanju žene;
4) želja žena da budu zavodljive, bez obzira na pol i rod. Iz njihovog ponašanja je izbijao imperativ: "…moći svojom silnom lepotom sve ostale ženske iza sebe baciti, a sve muške po kući — ne gledajući ni rod, ni doba — osvojiti i zaludeti".
5) vođenje razvratnog života na imanjima sa seljankama, Cigankama, lakim ženama, otpuštenim iz turskih harema; uživanje u bahanalijama;
6) jaki nagoni i strasti kada se gubi kontrola nad sobom (ponašanje Kavarole, Sofkina prababa zaljubljena u učitelja Nikolču i njegovo pjevanje, presjekla je žile u kupatilu; Sofkina tetka Naza tri puta bježala od kuće i tri puta se turčila);
7) bolesti (oduzetost, umobolnost, slabo zdravlje i neotpornost, kao što je i hadži Trifunov sin bio "bled, suv i tanak; više žensko no muško").

Kod Sofke se nečista krv iskazuje na sličan način, sa utiskom da je mnogo štošta naslijedila od svojih predaka. To su:

— naglašena čulnost koja dijeli biće na svjesni i nesvjesni dio, ističući u prvi plan ono njeno "dvogubo ja";
— predavanje sanjarijama u kojima se iskazuje njeno erotizovano biće;
— potreba za dopadljivošću, divljenje drugih prema njoj i osvajanje (stoji na kapiji, pogledom i držanjem izaziva prolaznike);
— povlačenje u sebe i svoju samozaljubljenost — njena narcisoidnost;
— pohota ispoljena u susretu sa gluvonijemim Vankom, a na kraju romana sa gluvonijemim slugama;
— degeneracija izražena kod poroda:
djeca su fizički slaba, psihički labilna, karakteriše ih podbulost, malokrvnost i bolesti.

Ali, u svemu ovome ima i nešto što je samo privid "nečiste krvi", samo nalik na "nečistu krv". Tu se u prvom redu misli na psihička "mutna" stanja i njena ponašanja u mladosti, koja su u tim godinama i normalna, kao što su sanjarenje o mladiću, čulnost, obuzetost ljubavlju, snaga erosa koja ispunjava biće. O svemu ovome moglo bi se razgovarati, utoliko više što dosta toga Sofka nosi kao plemenitost, obzir, samopožrtvovanje i stoicizam.


NEČISTA KRV

Roman "Nečista krv" nije lako tipološki odrediti. Prema načinu na koji je oblikovan svrstava se u psihološke romane, po nosiocu svih zbivanja i preokreta spada u roman lika, po socio-društvenoj pozadini života u kojoj se odvijaju individualne sudbine junaka pripisuje se tipovima socijalno-društvenih romana, zbog porodičnog ambijenta u kome se događaji ostvaruju možemo reći da je i porodični roman i zbog prepletanja odnosa među epskih, lirskih i dramskih elemenata, kao i proznog i poetičkog, ličnog i kolektivnog, realnog i irealnog, može se imenovati i kao roman atmosfere.

Predmet romana je udaja ljepotice Sofke iz posrnulog hadžijskog roda za maloljetnog Tomču iz seljačkog roda u usponu. Čitajući djelo zapažamo njegovu trodjelnu strukturu: prološki dio — prva tri poglavlja, glavni dio — od četvrtog do dvadeset petog poglavlja i epiloški dio koji čine poslednjih devet poglavlja.

Uvodni dio se sastoji od retrospektivnog pogleda na porodične pretke i epiloškog kao osvrt na nezadrživi pad glavnog protagoniste sa slojem iz koga potiče. Podsjećanje je počelo od najčuvenijeg pretka — hadži Trifuna, koji je uzdigao i kultivisao svoj gospodski rod, a onda se sažeto prati sudbina nekoliko likova sa znacima psihofizičke degeneracije, da bi se potom pogled koncentrisao na Sofkine roditelje, koji su imali nezavidnu sudbinu da dožive društveno — ekonomski preokret u Vranju — oslobađanje od Turaka, ali i gubljenje ugleda i bogatstva hadžijskog sloja. Usljed takvih okolnosti, Sofkin otac, efendi-Mita bježi preko granice u Tursku, što će predodrediti i Sofkin tragičan krah.

U centralnom dijelu se otkrivaju glavni likovi romana, posebno lik Sofke. Radnja se dešava hronološki: stasavanje Sofke u izuzetnu ličnost, dolazak glasnika od efendi-Mite, dolazak budućeg svekra Marka, konačan povratak oca iz Turske, saopštenje Sofki da je obećana za 12-togodišnjeg gazda-Markovog sina, pristanak Sofkin na udaju, prošnja, kupanje u amamu, svadba kod gazde-Marka.

U završnom dijelu počinje uspostavljanje temporalne ravnoteže između sva tri segmenta romana tako što dolazi do efektuiranja razrješenja, kako onih očekivanih tako i nepredvidivih. Sva dešavanja propuštena su kroz opciju glavnog lika na taj način što svi događaji prolaze kroz Sofkinu psihu i čula i određeni su njenim stavom i odnosom.

Prelomna tačka Sofkine sudbine je njena udaja. Riješivši da stoički podnese svoj zao udes pogasila je sva svoja duhovna svijetla. Ljepota, njega, inteligencija, volja, snovi, budućnost i sve te vrijednost pretvorili su se u pepelište života. Događaji vezani za udaju, pojačali su njene podsvjesne slutnje i sve je više upćivali na životne znake propasi i smrti. Zar ona pomisao o prodaji kuće, u kojoj je provela zanosni život snova, nije bila samo obrnuta slika prodaje nje same. U sceni kada se odlučuje da iz tetkine kuće ide na raspravu s ocem, Sofka prolazi kroz "mrak", "samoću", a onda je zastala pred svojom kućom kao pokajničkom i vidjela: "i gore, i dolje, i svuda su gorjele svijeće, kao da nikad nje nije ni bilo, kao da je ona umrla, odavno je sahranili i zaboravili, tako da je u kući bilo sada mirno i osvjetljeno". U amamu dok čuje žamor, smijeh, zadirkivanje, pjesmu ona iz dubine duše neutješno rida u njedrima babe Simke, oplakujući svoja nadanja i snove, jer: "sjutra, poslije vjenčanja, sve prestaje". A prilikom povratka iz amama njoj cijela kuća "kao da je zamirisala na nešto pokajničko, mrtvačko". Kada je vode svatovi, pri prolasku kroz kapiju, sparušeno cvijeće je nenadno "zadahnu nekim zagušljivim mirisom kao na tamjan svijeće". U susretu s crkvom u kojoj će se vjenčati, ona joj je izgledala "hladna kao skamenjena", a unutra još ''mrtvija''. Pokušaj da prilikom vjenčanog obreda, održi dječju ruku svoga muža, koja joj stalno klizi, očit je znak promašenog puta na koji je krenula. Prekorijevala je sebe što nije učinila ono što je trebalo da učini - da reaguje na očeve uvrede upućene Tomči i da se povrati u rod kad je Tomča ustukao i pobjegao preko granice, ali uvidjela je da se time ne bi ništa promjenilo, pa se zato konačno predala neumitnom dotrajavanju bez ropca.

Ono što čini snagu "Nečiste krvi" i radi čega će izvjesno djelovi toga romana ostati uvjek jaki i uzbudljivi, to je ono, što čini uopšte snagu pripovjedačkog talenta Borisava Stankovića; njegova jedinstvena dinamika, njegova strastvenost i njegova duboka svjesnost unutrašnjih saznanja. Prema tome, ono, što vrijedi u ''Nečistoj krvi'', to su pojedine scene, slike, emocije; to je ono, što savladava čistu kontemplaciju obiljem snažnih utisaka, uzbudljivošću osjećanja, strastvenošću krvi...


SADRŽAJ ROMANA


Roman Nečista krv podijeljen je na 33 poglavlja. U prvom poglavlju, koje je vrlo važno za razumijevanje osnovne teme sadržane u naslovu i uzroka propadanjajedne hadžijske porodice, čiji je polednji muški izdanak efendi Mita. Pisac počinje od porodičnog prosperiteta koji je došao sa hadži Trifunom i njegovim neumornim radom, sticanjem bogatstva, a sa bogatstvom i ugleda u gradu i autoriteta u porodici. Međutim, nakon njegove smrti sve se izmjenilo: više nije bilo reda u kući, niti pravoga rada — u trgovini se sve više gubilo, imanja su propadala. Muški sviet se sve više udaljavao kako od posla tako i od drugih ljudi, okrenut sebi, svojim željama, navikama, ličnim potrebama i nagonima. To se isto dešavalo i sa ženama: predavale se dotjerivanju, sjaju, raskoši, uživanjima, željama da se dopadnu svakome. A onda je, vremenom, u svima njima (i u muškarcima i u ženama) zavladao nemoral, ona nagonska strana bića, kao u Sofkinom djedu Kavaroli, u prababi Coni, u Nazi i drugima, dok nisu počeli da pobolijevaju i postaju svijet izopačenih i degenerisanih: Toliko umobolnih, uzetih, toliko rađanja djece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, večito odlaženje čuvenih ećima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, vođenje kod vračara... Eto, iz takve porodice, na takvom porodičnom stablu, pojaviće se zakasnjeli izdanak — efendi Mita, a potom i njegova kćer Sofka.

Mlada Sofka nikad nije htjela da razmišlja o tim svojim precima jer bi se pri tom počela i sama osjećati bolesnom. Kako je rasla i sazrijevala, Sofka je postajala sve ljepšai izazovnija. Uostalom, i njen otac, efendi Mita, bio je lijep čovjek. Sa propašću turskog, i on se povlači, kao da bježi od nove stvarnosti i novog života. Odlazi preko granice i tamo ostaje nedjeljama i mjesecima. Iznad svega voli Sofku. Ona je njegova mezimica, pa je zato i Sofkica!... Tatina Sofkica!... Međutim, kako njena snaga postaje sve bujnija, a njena ljepota neodoljiva, efendi Mita sve rijeđe dolazi kući, kao da zazire od njene blizine. Osiromašio i materijalno sasvim propao, on odlučuje da ljepoticu Sofku, punu strasti i snova o lijepom i kršnom mladiću, sada već u godinama, uda za gazda Markovog sina, za dvanaestogodišnjeg Tomču, bolje reći da je proda za veliku sumu novca. Jer, kada je dojučerašnji seljak gazda Marko prvi put ugledao Sofku, skoro istih godina, odmah je zaželio da je ima za snaju, odnosno za sebe, ne žaleći koliko daje. On, dakle, to čini iz dva razloga: zbog njene raskošne ljepote i zbog želje da se kao pridošli i imućan, ali bez ugleda, što više potvrdi u novoj sredini, orođujući se sa starom hadžijskom porodicom.

Sofka, poražena saznanjem za koga je otac udaje buni se, ali, na kraju, svjesno pristaje da bude žrtva radi materijalnog spasenja oca.

Uoči svadbe, po običaju, Sofku odvode u hamam na kupanje. Tamo, pomješana sa drugim ženama nagih tijela, sluša pomalo žalobne pjesme o udaji, rastanku, o oproštaju od mladosti, što će je rastužiti i natjerati na plač, utoliko više što udaja nije bila vlastiti izbor i što nije obećavala sreću i neki trijumf, nego sramotu, poraz i rušenje svih iluzija. I zato joj, po povratku kući iz amama, "njoj cela kuća, naročito zbog tog šimšira, kao da zamirisa nešto pokojno, mrtvačko". Simbolika za umiranje jedne ljepote, za smrt svih iluzija koje je razvijala u trenucima svoje djevojačke samoće.

Došao je i dan svadbe. U efendi Mitinoj kući sve je organizovano i otmjeno u izgledu i držanju ljudi, sve suzdržano u govoru i ispoljavanju osjećanja; svuda i u svemu se osjećao duh gospodstva, stare vranjske aristokratije, sa utiskom da nije to kraj stare slave i bogatstva, iako je sve to bilo plaćeno parama gazda Marka. U kući pak gazda Marka sve je drugačije - sirovo, gruboi neukrotivo, bučno. Gore vatre, kotlovi su puni rakije, muzika ječi i bubnjevi bubnjaju svom silinom; pije se, pjeva, grli, viče, igra. Sve je sljačko i neukrotivo u provali strasti: "zdravice, halalakanje, usklici". Žene će "trista čuda iz besa i strasti učiniti". To je prava erupcija seljačke zdrave energije i one "radom ubijene strasti". Muškarci, neukrotivi i podivljali od pomame čula i strasti, vade noževe i zabadaju ih u stolove, sijeku sebi vekne; kidišu na žene. U tim trenucima, užasnuta Sofka sve muškarce doživljava kao jednog muškarca, a "sve ženske" takođe vidi kao "jednu opštu žensku".

Tu se Tomča gubi, kao da i ne postoji. U prvom planu je gazda Marko, uvijek uz Sofku, tražeći od nje da kaže koga najviše voli. A kad je ona izgovorila: Sve, kuću, tebe, a najviše tebe..., u njemu se probudila nova vrelina i zanos, i nada i slutnja da će ta ljepota, po nepisanom pravilu i "zakonu" predaka, pripasti prvo njemu. Otvara škrinju punu srebrnjaka i zlatnika i sve joj to pokazuje i kao da pred njom razastire, opijen njenom blizinom, mekotom i bjelinom tijela, oblinama. On pada pred njom i u mraku joj se ispovijeda, a kad Sofku odvode u njenu sobu, Marko grdi starog djeda Mitra, majku i oca proklinje. Svi su oni, prije njega, imali pravo na prvu bračnu noć sa snajom, samo njemu brane, samo on ne može. Svi su oni ženili sinove i birali snaje po svojoj volji, ne za sinove, nego za sebe. I njega je otac mladog oženio i sigurno je i njegova žena prvo sa njegovim ocem spavala i, kasnije, živjela... Zato je i razgoropađen, uvrijeđen. Ophrvan prevelikim strastima, ustaje, tuče ženu, sa željom da joj se osveti, da je ubije... Onda, zagrcnut od bijesa i onemoćao od silne požude, na koljenima i laktovima ide prema vratima Sofkine sobe; rukom dodiruje, noktima grebe po vratima, ali nema snage da ih otvori i uđe u sobu. A ženino cviljenje i kuknjava nalik su na nož koji se zariva u srce; od toga, on ima utisak, kao da se ruši kuća i po njemu padaju tavanica, grede i crijepovi. Osjećajući se poraženim, a ne znajući kako da izađe iz te situacije, u bijesu poziva slugu Arsu i traži da mu osedla konja. Uzjahaće u bijesu konja, i udarajući ga nožem u sapi, odjuriće u noć, da se tamo na granici sa Arnautima bori i da pogine.

Ubrzo je Marko teško ranjen, a kada su ga previli i ponijeli kući, "raskidao je veze, pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala..." Drugi susret sa Sofkom nije mogao da podnese, a da pri tome ostane na distanci.

Nakon smrti gazda Marka počinje novo poglavlje u životu Sofke. Tomča je odrastao, sazreo u pravog muža, a Sofka je bivala sve srećnija. Ali, ne zadugo. Taj harmonični porodični život, svojim iznenadnim dolaskom, prekida njen otac efendi Mita. To je bio drugi udarac ili postupak oca koji će uništiti život kćerke. Prvi je bio kada se odlučuje da je proda, drugi sada kada je došao da traži novac od Tomče koji mu je njegov otac obećao. U pitanju je zaostali dug za Sofku, o čemu Tomča ništa nije znao. Nastup efendi Mite je dosta grub, pun je omalovažavanja i prezira: Pare! — Zar da nije obećao pare, i to kakve, zar bih ja dao, ne za tebe nego za vas, moje čedo, kćer? Ko si ti? Šta si ti? Kerpič jedan, seljak jedan!...

Tomča je preneražen onim što je čuo. Saznanje da je Sofka data zbog para a ne iz ljubavi, a još i ponižavanje riječima "kerpič" i "seljak", u Tomči izazivaju gnijev i očaj. On, i ne brojeći novac, baca pune kese sa novcem u lice efendi Miti, a kada ovaj odlazi, viče na Sofku, tuče je, da bi potom uzjahao konja i, kao njegov otac nekad, odjurio prema granici, na svoje imanje, da tamo pije i u sebi pati. Od tog trenutka gasi se pažnja i ljubav prema Sofki. Ona je sada u njegovim očima kupljena stvar, vlasništvo sa kojim može da radi šta hoće. Retko dolazi, a kad dođe, tuče je, vrijeđa, tjera silom da pije i tako, probuđenih strasti, ostavlja je samu. Ona se povlači u sebe, vene, njena ljepota sve više nestaje, a snaga kopni. Efendi Mita traži od Sofke da se vrati staroj kući, ali ona tu pruženu ruku spasenja odbija, spremna na još veću patnju. Svekrva, ojađena, kune sve što je muško: i muža Marka, i Mitu, i sina Tomču, da bi na kraju od muke umrla. Sofka, ostavši sama, sve više se opija da bi, mučena od muža, sebe što više umrtvila. A kad bi zavladalo unutrašnje ludilo u njoj, "onda je zvala sebi sluge. I zato su onda svi momci što bi služili kod nje, morali uvijek biti gluvonijemi". Nečista krv je potpuno ovladala njome. Djeca koja su se rađala bila su malokrvna, blijeda, podbula, bolesna. Dakle, sve se ponavlja ispočetka i sa početka života: propadanje, materijalno, moralno i opšta degeneracija.

U razvoju radnje ili na planu kompozicije romana Nečista krv javljaju se tri čvorna mjesta, tri dramska mjesta ili situacije koje roman čine velikom dramom ljudske duše; mjesta iz kojih izvire sva dramatika romanesnog života.

Prvo dramsko mjesto — klimaks u romanu je kada "propali efendi Mita" prodaje svoju kćerku Sofku nepoznatom strancu, bogatašu seljačkog porijekla, gazda Marku, i to za njegovog dvanaestogodišnjeg sina Tomču, samo da bi se oslobodio bijede i konačne propasti.

Drugo dramsko mjesto vezano je za dan svadbe i trenutak kada gazda Marko, podstaknut pićem i pohotom, želi da se suviše približi lijepoj Sofki, ali se u njemu sve lomi između tjelesne pohote i nekih obzira. To je trenutak najvećih iskušenja i za samu Sofku, čijom je gospodskom ljepotom opsjednut sirovi gazda Marko. Trenutak kada, zaustavljen u namjeri, tuče ženu i puzi prema Sofkinim vratima a zatim, zaslijepljen bijesom što je u tome spriječen, na konju odlazi u noć, da u sukobu sa Arnautima pogine.

Treći dramski momenat je kada efendi Mita uleće u kuću Tomče i Sofke, kada traži novac, vrijeđa Tomču i sa novcima bježi, a Tomča "kupljenu" Sofku tuče i tretira kao svoje vlasništvo .
izvor:riznicasrpska